Zašto u 21. stoljeću i dalje trebamo umjetnost i kulturu u obrazovanju?

Tamara Jurkić Sviben, izvanredna profesorica Učiteljskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, nedavno je na međunarodnom stručnom skupu „Umjetnost i kultura u obrazovnoj vertikali“ otvorila temu koja se, kaže, danas mora postavljati glasnije nego ikada: Zašto u 21. stoljeću i dalje trebamo umjetnost i kulturu u obrazovanju?

U vremenu digitalizacije, ubrzanoga tehnološkog razvoja, naglašenog usmjeravanja prema STEM područjima i sve snažnijeg inzistiranja na mjerljivim ishodima, umjetnost se u širem društvenom kontekstu često doživljava kao dodatak, ukras ili estetski višak.

Međutim, profesorica Jurkić Sviben podsjeća da je tijekom povijesti upravo umjetnost bila prostor kroz koji se mjerilo, brojilo, uspoređivalo, tumačilo i uređivalo svijet.

„Kultura i umjetnost nužan su dio općega obrazovanja jer djeci danas trebaju vještine kao što su održavanje pažnje, disciplina, mogućnost interpretacije, empatija, suradnja, shvaćanje jezika te razvijene kognitivne sposobnosti. Također, ne i manje važno, umjetnost ima razvojni, socijalni i inkluzivni moment“, ističe Jurkić Sviben te poručuje:

„Za cjelovite i kreativne ljude u društvu nužna je umjetnost, ne samo obrazovanje“.

Naša sugovornica smatra da se pitanje o potrebi umjetnosti i kulture u obrazovanju danas mora postavljati upravo zato što se odgovor na njega prečesto smatra samorazumljivim. U vremenu u kojem se prednost daje tehnologiji, funkcionalnim znanjima i mjerljivim ishodima, umjetnost i kultura lako se mogu početi doživljavati kao dodatak ili prostor slobodnog vremena.

A suvremena znanstvena istraživanja, ističe, pokazuju suprotno. Aktivno sudjelovanje u umjetničkim i kulturnim aktivnostima ima mjerljive učinke na kognitivni, emocionalni, socijalni, komunikacijski i građanski razvoj djece i mladih.

PITANJE KOJE VIŠE NE SMIJEMO SMATRATI SAMORAZUMLJIVIM

Zato, kaže, više nije dovoljno reći da su umjetnost i kultura važne zato što to intuitivno osjećamo ili zato što pripadaju tradiciji humanističkog obrazovanja. Potrebno je pokazati da imaju dokazive razvojne, obrazovne i društvene učinke.

„Umjetnost i kultura nisu suprotnost znanosti, nego područja u kojima znanost sve jasnije potvrđuje njihovu neophodnost za cjelovit razvoj čovjeka, ali i nužnost za razvoj nje same“, naglašava.

Podsjeća i da najsnažnija svjetska sveučilišta u STEM i društvenom području u obvezni dio svojih studijskih programa uključuju umjetničke kolegije i umjetničke sadržaje. Razlog je, kaže, potreba za kreativnošću u razvoju znanosti. Upravo zato smatra važnim o toj temi govoriti na sveučilištima u Hrvatskoj i u široj akademskoj zajednici. Ako obrazovanje shvatimo samo kao prijenos funkcionalnih znanja, upozorava, propuštamo njegovu temeljnu zadaću: oblikovanje cjelovite, osjetljive, misleće i odgovorne osobe.

Umjetnost i kultura nisu suprotnost znanosti, nego područja u kojima znanost sve jasnije potvrđuje njihovu neophodnost za cjelovit razvoj čovjeka, ali i nužnost za razvoj nje same. I najsnažnija svjetska sveučilišta u STEM i društvenom području u obvezni dio svojih studijskih programa uključuju umjetničke kolegije i umjetničke sadržaje
– izv. prof. dr. sc. Tamara Jurkić Sviben

Glazbena i likovna kultura u školama se često doživljavaju kao manje važni predmeti, gotovo marginalizirani u odnosu na hrvatski jezik, matematiku ili prirodoslovlje. No profesorica Jurkić Sviben upozorava da se marginalizacijom umjetničkih predmeta ne gubi samo prostor za pjevanje, slikanje, slušanje glazbe ili upoznavanje umjetničkih djela, nego jedan od temeljnih prostora u kojem dijete razvija osjetljivost, pažnju, slušanje drugoga, sposobnost interpretacije, stvaralačko mišljenje i emocionalnu pismenost.

Umjetnički predmeti djecu ne uče samo umjetničkim vještinama. Oni ih uče kako promatrati, kako slušati, kako izraziti ono što nije uvijek moguće izreći pojmovnim jezikom, kako surađivati i kako razumjeti različite perspektive.

Ako se umjetnički predmeti svedu na manje važne sadržaje, obrazovanje postaje siromašnije upravo u dimenzijama koje su djeci i mladima danas osobito potrebne: empatija, koncentracija, kreativnosti, kulturni identitet i sposobnost smislenoga sudjelovanja u zajednici.

UMJETNOST OBLIKUJE NAČIN MIŠLJENJA I OSJEĆANJA

Umjetničko iskustvo, objašnjava profesorica Jurkić Sviben, istodobno aktivira više razina djetetova razvoja. U glazbi dijete sluša, pamti, prepoznaje obrasce, usklađuje ritam i pokret, emocionalno reagira, surađuje s drugima i razvija osjećaj za oblik, vrijeme i izražajnost.

Gledanje kazališta uživo može imati učinke na razumijevanje radnje, vokabular, socijalno preuzimanje perspektive i toleranciju

U likovnom izražavanju uči promatrati, razlikovati, oblikovati, donositi odluke i prevesti unutarnji doživljaj u vidljivu formu. U dramskom radu ulazi u različite uloge, preuzima tuđu perspektivu, razumije odnose, uloge i posljedice ponašanja.

Zato umjetnost nije samo vještina.

„Ona oblikuje način mišljenja i način osjećanja. Ona razvija sposobnost tumačenja svijeta“, ističe profesorica.

Drugim riječima, umjetničko iskustvo ne oblikuje dijete samo kao učenika, nego i kao osobu.

Govoreći o obrazovanju budućih učitelja, profesorica Jurkić Sviben ističe da studenti na učiteljske studije dolaze s vrlo različitim iskustvima. Neki su pohađali glazbenu školu ili likovne radionice, sudjelovali u zborovima, plesnim, dramskim ili likovnim aktivnostima. Drugi su, pak, imali vrlo malo sustavnog umjetničkog iskustva.

Zato obrazovanje učitelja mora ozbiljno računati s činjenicom da se sigurnost u poučavanju umjetničkih sadržaja ne podrazumijeva, nego se mora sustavno razvijati. Budući učitelji, kaže, tijekom studija ne bi se trebali osposobljavati samo za tehničko izvođenje nastavnih jedinica. Važno je da razumiju pedagošku, razvojnu i kulturnu vrijednost umjetnosti.

Ako se student ne osjeća sigurno i samoučinkovito u pjevanju, likovnom izražavanju ili vođenju kreativne aktivnosti, postoji opasnost da će kasnije u razredu umjetničke sadržaje svesti na minimum. Zato je na učiteljskim i odgojiteljskim studijima potrebno jačati i kompetencije i samopouzdanje budućih učitelja i odgojitelja, ali i njihovu svijest da umjetnost nije rezervirana samo za posebno darovite. Ona pripada svakom djetetu.

BUDUĆI UČITELJI NE MORAJU BITI UMJETNICI, ALI MORAJU RAZUMJETI VRIJEDNOST UMJETNOSTI

„Učitelj i odgojitelj ne mora biti profesionalni umjetnik da bi djeci otvorio vrata umjetničkog iskustva, ali mora razumjeti njegovu vrijednost i mora biti dovoljno pedagoški i metodički osnažen da ga kvalitetno posreduje“, poručuje.

Profesorica Jurkić Sviben smatra da se u obrazovanju budućih učitelja umjetnički sadržaji moraju prestati promatrati samo kroz logiku nastavnoga predmeta. Naravno, važno je znati kvalitetno poučavati glazbenu i likovnu kulturu, ali umjetnost ima i širu pedagošku, obrazovnu i odgojnu funkciju.

Ona može biti snažno motivacijsko sredstvo, način učenja, način izražavanja, način povezivanja sadržaja, način uključivanja djece različitih sposobnosti i snažan poticaj za razvoj jezika, mišljenja, emocija i socijalnih odnosa.

U obrazovanju učitelja, kaže, trebalo bi više prostora dati iskustvenom, interdisciplinarnom i refleksivnom učenju. Budući učitelji trebaju sami proći kvalitetna umjetnička iskustva: pjevati, slušati, promatrati, stvarati, posjećivati kulturne ustanove, analizirati izvedbe i povezivati umjetnost s jezikom, poviješću, prirodom, društvom i dječjim razvojem.

Tek tada umjetnost prestaje biti sadržaj koji se u nastavi samo odrađuje i postaje snažan pedagoški alat koji učitelj razumije, osjeća i zna primijeniti.

Osobito važnim smatra pokazati budućim učiteljima da umjetnost može biti prostor uključivanja, motivacije i komunikacije, ponajprije za djecu koja se možda ne ističu u tradicionalno vrjednovanim školskim područjima.

Upravo iz tog razloga, ističe, Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu snažno podupire umjetničko područje. Fakultet u svom ustroju ima Galeriju i Glazbenu scenu, kroz koje se artikuliraju umjetničke i kulturne aktivnosti studenata i nastavnika. Tako je umjetnost aktivno prisutna u svakodnevnom životu ustanove, ne samo kao predmet poučavanja nego i kao živa praksa.

Te se aktivnosti dopunjuju suradnjama s drugim kulturnim institucijama i programima na nacionalnoj razini, među kojima su program Ruksak pun kulture Ministarstva kulture i medija, glazbena proizvodnja Hrvatske radiotelevizije, Matica hrvatska, Hrvatski glazbeni zavod te umjetnički programi Sveučilišta u Zagrebu. Posjeti muzejima, kazalištima, koncertima i galerijama, smatra profesorica Jurkić Sviben, ne bi smjeli biti shvaćeni samo kao povremeni izleti ili nagrada na kraju polugodišta. Oni trebaju biti sustavan dio obrazovnoga procesa.

KULTURNI POSJETI NISU IZLETI, NEGO OBLIK UČENJA

Posjet muzeju, kazalištu, koncertu ili galeriji nije tek izlazak iz škole, nego oblik učenja koji se ne može u cijelosti zamijeniti udžbenikom, prezentacijom ili digitalnim sadržajem.

Istraživanja, kaže, pokazuju da posjeti muzejima mogu razvijati kritičko mišljenje, toleranciju i interes za buduće kulturno sudjelovanje. Gledanje kazališta uživo može imati učinke na razumijevanje radnje, vokabular, socijalno preuzimanje perspektive i toleranciju. U digitalnom dobu posebice je važno ne izgubiti vrijednost neposrednog susreta ‒ s umjetničkim djelom, prostorom, izvedbom, tijelom, zvukom i zajedničkom pažnjom publike.

Kulturni posjeti trebaju biti planirani, metodički pripremljeni i smisleno povezani s nastavom. Nije dovoljno dijete samo odvesti u muzej, kazalište, galeriju ili na koncert. Važno ga je pripremiti za taj susret, nakon njega potaknuti razgovor, refleksiju i interpretaciju te mu pomoći da neposredno kulturno iskustvo preraste u dublje razumijevanje.

U tom kontekstu na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu postoje vrijedni rezultati metodičkih istraživanja, među kojima se ističu radovi autorica Martine Kolar Billege i Vesne Budinski, kao i istraživanja koja je profesorica Jurkić Sviben sama provodila u suradnji sa studentima i kolegicom Martinom Mičijom Palić.

U javnim raspravama o obrazovanju često se govori o funkcionalnim znanjima i pripremi učenika za tržište rada. No, profesorica Jurkić Sviben smatra da je shvaćanje po kojem umjetnost i kultura nisu praktične za budućnost učenika ‒ preusko.

OBRAZOVANJE NIJE SAMO PRIPREMA ZA TRŽIŠTE RADA

Ako praktičnim smatramo samo ono što je neposredno mjerljivo ili izravno povezano s tržištem rada, tada zanemarujemo velik dio onoga što čovjeku treba da bi bio sposoban učiti, surađivati, komunicirati, razumjeti druge, prilagođavati se promjenama i stvarati nove ideje.

Umjetnost i kultura razvijaju upravo one sposobnosti koje se danas često nazivaju kompetencijama budućnosti: kreativnost, kritičko mišljenje, komunikaciju, suradnju, emocionalnu inteligenciju, kulturnu osviještenost i sposobnost razumijevanja kompleksnih značenja.

„To su iznimno praktične sposobnosti, samo ih ne možemo uvijek svesti na jednostavan test ili tablicu ishoda“, ističe.

Osim toga, obrazovanje se ne smije shvatiti samo kao priprema za tržište rada. Ono je i priprema za život u zajednici, za odgovorno građanstvo, za razumijevanje vlastite kulture i drugih kultura, za oblikovanje osobe koja zna misliti, osjećati, prosuđivati i stvarati.

U tom smislu umjetnost i kultura nisu suprotne funkcionalnom obrazovanju. One ga, zaključuje sugovornica, produbljuju i humaniziraju.

---

PORUKA KREATORIMA OBRAZOVNIH POLITIKA: UMJETNOST TREBA STRATEŠKI JAČATI

Kada bi mogla poslati jednu poruku kreatorima obrazovnih politika o mjestu glazbene, likovne i općenito umjetničko-kulturne edukacije u školama, profesorica Jurkić Sviben kaže da bi ona bila jasna: Umjetnost i kultura u obrazovanju nisu prostor koji treba čuvati iz sentimentalnih razloga, nego područje koje treba strateški jačati na temelju znanstvenih dokaza.

Ako želimo obrazovanje koje cjelovito potiče i razvija djecu i mlade, tada glazbena, likovna, dramska, plesna, medijska i općenito umjetničko-kulturna edukacija moraju imati snažnije i stabilnije mjesto u obrazovnoj vertikali ‒ od ranog i predškolskog odgoja, preko osnovne i srednje škole, do obrazovanja učitelja, nastavnika i studenata.

Pritom su, kaže, osobito važni pozitivni primjeri iz susjedne Slovenije, koja je uspjela zadržati približno dvostruko veći vremenski okvir predviđen za umjetničke predmete i sadržaje u odnosu na hrvatski obrazovni program.

Profesorica Jurkić Sviben iskreno se nada da će svi koji odlučuju o planiranju budućnosti obrazovnoga sustava uzeti u obzir rezultate znanstvenih istraživanja jer ona u gotovo svakom razvojnom segmentu cjelovite osobe potvrđuju učinke i dobrobiti snažnije zastupljenosti umjetničkih i kulturnih sadržaja i aktivnosti.

---

UMJETNOST ‒ JEZIK KOJI GOVORI DUŠI ONO ŠTO JOJ SE DRUGAČIJE NE BI MOGLO PRIOPĆITI

Prof. art. Srđan Čaldarović, dekan Muzičke akademije:

– Umjetničko obrazovanje, a posebno glazbeno obrazovanje, oduvijek je imalo poseban značaj u razvoju čovjeka, ponajviše jer doprinosi cjelovitom razvoju pojedinca. Osim što razvija umjetničke vještine, disciplinu, konstantu, upornost, potiče kreativnost, kritičko mišljenje, koncentraciju, pamćenje i sposobnost rješavanja problema, glazbeno obrazovanje također jača emocionalnu inteligenciju, samopouzdanje i sposobnost izražavanja osjećaja, a kroz zajedničko muziciranje razvija suradnju, komunikaciju i osjećaj odgovornosti. Nadalje, kroz glazbeno obrazovanje razvija se i koordinacija pokreta, fina motorika koja u konačnici doprinosi razvoju kognitivnih funkcija. Umjetnost općenito razvija odnos prema lijepom, hrani i oplemenjuje čovjekovu dušu.

U suvremenom društvu posebno su važne kompetencije poput kreativnosti, prilagodljivosti, timskog rada i cjeloživotnog učenja, a upravo ih glazbeno obrazovanje uspješno razvija. Istodobno, ono uključuje korištenje digitalnih tehnologija za stvaranje, izvođenje i dijeljenje glazbe, čime doprinosi razvoju digitalne pismenosti. Uz osobni razvoj, umjetničko obrazovanje ima i širu društvenu vrijednost jer pomaže očuvanju kulturne baštine, jačanju kulturnog identiteta te razvoju kreativnih industrija. Zbog svega navedenoga, glazbeno obrazovanje te obrazovanje u području umjetnosti i kulture smatra se neizostavnim dijelom obrazovanja koje priprema pojedince za uspješno djelovanje u dinamičnom i naprednom svijetu.

 

Vita Guljaš, predsjednica pjevačkoga zbora Lege artis Medicinskoga fakulteta:

– Smatram da su umjetnost i kultura u obrazovanju potrebniji nego ikad. U vremenu otuđenja, u kojemu se do informacije dolazi jednim klikom, neizmjerno je važno razvijati alate za širenje vidika i kritičko razmišljanje. Članica sam studentskoga pjevačkog zbora Medicinskoga fakulteta i držim kako je ta neobvezna izvannastavna aktivnost svojevrsna dopuna kurikulu. U zboru se stječe osjećaj za timski rad, međusobno poštovanje i odgovornost kroz sustav vršnjačke potpore, što je neizmjerno važno za budući posao. Kako je taj posao poprilično iscrpljujući, vrijednost je zbora u tome što se već tijekom studija nameće kao aktivnost za očuvanje mentalnog zdravlja. Osnažujući vlastito, pridonosimo zdravlju pacijenata i zajednice, u što smo se uvjerili održavajući posljednje dvije godine koncerte za pacijente i djelatnike zagrebačkih bolnica.

Kao studentica neumjetničke sastavnice Sveučilišta u Zagrebu, pozdravljam inicijative poput Kulturnog utorka, Arke i UniChoralfesta koje promiču usvajanje navike posjećivanja kulturno-umjetničkih sadržaja na tjednoj osnovi. Također, Novi prostori kulture donose sadržaje u različite zagrebačke kvartove, čineći ih dostupnijim. Time se gradi kreativnije i promišljenije društvo premda vjerujem kako, uz odgovarajuće uzore, umjetnost i kulturu treba zavoljeti već kroz osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje, pa tako dandanas svojoj profesorici likovne umjetnosti ushićeno dojavim kada posjetim neku novu izložbu.

 

Prof. art. Davor Švaić, dekan Akademije dramske umjetnosti:

– Kao roditelj koji svakodnevno sudjeluje u odrastanju, odgoju i obrazovanju svoje djece, ali i kao nastavnik na Akademiji dramske umjetnosti, često se pitam zašto u 21. stoljeću umjetnost i kulturu u obrazovanju i dalje tretiramo kao usputnu, sporednu temu. Osobno duboko vjerujem u neraskidivu, dvosmjernu vezu: umjetnost je živo ogledalo u kojem se naša kultura ogleda i prepoznaje, no istovremeno i sredstvo kojim tu istu kulturu iznova oblikujemo i stvaramo

Kada promišljam o odgoju vlastite djece i radu sa studentima, stalno mi se vraćaju načela pedagoga koji su godinama strastveno upozoravali kako umjetnost i umjetničko obrazovanje nisu nekakav luksuzni dodatak, već upravo suprotno ‒ nužnost. Kroz umjetničko obrazovanje mi djeci i mladima ne nudimo samo suhoparne činjenice, već im dajemo opća znanja, proživljena iskustva te prostor za razvoj empatije i kritičnosti koju nijedan standardizirani test ne može izmjeriti. Danas, u eri apsolutne tehnološke dominacije i strelovitog razvoja umjetne inteligencije, očuvanje te naše autohtone, ljudske, kreativne iskre važnije je nego ikad prije.

Pritom je prisutna jedna divna, gotovo poetska ironija u činjenici da se ti najnapredniji AI sustavi današnjice oslanjaju upravo na ono što nas čini ljudima – na jezik – te ih iz tog razloga nazivamo velikim jezičnim modelima. To nam dokazuje koliko je jezik, taj temeljni alat nas dramskih umjetnika, zapravo najmoćniji medij za razumijevanje i oblikovanje stvarnosti. Zato ne želim da naša djeca i studenti budu samo mehanički pripremani za tržište rada; želim im obrazovanje kojim uče kako biti stvarni i autentični ljudi, osobe i osobnosti!

 

Izv. prof. dr. sc. Renata Burai, o. d. prodekanice za nastavu i studente Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu:

– Umjetnost i kultura temeljni su dio odgoja za slobodno, kritičko i odgovorno društvo. Akademija likovnih umjetnosti mjesto je na kojem je dopušteno riskirati, propitivati i mijenjati mišljenje. Kroz umjetnički rad nastoji se kod studenata razviti sposobnost samostalnog promišljanja, a ne samo reprodukcija znanja. Putem umjetnosti studentima prenosimo općeljudske vrijednosti: empatiju, solidarnost, poštovanje, toleranciju, kao i brigu za zajedničko dobro i kulturnu baštinu. Istodobno ih potičemo na razmišljanje i sagledavanje problema iz različitih perspektiva te razvijamo njihovu vizualnu pismenost i osjetljivost za kontekst. U društvu brzih promjena upravo im umjetničko obrazovanje potiče koncentraciju, strpljenje te rad na dugoročnim projektima, što su vještine nužne i izvan umjetničkog područja.

Kultura i umjetnost u obrazovanju povezuju teoriju i praksu, tradiciju i suvremenost, lokalni kontekst i globalne izazove te otvaraju prostor za dijalog o identitetu, povijesti i društvenim nejednakostima, što je osobito vrijedno na Sveučilištu koje želi biti odgovorno i uključivo. Bez umjetnosti i kulture nema cjelovitog obrazovanja čovjeka, stoga one moraju ostati okosnica kurikula 21. stoljeća. U tom smislu posebno je poticajna misao Vasilija Kandinskog: „Umjetnost je jezik koji govori duši ono što joj se drugačije ne bi moglo priopćiti.“