Trojica profesora s Građevinskoga fakulteta dobila nagradu KOLOS za strateški projekt mosta kod Stare Gradiške

Za projekt novoga graničnog mosta preko Save, ključnoga dijela prometnoga koridora Okučani – granica Bosne i Hercegovine, Hrvatski savez građevinskih inženjera nagradio je mr. sc. Nijaza Mujkanovića, doc. dr. sc. Mladena Srbića i prof. dr. sc. Anđelka Vlašića s Građevinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu za iznimna inženjerska dostignuća primijenjena u izgradnji objekata konstrukcije. Taj most jedno je od najvažnijih infrastrukturnih ostvarenja u Hrvatskoj jer značajno unaprjeđuje prometnu povezanost Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Koliko je bilo izazovno projektirati most koji mora zadovoljiti današnje prometne potrebe, a istodobno odgovoriti i na očekivani razvoj prometa u nadolazećim desetljećima?

Nijaz Mujkanović: Posebnost ovog projekta, koji predstavlja ključni dio novog cestovnog koridora na dionici brze ceste Okučani – granica Bosne i Hercegovine, bila je činjenica da smo već u fazi planiranja morali uskladiti velik broj prostornih i okolišnih ograničenja. Iako se mostovi u pravilu nastoje pozicionirati izvan središta riječnih krivina zbog povoljnijih tehničkih uvjeta, u ovom slučaju ostali prostorni i prometni zahtjevi značajno su ograničili mogućnost odabira lokacije. Kao rezultat toga, most je projektiran i izgrađen na lokaciji koja nije bila idealna s konstruktivnog stajališta. Dodatni izazov predstavljali su strogi uvjeti zaštite okoliša. Bilo je nužno osigurati da se svi građevinski radovi izvode izvan zaštićenog područja Natura 2000 te da ne zadiru u korito rijeke Mali Strug. To je zahtijevalo pažljivo planiranje i koordinaciju svih sudionika projekta kako bi se zadovoljili i tehnički i ekološki zahtjevi. Konačni rezultat je moderan most koji omogućuje prometovanje brzom cestom s dva odvojena kolnika i po dva prometna traka u svakom smjeru. Projekt predstavlja dugoročno infrastrukturno rješenje koje će značajno unaprijediti prometnu povezanost ovog dijela Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom.

Anđelko Vlašić: Kod projektiranja svakog prometnog objekta težnja je projektanta da takav objekt odgovori na sve sadašnje i buduće prometne zahtjeve. Veliki mostovi u tom se pogledu često promatraju pod najstrožim kriterijima jer određuju život i razvoj nekog područja tijekom sljedećih 50 do 100 godina. Ovaj je most posebno važan jer je riječ o graničnom mostu između dviju država koje su povijesno, nacionalno i gospodarski snažno povezane, pa je odgovornost stvaranja pouzdane i dugoročno održive prometne veze bila tim veća. Nedavno oštećenje starog mosta, zbog kojeg je on iznenada stavljen izvan funkcije, i uslijed čega su se pojavile velike prometne poteškoće, pokazalo je koliko je upravo ovaj prometni pravac važan i nezamjenjiv. Nama projektantima bilo je iznimno zadovoljstvo vidjeti kako je naš most u tom trenutku u potpunosti riješio nastalu kriznu situaciju i uspješno odgovorio na sve izazove.

Mladen Srbić: Projekt svakog novog mosta ili ocjena postojećeg za mene je iznimno velik izazov; potvrđivanje dosad stečenog znanja, ali vrlo često i otkrivanje novih spoznaja. Kao profesoru na Građevinskom fakultetu, ovakvi kapitalni projekti neprocjenjiv su resurs. Sve spoznaje, inženjerske dileme i inovativna rješenja do kojih smo dolazili pri projektiranju mosta, često implementiram u svoju nastavu. Moji studenti ne uče samo iz teorije; oni se obrazuju na stvarnim, kompleksnim problemima iz prakse. Često problemi s kojima se susrećemo pri projektiranju služe kao izravan poticaj i stvarna baza za daljnja znanstvena istraživanja, čime kontinuirano pomičemo granice naše struke. Uskladiti današnje potrebe s vizijom sutrašnjice uvijek je zahtjevno. Ipak, vjerujem da upravo ovakav pristup, gdje se isprepleću praktično projektiranje, znanost i edukacija novih generacija inženjera, jamči da mostovi koje danas gradimo mogu sigurno podnijeti razvoj prometa u nadolazećim desetljećima.

SUVREMEN I ELEGANTAN IZGLED MOSTA

Koje su ključne posebnosti ovoga mosta, jednog od najznačajnijih infrastrukturnih projekata u Hrvatskoj?

Nijaz Mujkanović: Kod ovog projekta jedan od ključnih izazova bio je pronaći konstrukcijsko rješenje koje će biti tehnički učinkovito, ekonomski opravdano i istovremeno vizualno kvalitetno uklopljeno u prostor. Nakon analize različitih mogućnosti, odlučili smo se za gredni most, što je danas u sličnim uvjetima često najracionalnije rješenje. U početnoj fazi razmatrali smo uobičajeni raspored raspona kakav se često primjenjuje na mostovima preko Save, gdje središnji raspon iznosi oko 120 metara. Međutim, takvo bi rješenje zahtijevalo izgradnju jednog od stupova u dijelu vodotoka dubokom više od 12 metara, što bi značajno zakompliciralo izvedbu i povećalo troškove gradnje. Zbog toga smo odlučili povećati središnji raspon na 170 metara i stup smjestiti na rub osnovnog korita rijeke. Time smo izbjegli gradnju u najzahtjevnijem dijelu vodotoka, a istovremeno zadržali konstrukciju koja je sigurna i učinkovita. Konačno rješenje sastoji se od tri raspona 128+170+128 metara, i ukupne duljine mosta s upornjacima od 462 metra. Posebnu pažnju posvetili smo oblikovanju konstrukcije. Greda je projektirana s promjenjivom visinom – viša je iznad stupova gdje su unutarnje sile najveće, a niža u središnjem dijelu raspona. Takav pristup omogućuje racionalniju raspodjelu materijala i elegantniji izgled mosta. Osim same statike, bilo nam je važno postići što vitkiji i skladniji vizualni dojam. Zato smo donji rub konstrukcije oblikovali kombinacijom klotoide i lukova velikog radijusa, čime smo postigli mekše i prirodnije linije. Također smo se odlučili za nagnute hrptove umjesto vertikalnih, koji su češći u domaćoj praksi. To je mostu dalo suvremeniji i elegantniji izgled te značajno poboljšalo njegovu vizuru u prostoru.

Bili ste suočeni i s dodatnim izazovima. Kako ste odgovorili na njih?

Anđelko Vlašić: Ranije spomenuti uvjeti lokacije su zbog potrebe izbjegavanja temeljenja u vodotoku zahtijevali veliki raspon od 170 metara. Dodatni izazov predstavljala je činjenica da se most nalazi na lokaciji visoke seizmičnosti. Zbog toga je bilo posebno važno smanjiti težinu gornjeg ustroja, jer manja težina izravno smanjuje seizmička opterećenja koja djeluju na temelje. Uvjete velikog raspona i što manje reakcije rasponske konstrukcije na elemente donjeg ustroja je ponekad teško uskladiti jer u pravilu daju različita rješenja. Kako bismo odgovorili na taj izazov, nakon analize različitih varijanti, odlučili smo se za čelični sandučasti nosač kao osnovno rješenje rasponske konstrukcije. Takvim pristupom uspjeli smo ne samo optimizirati konstrukciju, nego i omogućiti jednostavnije i ekonomičnije rješenje temeljenja.

Profesore Vlašiću, koja je bila Vaša uloga u projektu?

Anđelko Vlašić: Moja uloga na ovom projektu bila je izrada numeričkih modela mosta kojima smo analizirali ponašanje konstrukcije pod svim relevantnim prometnim i okolišnim opterećenjima. Na temelju tih modela provodile su se statičke i dinamičke analize te dimenzioniranje pojedinih elemenata konstrukcije. Posebno sam bio uključen u oblikovanje i optimizaciju čeličnog sandučastog nosača rasponskog sklopa. Veliki je izazov bio odrediti geometriju i dimenzije pojedinih elemenata sanduka kako bismo postigli što bolji odnos između težine konstrukcije, njezine nosivosti i krutosti. Kod mostova s ovako velikim rasponom to je iznimno važno jer definiranje elemenata glavnog nosača značajno utječe na unutarnje sile, količinu potrebnog materijala i složenost same izvedbe.

STATIČKE ANALIZE I DIMENZIONIRANJE

Docente Srbiću, Vi ste bili zaduženi za oblikovanje i dimenzioniranje upornjaka u pogledu stabilnosti i nosivosti. Možete li nam nešto više reći o tome?

Mladen Srbić: Na ovom projektu bio sam zadužen za oblikovanje i dimenzioniranje elemenata donjeg ustroja, a moj je osnovni cilj bio osigurati njihovu stabilnost i nosivost. Posebnost ovog mosta bila je u tome što su stupovi, zbog primjene elastomernih ležajeva, preuzimali vrlo male horizontalne sile. To je značilo da je najveći dio tih reakcija trebalo sigurno prenijeti upravo na upornjake. Zbog toga smo na njima predvidjeli horizontalno nepomične graničnike koji omogućuju učinkovito preuzimanje tih sila. Dodatni izazov predstavljala je velika visina konstrukcije. Zbog uvjeta lokacije, visine inundacijskog područja i same rasponske konstrukcije, upornjaci su bili visoki čak 14 metara. Takva konstrukcija morala je sigurno prenijeti sva opterećenja od mosta i okolnog nasipa na temeljno tlo. Situaciju je dodatno komplicirala činjenica da se radilo o relativno mekanom temeljnom tlu. Zato je bilo potrebno osmisliti temelje dovoljno velikih tlocrtnih dimenzija kako bi se opterećenja raspodijelila na što veću površinu i time smanjila naprezanja u tlu. Kako bismo uspješno odgovorili na sve te zahtjeve, odlučili smo se za rješenje sandučastih upornjaka. Do konačnog oblika došli smo kroz niz iteracija, analizirajući različite rasporede zidova i greda unutar konstrukcije te tražeći optimalan odnos između nosivosti, krutosti i količine ugrađenog materijala. Nakon što je definirano konačno rješenje, provedene su detaljne statičke analize i dimenzioniranje svih ključnih elemenata te je potvrđeno da konstrukcija zadovoljava sve zahtjeve nosivosti i uporabivosti.

S kojim ste se najvećim tehničkim izazovima susreli tijekom projektiranja konstrukcije?

Nijaz Mujkanović: Jedan od najvećih izazova na ovom projektu bili su geotehnički uvjeti lokacije. Most se proteže preko aluvijalnih nanosa rijeke, a geotehnička istraživanja pokazala su da na dubinama pogodnima za temeljenje nema slojeva tla visoke nosivosti. To je značilo da smo morali projektirati konstrukciju koja će svoja opterećenja prenositi na relativno slabo nosivo tlo. U takvim okolnostima nije dovoljno promatrati samo pojedini element mosta. Potrebno je uskladiti cjelokupni sustav – od rasponske konstrukcije i rasporeda stupova do veličine opterećenja koja se prenose na temelje te samog načina temeljenja. Cilj je pronaći rješenje koje je istovremeno sigurno, izvedivo i ekonomski opravdano. Upravo nas je to usmjerilo prema čeličnom rasponskom sklopu, koji je u odnosu na alternativna rješenja znatno lakši. Time smo smanjili opterećenja koja se prenose na tlo, omogućili racionalnije temeljenje i postigli ekonomičnije ukupno rješenje mosta.

 USKLAĐIVANJE S PROPISIMA I NORMAMA

S obzirom na klimatske promjene i učestalije ekstremne vremenske događaje, razlikuje li se danas projektiranje velikih mostova u odnosu na razdoblje prije nekoliko desetljeća?

Anđelko Vlašić: Pri projektiranju mostova obvezni smo pridržavati se važećih propisa i normi. U Hrvatskoj se već više od petnaestak godina primjenjuju europske norme za projektiranje konstrukcija odnosno Eurokodovi, koji vrijede na području cijele Europske unije, pa i šire. Kada govorimo o temeljnim zahtjevima projektiranja, situacija se u tom razdoblju nije bitno promijenila. To se odnosi i na propisana opterećenja koja proizlaze iz prometnih, ali i klimatskih i lokacijskih utjecaja, poput temperature, vjetra i potresa, a koja smo obvezni uzeti u obzir pri projektiranju. Međutim, norme nam propisuju minimum u pogledu ostvarivanja svojstava nosivosti i uporabljivosti koje građevina mora zadovoljiti. Odgovornost projektanta je sagledati specifične okolnosti lokacije i važnost objekta, i procijeniti jesu li osnovni zahtjevi dovoljni ili je potrebno predvidjeti višu razinu sigurnosti. U određenim situacijama moguće je projektirati konstrukciju koja će bolje podnijeti ekstremna djelovanja, i rizik od oštećenja bit će manji. U struci to mjerimo pojmom indeksa pouzdanosti, koji predstavlja vjerojatnost preživljavanja odnosno otkazivanja građevine ili nekog njenog svojstva. Današnja filozofija projektiranja polazi od činjenice da apsolutna sigurnost ne postoji. Umjesto toga, cilj je postići razinu pouzdanosti koja odgovara važnosti građevine i posljedicama njezina mogućeg otkazivanja. Zato je važno procijeniti potrebu za podizanjem razine pouzdanosti na koju ćemo projektirati pojedini objekt (most), kako bi on ekstremna djelovanja preživio uz određena veća ili manja oštećenja, ili prošao bez oštećenja. Pojava i razina tih oštećenja važno je pitanje o kojem projektant, ali i investitor, svojim odlukama odlučuju, uzimajući u obzir važnost objekta, posljedice njegove nemogućnosti naknadnog korištenja, ali i ekonomske faktore cijene izvedbe i ukupne trajnosti, uključivo s troškovima obnove ili zamjene.

Dodatni izazov predstavlja činjenica da je danas prostor znatno izgrađeniji nego prije nekoliko desetljeća. Nekada su postojale veće mogućnosti izbora lokacije i konstrukcijskog rješenja, dok su danas položaji mostova često unaprijed određeni brojnim prostornim, prometnim i okolišnim ograničenjima. Zbog toga su zahtjevi koji se postavljaju pred projektante sve složeniji, a uspješno projektiranje zahtijeva sagledavanje konstrukcije u puno širem kontekstu od samih tehničkih proračuna.

Budući da je riječ o prekograničnom projektu, sigurno je bilo izazovno uskladiti propise i zahtjeve Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Kako je to utjecalo na njegovu realizaciju?

Nijaz Mujkanović: Posebna ograničenja nastala su zbog različitih razina prioriteta pri realizaciji prometnica: brze ceste Okučani – granica BiH u Republici Hrvatskoj i autoceste Gradiška ‒ Banja Luka u Bosni i Hercegovini. Kada je 2009. godine započela izrada glavnog projekta, na bosanskohercegovačkoj strani već je bila izgrađena autocesta u punom profilu sve do obrambenog nasipa uz Savu. To je značajno ograničilo mogućnosti projektiranja jer smo morali prilagoditi geometriju mosta postojećem stanju na terenu. U idealnim uvjetima bilo bi poželjno spustiti niveletu mosta u području inundacije na desnoj obali, no zbog već izgrađene infrastrukture to više nije bilo moguće. Zbog toga smo morali prihvatiti rješenje koje nije bilo optimalno s projektantskog stajališta, ali je bilo jedino izvedivo.

Nadalje, ugovorni odnosi dvaju investitora onemogućili su da se u inundaciji na desnoj obali izvede most, nego se je morao projektirati i izgraditi visoki nasip. Taj nasip doseže visinu od oko 14 metara, a zbog slabo nosivog tla i zahtjeva vezanih uz stabilnost pokosa (nagib 1:2,5)  njegova širina pri dnu iznosi približno 90 metara. Iz današnje perspektive može se raspravljati bi li pristupni vijadukt bio povoljnije rješenje, no projekt je morao biti prilagođen tadašnjim organizacijskim i ugovornim okolnostima.

S druge strane, u pogledu primjene tehničkih rješenja nije bilo značajnih razlika između dviju država. Projekt je izrađen prema suvremenim europskim normama odnosno Eurokodovima, koje obje države prihvaćaju. Revizije mehaničke otpornosti i stabilnosti provodile su nadležne institucije svake države zasebno, ali nije bilo zahtjeva koji bi doveli do bitnih izmjena tehničkog koncepta mosta.

Za projekt je provedena i revizija cestovne sigurnosti, a sve preporuke revidenata ugrađene su u konačnu verziju glavnog projekta. Nakon toga obje su strane ishodile potrebne građevinske dozvole.

Posebnost projekta bila je i financijska organizacija. Troškovi izgradnje samog mosta podijeljeni su ravnopravno između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, dok je svaka država samostalno financirala svoje pristupne prometnice. Zbog toga su i izrađena tri zasebna troškovnika za izgradnju.

Koliko Vam je u projektiranju pomogla primjena suvremenih računalnih programa i digitalnih alata?

Anđelko Vlašić: Rekao bih da su današnji inženjeri privilegirani što na raspolaganju imaju iznimno snažna računala i specijalizirane programske alate kojima se svakodnevno služe u radu. Međutim, uvijek volim naglasiti da računalni programi ne mogu zamijeniti inženjersko razmišljanje. Rezultate koje dobivamo potrebno je kritički analizirati i razumjeti. Računalo je alat koji nam olakšava i ubrzava posao, ali odgovornost za donesene odluke i dalje ostaje na inženjeru.

Velika je prednost što nam digitalni alati omogućuju da u relativno kratkom vremenu analiziramo velik broj varijanti i scenarija, što značajno doprinosi kvaliteti konačnog projektnog rješenja. Upravo zahvaljujući razvoju digitalnih tehnologija danas se možemo upustiti i u projektiranje nekonvencionalnih i inovativnih konstrukcija koje bi prije nekoliko desetljeća bilo vrlo teško ili gotovo nemoguće detaljno analizirati. To je jedan od razloga zbog kojega danas diljem svijeta svjedočimo izgradnji sve smjelijih i tehnički impresivnijih građevina koje pomiču granice onoga što je moguće ostvariti.

POVEZANOST ZNANOSTI, STRUKE I NASTAVNOG PROCESA

Zašto je važna povezanost znanstvenog istraživanja, nastavnog procesa i stručnog rada na Građevinskom fakultetu?

Anđelko Vlašić: Znanstveni rad, stručni rad i nastavni procesi u građevinskoj struci su neraskidivo povezani. Građevinarstvo je prije svega primijenjena znanost, pa je ta povezanost možda još izraženija nego u nekim drugim područjima. Bez znanstvenih istraživanja teško je očekivati nove spoznaje, tehnološke iskorake i inovacije koji kasnije pronalaze svoju primjenu u svakodnevnoj inženjerskoj praksi. Ponekad je riječ o velikim napretcima, a ponekad o naizgled malim poboljšanjima koja mogu značajno unaprijediti postupke građenja, smanjiti potrošnju materijala ili povećati kvalitetu i trajnost konstrukcija.

S druge strane, upravo rad na stvarnim projektima često otvara nova pitanja na koja ne postoje gotovi odgovori. Tada struka postaje pokretač znanstvenih istraživanja. Osobno sam uvijek nastojao da teme kojima se bavim u znanstvenom radu proizlaze iz konkretnih problema na koje sam naišao u praksi. Smatram da se upravo na taj način najbolje povezuju znanstveni resursi i potrebe struke te da takva istraživanja mogu donijeti najveću korist društvu.

Jednako je važno da se znanja stečena istraživanjima i stručnim radom prenose novim generacijama inženjera kroz nastavne procese na fakultetima. Zato nastojim studentima ne prenositi samo teorijska znanja, nego ih povezati sa stvarnim primjerima iz prakse. Posebno volim organizirati posjete gradilištima velikih mostova jer studenti tada imaju priliku vidjeti kako se teorijski koncepti koje su učili na predavanjima primjenjuju u stvarnim projektima. Uvijek mi je zadovoljstvo vidjeti njihov entuzijazam kada na gradilištu prepoznaju elemente i rješenja o kojima smo razgovarali u učionici. Upravo se u takvim trenutcima najjasnije vidi koliko su znanost, struka i nastava u građevini međusobno povezane i koliko jedna drugu nadopunjuju. Tijekom obilaska na ovom projektu studenti su imali priliku upoznati se sa svim važnim aspektima izvedbe mosta i vidjeti dijelove konstrukcije koji nakon završetka radova više nisu dostupni javnosti. Posebno mi je bilo drago vidjeti njihovu znatiželju i čuti velik broj pitanja koja postavljaju tijekom obilaska. Upravo takvom interakcijom, u kojoj na pitanja odgovaraju i izvođači radova i mi nastavnici, studenti dobivaju puno širu sliku o projektiranju i izgradnji mostova nego što je moguće prenijeti samo kroz predavanja.

ZASLUŽNI BROJNI STRUČNJACI I SPECIJALISTI

Iza svakog velikog infrastrukturnog projekta stoji tim stručnjaka različitih profila. Tko je sve sudjelovao u razvoju ovoga projekta i koliko je interdisciplinarna suradnja bila važna za njegov uspjeh?

Nijaz Mujkanović: Veliki infrastrukturni projekti poput mosta Sava kod Gradiške rezultat su dugogodišnjeg rada velikog broja stručnjaka različitih profila. Takvi se projekti ne događaju preko noći. Njihova realizacija zahtijeva dugoročno planiranje, očuvanje prostornih koridora, provedbu brojnih istraživanja, izradu studija i projekata te koordinaciju velikog broja sudionika tijekom više godina, a ponekad i desetljeća. Zbog toga je iznimno važno da su svi postupci jasno definirani i dokumentirani. Svaka sljedeća generacija stručnjaka nadovezuje se na rad svojih prethodnika, pa je kvalitetan kontinuitet u radu jedan od ključnih preduvjeta uspješne realizacije ovakvih projekata. Dokumentacija nastala tijekom istraživanja, planiranja i projektiranja mora biti transparentna i dostupna svim sudionicima kako bi se odluke donosile na temelju prethodno stečenih spoznaja.

U slučaju mosta Sava kod Gradiške velik dio pripremnih aktivnosti i stručnog rada obavljen je mnogo prije početka izrade glavnog projekta. Kada je 2009. godine Građevinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu preuzeo projekt i započeo izradu glavnog projekta za ishođenje građevinske dozvole, iza projekta je već stajao značajan doprinos brojnih stručnjaka i specijalista.

U postupku provedbe pripremnih i istražnih radova te projektiranja mosta, osim dobitnika nagrade Kolos, treba istaknuti i doprinos specijalista za pojedina područja: dr. sc. Zlatko Šavor, za ukupno vođenje pri projektiranju; Gordana Hrelja Kovačević, koja je imala ključnu ulogu u sveukupnoj pripremi i projektiranju; Pero Šiša, na području geotehničkih istraživanja; prof. Tomislav Ivšić i prof. Antun Szavits-Nossan na području temeljenja, te Željko Stepan na projektiranju trase prometnice. Naravno, uz njih je sudjelovao i velik broj drugih stručnjaka zaduženih za pojedina specijalistička područja. Ukupnu organizaciju izrade glavnog projekta i izgradnje (od 2009. do 2022. godine) provodile su stručne ekipe investitora iz Hrvatskih cesta d. o. o. i nadležnih službi iz Bosne i Hercegovine.

---

KLJUČNA POVEZNICA PREMA GRANIČNOM PRIJELAZU 

Kakav utjecaj ima novi most na prometnu povezanost Hrvatske i Bosne i Hercegovine te na razvoj pograničnog područja? 

Nijaz Mujkanović: Most je projektiran kao ključna poveznica prema novom graničnom prijelazu Stara Gradiška, koji je zamišljen kao granični prijelaz najviše kategorije i sposoban prihvatiti sve vrste putničkog i teretnog prometa, uključujući i promet koji zahtijeva cjelovitu veterinarsku kontrolu. U odnosu na postojeća rješenja, novi granični prijelaz raspolaže većim prilaznim površinama i većim brojem kontrolnih i prometnih traka, što omogućuje znatno veću protočnost prometa. Time se smanjuje mogućnost stvaranja prometnih zastoja i dugotrajnih čekanja koja su u prošlosti često predstavljala problem na ovom pravcu.

Važnost ovog koridora posebno dolazi do izražaja zbog njegova geografskog položaja. Ovom prijelazu gravitira velik dio Bosne i Hercegovine jer preko Okučana omogućuje najkraći pristup autocesti A3, koja predstavlja jednu od glavnih prometnih veza prema Hrvatskoj te zapadnoj i središnjoj Europi. Zbog toga ne govorimo samo o mostu koji povezuje dvije obale rijeke Save, već o infrastrukturnom projektu koji unaprjeđuje povezanost više država. Njegovi učinci osjetit će se u gospodarstvu, trgovini i prometu, ali i u svakodnevnom životu stanovnika s obje strane granice. Učinkovitiji prijelaz granice olakšat će dnevne migracije, pristup radnim mjestima, obrazovnim ustanovama i različitim uslugama te dodatno ojačati gospodarske i društvene veze između lokalnih zajednica.

---

U kojoj su mjeri tijekom projektiranja uzeti u obzir zahtjevi zaštite okoliša i očuvanja riječnog ekosustava Save?

Nijaz Mujkanović: Zaštita okoliša bila je jedan od važnih aspekata ovog projekta od samog početka, posebno zato što je most smješten neposredno uz zaštićeno područje Natura 2000. U takvim okolnostima nije dovoljno zadovoljiti samo tehničke i prometne zahtjeve, nego je potrebno pronaći rješenje koje će imati što manji utjecaj na postojeći ekosustav. Osnovni cilj bio je očuvati prirodne vrijednosti prostora i svesti građevinske zahvate na najmanju moguću mjeru. Zbog toga je primijenjen zatvoreni sustav odvodnje kojim se sve oborinske vode s mosta prikupljaju i odvode u separatore prije ispuštanja u okoliš. Time se sprječava izravno onečišćenje tla i vodotoka. Posebna pažnja posvećena je i očuvanju riječnih obala. Građevinski zahvati uz Savu svedeni su na minimum kako bi se sačuvala postojeća staništa i prirodna obilježja prostora. Također, tijekom gradnje nisu izvođeni radovi u samom koritu rijeke, čime je izbjegnuto narušavanje staništa koja su posebno osjetljiva tijekom razdoblja niskih vodostaja. Na dijelovima gdje je bilo potrebno urediti obalu i stabilizirati pokose, primijenjeni su ekološki prihvatljivi materijali. Gdje god su uvjeti to dopuštali, obaloutvrde i pokosi obrađeni su prirodnim kamenom kako bi se zahvati što bolje uklopili u postojeći krajobraz. Nakon završetka radova posebna je pažnja posvećena i obnovi prostora. Površine tla oblikovane su tako da omoguće prirodan razvoj niskog raslinja i postupnu revitalizaciju okoliša. Istovremeno se vodilo računa da se u neposrednoj blizini stupova mosta ne razvija visoko raslinje koje bi moglo otežavati pregled i održavanje konstrukcije.

Što za Vas, osobno i profesionalno, znači nagrada KOLOS za projekt mosta na Savi kod Stare Gradiške?

Nijaz Mujkanović: Nagrada je trenutak da se sagleda ukupno ponašanje i ostvarenje pojedinca kroz razdoblje na koje se nagrada odnosi. Projektiranje mostova je proces dugotrajnog učenja i treninga, a rezultat je građevina izložena svima na uporabu i doživljaj u prostoru. Ako selekcijsko povjerenstvo za dodjelu nagrade prepozna ostvarenje značajnim i to iskaže dodjelom priznanja, tada dobitnik postaje sentimentalan i zahvalan svima u svom okružju, koji su na bilo koji način doprinijeli da se projekt realizira na razini nagrađenih radova.

Anđelko Vlašić: Prije svega, najveće zadovoljstvo za svakog projektanta je vidjeti da je građevina na kojoj je radio uspješno izgrađena i da ispunjava svoju svrhu. To posebno vrijedi za mostove jer oni često imaju vrlo vidljiv i dugoročan utjecaj na razvoj nekog područja i kvalitetu života svih ljudi koji ih svakodnevno koriste. Most Sava kod Stare Gradiške svakako je jedan od takvih projekata. Riječ je o građevini koja ne predstavlja samo novu prometnu vezu, nego i važan infrastrukturni iskorak za cijelu regiju. Upravo zato mi je bilo veliko zadovoljstvo sudjelovati u njegovoj realizaciji i kasnije vidjeti kako most uspješno preuzima svoju funkciju u prometnom sustavu. Nagrada Kolos toj činjenici daje dodatnu vrijednost. Posebno mi znači jer dolazi od struke kojoj i sam pripadam i unutar koje djelujem cijelu svoju profesionalnu karijeru. Kada priznanje za svoj rad dobijete od kolega koji razumiju složenost i odgovornost takvih projekata, ono ima posebnu težinu. Međutim, ovu nagradu ne doživljavam kao osobno priznanje, nego kao priznanje cijelom timu koji je sudjelovao u projektu. Zato prije svega zahvaljujem svojim kolegama s Građevinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje radim više od dvadeset godina. U tom sam okružju imao priliku učiti od vrhunskih stručnjaka, razvijati se kao inženjer i sudjelovati na brojnim zahtjevnim projektima. Upravo zahvaljujući takvom timu i atmosferi suradnje, moguće je ostvariti projekte poput ovoga. Naravno, zahvalan sam i Hrvatskoj komori inženjera građevinarstva na dodijeljenoj nagradi. Ona predstavlja veliko priznanje za naš rad, ali i dodatnu motivaciju da i dalje nastavimo doprinositi razvoju struke kroz projektiranje, znanstveni rad i obrazovanje novih generacija inženjera.

Mladen Srbić: Nagrada Kolos za mene predstavlja iznimnu čast i svojevrsnu krunu dosadašnjeg inženjerskog i akademskog rada. Dobiti najviše priznanje naše struke za sudjelovanje na projektu mosta preko Save kod Gradiške uistinu je poseban osjećaj koji ujedinjuje profesionalnu satisfakciju i osobno ispunjenje. Ovo je ultimativna potvrda struke da je trud uložen u svladavanje iznimno složenih izazova prepoznat i cijenjen. Na kraju, ovo priznanje dijelim s cijelim timom vrhunskih stručnjaka s kojima imam privilegij surađivati, jer ovako monumentalni infrastrukturni projekti nikada nisu djelo samo jednog čovjeka.

 

---

Prof. dr. sc. Domagoj Damjanović, dekan Građevinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Građevinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu ima bogatu tradiciju stručnog rada tijekom cijele svoje povijesti, duge više od 100 godina. Nastavnici našega Fakulteta od samih početaka sudjelovali su u najzahtjevnijim građevinskim projektima na ovim prostorima.

Građevinarstvo je primijenjena znanost, a sudjelovanje naših nastavnika u stručnim projektima ključan je preduvjet za kontinuirano podizanje kvalitete znanja koje prenose studentima. Upravo kroz povezanost nastavnog i znanstvenog rada te inženjerske prakse stvaramo stručnjake koji su sposobni projektirati, graditi, nadzirati i upravljati projektima od nacionalnog i međunarodnog značaja.

Ponosan sam na svaki uspjeh naših djelatnika, a nagrada KOLOS predstavlja posebno vrijedno priznanje jer dolazi od kolega iz struke. Takva priznanja potvrđuju izvrsnost pojedinaca, ali istodobno svjedoče i o kvaliteti institucije iz koje dolaze.

Za ugled Fakulteta to je iznimno važno jer potvrđuje da naši nastavnici aktivno sudjeluju u projektiranju, izgradnji i realizaciji velikih građevinskih projekata te da je Građevinski fakultet vodeća visokoškolska ustanova za obrazovanje građevinskih stručnjaka u Hrvatskoj i regiji. Takva postignuća dodatno jačaju povjerenje studenata, partnera iz gospodarstva, domaće i međunarodne akademske zajednice te pridonose prepoznatljivosti Fakulteta i izvan granica Republike Hrvatske.

STRUČNJACI ZA NAJZAHTJEVNIJE INŽENJERSKE IZAZOVE

Nagrada kolegama Mujkanoviću, Vlašiću i Srbiću za projekt konstrukcije mosta na Savi kod Stare Gradiške potvrđuje da Građevinski fakultet okuplja stručnjake koji svojim znanjem i iskustvom mogu odgovoriti na najzahtjevnije inženjerske izazove.

Jednako je značajna i prošlogodišnja nagrada KOLOS, dodijeljena kolegi Davoru Skejiću za projekt konstrukcijskoga sustava skela zagrebačke katedrale. Riječ je o iznimno zahtjevnom projektu koji se zbog svoje složenosti može smatrati jedinstvenim ne samo u Hrvatskoj nego i u široj regiji.

Takvi projekti potvrđuju visoku razinu stručnosti hrvatskih građevinskih inženjera. Oni pokazuju da naši stručnjaci ne samo da uspješno prate najviše međunarodne standarde, nego ih u pojedinim područjima svojim rješenjima i postavljaju. Posebno nas veseli što su u središtu tih uspjeha upravo naši kolege, čiji rad doprinosi razvoju struke, jačanju ugleda Fakulteta te promicanju hrvatskoga inženjerstva na međunarodnoj razini.

Zanimljivo je da je skela zagrebačke katedrale postala i nova, privremena, ali vrlo prepoznatljiva vizura grada Zagreba.

U protekle tri godine, osim spomenutih nagrada, nagradu KOLOS za životno djelo dobili su naši bivši nastavnici prof. dr. sc. Darko Dujmović, prof. dr. sc. Josip Marušić i prof. dr. sc. Boris Androić.

ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA I STRUČNI RAD

Znanstvena istraživanja omogućuju razvoj novih metoda, materijala i tehnoloških rješenja te unaprjeđenje postojećih inženjerskih postupaka, a stručni rad pruža priliku da se ta znanja provjere i primijene na stvarnim projektima. Istodobno, iskustva stečena u praksi vraćaju se u nastavni proces, gdje studentima možemo prenijeti ne samo teorijska znanja nego i konkretna iskustva iz prakse.

Građevinski fakultet upravo na povezanosti znanstvenog istraživanja, nastavnog procesa i stručnog rada gradi svoju prepoznatljivost i kvalitetu.

Zato smatram da svako značajno stručno priznanje koje dobivaju naši nastavnici i suradnici istodobno potvrđuje kvalitetu našeg znanstvenog rada i nastavnog procesa. Ono pokazuje da znanja koja razvijamo i prenosimo studentima imaju konkretnu vrijednost i primjenu u rješavanju najzahtjevnijih inženjerskih izazova.