Splitska studentica na putovanju života

Njeno ime je Katarina Matić, ima 24 godine i studentica je na Pomorskom fakulteta u Splitu. Volonterka je u dječjem domu “Maestral” i u udruzi “Most” gdje pomaže djeci pri učenju. Također je aktivni član splitskog SKAC-a, tj. dio organizacijskog tima međunarodnog volonterskog projekta koji animira mlade i potiče zajedništvo, “72 sata bez kompromisa”. Za sebe kaže da svoje slobodno vrijeme u potpunosti provodi darujući ga drugima, a naročito djeci. Sljedeći korak u pomaganju drugima Katarina je ostvarila kada se odlučila na dalek put u Afriku.

Odakle želja za odlaskom u Afriku?

– Želja za Afrikom javila se još kroz srednju školu. Nisam znala ništa o svemu tome osim da stvarno osjećam jaku potrebu za odlaskom. Guglajući shvatila sam da to nije “evo idem ja na vikend malo vidit šta ima”. Tako sam to malo potisnula sa strane sve do druge godine fakulteta kada sam opet osjetila tu želju i potrebu. I tako sam godinu za godinom odgađala odlazak zbog razno raznih događaja, ispita i nedostatka novca. Čudan osjećaj pratio me jako dugo te sam odlučila da je stvarno vrijeme da ugasim tu želju. Upisala sam apsolventsku godinu i nekako se poklopilo da to bude baš sad u tijeku pandemije i zabrana. Naravno, moja obitelj nije bila oduševljena, ali znaju da što kažem to i napravim, pa nisu imali mnogo izbora nego prihvatiti i podržati moju odluku. Znali su da je za mene to mnogo više od turističkog putovanja te da stvarno osjećam da trebam ići.

Opiši nam svoj odlazak i pripreme za put?

– Prva prepreka su bile propusnice. Let mi je bio 29.12.2020. iz Zagreba, par sati nakon velikog potresa u Petrinji. Imala sam presjedanje u Frankfurtu gdje su mi pretresli sve stvari i uzeli briseve ruku i novčanika, te me na šalteru dočekala gospođa koja ne priča engleski najbolje te sam joj 15 minuta objašnjavala kako mi za dalje (Etiopiju) ne treba negativan covid test jer sam samo u tranzitu. Let je ukupno sa svim presjedanjima trajao 19 sati. Kada sam sletjela u Dar es Salaam prvo su mi dali krivu vizu te su putem izgubili moju prtljagu u kojoj su bili pokloni za djecu od njihovih kumova. (prtljaga još uvijek nije pronađena). U Tanzaniji ostajem do 23.3.2021., sve skupa tri mjeseca.

USPORENA SVAKODNEVNICA

Je li te bilo strah otići?

– Iako je ovo moje prvo napuštanje matične države (osim u BiH), nije me bilo strah i smatram da sam se odlično snašla. Sporazumjevala sam se rukama i nogama, pantomimom, engleskim i svime što sam znala da dobijem sve potrebne informacije na aerodromima. Po prirodi sam baš loše orijentirana osoba, vozački ispit sam pala jer sam zamijenila lijevo i desno.

Kakav je život u Africi?

– Život u Africi je opušten, ali ujedno i težak. Redukcije struje i vode su ovdje svakodnevna pojava. Ovdje se baš sporo živi. Pole-pole (polako). Sve je s noge na nogu. Nitko ne gleda na sat. Ne zna se kad trgovine otvaraju ni kad zatvaraju. Često se dogodi da kad uđeš u trgovinu radnik spava na vrećama.

Iskustvo je jednostavno neopisivo. Na trenutke sam tužna, pa nedugo zatim od sreće ne mogu disati, ali na kraju dana sam neizmjerno zahvalna. Zahvalna što sam ovdje među njima, s djecom. Što ih upoznajem u dnevnim izdanjima, u osmjesima i suzama, u lijepim i groznim životnim okolnostima. Što nisam u odvojenim turističkim hotelima gdje je sve divno i krasno.

Uočavam kako je ovdje dosta toga neodrživo. Trude se uzgajati i proizvoditi svoju hranu, ali velike suše ili opet s druge strane kiše, sve unište. Jako su usporeni pa mi je veliki doživljaj bilo stajati sa strane i promatrati kako izljevaju beton ispred benzinske postaje. Mislim da ne morate pitati kako prilaz benzinskoj postaji izgleda.

Što točno radiš u Africi, kako izgleda tvoj “radni dan”?

– Prvih dvadesetak dana provela sam na sjeveru države, u regiji Kilimanđaro. Tu sam djeci dijelila školarine koje je osigurala udruga “Kolajna ljubavi”. Tom prilikom posjetila sam prekrasan Ngorongoro rezervat i provela neprocjeniva 3 dana u Masaji selu. Ostatak sam boravila kod hrvatskog misionara Tomislava Mesića koji ima vrtić koji pohađa više od 60-ero djece u Monduli Juu. On stvarno svaki dan mijenja živote te djece i doslovno ih spašava. Kuća je uvijek puna djece. Tu sam doživjela prestrašne sudbine djece, pogotovo djevojčica koje prerano bivaju udane. Iako je zakonom zabranjeno u većini sela još uvijek obrezuju djevojčice odmah nakon prve menstruacije. Zbog toga one bježe od kuće i traže pomoć kod hrvatskih misionara.

Gdje se trenutno nalaziš?

– Trenutno sam na jugu Tanzanije u gradu Songei gdje se nalazi sirotište sv. Ante. Ujutro obavljam administraciju za udrugu, te imam ostatak dana koji provodim igrajući se s djecom, pomažem im pisati zadaće i učiti. Djeca u sirotištu su jako sretna i željna pažnje. Samo žele biti u tvojoj blizini ili te držati za ruku. Mislim da im je najdraža igra pranje odjeće. Nevjerojatno je s koliko srećom to rade svaki dan. Još naravno uživaju smijati se volonterima dok peru odjeću jer kao mi to ne radimo dovoljno dobro pa često znaju uzeti iz ruke i učiniti to umjesto tebe. Ali samo nakon što ti se dovoljno narugaju.

NEDOSTAJE NAM ZAHVALNOSTI

Vidjevši život u Africi, što bi poručila svima nama koji se stalno žalimo i negodujemo, a zapravo imamo sve u životu?

– Svatko od nas želi sve najbolje za svoje dijete. Al mislim da ih previše držimo pod staklenim zvonom. Neću reći da su djeca u Hrvatskoj razmažena jer sam kao volonter dosta vremena provela u dječjim domovima i s djecom koja se nalaze na marginama društva. Smatram da djecu ne treba kritizirati već nas odrasle koji im čim razbiju igračku kupujemo novu. Definitivno bi trebali biti više zahvalni na nekim stvarima koje podrazumijevamo pod normalno kao npr. topla voda, mlijeko i meso. O čokoladama i slatkišima neću uopće govoriti.

Najljepši trenutak iz Afrike?

– Naljepši trenuci su sigurno oni s djecom. Ta djeca apsolutno sve dijele, pecivo manje od krafne podijele na najmanje 10 dijelova. Također sam prisustvovala sv. misi s 100 Masaji krštenja te čitala na Svahiliju.

Planovi nakon povratka u Split?

– Kada se vratim u Split prva obveza mi je diplomski rad. Želim ga što prije i što bolje napisati i obraniti te nakon toga vjerojatno tražiti novu priliku za povratak na ovaj nevjerojatan kontinent. U svakom slučaju vjerujem da ću se vratiti kao sasvim druga osoba, ispunjenija i definitivno još više zahvalnija.