Čemu doktorat?

Doktorat je stvar koja se ne može kupiti novcem i utjecajem. Niti prepisati ili plagirati, usprkos mnogim pokušajima. Tu se nešto mora prokleto znati i još godinama mukotrpno raditi. I ne postoji prečica niti krivina

Piše dr. Aleksej Kišjuhas, sociolog, Filozofski fakultet u Novom Sadu

---

Čemu doktorat? Zašto bi netko uopće želio doktorirati? Da napiše ili da prepiše doktorat, svejedno? Čemu to maltretiranje i nepojmljivo cimanje? Zato što je doktorat vjerojatno jedina preostala stvar na ovom svijetu koja se ne može kupiti novcem ili utjecajem.

Već samo znanjem i trudom. Jer novac može kupiti i ljepotu i zdravlje, od estetske kirurgije do skupocjene zdravstvene terapije. Novci osiguravaju i izvrsno privatno obrazovanje, od vrtića do fakulteta. Veliki novac kupuje i veliku društvenu moć, ili utjecaj na izvršnu, sudsku i/ili zakonodavnu vlast. Mnogi je zastupnik ili kongresnik, ministar ili sudac, bio (pot)kupljen od strane bogataša. Dakle, novcem i utjecajem moguće je kupiti i zakon i – slobodu.

Naravno, novcem se relativno uspješno reklamira i osobni uspjeh. Čemu inače luksuzna roba? Upadljiva potrošnja na kuću na brdu i jahtu u luci, na sve te Mercedes-Benzove, Rolexe i Louis Vuittonove, zaista ostavlja utisak osobe koja je poduzetna, talentirana i poslovno vješta.

A, budimo iskreni, novac i utjecaj realno kupuju i sreću, i prijatelje, i ljubav. Sociološkim rječnikom: ekonomski kapital komotno se pretvara u onaj socijalni, kulturni i erotski kapital.

I bogati plaču?

Samo po telenovelama i turbo-folk stihovima. Istraživanja pokazuju da su bogatiji ljudi i dugovječniji, i zadovoljniji tim svojim dugotrajnim životom. S druge strane, doktorat proizvodi jedino patnju, nevolju i bol.

Po istraživanju iz najozbiljnijeg svjetskog znantvenog časopisa „Nature“ iz 2018. godine, postoji dramatična „kriza“ u pogledu mentalnoga zdravlja među doktorandima. Istraživanje je obuhvatilo 2.279 postdiplomskih studenata iz 26 zemalja i 234 institucije, i među njima je otkrilo umjerene i teške oblike anksioznosti (41%) i depresije (39%). U pitanju je čak šest puta veća stopa ozbiljnih mentalnih problema u usporedbi s „normalnom“ populacijom!

Slično tome, prema istraživanju 3.659 doktoranada iz Belgije 2017. godine, jedan od dvoje ljudi koji pišu doktorat osjećaju značajne psihološke tegobe, a jedan od troje u riziku je od teške depresije. Ovaj udio je dramatično veći ne samo u usporedbi s običnim građanima, već i s ljudima s fakultetskom diplomom, kao i sa studentima preddiplomskih studija. Dakle, ne ni fakultet ni studij, već isključivo pisanje doktorata je ono što proizvodi ogromne probleme sa mentalnim i onim redovnim zdravljem.

Zaista, čemu doktorat? Titula doktora znanosti („philosophiae doctor“) jedna je istinski srednjovjekovna drangulija. Prvi doktorat dodijeljen je u Parizu oko 1150. godine. Čitavih 240 godina prije Kosovske bitke. Prvobitno, u pitanju je bila rimokatolička „licenca“ da neko može predavati latinski na sveučilištu.

I nije se puno toga bilo promijenilo za čitavih devet stoljeća. Jedini posao za koji je zaista neophodna ta mrska latinsko-katolička izmišljotina jest posao na sveučilištu ili znanstvenom institutu, i eventualno u par međunarodnih organizacija. Uistinu, zašto onda? Aleksandar Vučić je bio u pravu: sasvim je moguće biti ministar i s osnovnom školom.

Sizifov posao

Od 45 američkih predsjednika, samo jedan je imao doktorat (Woodrow Wilson). Uzgred, ni fakultet nije završilo njih dvanaest, uključujući tu i samog Washingtona, Lincolna ili Trumana. Doktorate nisu imali ni Churchill ili De Gaulle, ni Gandhi ili Mandela, ni Tesla, ni Bill Gates, koji nisu ni fakultete završili. Pa i nakon svojevrsne globalne eksplozije u broju doktorata nakon 2000. godine, doktori znanosti i dalje su ekstremna manjina u društvu. Čak i u najrazvijenijim državama svijeta čine statističku grešku od oko 1% populacije (0,6% u Nizozemskoj, 0,7% u Belgiji i Španjolskoj, 0,9% u Francuskoj, 1,1% u Austriji, 1,2% u Finskoj, 1,4% u Njemačkoj, 1,6% u Švedskoj).

Možda se onda radi o novcu? Ma kakvi. Osobe s doktoratom u prosjeku zarađuju 26% više novca od ostatka populacije, što zvuči zgodno i seksi, dok ne uvidimo da osobe s magisterijom već zarađuju 23% više, a osobe s diplomom preddiplomskih studija 14% više od ostatka radne snage. Je li onda tih 3% razlike u plaći vrijedno ovih šest do devet doktorskih godina iznurujućega bola i truda, kao i skupocjene školarine doktorskih studija?

Istraživanja pokazuju i da su prekvalificirani radnici, tj. doktori znanosti zaposleni izvan akademskog svijeta, mnogo nezadovoljniji i neproduktivniji na svom poslu. Dok oni doktori znanosti zaposleni unutar akademske kule od slonovače, ako su angažirani kao honorarni ili „part-time“ profesori, zapravo zarađuju manje od građevinskih radnika i nerijetko su na ivici siromaštva.

Dakle, doktori znanosti su financijski osiromašeni, mentalno rastrojeni i nerijetko politički nepodobni. Zašto bi tada bilo tko sa zdravom pameću ikada doktorirao?

Zvuči šašavo, ali upravo zato što je – teško.Doktorat jest jedan sizifovski egzistencijalno i kozmički pretežak poduhvat. I baš u tome je njegova poenta i kvaka.

Svaka doktorska disertacija rezultat je neprekidnog, višegodišnjeg rada, borbe, sukoba i truda, kroničnog iznurivanja, sumanute preopterećenosti i sumasišavšeg izgaranja, praćenog nenormalnim stresom, sumnjama, krizama i preispitivanjima. Sokratovski tragičnim i katarzičnim saznanjem da zapravo ništa ne znamo.

Svaki doktorat prvo mora demonstrirati izuzetno poznavanje postojećeg korpusa znanja o nekoj krajnje kompleksnoj temi, a što podrazumijeva godine i godine gotovo beskrajnog čitanja, izučavanja i istraživanja. Zatim, doktorat implicira i godine i godine umobolnog pisanja, revidiranja, provjeravanja, tumbanja, brisanja i ponovnog pisanja. Otuda se, uostalom, i šapuće da se pisanje doktorata nikada zaista ne „završava“, već samo „prekida“.

I, najzad, svaki doktorat mora donijeti, poroditi ili izlučiti jedno sasvim novo znanje na planetu Zemlju. Dakle, isti mora zaista pomaknuti unaprijed postojeće razumijevanje prirode ili društva, svijeta i života. Inače u pitanju nije – doktorat. Zvuči preteško? Možda zato što jest. A, molit ću lijepo, u kom to još točno dijelu našega društva, osim u znanosti, uopće imamo ovakvu ekstremnu patnju i strogu provjeru za neku poziciju, zvanje i zgodnu titulu?

Doktorat poput osmijeha

I sve se to paralelno odvija u jednom oštro konkurentskom akademskom okruženju koje suviše često prati i brutalna eksploatacija doktoranada kao jeftine radne snage u vidu raznih demonstratora, mlađih istraživača, suradnika u nastavi ili asistenata. Koje, poput srednjovjekovnih šegrta, profesori nerijetko šalju po burek i cigare, da bi ih pedagoški ponizili ili, hajde, učinili intelektualno skromnijim u tom akademskom esnafu.

Ubrojimo u sve to i birokratsku borbu sa sveučilišnom administracijom, raznim senatima, nastavno-znanstvenim i stručnim vijećima, koji bistre „podobnost“ teme, kandidata i mentora. A tek mentori, od čije ličnosti i taštine, realno, ovise i sam život i smrt doktoranada.

Jednostavno, u pitanju zaista jest recidiv jedne srednjovjekovne patnje, a u 21. stoljeću. Mentalno rastrojstvo i depresija tada su nuspojave prirodne poput „crnih pluća“ kod rudara u Manchesteru iz 19. stoljeća.

Zamolimo doktore znanosti da se prisjete rada na svom doktoratu i zaplakat će jače nego što se muškarčine, na krsnoj slavi i uz par vinjaka previše, rascmizdre kada se prisjete vojnog roka usred Hladnog rata. Pri čemu taj doktorat traje šest puta duže od jugoslavenske obavezne vojske.

Zato i ne iznenađuje što doktorandi, i ovdje i širom sveta, šest puta češće obolijevaju od ozbiljnih mentalnih bolesti. I ovaj sociolog i kolumnist – kao i doktor znanosti – pamti posljednjih godinu i kusur dana pisanja i procedure do obrane svoje doktorske disertacije kao profesionalno i osobno najteži period u životu. Ne ponovio se nikada. A onda opet, u pitanju bijaše možda najbolje osobno formativno iskustvo, kao i najveći životni izazov ikada.

Jer, ponovimo to, doktorat je stvar koja se jednostavno ne može kupiti novcem i utjecajem. Niti prepisati ili plagirati, usprkos mnogim pokušajima u zemlji i svijetu, a posebno u zemlji. Tu se nešto mora prokleto znati i još godinama mukotrpno raditi. I ne postoji prečica, niti krivina. I zato doktorat jest ulaznica u jedan veoma poseban i krajnje specijalan klub, što zaista razumiju samo oni koji su bili prošli tim putem od krvi, znoja i suza.

Doktorat je poput osmijeha – onaj lažni se prepoznaje odmah. I ne može se lažirati ili „fejkati“. U tome je njegova najveća snaga. S tradicijom od čitavih devet stoljeća, što je dugotrajnije od najvećih europskih carstava, pa i od raznih sekvoja i glečera.

Mukotrpna žrtva u ime znanosti

Doktorat još uvijek mnogo više i bolje reklamira nečije znanje, vještinu, trud i rad od svih ostalih statusnih simbola u ovom populističkom svijetu lišenom svih čvrstih vrijednosti. I zato je taj doktorat toliko atraktivan za naše političke skorojeviće. Uz malo novca, utjecaja i „kontakata“, a posebno uz partijsku knjižicu, gotovo svatko sebi može kupiti ljepotu, zdravlje, fakultetsku diplomu, prijatelje i žene, novo odijelo i polovni Mercedes. Ali ne i doktorat.

U pitanju je rijetko nedodirljivo i objektivno svjedočanstvo da je netko godinama zaista bio asketski rintao, crnčio, znojio se, urinirao krv, lučio limfu, gnoj i šlajm, raspadao se i sastavljao, sabirao i oduzimao, i uopće velikomučenički i spartanski hrabro gurao taj komadić doktorske disertacije uzbrdo i protiv svih. I zatim nešto novo saznao i doprinio znanosti i svijetu. Malo tko je zaista spreman na takvu ekstremnu i mukotrpnu osobnu žrtvu u ime nekakve znanosti i širenja okvira ljudskog znanja.

U pitanju je možda i jedini preostali ili tvrdi indikator truda i rada na ovom svijetu. Samo u tome je sadržana ona misteriozna privlačnost doktorata za naše političare koji nerijetko već posjeduju sve na svijetu, osim veličanstvene kombinacije ta dva slova, „dr.“, na svjetlucavoj vizitki.

I samo zato taj doktorat moramo sačuvati od njih samih. Kao onu posljednju obranu i zaštitu istinskih vrijednosti nadljudskoga napora i znanja.