Postalo je „normalno“ trpjeti uvrede, ponižavanja i zlostavljanja

Prema istraživanje Državnog zavoda za statistiku 87 % ispitanih je proživjelo neki od oblika mobinga, 73 % je doživjelo mobing od strane nadređenih, a 45 % nije znalo kako riješiti problem, bilo ih je strah i trpjeli su zlostavljanje

Mobing na radnome mjestu trpim od 2012. godine, zdravlje mi je narušeno i imat ću posljedice za cijeli život, govori Blaženka Rogan, autorica naše prve sveobuhvatne knjige o toj problematici. „Moberi: psihopati i sociopati na radnome mjestu“ u izdanju Školske knjige donosi njeno intimno iskustvo mobinga, o kojem kaže da ne može skroz detaljno govoriti jer je u tijeku sudski spor s poslodavcem, Direkcijom Hrvatskih šuma. Ipak, kroz knjigu otkrivamo da je Rogan dosad iskusila konstantnu agoniju užasa, straha, neizvjesnosti, teške patnje koja ne ostavlja prostor za normalno funkcioniranje i za normalan život.

Mobing je, kaže naša sugovornica, počeo kada je odbila raditi nezakonito. Ubrzo su uslijedili: degradacija, deprofesionalizacija, diskriminacija, viktimizacija šikaniranja, uvrede, klevete, ismijavanja, obezvrjeđivanja, nazivanje pogrdnim imenima, izolacija, ignoriranje i drugi ponižavajući postupci do samog fizičkog nasrtaja na nju.

– Kada je mobing bio u najgoroj fazi razmišljala sam o samoubojstvu jer tu patnju i gotovo svakodnevna ponižavanja više nisam mogla podnositi. Od stručne, kompetentne osobe na poziciji koja je uživala poštovanje kolega i suradnika sveli su me na krpu za brisanje poda, vreću za udarce. Postala sam persona non grata. Prijetnje otkazom i ukidanje radnog mjesta sistematizacijom traju godinama. Kada sam išla s posla kući glasno sam stenjala dok sam presavijena hodala korak po korak. Ljudi su me čudno gledali, bilo me je sram, ali si nisam mogla pomoći.

Je li sudski spor s Hrvatskim šumama bio razloga pisanja ove knjige?

Mobing proučavam 20 godina, a od prosinca 2002. sam zaposlena u Direkciji Hrvatskih šuma. Susrela sam se s mobingom puno ranije nego se meni dogodio prije 9 godina. Naime, kako sam bila županijska povjerenica sindikata slušala sam priče o psihičkim zlostavljanjima radnika, članova sindikata i vidjela strah i ogorčenje tih zaposlenika zbog velike nepravde koja im se nanosila. Moje prvo izlaganje o mobingu je bilo sada već daleke 2005. godine. Od tada sam napisala dosta stručnih i znanstvenih radova na temu mobinga, a u svom redovnom poslovnom angažmanu sam kao povjerenica za zaštitu dostojanstva radnika provodila postupke zaštite dostojanstva radnika i mobinga. Nije spor s poslodavcem bio povod za pisanje knjige ali je nesporno da je zlostavljanje koje mi se događalo doprinijelo da osim bogatog teoretskog znanja na žalost steknem i praktično prestrašno iskustvo, da bolje razumijem svu patnju i užase koje žrtve proživljavaju i da u konačnici knjiga bude u ovakvoj formi i obliku. Pisanje knjige je bilo inicirano od kolega s fakulteta koji su pokazali interes da bi pročitali moj završni magistarski rad, kada su čuli naslov rada, kao i od članova Udruge Mobing Stop koji su žrtve mobinga, ali i drugih koji su mi sugerirali da svoj magistarski rad uobličim u formu udžbenika o mobingu koji je radnicima danas potreban jer je mobing jako rasprostranjen, a vrlo malo, gotovo uopće se o njemu ne govori.

ZAMEMARUJEMO DOSTOJASTVO

Zašto je u Hrvatskoj iz godine u godine sve više mobera, sve više žrtava mobinga? U čemu kao društvo, kao sustav griješimo?

Prvenstveno zato što nemamo Zakon o mobingu. U knjizi sam navela zemlje koje imaju Zakon o mobingu koje su članice EU, ali i zemlje koje su nam u okruženju također ga imaju. U Sloveniji se od 2012.  mobing procesuira kao kazneno djelo što on u svojoj biti i je. Drugi je razlog što se o tome šuti, žrtve ne žele javno govoriti najviše zbog straha od otkaza ili zbog srama. Mobing je sramota zlostavljača, a ne žrtve. Po meni je greška što se na visoke pozicije često postavlja nekompetentno rukovodstvo koje ne zna rukovoditi, ali zna mobingirati kako bi radnike držali u pokornosti.

U državna i javna poduzeća na rukovodeće pozicije se često postavljaju ljudi koji nemaju dovoljna znanja u struci ili djelatnosti kojom se određena tvrtka bavi. Kako očekivati od takvih da uspješno vode tvrtke?  Da to nije žalosna stvarnost rekla bih da je loš vic. Problem je u sustavu koji nije dobar.

Iz osobnog iskustva govoreći, koliki je teško ustati protiv mobera, i koliko takvih priča ste čuli od drugih ljudi – da trpe mobing jer misle da „moraju“, da nemaju alternative?

Mobing se ne događa slučajno i bez traga. Kako on ima svoje faze i svoj tijek uvijek se može prikupiti određeni dokazni materijal koji će kasnije koristiti u sporu. Kako je specifičnost mobinga da nakon određenog vremena strada i zdravlje žrtve, važno je da žrtva ide liječniku te obavi sve potrebne preglede kako bi se počela liječiti ali će i ti dokazi biti korisni na sudu. Također ne treba zaboraviti ni da je nužno voditi „Dnevnik mobinga“. To nije lagano jer žrtva pišući o onome što joj se događa ponovno djelomično prolazi kroz isto ali je to nužno za sudski spor. Od kada je knjiga u prodaji vrlo često mi se javljaju ljudi iz cijele zemlje, pitaju me za savjet, pričaju mi njihove teške priče. Mnogi misle da moraju trpjeti ali mi je drago da nakon objavljivanja knjige ima sve više onih koji žele nešto promijeniti odnosno žele se zauzeti za sebe. U knjizi pišem da su se ljudi još do prije I. svjetskog rata izazivali na dvoboje vatrenim oružjem, a prije toga mačevima. Bili su spremni zbog jedne uvrede poslati sebe ili nekog drugog u smrt. To dobro ilustrira koliko je dostojanstvo važno. Danas postoji dojam da zaštita dostojanstva nije važna, da je normalno trpjeti uvrede, ponižavanja i zlostavljanja. Taj dojam i takvo razmišljanje nije dobro. Čovjek ako izgubi svoje dostojanstvo izgubio je i sebe.

Je li prešućivanje mobinga nažalost u skladu s vrlo lošom tradicijom našeg naroda, koji prešućuje i okreće oči od obiteljskog nasilja, seksualnog zlostavljanja maloljetnika, javnog vandalizma…?

Djelomično ste u pravu. Mobing je isključivo nasilje koje se događa na radnim mjestima pa tako ima i svoje specifičnosti. Kada mobing provodi poslodavac, ostali radnici koliko god bili svjesni svega što se događa okreću glavu od straha da se i njima ne dogodi isto, a ponekad se i raduju jer se to događa nekom drugom, a ne njima. Naš narod se ne želi miješati u događaje u okruženju i kada se i njih osobno tiču često nesvjesni štetnosti takvog ponašanja. Isto je u tvrtkama. A ponekad i samo ruka na ramenu kao znak suosjećanja i razumijevanja može spasiti žrtvi život.

ZATAŠKAVANJE NASILJA

Kako prepoznati mobera, a kako osobu koja je žrtva mobinga?

Osnovna razlika po kojoj se mogu prepoznati i razlikovati je da su moberi lišeni bilo kakve empatičnosti i suosjećanja prema bilo kome. Osim toga vrlo često su bahati, arogantni, često su na pozicijama, imaju nadmeno držanje i stav, govore iz pozicije moći, ništa ne poštuju, ni zakone ni norme ni ljude dok su žrtve mobinga upravo suprotni njima. Treba znati da zlostavljači-moberi ne napadaju žrtvu zbog toga što ona je ili nije napravila već napadaju samu biti žrtve, njenu osobnost. To sam također detaljno objasnila u knjizi.

Mobing se ne događa slučajno, on se planira nekada i mjesecima unaprijed, a sukob može biti i isprovociran i služi samo kao okidač za početak mobinga.

Koliko su česti slučajevi mobinga u sustavu odgoja i obrazovanja, od vrtićke do sveučilišne razine?

Kao i svugdje, na žalost, vrlo su česti. Ponekad neki slučaj i dospije u javnost kao onaj nedavni s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ali velika većina prestrašnih priča nije i neće nikada. Mobinga ima u vrtićima, osnovnim školama, srednjim školama, fakultetima, sveučilištima, veleučilištima. Svugdje. Nekada je on na horizontalnoj razini kada određena grupa uzme „na zub“ nekoga od kolega. Nekada je to na vertikalnoj razini kada nadređeni iz nekog razloga mobingira podređenog ili podređene. Nekada učitelji ili profesori mobingiraju učenike ili studente. U našem društvu se o pojedinim oblicima nasilja u zadnje vrijeme otvoreno govori, ali je to daleko od onoga koliko bi trebalo, s obzirom na to koliko je nasilje u našem društvu prisutno. Imam dojam da se nasilje sustavno nastoji zataškati. A nasilje je nasilje bez obzira bilo ono u ono u obitelji, na poslu, u vrtiću ili na fakultetu. Bilo ono seksualno, ekonomsko, fizičko ili psihičko.

Nekako je dojam da su moberi uglavnom muškarci, koji zlostavljaju, uznemiruju svoje nižerangirane djelatnice. No, je li doista tako?

Da, slažem se s Vama. Kako je u Hrvatskoj znatno više muškaraca na visokim pozicijama tako se i stvara taj dojam. Na rukovodećim pozicijama češće su muškarci nego žene. Što je pozicija viša to ima manje na njima žena. Stakleni strop je još uvijek u Hrvatskoj prisutan. Osim toga, istraživanja pokazuju da su najčešće žrtve mobinga samohrane majke, žene iznad 45/50 godina, one pred mirovinom ili novo zaposlene žene. No to nikako ne znači da se mobing ne provodi nad muškarcima kao i da nema mobera žena. Rekla bih da su žene moberi čak i okrutnije od muškaraca u svojoj zloći i pakosti. Moberi su vrlo dobri glumci, vrlo šarmantni i dragi kada im je to potrebno i odaju drugačiju sliku od one stvarne kakvi zapravo jesu pa mogu vrlo vješto zavarati one oko sebe. Mnogo je psihopata i sociopata u svijetu pa i među nama, a da ljudi toga nisu svjesni!