Znatiželja je ono što me najviše pokreće

Prof. dr. sc. Katarina Vukojević, redovita profesorica anatomije, histologije i embriologije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu i Mostaru, ujedno i prodekanica, te voditeljica Laboratorija za istraživanje ranog razvoja čovjeka dobila je još jedno priznanje za svoj rad.

Žiri Slobodne Dalmacije dodijelio joj je godišnju nagradu za znanost “Kruno Prijatelj”. Potpuno zasluženo, zaključili smo nakon što smo iščitali njezinu biografiju koja vrvi projektima, znanstvenim radovima, citatima…

Tek ste u ranim četrdesetima, a Vaša karijera je već impresivna. Što Vas pokreće?
– Znatiželja je ono što me najviše pokreće. Kad kroz znanstvena istraživanja dobijemo neke odgovore uvijek se nametnu nova zanimljiva pitanja na kojima treba raditi i promišljati kako ih riješiti i kako na njih odgovoriti. Drugi važan pokretač su mladi ljudi s kojima radim, oni su puni energije i entuzijazma, što me dodatno motivira za neumoran rad. Razvoju karijere svakako je doprinijelo i međunarodno iskustvo na poslijedoktorskom usavršavanju na Sveučilištu u Torontu, Kanada i Sveučilištu Columbia u New Yorku, SAD. Svaki rad, trud i iskustvo na kraju donesu rezultate, tako i u ovom slučaju.

Jeste li oduvijek željeli studirati Medicinu i je li Vam u startu bila namjera baviti se znanošću ili ste možda željeli biti kliničar ili liječnik? Što je presudilo?
-Dobar dio srednjoškolskog obrazovanja sam bila uvjerena da ću studirati ekonomiju, međutim kada sam bila 4. razred srednje škole u mom rodnom gradu Mostaru osnovao se Medicinski fakultet, što je probudilo moje nade i želje za medicinom koju sam oduvijek voljela. Još od diplomskog rada koji sam napravila na Zavodu za anatomiju, histologiju i embriologiju Medicinskog Fakulteta u Sveučilišta u Splitu, pobudila se želja za znanstvenim radom u području translacijskih istraživanja u biomedicini. Nakon diplome zaposlila sam se na istom Zavodu kao znanstvena novakinja na projektu Ministarstva znanosti i školstva “Genska ekspresija u ranom razvoju čovjeka” voditeljice prof. dr. sc. Mirne Saraga-Babić.
Temeljna medicina i klinički rad su usko povezani i nema stvarnog napretka u biomedicini bez timskog rada kolega u oba područja. Upravo ova interakcija mi je razjasnila u kojem pravcu želim raditi i gdje mislim da najviše mogu doprinijeti, a to je znanstveni i nastavni rad te visokoškolsko obrazovanje.

Danas predajete i na splitskom i na mostarskom sveučilištu. Ima li razlike među studentima?
-Sretna sam da imam priliku predavati na oba Sveučilišta koja su mi u srcu. Mogu s ponosom reći da i u Splitu i u Mostaru imamo zaista krasne mlade studente u koje vrijedi ulagati sve vrijeme kako bi im pružili što kvalitetnije obrazovanje. Uvijek nastojim osobnim primjerom pokazati kako je važno učiti, neumorno raditi i razbijati sve predrasude koje se u manjim sredinama mogu naći. Učinak jednog znanstvenog rada ima svoje trajanje u prosjeku nekih desetak godina, a učinak koji profesor ima na svoje studente traje cijeli njihov život. Stoga je jako važno ulagati u naše mlade ljude, da se obrazuju, budu dobri ljudi, znanstveno se usavršavaju i razvijaju našu domovinu.

Kako izgleda Vaš tipičan dan i koliko je zapravo truda potrebno da bi osoba postigla vrhunske rezultate u znanosti?
-Tipičan dan je dosta dinamičan i ispunjen raznim vrstama poslova, od administrativnih obveza koje imam kao prodekanica za znanost, poslijediplomske studije i međunarodnu suradnju, do nastavnog rada, znanstvenih istraživanja i stručnih projekata. Najviše me veseli laboratorijski i znanstveni rad te rasprave sa suradnicima u svijetlu dobivenih rezultata. Najmanje me vesele dugotrajni sastanci i kašnjenja. Vrhunski rezultati se postižu timskim radom i znanstvenom mrežom međunarodnih suradnika različitih profila. U tim interakcijama se rađaju znanstvene ideje, postavljaju visoki ciljevi i pronalaze rješenja važna za poboljšanje zdravstvene skrbi. Sveučilište u Splitu i Medicinski fakultet zaista ulažu najviše napora da se postigne znanstvena izvrsnost na međunarodnoj razini i sretna sam što sam dio te obitelji.

Kolege Vas hvale da ste timski igrač, da rado uključujete mlade u projekte… Tko je Vama bio uzor?
– U mladosti sam trenirala rukomet, od tada je razvijen osjećaj za timski rad i kreativna rješenja. Ponekad je zahtjevno raditi u timu zbog različitih karaktera ljudi, ali kada rješavamo zajedničko znanstveno pitanje svi su visoko motivirani. Kao mentor i znanstvenik najveći uzor mi je moja mentorica na magisteriju i doktoratu prof. dr. sc. Mirna Saraga-Babić s kojom najuže surađujem i radim zadnjih 15 godina. Mentor je osoba koja je stalno spremna pomoći, podržati i zajedno tražiti rješenja. To zahtjeva dosta strpljenja i ljubavi prema onome što radiš i stoga se osjećam privilegirano što imam čast raditi s osobom koja mi je uzor.

Na čemu sada radite i kakvi su Vam daljnji planovi?
-Trenutno sam voditeljica Centra za translacijska istraživanja u biomedicini i znanstvenog projekta Hrvatske Zaklade za Znanost: Karakterizacija kandidat gena za kongenitalne anomalije bubrega i urotrakta (CAKUT) tijekom razvoja u miša i čovjeka. Uz mene na projektu rade 22 suradnika od kojih osam međunarodnih suradnika iz SAD-a, Kanade, Japana i Bosne i Hercegovine. U sklopu projekta smo otkrili mutaciju u DAB1 genu koja je u podlozi prirođenih anomalija bubrega. Rad je objavljen u časopisu Biomolecules, te nastavljamo dalje na karakterizaciji ovog gena i utjecaj na bubrežnu funkciju.