Znatiželja, samokritičnost i beskompromisnost ključne su odlike uspješnog znanstvenika

Mladi znanstvenik, hrvatski zoolog i svjetski priznati stručnjak za skakavce dr. sc. Josip Skejo, docent na Biološkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu svojim je novim otkrićem svijet znanosti učinio još bogatijim. U prvom opsežnom istraživanju monaških skakavaca u Kostariki, primjenom integrativne taksonomije u analizi 90 uzoraka, skupina hrvatskih i međunarodnih znanstvenika pod njegovim vodstvom otkrila je osam dosad nepoznatih vrsta koje se značajno razlikuju od svih dosad poznatih vrsta. Na istraživanju su radili hrvatski znanstvenici Niko Kasalo s Instituta Ruđer Bošković, prof. dr. sc. Damjan Franjević, prof. dr. sc. Tomislav Domazet-Lošo i Domagoj Bogić te kolege iz Nepala, Njemačke, Kanade i SAD-a: Daniel H. Janzen, Winnie Hallwachs, Allison Brown, Martin Husemann, Mathias Vielsäcker i Madan Subedi.

Strastveni zaljubljenik u znanost i neumorni istraživač, Josip Skejo izlazi iz stereotipa i, mnogi će se složiti, neobičan je mladi čovjek. Dok njegovi vršnjaci sanjaju skupe mobitele, bijesne automobile i egzotična putovanja, on svoja terenska istraživanja u daleke zemlje uglavnom financira sam, baš kao i objave radova u znanstvenim časopisima. Potpuno je posvećen svojem pozivu i studentima, koji ga svaki dan iznova nadahnjuju, a svaki slobodan trenutak koristi za boravak u prirodi, čitajući i listajući enciklopedije ili gledajući dokumentarce o životinjama, gljivama i biljkama.

Josip Skejo autor je 6 znanstvenih knjiga i više od 70 znanstvenih članaka te koautor više od 150 stručnih radova. Uz to, dobitnik je Državne nagrade za znanost 2022. godine, Rektorovih nagrada 2012. , 2013. i 2015. godine, Posebnoga rektorova priznanja 2017. godine, dviju nagrada BRDO za najboljeg asistenta na Biološkom odsjeku PMF-a 2022. i 2023. i Godišnje nagrade za znanost PMF-a 2022. godine. Nedavno je postigao još jedan spomena vrijedan uspjeh: na platformi iNaturalist nalaz endemske vrste monaškoga skakavca (Scaria bimaculata) koji su opisali on i kolega Kasalo odabran je 29. ožujka 2025. za Opažanje dana (https://www.inaturalist.org/observations/206313045). Uz to, ova su dva mlada znanstvenika nedavno objavila Atlas monaških skakavaca središnje Amerike.

Istraživanje koje ste objavili kao skupina znanstvenika u prestižnom znanstvenom časopisu Diversity važan je doprinos za razumijevanju ove slabo istražene skupine kukaca. Možete li nam reći nešto o monaškim skakavcima i objasniti što ovo istraživanje znači za očuvanje bioraznolikosti tropskih ekosustava?

Monaški skakavci (porodica Tetrigidae) najslabije su proučena porodica skakavaca na svijetu. Radi se o minijaturnim skakavcima vezanima uz vlažna staništa i najčešće manjima od jednog centimetra, pa ih većina ljudi najčešće i ne primijeti. Često nisu ni u fokusu ekoloških istraživanja jer se radi o briofazima (jedu mahovine), algivorima (jedu alge), lihenivorima (jedu lišajeve), mikofazima (jedu gljive) i detritivorima, koji jedu raspadajuću organsku materiju. Najveća je raznolikost vrsta u tropima, gdje živi više od 1500 od poznatih 200 vrsta, a to je tako jer ondje ima najviše vlažnih mikrolokaliteta, od lokvica do vlažna listinca na tlu šume ili vlažnih grana prekrivenih mahovinom, lišajevima i gljivama na stoljetnim stablima.

Naše je istraživanje prvo koje je objedinilo morfološke metode, odnosno usporedbu skakavaca na temelju njihova izgleda, s molekularnim metodama, odnosno usporedbom DNK sekvenci kod gena kod kojega znamo iz istraživanja drugih skupina skakavaca da je jedinstven za svaku vrstu. Takav gen zovemo barkod gen jer kad ga sekvenciramo, možemo točno reći kojoj vrsti pripada i tako doznati mnogo o toj vrsti, što nismo mogli samo na temelju izgleda, primjerice kojoj je vrsti najsrodnija, kad im je živio zajednički predak i sl.

MEĐUNARODNA SURADNJA KLJUČ JE USPJEHA

Koliko ste dugo radili na tom istraživanju i gdje ste ga provodili?

Otprilike dvije godine, s povremenim pauzama. Kontaktirali su nas kolege iz Kanade koji su imali mnogo primjeraka monaških skakavaca i njihove sekvence, ali nisu imali iskustvo u njihovoj taksonomiji da podatke interpretiraju do kraja. Tu smo uskočili Niko Kasalo i ja, koji smo nedavno objavili Atlas monaških skakavaca središnje Amerike. Makrofotografije primjeraka radili su kolege iz Njemačke tako da je istraživanje bio rađeno u Kostariki (terenski dio), Kanadi (molekularni dio), Hrvatskoj (identifikacija) i Njemačkoj (fotografija). Često se udružujemo u velike timove i različiti znanstvenici rade različiti dio posla kako bismo imali što kompletniju sliku.

U sklopu istraživanja morate često obrađivati zbirke u muzejima, putovati na teren, na razna mjesta diljem svijeta i surađivati s kolegama iz međunarodnog okružja. Biste li mogli izdvojiti neke zanimljivosti i anegdote sa svojih istraživanja?

Tako je. Jedan od najtežih dijelova posla je putovanje po različitim muzejima kako bismo proučili holotipove. Svaka vrsta ima jedan holotip, a radi se o prvom primjerku neke vrste koje je autor označio latinskim imenom vrste pa nekad, tek kad vidite holotip, otkrijete da se mnogo godina pod nekim imenom vodila potpuno pogrešna vrsta. Holotipovi se nalaze u različitim europskim muzejima, a za monaške skakavce najvažniji su Madrid, Pariz, Karlsruhe, Berlin, Dresden, St. Peterburg i Shaanxi, pa treba i vremena i novca i volje da se prouče svi ti primjerci ili da se poveže s kustosima otamo koji bi mogli poslati materijal na posudbu.

Jedna od zanimljivosti s terena, a koja uopće nije vezana za skakavce, s prve je ekspedicije na Madagaskar. U želji da vidim fosu, najvećeg predatora na Madagaskaru (Cryptoprocta ferox), s pokojnom Davorkom Kitonić kupio sam kobasice da ju namamim. Prva fosa koja je ušla u kolibu ukrala je punu vrećicu kobasica, a drugu smo morali nahraniti komadićima livanjskoga sira.

Znanstvena istraživanja jako su skupa. Kako uspijevate osigurati financijsku potporu za svoja istraživanja?

Nikako ili gotovo nikako. S vremenom sam postao stručnjak za provođenje low-cost znanstvenih istraživanja. Na monaškim je skakavcima dosad toliko malo ljudi radilo da je područje bilo potpuno otvoreno i prvo je trebalo opisati mnoge vrste iz starih zbirki samo na temelju izgleda. Tijekom nekoliko godina slučajno sam postao stručnjak za ovu skupinu jer sam bio jedan od entomologa koji ima najveću bazu fotografija primjeraka na kojima su radili prethodni stručnjaci. Studenti koji su bili zainteresirani za rad na ovoj skupini došli su sami od sebe pa sam uskoro utemeljio i mali hrvatski tim stručnjaka za monaške skakavce. Dugo smo sva terenska istraživanja radili o svom trošku, a studenti su se pomalo osamostaljivali i počeli prijavljivati svoje projekte. Ekspedicije na Madagaskar i odlaske u europske muzeje financirao sam do sada iz osobnog budžeta, a objavu znanstvenih radova financiram ili iz osobnog budžeta ili iz sveučilišne potpore istraživanjima, ili jednostavno objavljujem u slabijim i jeftinijim časopisima pa često dobijem poziv za besplatnu objavu u prestižnijim časopisima. Dosta se toga financira kroz međunarodne suradnje, primjerice molekularni dio istraživanja, pa zbog toga i surađujem s mnogim kolegama i svoje rezultate često uklapam u njihova istraživanja.

DJEČAK KOJI JE LOVIO KUKCE

Koje biste svoje otkriće izdvojili najvažnijim u kontekstu svjetske znanosti?

Najpravednije bi bilo reći da je nemoguće sam odrediti što bi bilo najvažnije jer to može samo povijest pokazati, ali bih kao radove koji mi se čine najvažnijima izdvojio set radova koji sam objavio tijekom i nakon doktorata, a koji su se ticali rekonstrukcije pretka eukariota, tj. svih kompleksnih organizama. Otkrili smo da je predak eukariota najvjerojatnije imao mitohondrije, više jezgri, zatvoreni mitozu i nije bio fagotrof. Do sada se mislilo da je mitohondrij ušao fagocitozom u već postojećeg pretka eukariota, koji je imao jednu jezgru sa zatvorenom mitozom, pa smo u nekoliko radova preokrenuli dosadašnju paradigmu pogleda na ranu eukariotsku evoluciju.

Otkrijte nam, molim vas, nešto o sebi. Što vas je kao dječaka zanimalo, odakle fascinacija skakavcima, te kako ste se odlučili posvetiti znanosti nakon završene srednje škole?

Rodio sam se u Šibeniku, a mogao bih reći da su me oduvijek zanimali kukci (bube), koje sam lovio u tegle brzo nakon što sam prohodao. Najprije sam htio biti veterinar, a onda sam otkrio da postoji zoologija i to je bila iskra koja je u meni stalno tinjala i kojoj sam se stalno vraćao. Završio sam kao franjevački sjemeništarac Franjevačku klasičnu gimnaziju s pravom javnosti u Sinju, u kojoj sam dobio jaku klasičnu (humanističku) i jaku znanstvenu naobrazbu, i to danas smatram jednom od najboljih odluka.

Čovjek ste neiscrpne energije, volite rad sa studentima i kolegama. Gdje nalazite snagu, koje su vaše težnje i misija, te kako sve što zacrtate stižete napraviti?

Obožavam rad sa studentima jer me uvijek iznova nadahnjuju. Primjerice, na nekim zadatcima koje ponavljam godinama kao primjere, studenti postavljaju pitanja kakva nikad nisam čuo i nude točna rješenja kakva nisam nikad prije pretpostavio. Brbljav sam i hiperaktivan pa se ne trebam truditi naći snagu i energiju, baš suprotno, možda se nekad trebam potruditi da nešto izložim ili objasnim manje teatralno.

SKEJOTETTIX – SKAKAVAC NAZVAN PO JOSIPU SKEJI

Po vama je nazvan i jedan rod skakavaca. To je doista osobita čast i veliko priznanje za jednog mladog znanstvenika. Možete li nam reći tko je inicirao tu ideju?

Nepalski zoolog i šumar Madan Subedi otkrio je novi rod skakavaca tijekom rane faze naše suradnje, u kojoj sam ga mentorirao kako se identificiraju vrste monaških skakavaca u Nepalu i kako će i kada znati da barata novim vrstama, a on je jedan rod odlučio nazvati Skejotettix, što je neopisiva čast i priznanje. Za sada rod Skejotettix ima pet vrsta, a Madan očekuje da će se otkriti još mnoge jer se radi o kratkokrilim i beskrilnim vrstama koje nemaju veliku mobilnost pa gotovo svaka dolina ima svoju vrstu toga roda u Nepalu.

U zoologiji je tradicija i nepisano pravilo da nikad ne nazivate nove svojte koje otkrijete po sebi jer će i onako uz imena tih vrsti uvijek pisati vaše ime. Smiješno je što smo u kasnijoj suradnji zajedno otkrili nekoliko novih vrsta iz roda Skejotettix u Nacionalnom parku Shibapuri-Nagarjun, pa bi netko mogao pomisliti da sam sam po sebi nešto imenovao.

Koje karakteristike treba imati mladi znanstvenik da bi se svrstao u svjetski vrh znanosti?

Znatiželja, (samo)kritičnost i beskompromisnost. Znatiželja otkrije neriješeni znanstveni problem; (samo)kritičnost postavi hipoteze i alternativne hipoteze koje bi mogle riješiti problem, a beskompromisnost odbaci netočne hipoteze, odnosno dovede do rješenja problema.

Koliko su hrvatski znanstvenici cijenjeni u Europi i svijetu te kolika je njihova tzv. znanstvena vidljivost?

Ima mnogo hrvatskih znanstvenika koji su cijenjeni u inozemstvu, a znanstvena vidljivost nekih znanstvenika i njihovih grupa je golema. Kao i u svim poslovima, i u znanosti ima boljih i lošijih znanstvenika, no u cjelini bih rekao da hrvatska znanost ima prolaznu ocjenu. Veći problem od boljih i lošijih znanstvenika, barem što se tiče istraživanja bioraznolikosti, jest nedostatak terenskih istraživanja. Bioraznolikost naše zemlje na samom je vrhu ljestvice svjetske bioraznolikosti ako gledamo broj vrsta po kilometru kvadratnom, ali smatram da se nedovoljno radi na istraživanju i promidžbi te iste bioraznolikosti.

Iznimno ste posvećeni znanosti i postignućima u svojem području. Imate li uopće slobodnog vremena i kako ga provodite? Ostane li vam vremena za neki hobi, knjigu, posjet kazalištu ili kinu?

Imam i nemam. Potpuno sam opčinjen prirodom pa mi i hobiji najčešće uključuju bilo kakav boravak u prirodi, od znanstvenih i neznanstvenih terena, fotografiranja kukaca i ostalih organizama, planinarenja, vrtlarenja, ili makar virtualni boravak u prirodi, čitajući i gledajući enciklopedije ili gledajući dokumentarce o životinjama, gljivama i biljkama.

U zadnje me je vrijeme posebno oduševila knjiga Borisa Kryštufeka, slovenskoga stručnjaka za sisavce svjetskoga glasa, pod naslovom Voles and lemmings (Arvicolinae) of the Palearctic Region, tj. Voluharice i voluhari (Arvicolinae) Palearktika, koja sadržava nevjerojatno detaljan pregled svih vrsta voluhara i voluharica, crteže zuba, zemljovide rasprostranjenosti i popis svih imena pod kojima su do sada vrste bile zabilježene. Rijetko kad se nađe tako dobar i detaljan pregled neke skupine na tako velikom zemljopisnom području!