AktualnoIntervjuiNovostiObrazovanjeStudentiZnanost

Pravo se ne smije dehumanizirati – pred nama je novo razdoblje humanizma i renesanse

Razgovaramo s  prof. dr. sc. Romanom Matanovac Vučković, novom dekanicom Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

S prvim danom listopada, odnosno početkom nove akademske godine, na čelo Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu došla je nova dekanica, prof. dr. sc. Romana Matanovac Vučković.

Pravo se ne smije dehumanizirati – pred nama je novo razdoblje humanizma i renesanse

Dekanica Matanovac Vučković redovita je profesorica na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Voditeljica je poslijediplomskog interdisciplinarnog specijalističkog studija Intelektualno vlasništvo na Sveučilištu u Zagrebu, gdje predaje i na Muzičkoj akademiji te Akademiji dramske umjetnosti. Područja djelovanja su joj građansko pravo, pravo intelektualnog vlasništva i europsko privatno pravo. Napisala je više od 70 znanstvenih radova. Redovito izlaže na znanstvenim i stručnim konferencijama u zemlji i inozemstvu. Specijalizirana je u području intelektualnog vlasništva te je pozvana međunarodna ekspertica koja surađuje s Europskom komisijom, Svjetskom organizacijom za intelektualno vlasništvo, Europskim uredom za intelektualno vlasništvo, Europskim patentnim uredom i brojnim drugim subjektima u privatnom i javnom sektoru. Sudjelovala je u izradi brojnih propisa u zemlji i regiji.

Bila je zamjenica ravnatelja Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, predsjednica Vijeća stručnjaka za autorsko pravo, predsjednica Žalbenih vijeća u području industrijskog vlasništva. Sudjelovala je u pregovorima za pristupanje Europskoj uniji za područje intelektualnog vlasništva, obrazovanja i kulture te je bila predsjednica radnog Odbora u području audiovizualnih politika i medija za vrijeme predsjedanja Hrvatske Europskom unijom. Godinama je posebna savjetnica ministrice kulture i medija Nine Obuljen Koržinek. Predsjednica je Hrvatskog glazbenog zavoda, kao prva žena u 200 godina njegovog neprekinutog djelovanja.

Pravo se ne smije dehumanizirati – pred nama je novo razdoblje humanizma i renesanse

S dekanicom Matanovac Vučković razgovaramo o prioritetima mandata, modernizaciji studija,budućnosti pravne profesije, umjetnoj inteligenciji i izazovima koje tehnološki razvoj postavlja pred pravo.

TREĆA ŽENA NA ČELU PRAVNOGA FAKULTETA

U 250 godina dugoj povijesti Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, vi ste treća žena na mjestu dekanice. Što za Vas osobno znači preuzeti vodstvo institucije koja je tijekom stoljeća snažno oblikovala hrvatsku pravnu znanost, ali i javni te društveni život zemlje? 

Malo bi bilo kad bih ponovila ono uobičajeno „velika mi je čast i odgovornost“ – uistinu, za mene osobno ovo je ogroman izazov kojem sam pristupila punim srcem i svim svojim kapacitetima, sa željom da dadem doprinos pravnom sustavu koji uključuje sve to što ste naveli: obrazovanje, znanost, pravosuđe ali i javni te društveni život Hrvatske. Uz to, mi smo po mnogim našim pravnim rješenjima uzor i državama oko nas. Pravni fakultet ima tradiciju dugu četvrt milenija – i biti tek treća žena u tome dugom razdoblju koja se prihvatila čelne funkcije govori u slojevima poruka. Pravo je posebna praktična disciplina, ali je i pravna znanost posebna po svojim obilježjima u odnosu na druge znanosti. Naši alumni zauzimaju ključne pozicije u ovoj zemlji i određuju njezin smjer – ovaj Fakultet stvara lidere, donositelje odluka, rješavatelje sporova između ljudi kad ih sami ne mogu ili ne znaju riješiti, profesionalce koji osiguravaju funkcioniranje sustava u skladu s demokratskim standardima. Odgovornost pravne struke i njen utjecaj na svakodnevicu: životnu, političku, društvenu – je nemjerljiv. Jako je malo struka koje tako duboko prožimaju sve pore naše stvarnosti i baš zato sam posebno ponosna što sam na čelu institucije koja obrazuje, a usudila bih se reći i odgaja, one koji imaju tako velik utjecaj na sve što nas okružuje.

ČETIRI KLJUČNA CILJA NOVOG MANDATA

Koji su vaši ključni ciljevi u mandatu koji predstoji?

Velike institucije s dugačkom tradicijom imaju svoje zakonitosti, svoje perspektive gledanja na pojavnosti u društvu, svoj način djelovanja. Duga povijest postojanja čini ih prirodno rezistentnijim na promjene u društvu i razne pritiske – kako na one negativne, tako i na pozitivne. Zato su promjene na Pravnom fakultetu moguće samo uz sustavan i postupan pristup. I tako upravo namjeravam provoditi svoj mandat. S obzirom na to kakav mi je dekanski program i kakva sam osoba, jasno je da je Fakultet odabirom mene (a nisam bila jedina opcija) odlučio da su promjene nužne, ali i da će biti nešto brže no što je to do sada bio slučaj. Mojim izborom potvrđeno je da je ova institucija spremna da se promijeni i iznutra i prema van. Od najvažnijeg ističem da čvrsto vjerujem, i posebno ću se truditi, da u suradnji sa Sveučilištem ubrzano riješimo gorući problem prostora – mi smo kao institucija značajno osakaćeni nedostatkom prostora na Trgu Republike Hrvatske 14. Nadalje, moramo modernizirati studijske programe, ugledati se na najbolje europske pravne fakultete, uključiti više praktičnog rada, pojačati ulogu pravne klinike. Sigurno je također da moramo dati svoj doprinos i obnovi ugleda pravne struke. Previše je kritika pravosuđa, sudaca, odvjetnika a situacija nije ni blizu onakva kakvom se prikazuje u javnosti. Ima tu velikog potencijala za napredak – kako u sadržaju tako i u percepciji javnosti. Ako bih ciljeve mandata morala sažeti u četiri ključne stvari, onda bih rekla: rješavanje gorućeg problema prostora, unaprjeđenje ugleda Fakulteta te pravne struke i znanosti u društvu, privlačenje najboljih studenata i modernizacija petogodišnjeg studija prava.

Pravo se ne smije dehumanizirati – pred nama je novo razdoblje humanizma i renesanseJa imam neki unutarnji poriv zbog kojeg radim ovo što radim – on nije racionalan, on je intuitivan. Jednostavno, takva sam, volim rast i razvoj, teško podnosim stagnaciju. I volim rezultate, ja sam izrazito fokusirana na to da moj rad ima rezultat – ako radim bez rezultata, to me frustrira. Rano sam shvatila da se baš sve treba razmatrati u kontekstu, kao dio neke veće cjeline. Razvijanje kritičkog razmišljanja mi je bilo prioritet u svakom učenju. I tako, šireći tijekom života kontekste i perspektive, došla sam do ovdje gdje sad stojim.

Odabrali ste i nove prodekane. Prema kojim ste kriterijima birali svoj tim i što od njega očekujete?

Moj tim prodekana čine profesionalci vrlo raznolikih i različitih osobnosti, vještina i kompetencija, ali i velike unutarnje snage. Mi dijelimo iste vrijednosti, ciljeve i poglede. Sinergija ovakvih osobnosti može polučiti velike rezultate i sigurna sam da ćemo uspjeti u ostvarenju zacrtanih ciljeva. Na Fakultetu su profesori po definiciji veliki individualci, njegujemo akademske slobode i međusobne različitosti, te vrlo izraženu svijest o sebi. Za moj tim prodekana, kojeg čine prof. dr. sc. Aleksandra Maganić, izv. prof. dr. sc. Dora Zgrabljić Rotar, izv. prof. dr. sc. Lucija Vejmelka i izv. prof. dr. sc. Marko Jurić, mogu reći da je prvi kriterij ogromna radišnost i posvećenost zajedničkom cilju. Ja sam u svojem programu obećala da neću biti mikro-menadžer i sigurno to neću biti. Moji će prodekani imati veliku slobodu u odlučivanju i vođenju svojih resora, ali i veliku odgovornost. Važna je koordinacija i dobra podjela poslova. Mi smo se već mjesecima i prije izbora pripremali, analizirali stanje i radili program zajednički. Tako ćemo pristupiti i vođenju – sinergijom snažnih ličnosti.

‘VOLIM I ŽIVIM SVOJ POZIV PROFESORA’

Od 2003. godine ste na Pravnom fakultetu. Jednom ste rekli da posao profesora nije samo posao, nego poziv. Što Vas je nakon svih ovih godina zadržalo u akademskoj zajednici i što danas vidite kao njezinu najveću vrijednost? 

Da, razlika između posla i poziva je ta što potonji živite. Ja zaista volim i živim svoj poziv na Fakultetu i sve ono što je s njime povezano, sva ona znanstvena istraživanja, praktične aktivnosti, konferencije, inspiriraju me studenti koji pitaju, imaju želju za učenjem i znanjem, lijepo pišu. Sve mi je draže i ugodnije promišljati što je smisao pravnog sustava, prava kao takvog, društva, posebno ako sve stavimo u kontekst nevjerojatno ubrzanog razvoja tehnologija, posebno generativne umjetne inteligencije. Naravno da je velik dio mojeg razmišljanja i utroška radne energije povezan s intelektualnim vlasništvom jer je to moja specijalizacija.

I tu dolazimo do aktualnog pitanja dehumanizacije pravne struke zbog nekontrolirane uporabe generativne umjetne inteligencije. Naime, pravna struka jednostavno nema smisla biti dehumanizirana jer u tom slučaju ne služi svrsi. Čemu rasprava o pravu generiranjem međusobno suprotstavljenih podnesaka između dvije mašine? Pravo nema svrhu samo po sebi, ono ne postoji samo po sebi jer bi kao takvo bilo besmisleno i ničemu ne bi služilo. Svrha prava jest urediti društvene odnose – a društveni odnosi su odnosi među ljudima. Mašine međusobno nemaju odnos jer nemaju svijest – one mogu imati samo privid svijesti. Generativna umjetna inteligencija može se koristiti samo kao alat koji pomaže profesionalcu da dođe do rješenja spora ili da napiše kvalitetan podnesak, pronađe relevantnu sudsku praksu, propise i literaturu. Zato sam sigurna da se kao pravna struka i znanost ne nalazimo pred propašću – nalazimo se pred novim razdobljem humanizma i renesanse. Profesija će se modernizirati i redefinirati. Želim svjedočiti tom procesu jer vjerujem u njega.

Pravila privatnosti

PRAVO I GLAZBA SE NADOPUNJUJU

Vaš je profesionalni put prilično neobičan: završili ste Pravni fakultet i Muzičku akademiju, dva poslijediplomska studija, položili pravosudni ispit, ostvarili znanstvenu karijeru, sudjelovali u brojnim međunarodnim projektima. Što Vas je uvijek iznova poticalo da učite, istražujete i ulazite u nova područja?

Znatiželja i želja za razvojem. Ja imam neki unutarnji poriv zbog kojeg radim ovo što radim – on nije racionalan, on je intuitivan. Jednostavno, takva sam, volim rast i razvoj, teško podnosim stagnaciju. I volim rezultate, ja sam izrazito fokusirana na to da moj rad ima rezultat – ako radim bez rezultata, to me frustrira. Moram polučiti neku vrstu rezultata – i po mogućnosti da bude vidljiv i koristan. Uvijek sam imala široke interese i voljela sama doći do svojih zaključaka. Rano sam shvatila da se baš sve treba razmatrati u kontekstu, kao dio neke veće cjeline. Razvijanje kritičkog razmišljanja mi je bilo prioritet u svakom učenju. I tako, šireći tijekom života kontekste i perspektive, došla sam do ovdje gdje sad stojim. No, i dalje zapravo, sokratovski rečeno, svaki dan spoznajem koliko još toga ne znam.

Posljednjih godina Pravni fakultet bilježi rast interesa maturanata za upis. Mijenja li se profil mladih ljudi koji dolaze studirati pravo? Što od njih doznajete na konzultacijama – zašto biraju pravo i kakva očekivanja imaju od studija?

Da, s obzirom na demografske promjene u Hrvatskoj i općenito Europi, možemo reći da u relativnom smislu bilježimo rast maturanata za upis na Pravni fakultet. Iako su u posljednje vrijeme generalno STEM područja mladima atraktivnija, područje društvenih i humanističkih znanosti dobiva nove poklonike. Ne mogu reći da studentica ili student koji upiše Pravni fakultet ima baš preciznu viziju o tome što je pravna struka ili pravna znanost – možda oni koji imaju roditelje ili druge bliske osobe koje su pravnici to naslućuju. Očekivanja su uglavnom da se na pravu puno uči i dugo studira. Mnogi se žele baviti odvjetništvom, rjeđe žele biti suci, a najrjeđe se vide kao pravnici unutar institucije ili poduzeća. No, tijekom studija razumijevanje o tome što je pravna struka se razvija.

Pravo se ne smije dehumanizirati – pred nama je novo razdoblje humanizma i renesanse

SPOJ ZNANJA, ISKUSTVA I RAZUMA DONOSI NAJBOLJA RJEŠENJA

Znanstvenica ste koja je snažno povezana s praksom: sudjelovali ste u izradi zakona, radili na nacionalnim i međunarodnim projektima te se bavite intelektualnim vlasništvom i savjetovanjem vlada. Zašto je danas toliko važna povezanost pravne znanosti, nastavnog procesa i pravne prakse? 

Pa bez te povezanosti ne možete uopće sagledati ni smisao ni svrhu odnosa kojeg rješavate ili propisa kojeg pišete, niti znadete riješiti problem s kojim se suočavate. Pravo je izrazito praktična disciplina  – ali, s druge strane, utemeljena na dubokom poznavanju propisa i prakse te znanstvenog promišljanja. I morate jako puno toga odjednom držati u glavi. Za rješavanje jednog spornog odnosa često se mora konzultirati nekoliko zakona. Profesor pozitivnopravnih predmeta jednostavno mora biti duboko u sva tri aspekta, i znanosti, i nastavi i praksi kako bi mogao realizirati svoju funkciju. U današnjem globalnom svijetu, komparacije rješenja iz različitih nacionalnih sustava uvelike doprinose iznalaženju boljih i kvalitetnijih rješenja za konkretne slučajeve – bilo da pišete propis, strateški dokument ili rješavate složeni spor između suprotstavljenih interesa različitih stranaka. Ja naprosto uživam u tom intelektualnom djelovanju – kad sve izgleda bezizlazno a vi, kombinacijom znanja, dosadašnjeg bogatog iskustva i zdravog razuma iznjedrite kreativno pravno rješenje.

PREVIŠE SMO TOGA PREPUSTILI GLOBALNIM KORPORACIJAMA

Intelektualno vlasništvo, zaštita autorskih prava i patenata upravo danas ulazi u možda najveći izazov. Umjetna inteligencija se trenira na golemim količinama ljudskog stvaralaštva – tekstova, fotografija, glazbe i drugih autorskih djela. Može li pravo uopće dovoljno brzo pratiti tehnološki razvoj koji se mijenja gotovo iz dana u dan?

Ne može, i to je u društvu najveći problem. Pravo kao takvo i procesi donošenja propisa su jednostavno prespori za društvene i tehnološke promjene i mislim da je vrijeme da se ti procesi pojednostave i ubrzaju, pogotovo na razini Europske unije. Ako se to pod hitno ne učini i ako se procesi donošenja propisa razvlače na nekoliko godina, problem kojeg je trebalo riješiti eskalira. U takvim okolnostima prijeti opasnost od gubitka, odnosno preuzimanja suvereniteta – monopola vlasti. Suverenitet države odražava se u tome što ona ima monopol na odlukama o tome kako će izgledati društvo na području njenog suvereniteta i ima mehanizme prisile da tu viziju provede u djelo i primijeni na svoje građane. Danas velike globalne korporacije, posebno u digitalnom prostoru, na internetu, neovlašteno preuzimaju državni suverenitet i vladaju bez demokratskih izbora i bez mehanizama kontrole jer država nije na vrijeme odigrala svoju ulogu. Takav razvoj događaja velike korporacije prikazuju kroz masku sloboda, nužnog tehnološkog razvoja i gospodarskog rasta. E, to jest s jedne strane istina, ali u prevladavajućem dijelu postavlja se pitanje za koga i u čijem interesu je ta istina. Mislim da je svijet danas bitno manje slobodan nego što je to bio, na primjer, u srednjem vijeku. Ovo što nas okružuje samo je dojam slobode – danas smo izrazito kontrolirani i neslobodni, sami smo sebe podvrgli kontroli i oduzeli si slobodu u digitalnom prostoru prihvaćajući nametnute modele ponašanja i nametnute vrijednosti, zaboravljajući svoje stare te dajući svoje podatke besplatno na uporabu globalnim kompanijama. Danas, u kojoj god sferi tehnologije pogledate, uviđate da se globalno sve svodi na vladavinu nekoliko utjecajnih tehnoloških kompanija kojima ni vlade najvećih država ne mogu parirati. Zašto je to tako? Zato što se vlade i državni aparat uz ograničene financijske i ljudske te tehnološke resurse bave svime onime što državu čini državom – i socijalnim pravima i tržištem, i sindikatima i štrajkovima, i tehnologijom i administracijom, i osiguravanjem reda i vojskom. A globalne privatne kompanije sve svoje snage usmjeravaju ciljevima koji služe isključivo njihovim privatnim interesima i akumuliranju nepojmljivog financijskog bogatstva nauštrb nekih tradicionalnih vrijednosti. Zašto? – Zato što to mogu i jer smo im mi to svi zajedno dopustili, što iz vlastite komocije, što iz neznanja, što iz neprepoznavanja tehnologija, što iz naivnosti da su dobri i korisni. U posljednje vrijeme prisjećam se brojnih filmova i romana znanstvene fantastike, filmova i romana koji su se bavili temama vizije budućeg društva – i vidim da su ti autori bili vizionari, a mi smo ih smatrali samo zabavnima i luckastima i mislili smo da pretjeruju. Prostor prevelikih sloboda i deregulacije ili prepuštanje samostalnog autoreguliranja velikim tehnološkim kompanijama podsjeća na onu staru izreku kako je put u pakao popločan dobrim namjerama. I zato smatram da se moramo uhvatiti u koštac s nabrojanim i još mnogim drugim ovdje nenabrojanim izazovima i dati, svaki u svome dijelu, doprinos tome da nam se društvo ne dehumanizira i da društvo učinimo lijepim mjestom za život sebi, svojim bližnjima, svojoj domovini i svojim vrijednostima. To neće nitko drugi za nas napraviti – to moramo napraviti sami, a pravni sustav je alat pomoću kojeg se ti ciljevi mogu realizirati.

Svrha prava jest urediti društvene odnose – a društveni odnosi su odnosi među ljudima. Mašine međusobno nemaju odnos jer nemaju svijest – one mogu imati samo privid svijesti. Generativna umjetna inteligencija može se koristiti samo kao alat koji pomaže profesionalcu da dođe do rješenja spora ili da napiše kvalitetan podnesak, pronađe relevantnu sudsku praksu, propise i literaturu. Zato sam sigurna da se kao pravna struka i znanost ne nalazimo pred propašću – nalazimo se pred novim razdobljem humanizma i renesanse.

UI TREBA BITI ALAT, A NE ZAMJENA ZA RAZMIŠLJANJE

Umjetna inteligencija je već dio studentske svakodnevice. Kako bi se studenti trebali njome služiti? Trebaju li fakulteti ponuditi jasne smjernice i vodiče  za odgovorno korištenje UI alata?

Studenti nedvojbeno trebaju koristiti alate umjetne inteligencije ali smisleno. S druge strane, u obrazovnom i nastavnom procesu izuzetno je važno razvijati ljudske kompetencije, poštovati tradicionalan sustav znanja i učenja, i znati više od alata kojeg koristite – tek tad taj alat ima smisla. Evo, baš smo se sporazumjeli, dekani svih pravnih fakulteta u Hrvatskoj, da ćemo raditi na zajedničkim smjernicama o korištenju AI alata u studiranju ali i u pravnoj znanosti. Nama na svim razinama obrazovanja mora biti primarni cilj da se razvijaju kompetencije usvajanja znanja vlastitim intelektualnim djelovanjem koje se manifestira kroz ponavljano čitanje i razmišljanje o pročitanom te usvajanje znanja tijekom toga postupka. Nadalje, ponavljanje je nezaobilazan proces učenja. Angažiranje vlastitih intelektualnih kapaciteta, zaključivanje, samostalno rješavanje složenih pitanja, strukturiranje teksta i usvojenih podataka samo su neke od radnji koje se moraju svladavati u sve složenijim oblicima tijekom učenja i studiranja. Ako se djeca i mladi ljudi budu oslanjali samo na umjetnu inteligenciju i njena gotova rješenja – neće razviti ništa od toga. Alati umjetne inteligencije trebaju se koristiti upravo kao alati koji pomažu a ne alati koji nas vode kako mi ne bismo više morali razmišljati, učiti, kritički promišljati. Meni je najdraže na predavanjima i na ispitu razgovarati sa studenticama i studentima koji možda i ne znaju sve činjenice, zaboravili su pokoju zakonsku odredbu, ali koji zaključuju, razmišljaju, pronalaze kreativna rješenja, propituju, znaju se snaći i dati logičan odgovor.

Pravo se ne smije dehumanizirati – pred nama je novo razdoblje humanizma i renesanse

NA ČELU HRVATSKOG GLAZBENOG ZAVODA

Uz sveučilišnu karijeru, od 2018. godine obnašate i dužnost predsjednice Hrvatskog glazbenog zavoda. Kako uspijevate uskladiti te dvije zahtjevne uloge i je li Vam svijet glazbe pomogao u razumijevanju ljudi i institucija?

Sigurno da mi je svijet glazbe otvorio potpuno druge perspektive i da tim i takvim očima promatram i pravo, društvo, institucije. Možda sam zato toliko duboko i inspirirana intelektualnim vlasništvom. Ja pravo smatram umjetnošću – jer je zaista toliko puno različitih mogućnosti i način na koje se može pravno kvalificirati i urediti neki društveni odnos tj. odnosi među ljudima. Kreativnost u pravu i te kako dolazi do izražaja. Vrhunski pravnik i vrhunski glazbeni interpret imaju u osnovi iste vještine i osobine: oboje moraju napamet znati izrazito velik repertoar činjenica / glazbe, i onda tek dolazi do izražaja raskoš njihove kreativnosti – u primjeni toga naučenog znanje i uvježbanih vještina u praktičnom oživotvorenju skladane glazbe ili napisanog zakona, pri čemu se zapravo igraju i na temelju iskustva i intuicije stvaraju nešto novo. Sposobnost usklađivanja više različitih poslova i rukovođenje u više institucija mogu zahvaliti činjenici da ja svoje poslove živim – a ne odrađujem. Nemam radno vrijeme već integriram posao u sve dijelove života (to je također posebna vještina). Nadalje, sebe ne doživljavam osobito važnom pa time i nemam strah od neuspjeha. I da naglasim ono što je u ovim aspektima najvažnije – gradim zato što imam uspješne, snažne i sposobne suradnike koje poštujem i s kojima uživam stvarati. Ja sam velika individualka, ali ujedno i posvećena timska igračica. Moji su predani suradnici moja skrivena snaga.

Povezani članci

Back to top button