Hrvatska treba novu industriju, jaču znanost i pametniju demografsku politiku

Hrvatsko gospodarstvo posljednjih godina bilježi stabilan rast, rekordnu zaposlenost i snažan priljev europskih sredstava, no iza povoljnih pokazatelja ostaju otvorena pitanja dugoročne održivosti razvoja. Oslonjenost na turizam, osjetljivost na geopolitičke poremećaje, inflacijski pritisci, demografski pad te nedovoljna povezanost znanosti i industrije samo su dio izazova koji određuju budućnost zemlje.

O tim temama razgovarali smo s prof. dr. sc. Mladenom Vedrišem, ekonomistom i sveučilišnim profesorom koji analizira hrvatsku poziciju unutar eurozone, energetsku sigurnost, stanje javnih financija, potencijal znanstvene zajednice te nužnost novog razvojnog modela.

Kako danas ocjenjujete stanje hrvatskoga gospodarstva u kontekstu eurozone? Jesmo li stabilni ili smo samo privremeno zaštićeni nekim vanjskim okolnostima?

Solidno. Unutar eurozone, naravno, nismo među vodećim državama, ali eurozona je znatno pomogla u metodološkom i organizacijskom smislu. EU nam je pružila izuzetnu potporu korištenjem financijskih fondova. Pozicioniranost Hrvatske unutar eurozone i EU pruža temeljni razvojni okvir. Koliko i kako taj okvir koristimo, to je posebna tema razgovora.

Koji je, prema Vašem mišljenju, najveći strukturni problem hrvatske ekonomije koji se zapravo godinama ne rješava ili ga je trenutačno nemoguće riješiti?

To je struktura ekonomije, koja je odviše oslonjena na sektor usluga, a unutar tog sektora ‒ na turizam. Premalo na nove, tehnološki značajne industrije. U tim novim industrijama dodatna vrijednost po zaposlenom kreće se od 100.000 dolara naviše, a u uslužnom sektoru ti su iznosi znatno manji. A koliko pak stvorite nove dodatne vrijednosti, od tog iznosa možete isplatiti plaću, i bruto i neto. To bitno utječe na standard življenja građana. Hrvatska, zaostavši u suvremenom industrijskom razvoju, tehnološkom razvoju, posljedično ima problem relativno niske razine osobnih dohodaka.

Sektor turizma i građevinarstvo koje je živnulo s obnovom, pogotovo u pojedinim dijelovima Hrvatske, doprinijelo je stopi gospodarskog rasta. Problem hrvatskog gospodarstva danas nije razina nezaposlenosti, koja je drastično smanjena i odlaskom u inozemstvo velikog broja stručnih radnika, nego razina konkurentnosti koju poslovni sektor ostvaruje. I to za sve potrebe – plaće i za financiranje javnih potreba. Nije svejedno na kojoj se razini plaćaju doprinosi, je li to Nepalac u građevinskom sektoru ili je to istraživač u laboratoriju. Njihov je odnos u stvaranju dodatne vrijednosti jedan prema pet ili jedan prema deset. Isti odnos vrijedi i za doprinos na dohodak i za izdvajanja za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Hrvatski problem, da pojednostavim, leži u strukturi ekonomije koja je u znatnom dijelu niskoprofitabilna, ili pak nedovoljno izvozno konkurentna. Turizam je djelomični socijalni amortizer, ali nikako ne može biti nosiva greda ili motor razvoja nacionalne ekonomije.

Spomenuli ste turizam i očigledno je da se hrvatski model rasta snažno oslanja upravo na turizam. Koliko je to dugoročno održivo?

Turizam je osjetljiva biljka, što se pokazuje i u današnjim okolnostima, ako dođe do geopolitičkih i sigurnosnih problema – a neću ni govoriti o povećanju cijena energije kada turizam biva ugrožen. Robusnost turizma unutar ekonomije na relativno je niskoj razini. Bilo je apsurdnih situacija koje su išle nama u prilog: vrijeme korone, otežanih letova i putovanja, to je pogodovalo autoturizmu. No, ne možete tek na krizi graditi budućnost turizma. Nije dovoljno da je drugima teže pa je vama bolje, nego obratno: u konkurenciji bitnih turističkih odredišta ‒ Španjolske, Grčke, Italije ‒ morate izboriti svoje mjesto.

U kojoj mjeri aktualne geopolitičke napetosti, koje ste već spomenuli govoreći o turizmu, uključujući ovaj rat u Iranu, mogu ponovno destabilizirati samo energetsko tržište i kakve bi to posljedice moglo imati za Hrvatsku?

Destabilizacija je vidljiva već i u kratkom roku. Cijene energije porasle su ne u mjesec dana, nego de facto već u roku prvih tjedan dana. Na benzinskim su se postajama plaćale više cijene goriva, koje su se, nota bene, bile nabavljale po starim cijenama. Tako da se brzo stvorio val inflacijskih očekivanja; svatko je nastojao osigurati da u idućoj rundi ne prođe lošije. Bolje je danas naplatiti više, a da prodavatelju robe i usluge sutra bude (pod navodnicima) jednostavnije. Geopolitička i energetska kriza potaknula je inflacijska očekivanja.

Ako se trenutačno primirje pretvori u stvarni mir, ne bi smjelo biti daljnjih inflacijskih učinaka. Iznimka su pojedini sektori. To znači da se prije svega poljoprivredi mora pomoći oko cijena goriva i gnojiva. Drugdje gdje cijene goriva sudjeluju u usluzi ili proizvodu s 1, 2, 3 ili 5 posto, pa ako 1, 2, 3 ili 5 posto poskupi 20 posto, onda je to u konačnici 0,5, a nije 5 ili 15 posto.

Hrvatska mora naći mehanizam u suradnji s regulatorima i izvršnom vlasti da se razina cijena koja utječe marginalno ili djelomično na konačni proizvod ili uslugu, ne pretvori u rastuću inflaciju. I prije ove krize bili smo na prvom mjestu po razini inflacije unutar eurozone.

Kad je riječ o energetskoj krizi i geopolitičkom položaju Republike Hrvatske u kontekstu LNG terminala, mislite li možda da onda Hrvatska ima dovoljno jaku poziciju još se više profilirati kao nekakvo energetsko čvorište ili kao tranzitna ruta s obzirom na položaj i terminala i morskih putova?

Sigurno postajemo zanimljivi otkad je u pogonu LNG terminal. Ali… priča oko korištenja LNG terminala je kompleksnija. To je kao priča oko autoceste. Za autocestu je bitno u čijoj je koncesiji, tko njome upravlja. Kod LNG terminala mi tehnički upravljamo, ali zakupci za korištenje m3 plina su pojedine tvrtke. Dakle, sama činjenica da postoji LNG terminal ne znači da je i plin, time što se nalazi u vlastitom dvorištu, istovremeno i u domaćem vlasništvu. Plin se  mora kupiti od onoga koji je zakupio prijevoz odnosno od onoga tko je vlasnik tog plina. Da, LNG je pretpostavka sigurnosti, ali nije bjanko mjenica. Bjanko mjenica bi bila da je INA u cijelosti u vlasništvu hrvatske države ili hrvatskih dioničara i da ona uvozi plin, a da onda taj plin ovdje prodaje drugim distributerima, odnosno korisnicima.

Tako, ovisno o zakupcima kapaciteta LNG terminala ovisi i hrvatska situacija. Sigurno je da je već i pri sklapanju određenih ugovora o korištenju kapaciteta dobro imati opcijske aranžmane, da se ima pravo prioriteta. Delikatna situacija bit će u idućih pola godine jer plin je cjenovno iznimno volatilan i on je više puta jeftiniji u ljetnom razdoblju nego u zimskom. Ljeti se plin i dalje pumpa, vadi se, ali ga nema tko potrošiti, osim kao tehnološko gorivo.

Zato  se ljeti pune skladišta – pune se po jeftinijoj cijeni plina, koji se koristi zimi. Ako se ove ratne tenzije smire, onda će i cijena plina pasti. U iduća četiri mjeseca – svibanj, lipanj, srpanj ili kolovoz – ta skladišta u Europi moći će se napuniti po prihvatljivim cijenama, i to je amortizer za zimske cijene. Plinski biznis je osjetljiv i dok je sve dobro, to se i ne primjećuje. Kad nastupi problem, onda se suočavamo s posljedicama.

Ostanimo još malo na energetskom tržištu. Vidimo da bilo kakva situacija danas u društvu može destabilizirati to energetsko tržište. Treba li Hrvatska odlučnije krenuti prema energetskoj samodostatnosti, pa makar to u početku iziskivalo neke veće kratkoročne troškove?

Mora. Hrvatska je energetski, posebice proizvodnjom električne energije, još uvijek u prihvatljivim okvirima, i to poglavito jer posjeduje hidropotencijal. I kad su kiše obilnije, Hrvatska u visokom stupnju može koristiti kapacitete hidroelektrana. No, prijeći na obnovljive izvore energije, na zelenu energiju, imperativ je. Tu je stupanj iskorištenosti različit. U principu, kod zelene energije moraju biti tri ugrađena megavata da biste dobili jedan u korištenju. Kod fosilnih goriva taj je omjer bitno povoljniji.

Ali, zaokret je neminovnost. Hrvatska ima i potencijal sunčeve energije, a također i energije vjetra. I morat će tim putem nastaviti. Važno je da i Europa osigurava za tu namjenu dio investicijskih sredstava. Kod Hrvatske možda više nije problem izgradnja baznih kapaciteta, koliko postojanje distribucijske mreže. To je pitanje ulaganja za HEP i njegove sastavnice ‒ da tu energiju s mjesta gdje se proizvodi, prenose na mjesta potrošnje. Morao bi se pojaviti novi Tesla da riješi pitanje baterija i skladištenja energije i bežičnog prijenosa te iste energije!

Ne možemo svesti priču o zelenoj energiji samo na električne aute. Dominantno je korištenje u kućanstvima, korištenje u industriji, korištenje gdje god je to i u javnom sektoru moguće… Kako  doći do novih investicija blizu energetskim potencijalima i izvorima – to je pravo pitanje. Primjerice, to pitanje okupira i Njemačku: na Sjevernom moru ima izuzetno puno vjetra, a taj vjetar, kad se pretvori u električnu energiju, mora stići do Ruhra gdje su industrijski potencijali. Sve to skupa je neminovno, ali zahtijeva vrijeme, sredstva i znanje, i tu nema alternative.

Konačna alternativa će doći tek s punim korištenjem sunčeve energije. Istraživanja pokazuju da, kada se uspije iskoristiti tek četiri-pet posto solarne energije od ukupne insolacije Zemlje, bit će zadovoljene sve globalne energetske potrebe. Četiri ili pet posto! Još uvijek nije nađen način da se to i učini. Onda slijedi pitanje skladištenja: u pustinji možete proizvesti najviše solarne energije, ali kako je iz pustinje prebaciti drugamo? Danas-sutra, uz baterijska spremišta i prijenos, ni pustinja više neće biti pustinja. Proizvodit će se energija kojom će se to tlo navodnjavati i pretvoriti u obradive površine. Zaključak: zelena tranzicija je neminovna, ali košta i traje.

Jesu li javne financije dugoročno održive s obzirom na demografske trendove i rastuće obveze države?

Nadajmo se da jesu. Imali smo, i još imamo, razdoblje snažnog korištenja europskih sredstava. I ta europska sredstva u Hrvatskoj su znatnim dijelom pretvorena u javne investicije. Dio ulaganja u vodoprivredu, sanaciju nasipa uz rijeke, pa do obnove dijela Hrvatske (posebice kontinentalnog) nakon potresa. To su iznimno značajna sredstva. Danas je važno pitanje ulaganja u željeznice. Kada se za te svrhe koriste europska sredstva, onda se oslobađa fiskalni prostor vlastitih sredstava za financiranje različitih javnih potreba – školstvo, zdravstvo i druge javne djelatnosti.

Kod “javnih potreba”, na prvom je mjestu mirovinski sustav, gdje se približno dvije petine ne podmiruje iz doprinosa nego iz proračuna, znači iz PDV-a. Što god se kupi u trgovačkom centru, 25 posto PDV-a prelijeva se u proračun i dijelom se koristi za popunu mirovinskog fonda. Projekcije za zdravstvo u proračunu relativno su skromne i onda krajem godine dođe na naplatu dodatni račun – bili to lijekovi, sanacije bolnica itd. Tu su, naravno, i ulaganja u obrazovanje.

Objektivno, razina javnih izdataka raste i s očuvanjem standarda građana, ali i sa starenjem populacije. Svakako je za zamisliti se kako se s time u budućnosti nositi. I u sljedećem programskom razdoblju europski fondovi bit će prisutni, ali za druge namjene. Bit će to konkurentnost, kohezija, urbani razvoj, nacionalna sigurnost. Neće više biti moguće tako izdašno financirati klasične prioritete, kao što je poljoprivreda; to će biti oslonjeno više na vlastita proračunska sredstva. I za Hrvatsku će to biti svojevrstan financijski izazov.

Dio Vašega profesionalnog života posvećen je znanosti i sveučilištu, što nas vodi do sljedećeg pitanja. Prema Vašem mišljenju, kakvo je danas stanje hrvatske akademske zajednice? Govorimo li o nekakvu sustavu koji samo generira znanje ili reproducira prosječnost?

Hrvatska u akademskom životu, u znanosti, ima iskorake ‒ bljeskove, pojedine nadarene istraživače. Zapanjen sam i ugodno iznenađen koliko je hrvatskih znanstvenika u svijetu prisutno i na koji način relevantno sudjeluju u različitim vrstama istraživanja. I drago mi je kad vidim da se povezuju s hrvatskim fakultetima i institutima, uz hrvatske znanstvenoistraživačke centre.  Sigurno postoji prostora za napredak, postoji itekako prostora da to bude i bolje i više nego što je sada. I tu dolazimo do kružnih migracija: kamo sreće da dio tih ljudi provede jedan dio karijere u inozemstvu, a da zatim ima motiva, želje i mjesta vratiti se kući i nastaviti s tim istraživačkim radom u punoj snazi ovdje. Ili se institutski povezati sa svojih vanjskih adresa s hrvatskim institucijama. Postoje primjeri poput Instituta Ruđer Bošković i još nekih adresa koje to ostvaruju. No, Hrvatska dijaspora ima znatno više potencijala nego što ga danas koristi Domovina.

Kao sveučilišni profesor i kao znanstvenik, kako ocjenjujete odnos između sveučilišta i znanstvenih instituta? Postoji li tu stvarna suradnja ili nekakav paralelni sustav bez neke sinergije?

Od slučaja do slučaja. Tu ne postoji generalna linija i politika koja bi povezivala institute i fakultete. Dio znanstvenika sudjeluje u akademskoj zajednici kao predavači i nastavnici. Siguran sam da ta veza može i mora biti jača, neposrednija. Cirkulacija ljudi i ideja između znanstvenih instituta i sveučilišta morala bi se uključiti i pojačati međunarodnu komponentu.

Ostaje pitanje od kojega smo započeli razgovor. Hrvatska ima reduciran industrijski sektor i dobar dio istraživanja, bila to farmaceutika, brodogradnja…, teško je primjenjiv u okvirima nacionalne ekonomije. Brodogradnja je u Hrvatskoj bila snažna dok je bio jak Brodarski institut i brojne svjetski poznate brodarske tvrtke. Brodogradilišta znaju napraviti brod, ali netko mora raditi na inovacijama; ona rade operativu, oprema se ugrađuje. Tako da jačanje nije apstraktna tema; nije dovoljno imati znanstveni potencijal ako ga nemate gdje aplicirati.

Dolazimo do iduće interesantne teme našeg razgovora, a to je kampus. Kampus Sveučilišta u Zagrebu zamišljen je kao znanstveno-tehnološki park. Rektor prof. dr. sc. Lakušić, s timom ljudi koji to pripremaju, prepoznao je već u prvom mandatu potrebu da pojedini fakulteti, koji imaju snažan istraživački potencijal, dobiju mjesto i lokaciju za daljnji razvoj. Kampus nije klasičan nastavni poligon kamo će se preseliti dio nastavnika koji će sada držati predavanja u novim dvoranama. Strojarstvo, elektrotehnika, farmacija, agronomija, poljoprivreda u širem smislu riječi – ima sigurno sedam-osam fakulteta koji će tu imati izravnu vezu između istraživačkih centara svojih fakulteta i pojedinih grana industrije koje postoje u Hrvatskoj.

Tako zamišljen kampus je inovacija, iduća etapa razvoja u suradnji akademske zajednice i moderne industrije. To je ostvarenje triple-helix modela, koji govori o povezanosti javnih institucija, akademske zajednice i poslovnog sektora. Ta je uzajamnost osnova razvoja ‒ ne samo iz primjera SAD-a kao relativno daleke tehnološki vodeće zemlje, nego i nama bliže Europe – ta povezanost istinski je nosila ukupan ekonomski razvoj.

Novi razvojni dokumenti Europske komisije, bilo da ih potpisuju ugledni profesori i stručnjaci Mario Draghi ili Enrico Leta, upozoravaju da se Europska unija mora okrenuti povezanosti znanstvene zajednice i industrije. Samo to stvara konkurentnost kojom se može parirati dvjema vodećim silama: Kini i Americi. Razvoj je kompleksan i ne može ga se ostvarivati parcijalno; ne može se razvijati sveučilište samo za sebe ili industrija bez novih znanja. Oni moraju biti integrirani u misleći, ali i djelatni sustav.

Primjerice, Fakultet strojarstva i brodogradnje, u zajedništvu s profesorima s Medicinskoga fakulteta i Klinikom Rebro, konstruirao robot RONNA. Nastao je kao rezultat te povezanosti. Končar surađuje s više  fakulteta, tu su Pliva i Ericsson; sigurno je niz značajnih primjera koji ne bi smjeli ostati iznimke. Morali bi poslužiti kao osnova da se izgradi novi sustav. Tim prije jer postoje izvori sredstava, počev od Europske investicijske banke (EIB) i druge adrese, koji na Hrvatsku gledaju kao na značajnu priliku za ulaganja. Jer vide i znaju da u Hrvatskoj postoji izniman znanstveni potencijal (software), pa hajdemo onda zajednički stvoriti i hardver (hardware) ‒ novi kampus. Nadam se da će se to u idućih nekoliko godina, uz puno priprema, pretvoriti u realnost ‒ u novi znanstveno-tehnološki park.

Vi ste i predsjednik Upravnoga vijeća Instituta za istraživanje migracija i iz te perspektive, što mislite, imaju li značajne institucije u Hrvatskoj stvaran utjecaj na oblikovanje javnih politika? Posebice kada govorimo o migracijama, vidimo da je Hrvatska u posljednje vrijeme popularna zemlja za strane radnike koji dolaze raditi u Hrvatsku.

Početak Instituta za istraživanje migracija datira iz polovice 70-ih godina prošlog stoljeća, i to kao nastavak Centra za istraživanje migracija koji je nastao inicijativom i pod vodstvom prof. dr. Ive Baučića u okviru Odjela za geografiju Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta. Kasnije se udružio sa Zavodom za migracije i narodnosti. Centar je kao znanstvenoistraživački odgovor na snažne vanjske migracije nakon što se Jugoslavija otvorila prema Europskoj zajednici. To otvaranje je istovremeno značilo odlazak velikog broja stanovništva na privremeni rad u inozemstvo, a posljedično snažan priljev doznaka za uzdržavanje obitelji koje su ostale u domovini.

Danas su stigli drugi prioriteti: posljedice iseljavanja zbog ratnih okolnosti, a zatim više razine življenja i mogućnosti zapošljavanja unutar EU-a. Drugim riječima, postalo je lakše pristupiti europskom tržištu rada, a i razlika u razini plaća učinila je svoje. Hrvatska je među onim zemljama u kojima još nije ostvareno ono što se dogodilo u dijelu drugih tranzicijskih zemalja – da se nakon sedam do osam godina intenzivnog odlaska počinje ostvarivati povratak. To nije samo radno mjesto; to je pitanje i stanovanja, školovanja djece te svih socijalnih i socioloških aspekata življenja. Institut daje sve značajniji doprinos ‒ jačanjem  znanstvenog potencijala pokriva sve širi spektar pitanja vezano za sve aspekte migracija.

Tu je i tradicionalno iseljeništvo; iz iseljeništva se može također očekivati da se dio treće ili četvrte generacije želi useliti u Hrvatsku. Govorimo o školovanim, obrazovanim ljudima. No, naglasak mora biti na novoj emigrantskoj zajednici koja je u razvijenoj Europi, a koja je otišla zadnjih 15-20  godina. Ima li prostora – itekako ga ima, a ako me pitate kakav je utjecaj znanstvenih istraživanja (ove vrste i drugih) na vođenje operativne politike, o tome se može razgovarati. Siguran sam da tu postoji prostora (room for improvement) da ono što znanstvenici s različitih instituta, tako i našega, u svojim analizama utvrde, posluži kao temelj za donošenje određenih odluka u formiranju i vođenju operativnih politika.

U radu i suradnji Instituta s drugim adresama sretna je okolnost da postoje i djeluju Hrvatska matica iseljenika i Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, pa tako unutar javnih institucija i izvršne vlasti ima adresa s kojima te rezultate istraživanja možemo podijeliti ili dijelom i operativno usmjeriti. Postoji i novo ministarstvo – Ministarstvo demografije i useljeništva. Od onog početnog čuđenja zašto je ministarstvo osnovano, pravo čuđenje bilo bi da ga sada nema. Aktivnosti Ministarstva sve su značajnije i kompleksnije. Isto tako i naša suradnja.

Znanstveni instituti su prije malo više od dvije godine, a sveučilišta i javna učilišta prije nekoliko mjeseci potpisali programsko financiranje kroz ugovore s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i mladih. Smatrate li da je taj model dugoročno održiv i je li to jedna vrsta poticaja za kvalitetu sveučilišne i znanstvene zajednice?

Amerikanci imaju izraz the second best, drugo najbolje rješenje. Prvo, najbolje rješenje, bilo bi idealno: da svi rade predano, da svi imaju osigurana sredstva prema svojim potrebama i da isporučuju rezultate na najvišoj znanstvenoj razini. Međutim, kao i u prometu – postoje prometni znakovi, semafori, kamere i kontrole, iako idealistički pretpostavljamo da nitko od ljudi u prometu neće griješiti. Tako je i s vašim pitanjem o znanstveno-normativnoj regulativi. Programski ugovori su okvir, datost koja proizlazi iz limitiranosti sredstava s jedne strane, a s druge strane iz očekivanja javnog sektora što akademska zajednica može i mora učiniti u sferi potpore javnim politikama.

Ako se pojavi bolji model, rado bih da se o njemu vode rasprave; do tada, ono što je korisno – ti programski ugovori su fleksibilni. Svake se dvije godine revidiraju i to je mogućnost da se u te dvije godine naprave promjene i poboljšanja. Ostaje jedno pitanje: koliko su oni financijski izdašni u odnosu na očekivanja akademske zajednice? Za onoga koji daje, a to je državni proračun, to je uvijek puno; za akademsku zajednicu uvijek bi se reklo da bi tu moralo i moglo biti više financijske potpore.

Za kraj, jedno opušteno, ali za nas Hrvate važno pitanje o najvažnijoj sporednoj stvari, s obzirom na to da ste Vi i prvi predsjednik Hrvatskoga nogometnoga saveza. Koja su Vaša očekivanja za Svjetsko prvenstvo u nogometu 2026., koje počinje za dva i pol mjeseca?

Realno, uspjeh je da naši vatreni prođu skupinu. Pozicija Hrvatske, biti među 15-ak vodećih reprezentacija nacija je iznimna, to i opravdava očekivanja. Sve iznad toga – imajući u vidu kad pogledamo Italiju i druge nogometne sile koji ostaju kod kuće – za Hrvatsku je izniman uspjeh. Ali prvi korak ‒ prolazak grupe neće biti jednostavan. Engleska je jaka, nemojmo podcijeniti Ganu. Ali…lopta je (ipak) okrugla.

---

Prof. dr. sc. Mladen Vedriš jedan je od rijetkih hrvatskih javnih djelatnika čiji profesionalni put obuhvaća akademsku zajednicu, državnu upravu, gospodarstvo i lokalnu samoupravu. Ekonomist po struci, doktor znanosti i redovni profesor međunarodne ekonomije, desetljećima djeluje na sjecištu teorije i prakse gospodarskog razvoja.

Diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je znanstveno usmjerenje razvio kroz teme javnih rashoda, strukturne politike i tržišnoga gospodarstva. Tijekom karijere predavao je na više visokoškolskih ustanova, uključujući Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu te Visoko poslovno učilište Effectus, a kao gost predavač sudjelovao je i na drugim akademskim programima u Hrvatskoj.

Široj javnosti poznat je i po političkom angažmanu u prijelomnom razdoblju hrvatske državnosti. Bio je predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine Grada Zagreba, odnosno tadašnji gradonačelnik Zagreba, predsjednik Kriznog štaba grada Zagreba u ratnim okolnostima, ministar bez lisnice te potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske zadužen za gospodarstvo. Također je bio zastupnik u Hrvatskom saboru i predsjednik Hrvatske gospodarske komore.

Prof. Vedriš je aktivan i u razvojnim politikama Grada Zagreba, gdje je vodio partnerska vijeća vezana uz urbanu aglomeraciju i strateško planiranje. Sudjelovao je u projektima s međunarodnim organizacijama poput OECD-a, ILO-a, Svjetske banke i UNESCO-a, a dodatno se usavršavao i na Harvard University kroz program za lidere u razvoju.

Autor je brojnih stručnih i znanstvenih radova te dugogodišnji sudionik hrvatskih rasprava o konkurentnosti, razvoju i modernizaciji gospodarstva. Zbog kombinacije znanstvenog autoriteta, političkog iskustva i praktičnog uvida u ekonomiju, prof. Mladen Vedriš relevantan je sugovornik za teme hrvatskog gospodarstva, javnih politika, urbane strategije i međunarodnih ekonomskih trendova.

Predsjednik je upravnoga vijeća Instituta za istraživanje migracija.