Valentina Cafolla, studentica Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ispisala je povijest ronjenja na dah pod ledom. Ova 26-godišnjakinja iz Rovinja zaronila je pod 45 cm debeo led jezera Anterselva u Italiji i pod vodom uspjela zaroniti 140 m s monoperajom. Time je oborila sve rekorde, tj. postavila novi svjetski rekord. Također, postavila je novi svjetski rekord u ronjenju na dah ispod leda s bifinom koji sada iznosi 80 metara. Oba rekorda su priznata od strane CMAS-a, svjetske ronilačke federacije.
Prije dolaska na zagrebački KIF, Valentina je pohađala rovinjski Srednju školu Zvane Črnje, prirodoslovno-matematički smjer. Nakon što nije uspjela proći prijemni ispit za fakultet medicine, odlučila je pauzirati godinu i razmatrati, s manje stresa, druge opcije za budućnost.
I dobro je izabrala, kaže nam. Trenutno završava fakultet Kineziologije, za koji smatra da joj je bio najbolji izbor za budućnost. Mogla se baviti profesionalno sportom, a isto tako naučila je i neke nove spoznaje. Na četvrtoj godini imaju izborni predmet Ronjenje na dah na kojem je Valentina sudjelovala i kao predavač i kao demonstrator.
Za Universitas je Valentina ekskluzivno napisala putopis i prisjetila se svih emocija koje su joj prolazile kroz glavu tijekom priprema, ispod leda, i nakon informacije da je srušila dva svjetska rekorda.
RONJENJE MI JE U GENIMA
Najvjerojatnije prvo pitanje koje svima dolazi je: „Zašto baš ispod leda?“, i to ću vam vrlo rado odgovoriti. No, prije nego što odgovorim na to pitanje, moramo se vratiti malo unatrag do mojih početaka ronjenja.
Iskreno, ne sjećam se kad sam prvi put zaronila s maskom, no mislim da sam prvo naučila roniti pa tek onda plivati. Moja obitelj je imala veliki utjecaj na to da zavolim ronjenje. Moj tata bio je član hrvatske reprezentacije u podvodnom ribolovu pa je ljubav prema moru bila neizbježna.
Svake godine bi išli na krstarenje po Dalmaciji, i sjećam se da smo se mi, kao djeca, natjecali tko će zaroniti dublje. Normalno, moji rođaci su bili stariji od mene i uvijek su me pobjeđivali. Imali smo jednu igru koju smo često igrali, a to je bilo da smo krali posuđe noni (baki) i bacali ga u more. Dijete koji bi uspjelo izroniti posuđe, postalo bi vlasnik.
Kako su godine prolazile, tako sam svake godine išla dublje i dublje, vođena znatiželjom da vidim što se nalazi ispod mene. S 14 godina zaronila sam na dubinu od 30 m, a sa 16 na čak 40 metara.
Jako brzo počela sam roniti na ozbiljnije dubine i htjela se početi natjecati, ali sam saznala da je ronjenje na dah jako zahtjevan sport, te s toga moraš biti punoljetan da bi se natjecao. U međuvremenu počela sam raditi u ronilačkom centru u Rovinj „Rovinj-SUB“ i naučila roniti s bocama.
Kad sam napunila 18 godina, upoznala sam jedan ronilački par, tražili su curu koja bi htjela pokušati oboriti svjetski rekord u ronjenju na dah ispod leda. Mislila sam da bi to bila jako dobra prilika za početak i tako sam krenula trenirati za taj pothvat.
Prva ideja je bila da pokušam postaviti prvi rekord u ronjenju bifin perajama od 50 m jer do tada nitko nije pokušao postaviti rekord u toj disciplini. No, saznali smo kako po pravilima Guinnessa ne postoji razlika ️između disciplina, stoga je bitna samo preronjena udaljenost u jednom dahu.
Pjesme koje inače slušam prije natjecanja uvijek su laganijeg ritma, no ovog puta sam stavila Eminemove pjesme „Lose yourself“ i „Not afraid“
Morala sam preroniti 110 m ne bi li oborila rekord, ali tada nisam bila sigurna hoću li to uspjeti s bifin perajama, te sam zato počela trenirati s monoperajom. Da bi se navikla na hladnoću i na stress koji me čekao pod ledom, trenirala sam u moru po zimi s tankim odijelom, a u teretani sam radila vježbe držeći dah.
Došao je i taj trenutak kad sam se prvi put srela s jezerom Anterselva. Bilo je to u trećem mjesecu 2016. godine. Sjećam se da organizacija događaja nije bila na vrhuncu, i radi toga sam jutro prije samog obaranja dobila informaciju da rekord neće biti priznat. Nakon toga većina je mislila da neću ni pokušat zaroniti. Ipak, bilo bi suludo, nakon svih napora uloženih u organizaciju od strane svih uključenih, da ja tako lako odustanem. Na kraju sam odlučila pokušati i uspjela preroniti 111 metara.
Poslije tog eventa odlučili smo popraviti prijašnje greške i dovesti organizaciju događaja️ na veći nivo.
POD VODOM JE NAJBITNIJE PRONAĆI SVOJ MIR
Iduće 2017. godine, opet dolazim na jezero Anterselva, s još većom motivacijom i boljom organizacijom. Iz drugog pokušaja postavljam prvi ženski rekord u ronjenju na dah ispod leda u daljinu priznat od strane CMAS-a (Svjetske Federacije podvodnih aktivnosti). Rekord je iznosio 125 metara.
Kada su se dojmovi slegli, počela sam se baviti plivanjem s perajama. Sport koji je povezan s ronjenjem, ali zahtjeva više fizičku spremu nego mentalnu. Primijetila sam da sam još bila nezrela da se bavim ronjenjem na dah, jer se tad nisam mogla opustiti i naći svoj mir. Zato sam izabrala plivanje s perajama gdje sam se više umarala i nisam morala puno razmišljati.
Tamo sam naučila ispravno plivati s monoperajom što mi je puno pomoglo. U plivanju s perajama sam prisustvovala na dva svjetska prvenstva i na različitim svjetskim kupovima.
Tijekom mog bavljenja plivanjem s perajama, htjeli smo ponovo organizirati obaranje rekorda pod ledom 2020. godine, no organizacija nije uspjela zbog dolaska pandemije koronavirusa.
Ronjenju na dah, mojoj prvoj ljubavi, vratila sam se 2022. godine, jer mi tijelo više nije moglo popratiti napore plivanja s perajama i životne obaveze. U jako kratkom vremenu uspjela sam ispuniti normu za Svjetsko Prvenstvo i 2023. godine postajem članica hrvatske reprezentacije u ronjenju na dah.
Svjetsko Prvenstvo održano je u Kuvajtu gdje sam postigla visoko peto mjesto u disciplini Endurance 4 x 50 metara.
Nisam mogla dugo izdržati da se ne vratim na jezero Anterselva gdje je moja ronilačka karijera započela. Ovog puta zrelija, u boljoj formi i s više motivacije.
Otputovali smo u Italiju u ponedjeljak, 19. veljače 2024. rano ujutro. Ekipu su činili članovi Adriatic Maritime Services (AMS), moja prijateljica Vedrana i ja. Trebalo nam je 6 sati da dođemo do jezera.
Kada smo prolazili kroz planine, primijetili smo da oko nas nema puno snijega i temperature su bile poprilično visoke. Zabrinuli smo se da neće biti leda na jezeru. No, čim smo prošli mostić koji vodi prema jezeru, dočekala nas je snježna idila.
Prva stvar koju smo napravili čim smo izašli iz kombija bilo je grudanje. Nakon što smo se smjestili u sobama, izašli smo malo na zrak. Tata i braća su provjerili debljinu leda i izračunali koliko će im otprilike vremena trebati da uspiju pripremiti rupe.
Iduće jutro sam se privikavala na zrak. Pošto se jezero nalazi na 1600 metara nadmorske visine, kisik je rjeđi. Ostali su već bili na jezeru, ne bi li sve bilo spremno na vrijeme. Bilo je ukupno 8 rupa, udaljenih 20 metara jedna od druge. Dečki su u pola dana uspjeli otvoriti sve rupe. Vidjelo se da je led ove godine bio tanji u odnosu na led 2017. godine.
Treći i četvrti dan iskoristila sam za treniranje u vodi. Morala sam se priviknuti na hladnoću, naći optimalnu brzinu ronjenja i odrediti svoju plovnost koja je bila nešto drugačija jer sam ronila u odijelu debljine 5 mm.
Večer prije ronjenja, slučajno sam na mobitelu vidjela vijest da je Japanka Yasuko Ozeki to jutro oborila moj prijašnji rekord za jedan metar. Bila sam sretna što se još jedna žena počela baviti ovim ekstremnim sportom, ali istovremeno počela se u mene stvarati sumnja. Hoću li uspjeti? Jesam li spremna?!
Cijelu noć sam loše spavala, srce mi je ubrzano kucalo. Ali, kad sam, na dan rekorda, ujutro ustala, kao da su sve misli od prijašnje noći nestale. Bila sam spremna.
Pjesme koje inače slušam prije natjecanja uvijek su laganijeg ritma, kao naprimjer „I don’t wanna know“ od Mario Winans️ ili „My heart will go on“ Celine Dion. No, ovog puta slušala sam Eminemove pjesme „Lose yourself“ i „Not afraid“.
Sat vremena prije starta bila sam vani i spremala sam se za zaron. Jako je sniježilo što nije išlo u korist cijeloj pripremi. U 11 sati ušla sam u vodu. Vedrana mi je odbrojila „countdown“ i krenula sam u zaron.
Nikad nisam bila opuštenija i toliko uživala u zaronu. Nikakve zvukove nisam čula. Samo sam smireno sam klizila kroz vodu. Nakon 1 minute i 43 sekunde uspjela sam doći do 140 m. Tijekom cijele dužine zarona pratili su me ronioci iz AMS-a koji su bili opremljeni s bocama i podvodnim skuterima.
USPJELA SAM!
Nakon što sam izašla morala sam napraviti protokol da sucima pokažem da sam dobro. Protokol se sastoji od pokazivanja znak ‘OK’ prstima i zadržavanja glave i dišnih puteva iznad površine vode minimalno 20 sekundi nakon izrona. Uspjela sam! Sudac je pokazao bijelu karticu i počelo je slavlje.
Da bi se rekord službeno priznao po CMAS-u, treba se odraditi i antidoping kontrola. U subotu sam pokušala postaviti prvi svjetski rekord u ronjenju na dah ispod leda s bifin perajama u daljinu. Taj zaron je također️ bio uspješan, te je postavljen rekord preronjenom dužinom od 80 m
Isti dan, oko 16 sati, krenuli smo za Rovinj jer me sutradan čekalo Državno Prvenstvo u ronjenju na dah u Rijeci gdje sam isto ostvarila odličan rezultat. Najbolji osobni rezultat u dinamici bez peraja donio mi je 2. mjesto u toj disciplini.
Natječući se na Državnom Prvenstvu, ostvarila sam uvjet koji mi omogućava da na nadolazećim natjecanjima postignem normu za odlazak na Svjetsko Prvenstvo u ronjenju na dah koje će ove godine biti održano u Beogradu.
Nadam se da sam Vam uspjela malo bolje dočarati svoje putovanje kroz ronjenje na dah, s nadom da će motivirati i mlađe ️ i starije generacije da probaju ovaj predivan sport. Možda ne u ovako ekstremnim uvjetima, ali barem u bazenu.
