Umjetnici ne žele pomoć države, jer nisu bespomoćni, nego poštenu „plaću“ za svoj rad

Hrvatska umjetnica Maja Rožman nedavno je odlukom međunarodnog žirija osvojila Posebno priznanje MTG ’21 na Međunarodnom trijenalu grafike u Krakowu ciklusom linoreza „Studije podsvjesnog / Studies of Subconcience“. Ovogodišnje izdanje „MTG 2021: Dissonant Futures“ predstavilo je 74 umjetnika izabranih iz 23 zemlje svijeta, čime je uspjeh docentice Akademije likovnih umjetnosti značajniji.

Rođena 1981. godine u Zagrebu, Rožman diplomira 2006. godine na grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, u klasi prof. Ante Kuduza. Studijski se usavršavala na  Akademijama u Salzburgu (Austrija), Budimpešti (Mađarska) i Krakowu (Poljska), a kao resident artist boravila na brojnim renomiranim umjetničko-rezidencijalnim programima u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Italiji, Nizozemskoj, Sloveniji i Turskoj.

Od 2003. do danas ostvarila je 23 samostalne izložbe te sudjelovala na preko 100 skupnih žiriranih izložbi natječajnog i pozivnog karaktera u zemlji i inozemstvu. Djela su joj uvrštena u više domaćih i međunarodnih muzejsko-galerijskih i kolekcionarskih zbirki, a za svoj je rad primila više priznanja i nagrada, od kojih se ističu međunarodne nagrade Essl Award CEE i VIG Special Invitation iz 2011. godine te Nagrada HDLU-a na 6. hrvatskom trijenalu grafike u organizaciji Kabineta grafike HAZU iz 2012. godine.

SRETNE SLUČAJNOSTI

Iako danas priznata i iskusna u svome području rada, rado se prisjeća djevojčice koja je voljela crtati. S prijateljima iz djetinjstva stalno je smišljala najraznolikije projekte, koji su uključivali strahovito mnogo mašte (a time i crtanja, slikanja, modeliranja, pisanja, konstruiranja… trebalo je napraviti sve što nam je u glavi):

– Moja je, očito prirodna, sklonost ka umjetnosti i kulturi općenito, bila (pravilno) poticana sa strane mojih roditelja, nastavnika, pa i prijatelja… Imala sam tu sreću da je okolina moj eventualni talent ohrabrivala, a ne obeshrabrila. Sretna sam i što roditelji nikada ni bratu ni meni nisu nametali ideje o tome što (oni misle da) bismo trebali učiti ili raditi. Uvjeti za naše školovanje su bili jasni i jednostavni – obrazovanje je na prvom mjestu, studij biramo samostalno i sami smo odgovorni za njega, a što god da smo izabrali, trebamo se toga prihvatiti i završiti do kraja najbolje što možemo. Nakon ŠPUD-a, Akademija likovnih umjetnosti je opet bila moj jedini izbor, i nisam ga požalila.

Zašto baš grafika?

Iskreno govoreći, nije tu bilo prevelike kalkulacije, niti promišljanja… Za upis u drugi razred Škole primijenjene umjetnosti i dizajna trebali smo konkurirati za odsjek po našem izboru. Sjećam se ulaska na grafički odsjek i učeničkih radova izloženih po zidovima, a koji su mi tada bili fantastični. Pomislila kako i ja želim „tako raditi“ i to je za mene bilo to. Sve što je uslijedilo kasnije, rezultat je sretne slučajnosti da mi je grafika postala fascinantno područje u koje sam se zaljubila. Postoji nešto doista čudesno, gotovo alkemično, u procesima koji se događaju prilikom stvaranja otiska. S racionalnog aspekta, odgovara mi disciplina potrebna za rad u ovom mediju; naime, grafika iziskuje mnogo razmišljanja, planiranja i znanja, jer doista tek na samom kraju, kad više nema mnogo mogućnosti za popravke, vidimo rezultat svog rada.

Pamtite li neke profesore s Akademije koji su posebno utjecali na vas; koji su vam uzori u svijetu grafike odnosno umjetnosti?

Svakako pamtim i izrazito cijenim svoje profesorice i profesore s Grafičkog odsjeka – Nives KK, Miroslava Šuteja i posebice mog mentora Ante Kuduza. No, moje su umjetničko promišljanje za vrijeme školovanja razvijali i profesori s drugih odsjeka, ponajviše profesor Ivan Ladislav Galeta i profesorica Nicole Hewitt, s današnjih Novih medija. Svima njima je karakteristično to što su zapravo uvijek njegovali pristup stvaranju u kojem je ideja nositelj rada, a tehnički aspekti se događaju kao posljedica razvoja te ideje, pa se, posljedično, ni moj stvaralački opus nije zaustavio samo na mediju grafike, već stvaram u svim medijima. No iako su mi radovi često sve samo ne grafika, intenzivno ju promišljam u kontekstu suvremene umjetnosti, a nerijetko i propitujem tradicionalne konvencije i testiram granice grafičkog medija.

Uvjeti za naše školovanje su bili jasni i jednostavni – obrazovanje je na prvom mjestu, studij biramo samostalno i sami smo odgovorni za njega, a što god da smo izabrali, trebamo se toga prihvatiti i završiti do kraja najbolje što možemo

Stoga i uzore ne tražim samo među grafičarima, već u svim umjetničkim disciplinama i šire. No ako bih trebala izdvojiti umjetnike i umjetnice koji rade (i) grafiku, trenutno bih izdvojila Kiki Smith, Roberta Rauschenberga, Davida Hockneyja i Thomasa Kilppera.

Možete li nam pobrojati još neke svoje najznačajnije nagrade, uspjehe, izložbe? Kojim od njih se najviše ponosite?

Teško mi je izdvojiti nekoliko izložbi, stipendija ili drugih uspjeha, svaka stavka u mom životopisu za mene ima važno mjesto jer sam svjesna uloženog truda. Također, kako je u mnogo slučajeva riječ o natječajima, svaka ostvarena umjetnička rezidencija, izložba, stipendija ili nagrada, zapravo je mini-priznanje samo za sebe. Neke prekretnice bi zasigurno bile moja prva samostalna izložba u zagrebačkoj Galeriji Miroslav Kraljević 2005. te prva međunarodna umjetnička rezidenciju pri Platform Garanti Contemporary Art Centru u Istanbulu 2007.

Što se tiče nagrada, posebno su mi draga međunarodna priznanja, jer postavljaju moj rad u širi kontekst, a svakako i mnogo znači činjenica da su stigla od internacionalnog stručnog žirija koji prilikom svoje procjene može biti maksimalno objektivan i neutralan.

ŽIVJETI OD UMJETNOSTI

Koliko su takve nagrade i priznanja značajna za stvaralaštvo i karijeru nekog umjetnika?

Vjerujem da svakome tko radi mnogo znači kada se njegov/njezin rad prepozna, a nagrade u profesiji su jedan od takvih oblika prepoznavanja i poticaja za daljnji rad. To je vrlo važno, pogotovo u Hrvatskoj i u umjetničkom području, gdje često nema druge (javne) afirmacije. Dakle, na intimnoj nam razini daju moralnu potporu, a profesionalno najčešće otvaraju nove mogućnosti, odnosno donose ponude za nove suradnje.

Budući da znamo koliko se kultura (ne) cijeni u Hrvata, kako je danas vama likovnim/vizualnim umjetnicima? Može li se u Hrvatskoj živjeti samo od umjetnosti?

O ovome sam u više navrata razgovarala sa studentima, a jednom prilikom i pisala za „Skicu“, časopis studenata ALU, pa dopustite da se citiram. S obzirom na to da u hrvatskoj ne postoji razvijeno tržište umjetnina, a niti svijest o potencijalu takvog tržišta ili, nažalost, svijest o važnosti (ikakve) kulture, šačica umjetnika koji žive od umjetnosti (bilo prodajom radova, ostvarivanjem umjetničkih projekata ili od izlagačkih naknada i slično),  ovise o stranom tržištu, gdje smo cijenjeni i prepoznati..

Omanja grupa umjetnika živi indirektno od umjetnosti preko zaposlenja na akademijama ili srodnim fakultetima do kojeg su dovele tehnička potkovanost, godine iskustva te priznanja i izlaganja, u različitim omjerima i kombinacijama. Odabrani umjetnici, u kategoriji kreativnih supružnika, žive indirektno od umjetnosti bivajući u odnosu s osobama koje se bave “normalnim” zanimanjima, a voljne su prihvatiti financijsku nestabilnost svog partnera i pokriti hladni pogon ako zapne.

Današnje organizirano školstvo stavlja naglasak na potpuno krive stvari i to potpuno krivim pristupom. Nedostaje suštinsko razumijevanje naučenog, dok je gradivo zasićeno nepotrebnim činjenicama i detaljima

Posljednja i najveća grupa umjetnika živi indirektno od umjetnosti žonglirajući i po nekoliko poslova koristeći stečene kreativne i tehničke vještine u srodnim zanimanjima kao što su restaurator, fotografkinja, animator, snimateljica, ilustrator, dizajnerica, scenograf, asistentica na projektima etabliranih umjetnika ili slično. Ako imaju sposobnosti i sreće. U suprotnom, rade dnevni posao birokratske prirode, a uvečer i vikendom rade umjetnost.

Bi li država morala iznaći neki model da potpomaže likovne, vizualne i ostale umjetnike u današnje doba digitalnih medija? Posebice u vrijeme ove permanentne koronakrize…

Likovna/vizualna umjetnost je možda i najmanje patila od posljedica korone – u galeriji ili muzeju možete se pridržavati propisanih mjera lakše nego na, primjerice, koncertu ili kazališnoj predstavi. No likovna/vizualna umjetnost, odnosno umjetnici, već desetljećima pate od nepravednog ili nedovoljno promišljenog sustava. Valja naglasiti da likovni/vizualni umjetnici ne žele pomoć, jer bi to podrazumijevalo da su bespomoćni i da ništa ne daju zauzvrat. Umjetnici na našoj sceni su sposobni, talentirani, znaju svoj posao i ulažu u njega, stvaraju umjetnička djela i osmišljavaju visokokvalitetne sadržaje zahvaljujući kojima opstaju brojni muzeji, galerije i druge kulturne organizacije. Ono što umjetnici žele jest da se poštuje njihovo pravo na rad, odnosno da se njihov rad plati, kao i rad svakog drugog radnika, kako u kulturnom, tako i u drugim sektorima. Trenutno to, nažalost, nije slučaj i štošta bi se moralo promijeniti da bi se taj položaj promijenio. No, jedno je sigurno, dok se ne promijeni stav države prema kulturnim radnicima i kulturi, neće se promijeniti niti stav društva; dok god država na kulturu gleda kao na teret, a društvo više cijeni žutilo od kvalitetne književnosti, nema tog modela koji nam (dugoročno) može pomoći.

A kada bismo, ipak, nekim čudom (točnije obrazovanjem) dosegnuli kulturni nivo jednog civiliziranog europskog naroda, modela bi bilo mnogo. Najočitiji su uspostaviti uvijete za tržište umjetnina i potaknuti društvo na trgovinu, poticati tvrtke da ulažu u kupovinu umjetničkih djela umanjenjem ili oslobađanjem od poreza i osvijestiti društvo da je umjetnost nešto što doprinosi kvaliteti njihova života i u što vrijedi ulagati.

NE STVARATI – NIJE OPCIJA

Docentica ste na Akademiji likovnih umjetnosti. Što je teže – stvarati neko novo umjetničko djelo ili predavati studentima, budućim likovnjacima željnima vašeg znanja i iskustva?

Hm, zanimljivo pitanje… Predavati studenticama i studentima je svakako velika odgovornost, no ništa manja nije ni umjetnički rad. Također, oboje je kompleksno i zahtjevno na svoj način, a time je i prirodno da povremeno dolazi do zasićenja, no važno je pronaći motivaciju za dalje.

Na akademiji motivacija su mi svakako studentice i studenti koji rade, trude se i žele učiti – u tom slučaju me svaki njihov uspjeh, pa makar bio i naizgled malen, beskrajno veseli a time i motivira. U vlastitom radu suočavam se s mnogo zapreka a ponekad i frustracija, bilo da si ih postavljam sama brojnim pitanjima prilikom razrade ideje ili u samom procesu izvedbe, ili mi ih nameće sustav, najčešće svojom nefunkcionalnošću. No, unatoč i usprkos svemu, ne raditi umjetnost nije opcija. Kada dođe do zamora, najčešće se odmorim nekoliko dana, a ubrzo nakon toga vrati se i entuzijazam za stare ili nove projekte.

Dok se ne promijeni stav države prema kulturnim radnicima i kulturi, neće se promijeniti niti stav društva u cjelini

Jesu li se i kako promijenile generacije studenata, njihov interes i pristup likovnom izražaju?

Generacije studenata se svakako mijenjaju i to je prirodno, zabrinula bih se da nije tako. Interes za likovnost, srećom, kod naših studentica i studenata odnosno zainteresiranih za upis na Akademiju postoji, inače se ipak ne bi odlučili za ovaj studij. Naravno, svaka generacija ima svoje posebnosti, prednosti i mane, a na nama je da radimo s time, balansiramo i pokušamo usmjeriti i razvijati na najbolji mogući način. Upravo snalaženje unutar tih promjena i čini naš posao zanimljivim, izazovnim i aktivnim. Tu je, rekla bih, sreća umjetničkih akademija, jer se zbog malog broja studenata i individualnog rada uistinu možemo posvetiti razvoju svake osobe koja želi učiti. Rad u malim skupinama nam također omogućuje model u kojem studenti od nastavnika dobivaju kompetencije potrebne za djelovanje na tržištu rada, dok nastavnici od studenata uče kako na kreativan i brz način reagirati na pitanja, interese, reakcije i zahtjeve studenata, odnosno kako prilagoditi metodološki pristup izazovima koju nosi svaka nova generacija.

Što biste, za kraj, poručili budućim studentima Likovne akademije, ali i svim mladim ljudima koji svoj život vide u nekoj vrsti umjetnosti?

Mnogi će vam reći da odustanete i da nema kruha u umjetnosti, no ja ću vam reći statistiku – omjer uspješnih i neuspješnih je u svim profesijama jednak. Vaš uspjeh u životu ovisi isključivo o vašem trudu i radu (i, naravno, o malo sreće). Naravno da će vam ponekad biti teško, čime god da se bavili, no naoružajte se strpljenjem. Svaki je početak neizvjestan, no to je potpuno u redu, jer, osim što je nepoznat, prepun je mogućnosti, potencijala. Zato, što god da radili, uvijek zadržite viziju i entuzijazam i hrabro gradite svoj svijet.

---

Zapostavljanje odgojnih predmeta u školama

Je li vam ponekad žao što su likovnost i likovna kultura toliko podcijenjeni u našoj obrazovnoj vertikali? Učitelji likovnog već se godinama zalažu za veću satnicu i bolji status u kurikulumima…

Iskreno govoreći, više me frustrira. Potpuno mi je nejasno kako odgovorni za organizaciju obrazovanja i provedbu kurikuluma ne mogu vidjeti dalekosežne (negativne) posljedice koje zapostavljanje svih odgojnih predmeta ima na kvalitetu života djece, odnosno odraslih.

Ako pričamo o likovnom / vizualnom odgoju, nameće se pitanje značenja likovnih/vizualnih sadržaja za jedno zdravo društvo. Moramo biti svjesni da je sve oko nas netko priredio za nas. Od kuća, automobila, odjeće, preko reklama, videoigara, igračaka, knjiga, do olovaka, novca i kreditnih kartica. Sve što vidite djelo je bolje ili lošije vizualno osposobljenih ljudi. Ne bi li vam bilo draže živjeti u svijetu u kojem je sve harmonično, a time i oku i psihi ugodno, umjesto u vizualnom kaosu koji, zapravo, umara i iscrpljuje?

Razumijem da je ponekad preapstraktno pričati o kulturi, umjetnosti i obrazovanju… No evo, zamislite da pričamo o hrani. S jedne strane imate društvo koje svoje stanovnike odgaja tako da ih uči raspoznavati i cijeniti raznolike okuse te konzumirati raznoliku i zdravu hranu. S druge strane imate društvo koje pušta stanovnike da žive od čipsa i slatkiša. Koje će društvo imati zdraviji, kvalitetniji život?

Bismo li svi skupa kao društvo profitirali da djecu više učimo kreativnosti i likovnosti, pa i glazbi, nego svim onim silnim definicijama, godinama, datumima, jednadžbama?

Mislim da ne bismo smjeli raspravljati o znanosti i umjetnosti kao „jednom“ ili „drugom“. Znanost je jednako kreativna kao i umjetnost; nema napretka u znanosti ako niste kreativni, ako ne razmišljate izvan okvira. Isto tako, ni umjetnost nije samo kreativnost u vidu čekanja inspiracije ili „plandovanja“ – mnogo je tu egzaktnoga, mnogo učenja i znanja. No ono o čemu trebamo pričati jest o načinu poučavanja znanosti i umjetnosti. Činjenica jest da današnje organizirano školstvo stavlja naglasak na potpuno krive stvari i to potpuno krivim pristupom – nedostaje suštinsko razumijevanje naučenog, dok je gradivo zasićeno nepotrebnim činjenicama i detaljima ili faktima potpuno neprimjerenim stupnju obrazovanja. Zapitajmo se je li trenutačan obrazovni sustav dobar kada mladu osobu od 18 godina ne možemo ohrabriti da iznese svoje mišljenje, jer su ga prethodnih 18 godina učili da reproducira tuđe misli putem točnih definicija, da ne smije pogriješiti (gotovo niti u poretku riječi u rečenici), i da „nije tu da kreativno misli i išta propituje“?