Tehnološki napredak za jedne predstavlja divljenje, za druge je najava „kraja“
Drugi radni dan četvrtog izdanja Osječkih dana bioetike, nakon što je preskočena jedna godina zbog pandemije koronavirusa, okupio je brojne stručnjake iz gotovo cijele obrazovne vertikale
Nema sumnje da je suvremeni razvoj donio velike revolucije, odnosno prednosti. Produžen je životni vijek, sve je više obrazovanih umova, medicinski razvoj rano otkriva mnoge bolesti, olakšana je komunikacija među ljudima, osobito među udaljenima. Međutim, takvi razvoji predstavljaju i određenu hipertrofiju ljudske inteligencije zbog izostanka mudrosne dimenzije. Priroda postaje žrtva onog hybrisa, naše uobraženosti, oholosti i neumjerenosti preko ultraliberalnog tehno-kapitalizma.
Poručio je to na četvrtim Osječkim danima bioetike u svome plenarnome izlaganju Odilon-Gbènoukpo Singbo s Hrvatskog katoličkog sveučilišta, upozorivši da se danas u laboratorijima oblikuju „novi ljudi“ za koje nismo sigurni hoće li imati još nešto od ljudskog.
– Medicina se robotizira, tehnologija se biologizira, a biološko se tehnologizira. Sateliti kroz GPS pokrivaju gotovo svaki kvadrat našeg planeta. Umjetna inteligencija eksponencijalno raste, a kibernetika zauzima nepregledni prostor. Algoritmi pak ostavljaju dojam da sve drže pod kontrolom i čuvaju našu sigurnost. I takav je razvoj za jedne izvor divljenja, dok je za druge najava konca naše termo-industrijske civilizacije. Nema dvojbe da živimo, mičemo se i jesmo u online, tj. virtualnom životu. Iz nas su, dakle, vremena kad je čovjek bio gospodar i glavni igrač u upravljanju tehnikom, zaključio je Singbo, uz opservaciju da virtualni svijet sve više dobiva vlastiti status i sve se jasnije ubrizgava u fizičku stvarnost u kolaboracijskoj interakciji, sve do fuzije s fizičkim.
Drugi radni dan četvrtog izdanja Osječkih dana bioetike, nakon što je preskočena jedna godina zbog pandemije koronavirusa, okupio je brojne stručnjake iz gotovo cijele obrazovne vertikale. Tijekom njihovih izlaganja bilo je govora o bioetičkim promišljanjima raznih aspekata naše svakodnevice, prošlosti kao i budućih stremljenja te neophodnih poteza za bolje sutra.
Raspravljalo se i razmjenjivalo argumente oko brojnih tema. Od važnosti kulturne baštine za razvoj i očuvanje identiteta do važnosti poticanja čitanja za osobnosti učenika s jezičnim poremećajima. Od sukoba između umjetničkih sloboda i prava životinja do ključnih etičkih dvojbi koje se nameću pri možebitnom obaveznom cijepljenju protiv korone za hrvatske zdravstvene djelatnike.
Kad smo već kod korone, valja naglasiti da su organizatori Osječkih dana bioetike, ponajprije djelatnici Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, na svakome koraku promovirali poštivanje propisanih epidemioloških mjera. S nadom da se dogodine svi ponovo okupe u gradu na Dravi, međutim s manje straha od virusa i bez, sada već svima dosadnih, zaštitnih maski.
U nastavku pročitajte sažetke nekih od najzanimljivijih izlaganja četvrtih Osječkih dana bioetike.
TOMISLAV TOPOLOVČAN, Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
UMJETNA INTELIGENCIJA U NASTAVI I UČENJU: NOVI IZAZOV ETICI ISTRAŽIVANJA ODGOJA I OBRAZOVANJA
Umjetna intelegencija nije fenomen novijeg datuma, ali u recentno vrijeme izaziva značajnu pažnju. Osim što mijenja aspekte sagledavanja tehnologija, društava, kultura i života pojedinaca, umjetna inteligencija može bitno promijeniti i perspektive odgoja, obrazovanja, nastave, poučavanja, učenja i školovanja. Za očekivati je da, kao i pod dosadašnjim utjecajem razvoja novih tehnologija, učitelji neće izgubiti svoj esencijalni smisao u školi. Nije opravdano predviđati distopijsku ulogu umjetne inteligencije u odgoju i obrazovanju. Za očekivati je da će se mijenjati uloga i odnos učitelja i učenika (polaznika) u nastavi. Doduše, ta promjena nije produkt isključivo umjetne inteligencije, nego i posljedica društvenih promjena i (inter)nacionalnih obrazovnih politika te novih znanstvenih spoznaja didaktike, psihologije i neuroznanosti.
Upravo suvremena obrazovna neuroznanost pruža novi uvid u procese ljudskog učenja što za posljedicu ima renesansu didaktičkih ideja Montessori, Petersena, Steinera, Freineta, Deweya i dr. datiranih s početka 20. stoljeća. Stoga se naglašava značaj konstruktivističke, tj. nastave usmjerene na učenika. Razvojem umjetne inteligencije i svega navedenog, mijenjat će se i odgojno-obrazovni ciljevi i vrijednosti, okolina učenja, nastavni sadržaji i komunikacija te načini vrednovanja učenja. Osnovna didaktička prilika umjetne inteligencije u obrazovanju nazire se u individualizaciji nastave, što je ujedno i povijesni imperativ didaktike – prilagoditi nastavu i poučavanje individualnim obilježjima svakog pojedinog učenika (jer u razredu ne postoji prosječni učenik). Navedeno će vjerojatno za reperkusiju imati formiranje novih oblika učenja i poučavanja, posebice u domeni neformalnog obrazovanja i informalnog učenja te obrazovanja odraslih i cjeloživotnog obrazovanja. Sve spomenuto stavlja nove izazove i dileme pred etiku istraživanja odgoja i obrazovanja te medijsku didaktiku. Moguće je za očekivati nestajanje jasne granice između ljudskog i umjetnog. Gdje završava ljudska, a počinje umjetna inteligencija (i obratno)? Koji su uopće dosezi umjetne inteligencije u odgoju i obrazovanju? Postavlja se (etičko) pitanje kako istraživati nastavu s umjetnom inteligencijom? Kako formirati nacrte takvih istraživanja? Kako prikupljati i analizirati dobivene podatke te verificirati znanstvene spoznaje?
Ali, tu i izvire velika prilika (etike) istraživanja i prakse odgoja i obrazovanja – neutralizirati negativne učinke umjetne inteligencije u odgoju i školovanju, a kritički i argumentirano ju implementirati u svrhu racionalizacije procesa nastave i obrazovanja. U suprotnom, potvrdit će se konstatacija poznatog njemačkog pedagoga Hartmut von Hentiga o računalu u školi, od prije nekoliko desetljeća, u njegovoj knjizi Humana škola. Drugim riječima, ako parafraziramo i adaptiramo njegovu izjavu, umjetna inteligencija će tim više promijeniti školu, što će se škola njome manje baviti!
ANAMARIA MALEŠEVIĆ, Hrvatsko katoličko sveučilište
PITANJE UMJETNOSTI U KONTEKSTU ETIKE UMJETNE INTELIGENCIJE I ZDRAVLJA
Očekivanja vezana za umjetnu inteligenciju (AI, artificial intelligence) često su pretjerana s obzirom na to da je izrada opće umjetne inteligencije za sada predmet filozofskih rasprava te da je znanost ovladala isključivo uskom umjetnom inteligencijom, poput uređaja koji se koriste u području digitalnog fenotipiziranja u kontekstu zdravlja. Društvene i humanističke znanosti razmatraju brojna etička pitanja vezana uz digitalno fenotipiziranje, poput pitanja privatnosti, informiranog pristanka, nadzora itd.
No, otvorenost prema etičkom preispitivanju ne leži samo u području akademskog znanja, već i drugih paradigmi koje se dotiču ljudskog senzibiliteta i ljudskih čula suočenih sa svijetom oko nas. Drugim riječima, etičko preispitivanje AI-a jednako pripada i području umjetnosti. Naime, AI, algoritmi ili roboti, koji su fascinantni koliko i zastrašujući, utjelovljuju dugu povijest odnosa umjetnosti i tehnologije. Umjetnost kao ljudski senzibilitet dotiče se područja estetike, koje se proteže od književnosti (poezija, romani, kratke priče, kazalište, itd.) do svih ostalih modaliteta estetskog doživljaja, kao što su slikarska umjetnost, glazba, kiparstvo, ples, pa čak i strip, ukratko sve domene u kojima se istražuje ljudski odnos prema osjetilnom svijetu.
Drugim riječima, etičko preispitivanje kroz umjetnost oslanja se na određene vrste kognitivnog i emocionalnog odnosa prema svijetu umjetnosti, odnosno obliku proživljenog iskustva, a ne samo odnose koji vode do znanstvenih spoznaja. U ovom izlaganju kroz dva primjera umjetničkih instalacija pokazali smo kako različiti načini estetskog doživljaja doprinose području znanja o AI-u i o digitalnom fenotipiziranju te kako oni mogu utjecati na stavove, ponašanja i vrijednosni sustav, educirajući javnost kroz kontrastne vizije svijeta.
JULIJANA JUKIĆ, Osnovna škola »Matija Antun Reljković«, Cerna
ETIČKA DVOJBE KORIŠTENJA DRUŠTVENIH MEDIJAU NASTAVI GLAZBENE KULTURE
Društvene mreže i informacijsko komunikacijska tehnologija već su duže vrijeme implementirani u obrazovni sustav pa tako i nastavu Glazbene kulture. Za generacije rođene 2010. i nakon (Alpha generacije) moderna tehnologija je sastavni dio života i u pojedinim su područjima kompetentniji od svojih roditelja (milenijalaca).
To su generacije koje u obrazovnom procesu traže inovacije u predstavljanju obrazovnih sadržaja zbog kojih će ih lakše usvojiti. Ali bez obzira na višestruku korist IKT-a u nastavi tanka je granica između korisnosti i zlouporabe društvenih mreža zbog svih opasnosti koje na njima vrebaju.
Izlaganjem se želi raščlaniti prednosti i nedostatke uporabu društvenih mreža, pitanje autorskih prava na sadržaje koji se na njima dijele i njihovu korisnost u nastavi Glazbene kulture s obzirom na specifičnost predmeta kao takvog.
U izlaganju će osvrćem na karakteristike Alpha generacije koja je upravo ove i prošle (2020./2021.) školske godine došla u predmetnu nastavu gdje im predaju nastavnici glazbene kulture. Koji su izazovi u predavanju novim generacijama te na koji način implementirati uporabu društvenih mreža, a uz poštivanje svih načela koja se nameću u takvom načinu rada.
Glavni zaključak ovog izlaganja jest kako su nove tehnologije, a samim time i društvene mreže neizostavni dio života novih generacija no bitno je naučiti ih ne povrijediti niti jedno pravo onoga čiji je sadržaj ujedno i izvor informacija u virtualnom svijetu. Na kraju, bitno je racionalizirati njihovu uporabu i podatcima s društvenih mreža samo dopunjavati znanja iz tradicionalnih izvora kako bi oni na taj način lakše usvojili zadane sadržaje, ali se istovremeno sačuvati svih manje dobrih strana ovog načina pronalaženja informacija.
LIDIJA KNORR, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu
ELEMENTI I SOCIJALNO-KULTURNI ASPEKTI NASTANKA HIP HOP KULTURE U NEOLIBERALISTIČKOM DRUŠTVU SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA
Nastala 1970-ih godina u gradskoj četvrti Bronx (New York) kao odgovor mladih na represivne organe Sjedinjenih Američkih Država, hip hop supkultura danas ima i globalni utjecaj. U izlaganju će se govoriti o šest elemenata hip hop kulture (engl. DJing, MCing, Breaking, Writing, Theater and literature i Knowledge of self), razlozima nastanka te današnjem globalnom utjecaju hip hop kulture.
LUKA PERUŠIĆ, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu
EUTANAZIJA U VIDEOIGRAMA
Danas je videoigra najutjecajniji oblik umjetničkog sredstva izražavanja, iza kojega se nalazi jedna od najbrže rastućih i utrživih industrija zasnovanih na instituciji igre. Iznimna je osebujnost toga medija korisnikovo stalno sudjelovanje ne samo u tvorbi unutarnjeg svijeta videoigre kroz interventno djelovanje na sadržaj putem mehanike igranja nego i u tvorbi toga svijeta u suradnji s razvijateljima videoigara.
Zajedništvo programiranja, umjetničkog stvaralaštva i igračeva djelovanja omogućuje uživljavanje u simulirane ideje, situacije i stanja uokvirena pripovjednim sadržajima, što je u povijesnom pogledu prisutno od početka razvoja pripovjednih videoigara. Tako će se, među ostalim, u videoigrama često naći i implementacija ćudorednih sustava, odnosno sustava moralne refleksije i ophođenja među živim bićima. Bilo radi iskrenog zanimanja za problem, bilo radi animiranja igrača, razvijatelji videoigara dobro koriste simulacijske kapacitete te se tijekom igranja igrači često susreću s mnogim moralnim dilemama u kojima imaju mogućnost odlučiti o ishodima te utjecati na sudbinu likova i svijeta u kojemu sudjeluju. Vrsno pripremljena moralna dilema u videoigrama može ostaviti trag na igraču, a često su to neka od središnjih bioetičkih pitanja, poput eutanazije.
U videoigrama, eutanazija je izrazito zastupljena moralna dilema, što nam govori o važnosti njene problemske naravi. Pojavljuje se u raznovrsno stvorenim i slojevito izgrađenim svjetovima s pomno domišljenim likovima, a gotovo se nikada ne javlja u tipičnom diskurzivnom obliku medicinske eutanazije, nego češće u kompleksnijim, s cijelim svijetom povezanim konstelacijama odnosa čiji sadržaji bogato pobuđuju igrača na razmatranje odluke. To znači, međutim, da su videoigre prostor u kojemu se na kognitivno-emocionalnoj razini mnogi ljudi – naročito mladi – po prvi puta susreću s teškim životnim situacijama u kojima moraju donijeti odluku.
Premda utjecaj sadržaja videoigara uglavnom ovisi o već postojećem integritetu igrača, naročito s obzirom na to da zbog načina isporučljivosti sadržaja ni većina djece ne pomišlja na to da se radi o stvarnosti, uživljeni susret s moralnim dilemama, s jedne strane, provjerava moralnu dimenziju osobe i može se smatrati unutarnjim ispitom orijentacije, s druge strane, može postati jedan od čimbenika utjecaja u mogućem zbiljskom susretu s problemom, a s treće strane, može biti vezan i za otupljenje na težinu problema. Zbog toga, vrijedi više vremena posvetiti načinima kako se oblikuju i predočavaju moralna i druga pitanja u videoigrama te ih uključiti u prigodan prostor nastavnih razmatranja.
