Umjetnost i kultura, uz ostala područja krucijalna za razvoj humanosti i čovjekove osobnosti, našla su se pred brojnim izazovima u posljednje dvije godine, kada se svijet prvi put susreo s globalnom pandemijom. Stoga je upravo to područje ljudskog djelovanja bila glavna tema četvrtih Osječkih dana bioetike, koji su nakon godine dana stanke zbog pandemije koronavirusa, otvoreni jučer u Osijeku.
Centar za integrativnu bioetiku Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i Osječka jedinica Međunarodne katedre za bioetiku organizirali su četvrto izdanje Osječkih dana bioetike, okupili 70 sudionika, koji će u dva dana skupa održati pedesetak izlaganja i radionica.
– Da je pandemija otvorila vrata novim istraživanjima i postavila nova pitanja dokazuje i naš skup koji velikim brojem izlaganja prikazuje kako su se bioetički aspekti i područja ljudskog života, s naglaskom na umjetnosti i kulturi, borili s izazovima »novog normalnog«. Bioetičke perspektive umjetnosti i kulture zaista su velike te nude velik broj zanimljivih, osebujnih, ali i kontroverznih te dvojbenih tema. Upravo to i jest jedno od glavnih obilježja integrativne bioetike koje se ogleda u njezinoj multi/inter/transdisciplinarnosti te pluriperspektivizmu obuhvaćajući perspektive mnogobrojnih znanstvenih i umjetničkih područja, samim time i umjetnosti i kulture, poručio je izv. prof. dr. sc. Ivica Kelam, predsjednik Organizacijskog odbora Osječkih dana bioetike.
Na svečanome otvorenju konferencije, prof. dr. sc. Damir Matanović, dekan Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti, objasnio je povezanost područja bioetike sa znanstvenim aspektima obrazovanja budućih prosvjetnih djelatnika, čime se upravo njegova ustanova bavi. Poručio je Matanović da je za razliku od svih relativno uskih pedagoških područja, bioetika vrlo široka i sveobuhvatna disciplina:
– Bioetika pokušava razumjeti današnji svijet, pokušava dati odgovore na zbivanja koja su izuzetno brza, turbulentna, koja teško pratimo. Stoga smatram da vještine i kompetencije koje nudi bioetika moramo prenijeti našim studentima, koji će odgajati i obrazovati našu djecu, naše unuke. Generacije koje dolaze iza nas, a koje će puno više nego mi razumjeti svijet u kojem žive. I mijenjati ga nabolje.
Složio se s time i prof. dr. sc. Ante Čović, prorektor Sveučilišta u Zagrebu, voditelj Znanstvenog centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku. Čović je napomenuo kako je u traženju odgovara na pitanja suvremene civilizacije neodrživa rascjepkanost na zasebne znanstvene discipline:
– Potrebno je sagledati cjelinu, o čemu progovara upravo integrativna bioetika. Razvili smo metodološki koncept transdisciplinarnosti, koji predviđa da se u znanstveno sagledavanje uključuju i izvanznanstvene perspektive. Jer u traženju odgovora na pitanja koja nameće ova kompleksna i opasna situacija u kojoj se nalazimo, moraju biti upregnuti svi ljudski intelektualni potencijali, poručio je prorektor Čović.
Osječke dane bioetike službeno je otvorio prof. dr. sc. Vlado Guberac, rektor Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.
Suorganizatori 4. Osječkih dana bioetike su Znanstveni centar izvrsnosti za integrativnu bioetiku, Akademija za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Kineziološki fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Medicinski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Hrvatsko bioetičko društvo, Centar za integrativnu bioetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu i Centar za integrativnu bioetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta sv. Ćirila i Metoda u Skopju.
U nastavku pročitajte sažetke nekih od najzanimljivijih izlaganja četvrtih Osječkih dana bioetike.
IVANA ČOVIĆ, Bečka doktorska škola filozofije, Sveučilište u Beču
UMJETNOST I BIOETIKA U PERSPEKTIVI FILOZOFIJE UMA
Uloga umjetnosti (ljepote) u povijesti estetike tumačena je u širokom rasponu od »bezinteresnog sviđanja« (Kant) do vulgarnog političkog instrumentaliziranja (ždanovizam). U konceptu integrativne bioetike umjetnost je dobila ulogu jedne od izvanznanstvenih perspektiva koje u sklopu bioetičkog senzibiliteta ulaze u konstituciju orijentacijskog znanja. To ne bi trebalo shvatiti kao instrumentalizaciju umjetnosti nego kao uklapanje njenog autonomnog potencijala u integrirano razumijevanje i doživljavanje svijeta.
Umjetnički senzibilitet kao jedinstvena mogućnost drugačijeg sagledavanja/doživljavanja pojedinih fenomena, posebice iz područja tehnoznanosti, omogućuje šire i dublje uvide u bioetičke probleme te je stoga od iznimne važnosti prepoznati taj orijentacijski potencijal umjetnosti i na temelju metodološke integracije prisnije povezati umjetnost i bioetiku u praksi. Otvaranje prema umjetničkim perspektivama također upućuje na potrebu za preispitivanjem pozadinskih pretpostavki odnosa uma i tijela (mind-body problem), na kojima se temelji povezanost bioetičkog senzibiliteta i orijentacijskog znanja.
BERISLAV ČOVIĆ, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu
DOPRINOS INTEGRATIVNE BIOETIKE PROMIŠLJANJU NOVE GLOBALNE POLITIČKE I RELIGIJSKE KULTURE
Izlaganje je usmjereno na analizu odnosa globalne političke i religijske (ne)kulture, riječ je o područjima koja su danas u suvremenom, globalizirajućem vremenu jako opterećena i okaljana. Iako su i svjetska politika i svjetske religija zakazale u ispunjavanju one svoje temeljne zadaće okrenute dobrobiti čovječanstva, budući da su u prvi plan stavile nezasitnu moć i partikularne interese, mišljenja sam kako se od njih nikao ne smije odustati.
Ne smijemo prestati tragati za jednom novom političkom i religijskom kulturom utemeljenoj na etičkoj odgovornosti i temeljnim ljudskim vrijednostima. Svjetske religije i svjetska politika nisu samo uzročnici sukoba, nego i područja pomirbe, stvaratelji nečeg novoga, područja u kojima je moguće posredovati onaj etos čovječanstva, nadu koja će imati čvrsto uporište u stvarnosti ukazivanjem na dosad neiskušane mogućnosti koje mogu biti prikladan put za neku svjetliju i bolju budućnost.
Religije imaju snagu da budu promicateljice istine, pravde i istinskog dijaloga, međutim one su često i glavni izvor sukoba i ratova. I to iz razloga što je u njima prisutan onaj nutarnji sukob, nostalgija i rastrganost između dva božanstva: izvorne duhovne svetosti i svjetovne moći. Upravo kroz tu moć za vladanjem, za posjedovanjem očituje se jedan od glavnih i osnovni problema globalne političke i religijske (ne)kulture a to je ideološko-politički fundamentalizam.
Moć bez odgovornosti, bez etičkih i moralnih uzusa, jedno je od najopasnijih sredstava po čitavo društvo, zajednicu, politiku, kulturu, ali i religije, odnosno po čitav naš bistvujući etos. Iz tog razloga su postmodernom čovječanstvu potrebne one zajedničke vrijednosti, ciljevi, ideali, vizije, jedan temeljni etos odgovornosti.
Imajući u vidu prije svega očuvanje prirode, okoliša a potom i čovjeka u cjelini, tom problemu se pristupa u kontekstu bioetičkih perspektiva. Bioetika svojim integrativnim i pluriperspektivnim pristupom uvelike može doprinijeti boljoj političkoj i religijskoj kulturi i rješavanju globalnih izazova i prijepora.
TOMISLAV NEDIĆ, Akademija za umjetnost i kulturu, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku
TERMINOLOŠKO ODREĐENJE POJMA EUTANAZIJA – PRAVNE I MEDICINSKO-POSTUPOVNE IMPLIKACIJE
Činjenica jest kako je eutanazija, uz pitanje pobačaja, jedno od najčešće razrađivanih, najzanimljivijih i najkontroverznijih pitanja suvremene bioetičke doktrine. No nije neprimjetno kako se u sve češćim raspravama o istom pitanju sam pojam eutanazije prilično neharmonizirano i neunificirano razrađuje i naposljetku shvaća. Nama je upravo taj segment prilično sporan, ali itekako bitan te smatramo kako je nemoguće konstruktivno i pragmatično razgovarati o eutanaziji prije nego što definiramo ili makar determiniramo isti pojam. Takav bi terminološko-jezični pristup o eutanaziji mogao u potpunosti promijeniti sve buduće (bio)etičke, pravne, medicinske, teološke i ostale implikacije te rasprave o samok eutanaziji. Kako je jezik jedan od temeljnih determinanti kulture uopće te kulturnog identiteta određene nacionalne, narodnosne ili etičke skupine, smatrali smo kako se upravo ovo izlaganje savršeno uklapa u temu 4. ODB – “Bioetika, umjetnost i kultura”.
Jezik i jezična promišljanja neodvojiva su od društvenoga, političkoga i kulturnoga konteksta bilo koje etničke, narodnosne ili nacionalne zajednice. Neosporna je činjenica kako su ponajviše leksički, ali i pravopisni, morfološki, tvorbeni i sintaktički, savjeti ostavili traga na normiranje hrvatskoga jezika, a time i na razvoj hrvatske kulture i identiteta. U bioetičkom kontekstu, starogrčka složenica eutanazija, koju je oblikovao Francis Bacon još u 17. stoljeću, i u hrvatskom je jeziku zadržala izvorni terminološki oblik. No uz sva ostala sporna (bio)etička pitanja, već i samo pojmovno poimanje eutanazije kategorički pobuđuje prilično nezanemarive kontroverze.
Pitanja koja se u tom pogledu postavljaju jesu postoji li definicija ili bar određenje pojma eutanazija te jesmo li njegovom upotrebom u znanstvenom diskursu uopće svjesni o čemu je točno riječ? Predavanjem se nudi terminološka razradba pojma eutanazija u lingvističkom (leksikografskom), ali primarno pravnom i medicinsko-postupovnom kontekstu u cilju ispitivanja koherentnosti u određenju pojma među navedenim kategorijama te posljedičnog utvrđivanja ključnih determinanti eutanazije nakon kategorijskih presjeka.
IVAN PERKOV, Fakultet hrvatskih studija, Sveučilište u Zagrebu
UMJETNOST I OTPAD
Umjetnost, kao jedan od najprisutnijih vidova kulture, prodire u sve pore društvenoga života pa čak i u sasvim prozaičnu sferu otpada. Odnos je umjetnosti i otpada slojevit, a u znanstvenoj se i stručnoj literaturi sve intenzivnije proučava. Jedan je od primjera toga odnosa stvaranje umjetničkih djela od predmeta koje su ljudi odbacili. Tu je i pojava u kojoj umjetnost jedne epohe ili perioda postaje otpad u novom razdoblju. Postoje i estetski i arhitektonski značajni objekti sustava za gospodarenje otpadom, a najpoznatiji je među njima bečki Spittelau.
U izlaganju su predstavljene dimenzije odnosa otpada i umjetnosti te ponuđeni potencijalni istraživački horizonti ove teme.
RAHELA VARGA, Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku
PEDAGOŠKA LJUBAV U NASTAVI NA DALJINU – SUVIŠNI SENTIMENT ILI MORALNA OBVEZA UČITELJA?
Aktualna situacija u obrazovanju tijekom koje se dogodio iznenadan prijelaz na nastavu na daljinu (engl. Emergency Remote Teaching) u fokus stavlja socijalnu dimenziju nastave i njezinu ulogu u razvoju međuljudskih odnosa. Specifičan odnos između učitelja i učenika proučava se u sklopu pedagogije odnosa (engl. Pedagogy of Relation).
Polazna točka pedagoškog odnosa kojega učitelj razvija s učenikom pronalazi se u pojmu pedagoške ljubavi kao posebne vrste ljubavi, koja se, kao i svaka druga vrsta ljubavi, otima potpunom razgraničenju i kategorizaciji, ali glavno joj je obilježje da se odvija u odgojno-obrazovnom kontekstu i uvažava njegove zadanosti. Zbog zatvaranja škola tijekom 2020. godine, nastava na daljinu postala je isključivi kontekst odgoja i obrazovanja, pa se nameće pitanje ima li u takvoj nastavi mjesta za pedagošku ljubav.
Istraživanje se, stoga, usmjerilo na bitne i ne-bitne odrednice obje vrste nastave te na bitne odrednice pedagoške ljubavi. Ustanovljeno je kako se u povijesnim i recentnim pedagogijskim izvorima pedagoška ljubav ne određuje kao prirodni osjećaj kojega učitelj ima ili nema, već se pod tim pojmom označava nastavna metoda koja zahtjeva stečeno umijeće kao dio profesionalne kompetencije učitelja. Budući da je zastupljenost pedagoške ljubavi u nastavi opravdana težnjom prema osnaživanju učenika kroz pozitivnu orijentaciju s krajnjim ciljem njihove humanizacije, u kontekstu nastave na daljinu potreba za pedagoškom ljubavi još je izraženija.
Odgovornost je pritom na učitelju, kao odraslom profesionalcu u pedagoškom odnosu, da uloži (dodatne) digitalne i metodičke napore u izvršavanju moralne obveze prema učenicima, koje upravo učiteljeva pedagoška ljubav potiče na učenje u izazovnim okolnostima.
JELENA KOVAČEVIĆ, Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku
JAČANJE PSIHIČKE OTPORNOSTI LIKOVNIM STVARALAŠTVOM
Iskustvena art terapijska radionica, praćena teorijskim smjernicama, namijenjena je širokoj populaciji. Na osječkim Danima Bioetike prilagođena je studentima, profesorima te građanstvu. Tijek radionice sastoji se od nekoliko etapa, a započinje kratkom tehnikom relaksacije nakon čega slijedi verbalna refleksija usmjerena prema završnoj aktivnosti, šivanju. Pred kraj, sudionici radionice će biti informirani o dobrobitima ovakvoga pristupa koji je, uz neznatne prilagodbe, primjenjiv u radu s gotovo svim osobama, neovisno o njihovoj dobi i psihofizičkom stanju. U ovome obliku radionica predstavlja jedan od načina za vlastito održavanje mentalne higijene i psihičkog zdravlja.
Cilj radionice je bilo jačanje psihičke otpornosti osobe tijekom izazovnih i stresnih životnih razdoblja kroz primjenu tehnike šivanja, uz samorefleksiju. Šivanje kao obnavljajuća aktivnost doprinosi razvoju i očuvanju fine motorike i percepcije, njegovanju izdržljivosti i upornosti te strukturiranju misli, planiranju i proradi složenih emocija. Radionica je osmišljena kao jedno od iskustava koje vežemo uz art terapiju – oblik psihoterapije koji koristi likovnu umjetnost kao glavno sredstvo komunikacije.
SINIŠA GOLUB, Međimurska priroda – Javna ustanova za zaštitu prirode, Križovec, Hrvatska
LJETOPIS PJEŠČANOG OKRUGA: PRIJEVOD KULTNE KNJIGE ALDA LEOPOLDA IZ AMERIČKOG U HRVATSKI JEZIK I KULTURU
Bilo je potrebno više od sedamdeset godina da jedno od najvažnijih svjetskih književnih djela ekološke misli nađe svoj put do hrvatskog izdanja. A Sand County Almanac prvi je put objavljen 1949. u SAD-u (Oxford University Press), godinu dana nakon preminuća autora Alda Leopolda (1887.–1948.), a u hrvatskom prijevodu i od hrvatskog nakladnika (SmartWay, Sveti Martin na Muri, Međimurje) objavljen je u ožujku 2021. godine. Kako je A Sand County Almanac postao Ljetopis Pješčanog Okruga? Kad je rođena ideja projekta, zašto je proces prijevoda potrajao desetak godina, te koje je iskustvo potrebno da bi ovo klasično djelo bilo dostojno prevedeno u drugi jezik, ali i u drugu kulturu? Koliko je Leopold publicist, tj. znanstvenik, a koliko beletrist, tj. umjetnik?
Prevoditelj Siniša Golub (Čakovec, 1976.) daje dublji uvid u nevidljive aspekte prijevodnog procesa, ali i u manje znane detalje Leopoldova života koji se reflektiraju upravo kroz Ljetopis Pješčanog Okruga.
ANA DARIA BOKAN, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu
TIJELO: EROTSKA UMJETNOST ILI PORNOGRAFIJA
Uobičajena definicija erotske umjetnosti danas jest: (re)prezentacija onoga što upućuje na seksualnu aktivnost ili govori o njoj. Prema toj definiciji, erotska umjetnost postoji gotovo otkad je i čovjeka, međutim, s pojavom modernih medija pojavljuje se novi kulturni fenomen – pornografija. Pornografija je od svoje prve pojave u popularnoj kulturi izazvala brojne reakcije i kritike (ovo će izlaganje posebno izdvojiti feminističke i bioetičke kritike), ali problem nastaje u pokušaju razlikovanja erotske umjetnosti i pornografije.
Postavio se i problem tijela i golotinje – ima li razlike između golog tijela u erotskoj umjetnosti i golog tijela u pornografiji? Je li jedno moralno prihvatljivije od drugog i koji su argumenti za oba stava? Ovo su samo neka od pitanja na kojima je bio fokus u ovome izlaganju.
ZORAN KOJČIĆ, Srednja škola Dalj
BIOETIKA U LEKTIRI
U lektirne naslove u našim srednjim školama ušla su neka od najznačajnijih književno-umjetničkih djela u povijesti civilizacije. S ciljem da potiču čitanje s razumijevanjem, analizu i sintezu, rješavanje problema i, također, kritičko mišljenje, lektirni naslovi predstavljaju i vrhunske domete u razvoju književnosti kao umjetnosti riječi. U obilju tematika koje su prisutne u tim djelima, dakako da možemo pronaći i one teme koje su okrenute bioetici, sve od Sofoklove Antigone pa do Kafkinog Preobražaja. U ovom izlaganju bio je prikazan kratki presjek bioetičkih tema u lektirama, ali i kritički pristup duhu vremena sa zahtjevom za uvođenjem novih djela u lektire, posebice suvremenih autora koji progovaraju o značajnoj, aktualnoj, suvremenoj bioetičkoj tematici.
Kako se mijenja svijet, tako se mijenja i stav prema životu, a zajedno s tim promjenama i bioetičke teme uvelike pridonose prvo raspravi, a potom i poučavanju o jasnijoj slici svijeta koji nas okružuje i života koji u njemu obitava. Književnici su oduvijek imali poseban glas koji progovara i poučava o problemima biosa.
Nakon Osječkih dana bioetike, cilj ovog istraživanja je i pisanje članka koji se bavi istom tematikom, a u okviru kojega bih napravio malo šire istraživanje o stavovima samih učenika prema trenutnim lektirama te prema mogućim lektirama koje tematiziraju bioetiku, uz napomenu da je potrebno temeljno pristupiti problematici koja su to književna djela koja već sada zadovoljavaju šire književno-umjetničke i didaktičke elemente za uvrštavanjem u lektirne naslove, a da se na aktualan način bave bioetičkom problematikom i da su u kontekstu 21. stoljeća dovoljno priznata od struke kao suvremeni klasici.
LUKA JANEŠ, Fakultet filozofije i religijskih znanosti, Sveučilište u Zagrebu
HAMVASEVA FILOZOFIJA VINA U BIOETIČKOM ODSJAJU FILOZOFIJE ŽIVOTA
U izlaganjuj se Filozofiji vina, zbirci eseja mađarskog knjižničara, esejista i filozofa Béle Hamvasa, pristupilo kroz nišu filozofije života. Pritom su se u fokus evaluacije postavili bioetičko-kulturalni motivi, obilno prisutni u ovom znakovitom spisu.
