Kružno gospodarstvo ima svoju cijenu koju moramo svi platiti

Potrošačko društvo u kojem živimo postaje ozbiljna prijetnja budućim generacijama zbog prekomjerne potrošnje resursa. Stoga je u posljednjih desetak godina kružno gospodarstvo postalo imperativ u sektoru gospodarenja otpadom, a primarna misao vodilja je očuvanje postojećih resursa i iskorištavanje vrijednih resursa iz otpada kroz recikliranje. Usvojen je niz strategija, planova i direktiva kao smjernica u postizanju ciljeva kružnog gospodarstva na razini Europske unije. Vidljivi su pomaci sustava prema kružnom gospodarstvu, no provedba mjera za postizanje niza različitih ciljeva kontinuirano se susreće s ekološkim, ekonomskim (kozičnim) i tehnološkim izazovima.

Na ova i druga pitanja vezana uz kružno gospodarstvo nedavno je na drugoj po redu Europskoj Green konferenciji u Vodicama pokušala odgovoriti prof. dr. sc. Aleksandra Anić Vučinić sa Zavoda za inženjerstvo okoliša Geotehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Trenutno na tome fakultetu obnaša dužnost voditeljice Laboratorija za inženjerstvo okoliša i nositeljicu nekoliko kolegija na preddiplomskom, diplomskom i doktorskom studiju Inženjerstvo okoliša. Glavna je i odgovorna urednica znanstvenog časopisa Inženjerstvo okoliša. Svoj primarni znanstvenoistraživački fokus posvetila je gospodarenju otpadom i kružnom gospodarstvu, sudjeluje u uspostavi i implementaciji sustava prostornog gospodarenja otpadom na državnoj razini. Predsjednica je Hrvatske udruge za gospodarenje otpadom (HUGO), koja je članica Međunarodne udruge za gospodarenje otpadom stoga je možda i najkompetentnija osoba u Hrvatskoj koja bi nam mogla objasnit što je „kružno gospodarstvo“. Pojam koji smo puni puta čuli dosad, ali teško bismo mogli dati jasnu definiciju što ono točno predstavlja.

– Točna definicija kružnog gospodarstva ne postoji, ali u osnovi kružno gospodarstvo znači da resurs koji je zarobljen u nekom proizvodu u trenutku kada taj proizvod postane otpad ne bacamo na odlagalište već ga iskoristimo za stvaranje novog resursa ili proizvoda. Postoji percepcija da je kružno gospodarstvo vezano isključivo uz gospodarenje otpadom, ali ono je samo u svom malom dijelu vezano za otpad. Više se može vezati uz nastajanje proizvoda – da li je taj proizvod recikličan, od kojih materijala je napravljen, kolika je veličina pakiranja, zatim aktivnosti koje sprječavaju nastanak otpada na mjestu nastanka. A možemo ga primijeniti u svakodnevnom životu na svim razinama kako u domaćinstvima tako i u gospodarstvu. Korisnik proizvoda odlučuje kada će nešto postati otpadom. I tada počinje gospodarenje otpadom. Tek kada se otpad ubaci u kantu, kreću aktivnosti kako bi se taj otpad adekvatno zbrinuo, pojašnjava profesorica Anić Vučinić u razgovoru za Akademski list.

U svome predavanju ističete da je kružno gospodarstvo postalo imperativ u sektoru gospodarenja otpadom.  Što točno pod tim mislite?

Ciljevi koje moramo ispuniti odnose se na recikliranje otpada, odnosno njegovu materijalnu oporabu i to je ono što nas tjera da kružno gospodarstvo stavimo u fokus. Cjelokupna regulativa usmjerava nas na primjenu kružnog gospodarstva. Iako još ne postoji jasna metodologija kojom će se mjeriti kružno gospodarstvo, jasna je intencija. U novije vrijeme vrši se pritisak na proizvođače ambalaže da rade takvu ambalažu koja će biti reciklična.

MULTIDISCIPLINARSTVO NEMA ALTERNATIVE

Djeluju li zaista hrvatski gospodarstvenici i njihove firme na taj način, ili se ipak ide „prečicom“, kraćim putem do bržeg i većeg profita?

Ono što mora biti jasno je da kružno gospodarstvo košta i skuplje je u odnosu na linearni sustav. Hrvatski, a i EU gospodarstvenici djeluju na isti način, posluju po principima tržišta. Npr. kada je nafta jeftina, tada se više isplati proizvoditi plastiku iz nafte te gospodarstvenici koriste tu plastiku, a kada nafta poskupi, reciklirani granulat jeftinija je sirovina za proizvodnju novog proizvoda i tada je potražnja za recikliranim granulatom veća i tu ne možemo ništa. Globalna događanja također utječu u kojem će pravcu otpad ići. Tako je proteklih godina (kad je počeo rat u Ukrajini) recikliranje papira skoro prestalo jer su tvornice koje recikliraju papir koristile plin kao energent. Ovako je sustav djelovao i prije paketa „kružnog gospodarstva“. Međutim, država kao regulatorno tijelo svojim nametima može usmjeriti funkcioniranje sustava što se i radi. Sada se na primjer sve više zahtjeva da ambaža sadrži određeni udio recikliranog materijala, što svakako potiče kružno gospodarstvo. Vrlo često, zbog korištenja otpada kao izvora sirovine tada proizvod košta više.

Da danas kažete da na nekoj lokaciji želite gospodariti opasnim otpadom, recimo želite reciklirati baterije i izdvajati litij sigurna sam da bi se desio narod koji ne želi takvo postrojenje u blizini

Kolika je uloga znanstvenika, akademske zajednice u osvješćivanju te problematike, i koliko uopće industrija sluša smjernice i savjete znanosti?

Na studiju Inženjerstva okoliša već godinama radimo znanstvene projekte vezane uz kružno gospodarstvo i to na problemima realnog sektora. Rezultati naših istraživanja primjenjuju se u realnom sektoru jer tvrtke osim profita imaju potrebu i biti „zeleni“. Nekada radimo istraživanja koja imaju odlične rezultate, ali još uvijek zbog financijske isplativosti nisu prihvatljiva gospodarstvu, što ne znači da za nekoliko godina to neće biti tako. Istraživanja u sustavu kružnog gospodarstva zahtijevaju multidisciplinarni pristup i samo takvi timovi mogu dati odgovore na pitanja kružnog gospodarstva što mi na fakultetu imamo.

Upozoravate da je donešeno niz mjera i stragegija na razini EU u sektoru gospodarenja otpadom, kružne ekonomije, ali provedba istih zapinje. Zbog čega?

Zapinje iz nekoliko razloga. Financije su svakako jedan razlog. Naime, sustav odvojenog prikupljanja košta više nego što je to bilo prije. Gospodarenje otpadom pogotovo komunalnim je u nadležnosti jedinica lokalne samouprave koje imaju direktan utjecaj na formiranje cijene za građane koja se još uvijek smatra socijalnom kategorijom. Međutim, implementacijom sustava komunalne tvrtke moraju poslovati po tržišnim uvjetima što u ovakvom sustavu predstavlja problem. Drugo, gospodarenje otpadom po principima kružnog gospodarstva zahtjeva infrastrukturu građevina za gospodarenje otpadom kao što su kompostane, sortirnice, centri za gospodarenje otpadom, energane i druga postrojenja za recikliranje različitih vrsta otpada. Kada je infrastruktura financirana iz EU sredstava, tada proces od ideje do realizacije traje 7+ godina. A ako se desi politička promjena smjera tada ovaj proces traje i duže.

ULAGANJE NOVCA U OČUVANJE OKOLIŠA

Teza da će implementacija kružnog gospodarstva stvoriti uštede pokazala se neutemeljenom, jedna je od vaših poruka. Možete li nam to pojasniti?

Kružno gospodarstvo ima svoju cijenu koju moramo svi platiti. Iako postoji načelo produžene odgovornosti proizvođača gdje proizvođač snosi troškove gospodarenja njegovim otpadom, u konačnici to moraju platiti građani. I to tako mora biti. Proizvodnju otpada moramo početi razmatrati kao i potrošnju struje ili vode, odnosno moramo platiti više ako proizvedemo više otpada jer smo proizvodnjom više otpada potrošili više resursa koji su postali otpad. Potrošili smo resurse našoj djeci u budućnosti i to moramo platiti. Ovo mora biti razmišljanje kada govorimo o troškovima gospodarenja otpadom. Plaćanjem gospodarenja otpada plaćamo resurse koje smo potrošili, a želimo da oni ostanu i budućim generacijama.

Jesmo li spremni, kao društvo, uložiti više novca da bismo očuvali okoliš i resurse?

U posljednjih nekoliko godina dolazimo do jednog jaza kada je ovo pitanje u fokusu. S jedne strane svi želimo zaštiti okoliš, ali kada to moramo realizirati i platiti, tada nastaje problem. Mislim da još uvijek kao društvo ne razumijemo funkcioniranje sustava. Recimo danas je imperativ elektrifikacija vozila i ima ih sve više na tržištu. Ovakvim pristupom smanjujemo potrošnju fosilnih goriva jer takav auto ide na struju. Nakon toga postavlja se pitanje od kuda ta struja dolazi, da li obnovljivi izvori mogu proizvesti toliko struje za sve električne aute. Električni auto ima bateriju koja sadrži litij. Litij se dobiva eksploatacijom mineralnih sirovina. Prije godinu dana pokušao se otvoriti novi rudnik litija, ali javnost je svojim prosvjedima to spriječila. Električnih auta nema bez litija. Nakon toga, kada taj auto postane otpad, baterija je opasan otpad. Da danas kažete da na nekoj lokaciji želite gospodariti opasnim otpadom, recimo želite reciklirati baterije i izdvajati litij sigurna sam da bi se desio narod koji ne želi takvo postrojenje u blizini. Ovakvih situacija ima na dnevnoj razini. Zahtjevi za zaštitom okoliša su sve veći, a sve teže ih je postići u potpunosti.

Dolazite s Geotehničkog fakulteta, koji se specijalizirao u području inženjerstva i zaštite okoliša. Koliko je vaš fakultet uspješan u širenju te pozitivne misije i poziva na promjenu paradigme? Jeste li uspjeli odgojiti nove generacije zaštitnika okoliša?

Mi već desetak godina „proizvodimo“ kadar inženjera inženjerstva okoliša. Povratne informacije koje imamo od gospodarstva gdje naši završeni studenti rade je izvrstan jer ovakvog interdisciplinarnog kadra nema na tržištu. Tek posljednjih par godina vidljiva je veća potreba za ovim kadrom, a sigurni smo da će potreba u budućnosti još više rasti.  

Kako objašnjavate stanje danas u svijetu, gdje nakon niza apela, višegodišnjih napora i znanstvenih projekta, Zemlja nikad nije bila zagađanija, nikad nije bilo više plastike u morima, više devastacije okoliša, poput sulude sječe Amazone u Brazilu…?

Globalni problem je nastao spajanjem puno malih problema koji se mogu riješiti samo na mikro razini. Rješavanje na mikro razini nekada predstavlja izazov, pogotovo kada se radi o nerazvijenom ili manje razvijenom zemljom koja se primarno bori za opstanak, tada njima zaštita okoliša nije u fokusu na žalost.  S jedne strane imate zahtjeve za zaštitom okoliša, a s druge strane zahtjevi za proizvodima i resursima kontinuirano rastu, a u najvećoj mjeri u svrhu profita. Tu je jedan jaz koji je teško rješiv. Upravo je plastika dobar primjer. Kada govorimo o plastici nužno je naglasiti da je plastika jedan izvrstan materijal bez kojeg danas teško možemo živjeti ovakav život koji živimo. Pogledajte samo uporabu plastike u medicini, IT sektoru i nizu drugih sektora. Plastika kao materijal nije problem, već ljudi koji je bacaju u okoliš. Kada je otpadna plastika ispravno odložena u kantu, tada se ona reciklira i ne predstavlja problem za okoliš. Plastična vrećica izumljena je upravo kao pandan papirnatoj vrećici sa ciljem zaštite okoliša. Papirnata vrećica dobije se iz drveta koje se mora posjeći. Postupak proizvodnje vrećice zahtjevan je resursno (potrebno je puno vode, energije). Papirnata vrećica puno je teža u odnosu na plastičnu, pa se pri transportu emitira velika količina CO2. Kada pogledate procjenu životnog vijeka plastične i papirnate vrećice vidjet ćete da je zaštita okoliša na strani plastične vrećice. Naravno da je problem plastike u morima ogroman problem. Iz ovog jednostavnog primjera vidljivo je koliko je problematika zaštite okoliša kompleksna. Edukacija je jedno od najboljih rješenja.

POINT OF NO RETURN

Naš fakultet već desetak godina „proizvodi“ kadar inženjera inženjerstva okoliša. Povratne informacije koje imamo od gospodarstva gdje naši završeni studenti rade je izvrstan jer ovakvog interdisciplinarnog kadra nema na tržištu

Prevelika industrijalizacija i klimatske promjene idu ruku po ruku. Što biste poručili ljudima koji negiraju klimatske promjene, a istovremeno po nebu traže chemtrailse i sumnjaju u cjepiva odnosno modernu medicinu?

Nisam stručnjak za klimatske promjene, ali vidljivo je da su klimatske promjene stigle. I nitko ih ne može osporiti jer su potkrijepljene nizom mjerenja i istraživanja. Potkrijepljene su i ekstremnim vremenskim pojavama koji su sada već svakodnevno vidljivi diljem svijeta. U pravilu osobe koje vjeruju u navedeno imaju velike rupe u temeljenim znanjima. Nemaju znanja o klasifikaciji izvora iz kojih skupljaju informacije. Mislim da je tu temeljno obrazovanje zakazalo. 

Mnogi znanstvenici upozoravaju da smo već prešli „point of no return“ po pitanju zagađenja okoliša i devastacije planete. Kakov vi razmišljate po tom pitanju i ima li nade, barem u novim generacijama studenata koji biraju vaš fakultet, čime pokazuju da im je stalo do čišće i zdravije sutrašnjice...

Sigurno za neke stvari nema povratka kao što je na primjer mikroplastika u okolišu. Međutim, tehnološkim napretkom neke stvari koje smo učinili planetu moguće je popraviti. Danas znanstvenici iz mog područja rade ispitivanja o rudarenju starih odlagališta jer se smatra da su stara odlagališta izvor sirovina. Još uvijek nemamo adekvatne metode da iskoristimo resurse koji su davno zarobljeni u starim odlagalištima, ali sam sigurna da ćemo u bliskoj budućnosti to moći. To će biti način da se popravi stanje okoliša na mjestima starih odlagališta. Veliki napori i velika sredstva se ulažu u otkrivanje novih tehnologija, pravila se mijenjaju i sve su stroža po pitanju okoliša, tako da sam optimista i mislim da s našim djelovanjem možemo popraviti štete koje smo učinili. Već danas, ukoliko usporedite stanje prije 20 godina u Europskoj uniji, vidite napredak. Pravac koji smo uzeli dobar je i daje rezultate. Ono što radi Europa trebalo bi preslikati na druge dijelove svijeta. Do unazad par godina zaštita okoliša u Kini nije bila prioritet. Međutim, prije pet godina Kina je zabranila uvoz neobrađene plastike upravo kako bi štitila svoj okoliš. Mnoge druge slabo razvijene zemlje slijede njen primjer. Nove generacije koje dolaze od malih nogu uče kako zaštiti okoliš i njima to nije strano. Studenti na našem studiju Inženjerstva okoliša upravo uče kako zaštitu okoliša sprovesti u djelo. U budućnosti oni će biti ti koji će davati rješenja da poboljšamo stanje na našem planetu. Obzirom na to da svaki dan na našem studiju vidim mlade ljude koji žele dati svoj doprinos, a mi im dajemo ta znanja, optimista sam.

---

KAD VATRA DOĐE PRED VRATA

Zbog čega većina političara ulaganje u znanost i obrazovanje i dalje gleda kao trošak, a ne baš kao – ulaganje u budućnost?

Političari su političari, njihov mandat traje četiri godine i oni vrlo često razmišljaju u samo u tom vremenskom okviru. Rezultati kontinuiranog ulaganja u znanost i obrazovanje vidljivi su za 5 ili 10 godina. Jedan političar mi je svojedobno rekao: „Mi problem rješavamo kada vatra dođe pred vrata.“  i u ovoj izjavi leži odgovor na pitanje. Dugoročne strategije i postavljanje ciljeva na nacionalnoj razini čija realizacija neće ovisiti o promjeni političke strukture svake četiri godine mogla bi riješiti problem.

Pravac koji smo uzeli dobar je i daje rezultate. Ono što radi Europa trebalo bi preslikati na druge dijelove svijeta. Do unazad par godina zaštita okoliša u Kini nije bila prioritet

---

TEORIJE ZAVJERE

Što je po vama uzrok sve učestalijih i luđih teorija zavjera?

Internet, društvene mreže i brzi protok informacija su sigurno vodeći faktor kao uzrok ovakvih pojava. Dodatno, stručnjaci vrlo često objašnjavaju određene pojave koristeći stručnu terminologiju koja je laiku strana. Iz toga proizlazi nerazumijevanje, a tada slijedi strah od nepoznatog.

Profesor Kelam s osječkog sveučilišta tijekom pandemije koronavirusa napravio je istraživanje koje je pokazalo da većina studenata vjeruje u određene teorije zavjere. Jel vas to iznenađuje? Kakav feedback dobivate od svojih studenata kada se dotaknete tih tema?

Imam interesantan primjer koji može opisati ovo stanje. U sklopu jedne terenske nastave trebali smo posjetiti veliku energanu na fosilno gorivo. Nekoliko studenata su u prethodnim raspravama bili izrazito protiv ovakvog oblika korištenja energije sa argumentima da takva postrojenja zagađuju okoliš i ubijaju ljude (naravno bez argumenata). Iako već desetljećima EU direktive jasno propisuju razinu mjera koje se na ovakvim postrojenjima moraju primjenjivati kako bi se spriječilo onečišćenje okoliša i o tome učimo studente, isto nije mijenjalo stav studenata. Međutim, kada smo došli u postrojenje, kada su studenti vidjeli u živo kako sustav funkcionira, tek tada su promijenili mišljenje. U Austriji recimo, takva postrojenja imaju dane otvorenih vrata upravo da bi demistificirali ono što rade.