Hrvatska sve više uviđa potencijal u useljavanju potomaka iseljenika

Odlasci Hrvata iz domovine na privremeni rad u inozemstvo (“trbuhom za kruhom”) ili pak trajno fenomen su ovih prostora, a traju i više od jednog stoljeća. Svjedoci smo i recentnog vala odlaska mladih, ali i čitavih obitelji u Njemačku, Austriju, Irsku, dok je u prethodnim vremenima odlazak nerijetko podrazumijevao i udaljenije dijelove svijeta – Sjedinjene Američke Države, Latinsku Ameriku ili Australiju. Hrvatska država time nije izgubila samo ljudski (populacijski) potencijal, nego i onaj kreativni, gospodarski, sve što pridonosi razvoju i boljitku života. Posljedice svih migracijskih valova Hrvata itekako se raspoznaju u današnjoj Hrvatskoj. Kumulativni problemi koji će se trebati riješiti jesu neravnomjeran regionalni razvoj, zapušteni predjeli države, a posebice demografska problematika.

Što hrvatska država (vlast) po tom pitanju treba učiniti, gdje pronaći i odakle može privući populacijski iseljenički potencijal, pitali smo ravnateljicu Instituta za istraživanje migracija (IMIN) i naslovnu izvanrednu profesoricu na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu Marinu Perić Kaselj.

Djelatnosti toga zagrebačkog instituta šireg su djelokruga od ostalih. Djelatnici IMIN-a na znanstveno-analitičkoj razini nastoje povezati spone domovinske i iseljene Hrvatske, akumulirati znanja o sociopolitičkim uvjetima i posljedicama migracijskih tijekova, dotiču se pitanja oblikovanja etničkog razvitka, kao i oblika identiteta – jednog od ključnih društvenih pitanja u ranoj prvoj polovini 21. stoljeća.

Za početak, recite nam što je utjecalo na vaš profesionalni znanstveno-nastavni razvoj?

– Prije svega završila sam jednopredmetni studij sociologije, znanstveni smjer na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Devedesetih godina prošlog stoljeća bila sam aktivna u Hrvatskoj akademskoj zajednici, u to vrijeme najznačajnijoj studentskoj organizaciji u Hrvatskoj, koja je osnovana s ciljem promicanja i razvitka visokog obrazovanja, kao i zastupanja studentskih interesa u Hrvatskoj. No nakon završenog fakulteta nije bilo velikih mogućnosti za zapošljavanje u struci. Radila sam različite poslove koji su mi omogućili da upoznam široki spektar ljudi različitih profila, kultura i vrijednosti.

Jednom riječju, praktički sam “živjela” sociologiju. Ipak, relativno brzo nakon diplome dobila sam priliku u Institutu za migracije i narodnosti da se u ulozi znanstvene novakinje uključim u znanstveno-istraživački rad i projekt programa hrvatske dijaspore. Znanstveni magisterij i znanstveni doktorat u poljima politologije, etnologije i kulturne antropologije bio je vezan uz pitanja identiteta hrvatskog iseljeništva u Južnoj Americi. Dvadeset pet godina poslije još sam uvijek u Institutu, koji je promijenio ime u Institut za istraživanje migracija. Od nekada znanstvene novakinje sada sam na radnom mjestu znanstvene savjetnice i ravnateljice.

Osim znanstvenoistraživačkog rada još od 2015. godine aktivno sam uključena i u nastavni proces. Kao vanjska suradnica predajem na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu – na Odsjeku za sociologiju i Odsjeku za demografiju i hrvatsko iseljeništvo. Moja motivacija bila je da studentima prenesem znanje i strast o onome što mi i kako to radimo u znanstvenim institutima, poglavito vezano uz teme hrvatske dijaspore jer je ona, po mome mišljenju, tematski dosta zapostavljena kako u istraživačkom, tako i u nastavnom procesu. Ponosna sam što je predmet Sociologija hrvatske dijaspore danas obvezan predmet na Odsjeku za sociologiju.

PROMOTORI SVOJE DOMOVINE U SVIJETU

Odakle interes za bavljenjem hrvatskim iseljeništvom?

– Uvijek kažem kako se ništa ne događa slučajno i kako sve ima svoju svrhu. Projekt hrvatske dijaspore, koji je tada vodio ravnatelj dr. sc. Ante Laušić, koji mi je ujedno bio i institucijski mentor, obilježio je moj profesionalni put. Ideja psihologa i istraživača mr. sc. Joze Anića bila je da se izradi Atlas hrvatske dijaspore jer smo jedna od rijetkih europskih zemalja koja ga nema. Dobila sam zadatak da istražujem hrvatsko iseljeništvo u Južnoj Americi i do danas uistinu s velikim senzibilitetom i respektom istražujem i promoviram ove teme. Nažalost, zbog okolnosti umirovljenja starijih istraživača i malog broja mlađih istraživača koji se bave ovom problematikom, Atlas nije napravljen, ali svakako će se i dalje nastojati na ostvarenju ove plemenite ideje.

Na funkciji ste ravnateljice Instituta za istraživanje migracija (IMIN) i ujedno predajete srodne kolegije na Fakultetu hrvatskih studija. Koja je glavna ideja vodilja Instituta i je li on prepoznatljiv u međunarodnim (znanstvenim i poduzetničkim) relacijama?

– IMIN je jedini znanstveni institut u Hrvatskoj i širem okruženju koji se bavi svim vrstama migracija (unutarnje, međunarodne, ilegalne, radne i dr.), zatim hrvatskom dijasporom, hrvatskom nacionalnom manjinom, nacionalnim manjinama u Hrvatskoj te etničkim skupinama. Naše djelatnosti uključuju interdisciplinarna istraživanja (deduktivna, induktivna i abduktivna), komuniciranje znanosti, predavanja, organizaciju skupova, savjetovanja. Tim djelatnostima pridonosimo akumulaciji znanja o sociopolitičkim uvjetima i posljedicama migracija, etničkog razvitka, etničkih odnosa, različitih oblika identiteta, ali i prenošenju tog znanja – kako drugim znanstvenicima, studentima i akademskoj zajednici, tako i praktičnim djelatnicima, sudionicima u javnim raspravama, novinarima. Osim toga, istraživanja hrvatskog identiteta te stanovništva hrvatskih otoka, priobalja i kontinentalnih regija, kao i komparativna istraživanja problematike postmigracijskih fenomena poput integracije migranata, također zauzimaju značajno mjesto u području djelatnosti Instituta.

Bavljenje Instituta navedenom problematikom pozicionira ga među slične europske i svjetske znanstvenoistraživačke institucije te otvara za suradnju sa svim partnerima kojima je primarna djelatnost istraživanje fenomena migracija, etničnosti, identiteta i mobilnosti. Ove godine Institut bilježi 40 godina svoga postojanja. Prepoznatljivi smo u nacionalnim i međunarodnim relacijama, ali još uvijek, po mojemu mišljenju, nedovoljno. Zbog toga intenzivno svi zajedno u IMIN-u timski radimo po ovim pitanjima, što su rezultat i brojni sporazumi sa znanstvenim i stručnim institucijama, ali i gospodarskim subjektima u zemlji i inozemstvu.

Osim mene, tu su moje kolegice i kolege demografi, komunikolozi, sociolozi, etnolozi i antropolozi, kroatolozi i povjesničari. Mi smo, iako dominantno sociolozi, interdisciplinarni tim znanstvenika. Predajemo i na drugim fakultetima Sveučilišta u Zagrebu, Zadru, Osijeku, a i mentori smo na doktorskim studijima.

Kojim se projektima i angažmanima IMIN-a u istraživanju povijesti, kulture i potencijala hrvatske iseljeničke populacije najviše ponosite? S kojim sve institucijama surađujete po tim pitanjima?

– Provodimo projekte koji su prije svega primjenjivi i uključuju integracijske elemente, poput “Mjere za useljavanje, zapošljavanje i integraciju hrvatskih potomaka iz Južne Amerike” i “Od odlaska do ostanka: Udruženja i umrežavanje kao oblik integracija Hrvata izvan RH u hrvatsko društvo”. Ove projekte financira Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Imamo i institucijske projekte koje izvodimo s vanjskim suradnicima i partnerima, kao što su projekti: Uključive i podržavajuće politike i pedagogije, Women for economic development: Transnational and returnee entrepreneurs building the leadership capacity of Croatia’s young women. Na ovim projektima su kao voditeljice uključene i naše povratnice/useljenice dr. sc. Natasha Kathleen Ružić iz Australije i dr. sc. Maria Florencia Luchetti iz Argentine.

Surađujemo i u sporazumnim smo odnosima s brojnim institucijama, poput Hrvatske gospodarske komore, Sveučilišta Sjever, zatim s udrugom Asociación Civil Cámara Argentino Croata de Industria y Comercio –CACIC (Argentina), udrugom Asociacion Civil Croata Jadran (Buenos Aires, Argentina), Hrvatskom maticom iseljenika, Institutom za slovensko izseljenstvo in migracije, Zakladom Konrad Adenauer (KAS), Institutom za turizam u Zagrebu, Institutom za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu i dr. Sudjelujemo i kao eksperti, savjetnici, članovi radnih skupina u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija, u Uredu za demografiju i mlade, Ministarstvu unutarnjih poslova, Ministarstvu regionalnog razvoja… Kao javni institut zadatak nam je da promoviramo i promičemo rezultate naših istraživanja te na taj način surađujemo s brojnim televizijskim radijskim i novinarskim kućama. Za studente organiziramo i praktičnu nastavu, a uključujemo ih i u rad konferencija, okruglih stolova i tribina. U IMIN-u organiziramo i različite integracijske radionice za useljenike potomke iseljenika. Naš rad je dosta raznovrstan i usuđujem se reći kako je IMIN na pravom putu da bude strateški javni znanstveni institut Republike Hrvatske.

POTENCIJAL ISELJENIŠTVA

Koliko je brojno i kako prostorno rašireno hrvatsko iseljeništvo? Kroz tisak, brojna televizijska gostovanja ili podcaste analitičari spominju da je riječ o čitavoj “iseljenoj Hrvatskoj”. Je li to tako?

– Prema procjenama hrvatskih diplomatskih misija i konzularnih ureda, hrvatskih katoličkih misija i popisa stanovništva u državama u kojima borave hrvatski iseljenici te njihovi potomci, a kako na svojim stranicama navodi Središnji državni ured za Hrvate, izvan RH živi negdje oko 3.200.000 hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka. S obzirom na to da u prekomorskim zemljama već postoje šesta i sedma te ine iseljeničke generacije, broj je najvjerojatnije i veći. Dalo bi se zaključiti kako je više Hrvata i njihovih potomaka izvan Hrvatske negoli u Hrvatskoj. Primjerice, na stranicama Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH navodi se kako u Paragvaju živi 5000 Hrvata i njihovih potomaka, dok je prema studiji “Aktualno stanje i projekcije budućeg razvoja stanovništva hrvatskog podrijetla u Paragvaju” (Visilanti, Meza, 2022.) procijenjeno kako u Paragvaju danas ima oko 27.599 Hrvata i hrvatskih potomaka, a što je peterostruko veći broj od navedenog. Potomci hrvatskih iseljenika danas iniciraju i provode slične popise diljem Južne Amerike. Od iduće godine oformit će se i dugo očekivani registar stanovništva te se u budućnosti očekuju preciznije brojke.

Vrlo je važan doprinos dijaspore nacionalnom razvoju: kroz investicije dijaspore i poduzetništvo, kao i kroz iseljeničke doznake. Dijaspora može biti vrlo koristan kanal za privlačenje investicija, poduzetništvo i inovativnost u zemljama podrijetla.

Na što upućuju podaci, koliki je gospodarski potencijal hrvatskog iseljeništva?

– Dijaspora se smatra jednom od suvremenih globalnih sila i važan je element razvojnih strategija i politika, ali i kao vezivno tkivo u izgradnji odnosa država, regija i kontinenata. U analizama utjecaja dijaspore na gospodarski razvoj često ističemo: trgovinu, investicije i prelijevanje novca. Dijaspora često radije konzumira proizvode iz svojih zemalja podrijetla, stvarajući tako potražnju za domaćom robom na stranim tržištima. Dijaspora ima važnu ulogu i kao ulagač u zemlji podrijetla i kao poticaj ulagačima izvan dijaspore. Isto tako važan je izvor intelektualnoga kapitala. Od stranih ulaganja u hrvatsko gospodarstvo najviše je ulagača iz hrvatske dijaspore, poglavito iz Njemačke, Kanade, Australije i SAD-a.

Novčane doznake hrvatskog iseljeništva/dijaspore imaju važnu ulogu. Procjenjuje se da su od 2000. do 2022. godine zauzimale čak pet posto hrvatskog bruto domaćeg proizvoda (BDP). Prošle godine čak je zauzimalo šest posto BDP-a, smanjen je broj doznaka iz prekomorskih zemalja, a povećan je broj doznaka iz Europe (novi iseljenički val). Razvijanje angažmana i poticanja dijaspore sve je atraktivnije i važnije, posebice imajući na umu da je ona potencijalni izvor investicija, inovacija, poslovanja i radnih mjesta.

Jesu li realne šanse da vratimo veći broj iseljenih Hrvata ili njihovih potomaka u Hrvatsku? Što kaže struka, domaća ili strana, koje elemente treba hitno mijenjati?

– Uključivanju dijaspore, odnosno pitanjima povratka i useljavanja, treba pristupiti s razumijevanjem, prilagodbom, povjerenjem i suradnjom između Vlade i dijaspore. Prije svega mora se poznavati dijasporu i njezine potrebe (specifičnosti), a potom pristupiti izgradnji međusobnih veza. Potrebno je poboljšati i pojačati komunikacijske kanale, protok informacija i vratiti povjerenje dijaspore i domovine. Bez poznavanja dijaspore i njezinih specifičnosti teško je uspostaviti bliske odnose i potaknuti je na investicije i suradnju. Osim vlada i drugih ustanova odgovornih za dijasporu, banke i financijske institucije, civilno društvo i nevladine organizacije imaju važnu ulogu u poticanju investicija dijaspore i podršci inicijativama za poduzetništvo.

Vrlo važan segment vezan uz povratak (useljavanje) Hrvata i potomaka jest emocionalni kapital koji je jedna on najjačih snaga ovog procesa. Povratna migracija nije uvijek jednostavna i može se razvijati različitim tempom i intenzitetom ovisno o različitim okolnostima i uvjetima u zemlji podrijetla i odredištu. Danas je veliki interes potomaka hrvatskih iseljenika iz Južne Amerike za povratak, iako se radi o trećoj, četvrtoj i inoj iseljeničkoj generaciji, koji su Hrvatsku “živjeli i učili” kroz priče svojih predaka.

Što potomci Hrvata iz dalekih krajeva svijeta govore, kako promatraju Hrvatsku? Vide li u njoj potencijal?

– Iseljenici su promotori svoje domovine u svijetu, predstavnici zemlje iz koje potječu. Oni su i produžena ruka diplomacije jer utjecajni Hrvati i iseljeničke udruge imaju važnu ulogu u pozicioniranju Hrvatske. Imala sam priliku kao članica istraživačkog tima sudjelovati na znanstvenom istraživanju “Promocija gospodarskih interesa i kulturnog identiteta Republike Hrvatske u svijetu putem umreženog djelovanja hrvatskih iseljeničkih zajednica i udruga”, u sklopu projekta čiji je voditelj bila Humanitarna udruga “Fra Mladen Hrkać”. Istraživanje je, među ostalim, pokazalo da iseljenici i njihovi potomci percipiraju Hrvatsku kao lijepu i uspješnu destinaciju (prirodni krajolici, more), ali je hrvatska kulturna baština i dalje nedovoljno prepoznata. Također, najvećim nedostatkom smatraju slabu ekonomiju i neučinkovitu političku vlast.

Dobar imidž Hrvatske svakako može utjecati na poboljšanje standarda života Hrvata u domovini i u iseljeništvu. Ovdje se ponovno vraćamo na pitanje međusobnog povjerenja. Potomci iseljenika svakako prepoznaju veliki potencijal u Hrvatskoj, također i Hrvatska sve više uviđa i potencijal u useljavanju potomaka iseljenika.

Možete li nam izdvojiti jedan pozitivan primjer povratka ili veće skupine potomaka Hrvata ili zvučnijih poduzetnika iz iseljeništva u Hrvatsku?

– Veliki je broj poduzetnika iz iseljeništva, kao što su povratnici Ćiril Zovko iz Kanade, Franjo Pašalić iz Njemačke, Marion Duzich iz Teksasa ili potomci iseljenika kao što su obitelj Lukšić iz Čilea i braća Tudorović iz Australije. Oni uglavnom ulažu u turistički sektor. Matt Darko Sertić iz SAD-a osnivač je tvrtke Applied Ceramics u Sisku, koja se bavi proizvodnjom keramičkih komponenti za strojeve koji služe u industriji izrade mikročipova. Poznata je i obiteljska vinarija Grgić na Pelješcu, hrvatskog iseljenika iz Kalifornije.

Infobip kao globalna IT kompanija koju je osnovao Silvio Kutić, koji se nakon nekoliko godina rada u inozemstvu odlučio vratiti u Hrvatsku i osnovati kompaniju za SMS komunikaciju. Danas je Infobip jedna od najuspješnijih tehnoloških tvrtki u Hrvatskoj i svijetu. Matija Žulj osnovao je tvrtku Agrivi, koja se bavi softverskim rješenjima za poljoprivrednike. Njihov softver pomaže poljoprivrednicima optimizirati procese i povećati produktivnost.

To su samo neki primjeri uspješnih poduzetnika iz iseljeništva. Ulažu povratnici, potomci iseljenika i tzv. cirkularni migranti, koji nekoliko godina provedu u inozemstvu, steknu znanje i kapital i vrate se kući, ali i transnacionalni poduzetnici koji fizički ne žive ili privremeno žive u Hrvatskoj, ali osnivaju tvrtke, zapošljavaju i ulažu u Hrvatsku. Poduzetnici iz dijaspore imaju jedinstvenu sposobnost povezivanja različitih elemenata: domovinsko okruženje za stvaranje poslovanja i radnih mjesta, poticanje inovacija, stvaranje prekograničnog društvenog kapitala te razvojnog usmjeravanja političkog i financijskog kapitala.

ŠTO NAS ČEKA U BUDUĆNOSTI?

Osim preko poticajnih ekonomskih modela, može li Hrvatska vratiti svoje recentno iseljeno stanovništvo na temelju “brenda” sigurne zemlje? Komentar?

– Potomci iz Južne Amerike upravo “sigurnost” smatraju jednim od najprivlačnijih faktora, i to permanentno naglašavaju. Stoga je njihov izbor s obiteljima preseliti se u Hrvatsku. Imamo primjere i obitelji povratnika iz Kanade koji također ističu sigurnost među odlučujućim faktorima u procesu povratka/preseljenja.

Što očekujete od buduće Vlade kad je u pitanju donošenje sveobuhvatne i efektivne demografske strategije za Hrvatsku? Je li već prekasno za takvo što?

– Nikad nije prekasno! I sadašnja i buduća Vlada trebaju raditi za dobrobit Hrvatske. Ono što je dobro napravljeno treba dalje razvijati. Što se tiče Hrvata izvan Republike Hrvatske, Središnji državni ured za Hrvate izvan RH donio je nacionalni plan razvoja odnosa RH s Hrvatima izvan RH do 2027. godine. Donesena je i strategija demografske revitalizacije Republike Hrvatske do 2033. godine. Oba dokumenta u skladu su s Nacionalnom strategijom Republike Hrvatske do 2033. godine kao krovnog dokumenta za sva strateška pitanja za Republiku Hrvatsku. Od iduće godine imat ćemo i dugo očekivani Središnji registar stanovništva. Podaci će se ažurirati i razmjenjivati među institucijama i time napokon biti objedinjeni. Svi dokumenti rezultat su uključivanja relevantnih institucija i međuresornih rednih skupina. Sve je pripremljeno te, iako kasnimo, nadam se i vjerujem kako ćemo uskoro početi efikasno djelovati.