Život kakav poznajemo najviše ovisi o opskrbi čistom pitkom vodom!
Gospodarenje vodenim resursima je multidisciplinarno područje koje u Hrvatskoj, radi problema s kojima se susrećemo, od poplava do onečišćenja, postaje sve aktualnije. Nažalost, svi su naši sustavi opskrbe i potrošnje dizajnirani i izrađeni kao da će vode uvijek biti u neograničenim količinama. Tek smo prvom polovicom prošlog stoljeća ozbiljno shvatili da je voda , posebno pitka voda, ograničeni resurs, upozorava u razgovoru za Universitas izv. prof. dr. sc. Ana Gavrilović s Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Voda je život. Univerzalna je to istina, koju još kao djeca učimo prvo u vrtiću, a potom i u svim narednim razredima i godinama formalnog i neformalnog obrazovanja. To znanje, ta svijest nikad nije bila važnija nego danas, kada uslijed sve većeg zagađenja okoliša pitka voda i njeni izvori postaju pravo bogatstvo.
Stoga je Europska unija pokrenula Misiju „Obnovimo naš ocean i vode“, s ciljem zaštite i obnove zdravlja oceana i kopnenih voda kroz istraživanje i inovacije, angažman građana i plava ulaganja. Dalekosežni cilj je igrati odnosno imati ključnu ulogu u postizanju klimatske neutralnosti. Drugim riječima, da zagađivači počnu slušati znanstvenike, jer to dosad nisu ili su činili vrlo rijetko.
Misije Europske unije, a ukupno ih je pet, predstavljaju novost programa istraživanja i inovacija Horizon Europe za razdoblje 2021. – 2027. Koordinira ih Europska komisija, podržavajući prioritete za ovo programsko razdoblje, kao što su Europski zeleni dogovor, Europa spremna za digitalno doba, Pobjeda protiv raka, Novi europski Bauhaus i dr. Njihov glavni cilj je prikupiti potrebne resurse u smislu financiranja programa, politika i propisa, ali i mobilizirati i aktivirati javne i privatne aktere u državama članicama EU-a, regionalne i lokalne vlasti, istraživačke institute, poduzetnike i investitore kako bi zacrtani ciljevi bili ostvarivi, objašnjava za Universitas izv. prof. dr. sc. Ana Gavrilović sa Zavoda za ribarstvo, pčelarstvo, lovstvo i specijalnu zoologiju Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Naša sugovornica je ujedno i jedina hrvatska predstavnica u Odboru Misije „Obnovimo naš ocean i vode“:
– Misija djeluje kroz nekoliko regionalnih grupa podupirući angažman i suradnju u glavnim morskim/riječnim slivovima: Atlantik-Arktik, Sredozemno more, Baltik-Sjeverno more i Dunav-Crno more. Gledajući Plan provedbe Misije za regije u koje Hrvatska spada, u području Dunavskog sliva i Crnog mora, aktivnosti su usmjerene na zaštitu i obnovu ekosustava i bioraznolikosti, a u području Mediterana na sprječavanje i uklanjanje onečišćenja. Po prvi puta su postavljeni mjerljivi ciljevi, kao primjerice: smanjiti količinu plastičnog otpada za najmanje 50 posto, mikroplastike za 30 posto, pesticida za 50 posto i sl. Gledajući postavljene ciljeve, jasno je kako uz multidisciplinarni pristup potrebno uključivanja kompletne zajednice, kako bi sve poduzete aktivnosti rezultirale i efikasnim mjerama prevencije. Tako je i Odbor multidisciplinaran, a moja je uloga tu vezana za ekspertizu u primjeni novih tehnologija, posebno u akvakulturi, koje će omogućiti smanjenje kontaminacije okoliša.
RECIKLIRANJE OTPADNIH VODA
Kakva je situacija u Hrvatskoj, znaju li Hrvati gospodariti svojim vodnim bogatstvom?
Kad govorimo o vodenom bogatstvu, kako ga vi nazivate, mislimo na mora, rijeke, jezera, potoke te zalihe podzemne vode. U gospodarenje, osim potrošnje vode (u kućanstvima, poljoprivredi, industriji) te zbrinjavanja otpadnih voda, ulazi i regulacija i stalna kontrola tokova površinskih voda. Posebna priča je pravilno i održivo gospodarenje vodenim resursima koji uključuju ekološke zajednice kopnenih voda, odnosno organizme koje u njima žive, od algi do riba i sisavaca. Voda je njihov životni okoliš pa očuvanje bioraznolikosti, njihovo preživljavanje, i na kraju njihova iskoristivost ovisi o očuvanju optimalne kvalitete i čistoće površinskih voda. Dakle, gospodarenje vodenim resursima je multidisciplinarno područje koje u Hrvatskoj, radi problema s kojima se susrećemo, od poplava do onečišćenja, postaje sve aktualnije. Osim toga, Hrvatska napreduje slijedeći Europske regulative i svjetske trendove. Nažalost, još se uvijek susrećemo s problemom nekompetencije u uočavanju i sprječavanju problema u ovom području, ali u Hrvatskoj ima dovoljno znanja koje u budućnosti može pravilnim tajmingom i odabirom strategije osigurati optimalno gospodarenje vodenim resursima.
Studenti dolaze svjesni potrebe o zaštiti, ali ona je u njihovim glavama još uvijek svedena na ono jednostavno i potpuno nerealno rješenje: ne dirajmo okoliš da bi ga očuvali
Što možemo napraviti da smanjimo onečišćenje okoliša, ugrožavanje pitke vode, nepotrebno rasipanje vode uslijed sve češćih ljetnih suša?
Nažalost, svi su naši sustavi opskrbe i potrošnje dizajnirani i izrađeni kao da će vode uvijek biti u neograničenim količinama. Tek smo prvom polovicom prošlog stoljeća ozbiljno shvatili da je voda , posebno pitka voda, ograničeni resurs. Koristimo pitku vodu u poljoprivredi i industriji umjesto da recikliramo otpadne vode. Promjena postojećih sustava potrošnje bila bi vrlo skupa i nerealno je o njoj govoriti, dakle, preostaje nam racionalizacija potrošnje i uključivanje pročišćavanja i reciklacije voda u potrošnji. Odnosno, uključivanje postojećih i novih tehnologija u sve sustave opskrbe i reciklacije vode te postepena diverzifikacija potrošnje kao neophodan, ali skup tranzicijski proces (pitka voda, industrijska voda, poljoprivredna voda).
Koliko se na Agronomskom fakultetu s kojeg dolazite govori o toj problematici?
Na Agronomskom fakultetu se puno govori i bavi ovom problematikom. Mogu samo ukratko pokušati nabrojati različite aspekte kojima se bavimo na našem Zavodu za ribarstvo pčelarstvo, lovstvo i specijalnu zoologiju. Istražujemo, analiziramo i poučavamo studente o važnosti kvaliteti vode, mora i kopnenih voda, kao životne sredine, čija je optimalna kvaliteta esencijalna za sve vodene i kopnene organizme. S obzirom na to da smo mi biotehnološki fakultet, osnova profitabilnog uzgoja u akvakulturi je poznavanje tehnologije koja će osigurati maksimalnu kvalitetu uzgojne sredine, odnosno vode. Dalje, potrebno je poznavati i načine zbrinjavanja otpadnih voda i istraživati nove metode njihovog pročišćavanja i recikliranja. Pored toga, imamo i otpad od prerade proizvoda akvakulture i ribarstva, koji je također potrebno pravilno zbrinuti kako ne bi ugrozio kvalitetu okoliša, uključujući i mora i kopnene vode.
CIRKULARNA EKONOMIJA
Brinu li vaši studenti o čuvanju okoliša, znaju li da je briga o okolišu – briga za budućnost?
Čuvanje, odnosno zaštita okoliša je vrlo kompleksno područje. Studenti dolaze svjesni potrebe o zaštiti, ali ona je u njihovim glavama još uvijek svedena na ono jednostavno i potpuno nerealno rješenje: ne dirajmo okoliš da bi ga očuvali, štitimo ugrožene vrste posebno one koje volimo i smatramo simbolima nedirnute prirode. Tijekom studija, kada se naši studenti pripremaju za rad u poljoprivrednoj industriji, moramo ih osvijestiti činjenicom da je čovjek primoran koristiti prirodne resurse, što već tisućljećima čini i da očuvanje zdravog okoliša ne ovisi samo o zaštiti pojedinih ugroženih vrsta, da ono što danas zovemo održivost ne uključuje samo ekološku održivost, nego i socijalnu i financijsku održivost. Svaki drugi pristup je potpuno nerealan. Svaka industrija i druga čovjekova aktivnost koja troši i zagađuje vodene resurse mora tražiti odnosno uključiti strategije i tehnologije koje će racionalizirati potrošnju i eliminirati negativan utjecaj na okoliš. Takve tehnologije već postoje, a već danas govorimo o cirkularnoj ekonomiji koja koristi nusprodukte jedne industrije (koji su se nekad odlagali kao smeće) kao repromaterijale u drugoj pa umjesto da zagađujemo okoliš koristimo takozvani „zagađivač“ (otpad ili nus-proizvod) kao izvor novih proizvoda. Tako uostalom funkcioniraju prirodni procesi. Nema otpada u prirodnom okolišu. Ipak moramo biti svjesni da se u cirkularnu ekonomiju moraju uključiti tehnološka, socijalna i financijska komponenta ako je želimo učiniti realnom i efikasnom i to je ono što želimo naučiti naše studente.
Bojite li se globalne nestašice pitke vode, može li nam se dogoditi da nam presuše izvori? Što onda?
Klimatske promjene nam prijete poplavama (dakle, uvjetno, rečeno viškom vode) na jednoj strani i nestankom pitke vode na drugoj, što je teško odmah shvatiti ako dobro ne poznajete procese takvih promjena. Više se bojim nekompetencije onih koji će odlučivati o mehanizmima potrošnje i očuvanja zaliha pitke vode nego same nestašice, jer moramo biti svjesni da će problem uskoro uključiti rastuću političku i financijsku komponentu. Ipak, mislim da će znanost i iskustvo prevladati te da ćemo potaknuti racionalno i dugoročno rješenje gospodarenja vodenim resursima na znanstvenim osnovama.
VODA U BOČICI U SVAČIJOJ RUČICI
Nekad smo se čudili američkim filmovima gdje su svi kupovali i pili flaširanu vodu, danas je i u Hrvatskoj to postalo dio svakodnevice. Kako to komentirate?
– Voda u bocama više je posljedica obaveznog pročišćavanja vode iz prirodnih izvora da bi ušla u kategoriju pitke vodovodne vode, nego nekakve nestašice. Naime, s obzirom na stanje (kanalizacijske i industrijske otpadne vode koje mogu prodrijeti do podzemnih voda i izvora pitke vode) i veliku potrošnju prirodne pitke vode, promijenili su se standardi njene purifikacije. Radi toga voda iz vodovoda, u većini zemalja svijeta, sadrži rezidue klora (doduše u dozvoljenim količinama, ali ipak klor je jedan od najefikasnijih biocida koji sigurno i u takvim dozvoljenim količinama može štetiti ljudskom organizmu) koje osjećamo dok je pijemo. Dok je voda u bocama dodatno pročišćena, deklorirana i filtrirana i tako neškodljiva i uvjetno rečeno okusom (iako voda nema okusa) prepoznatljiva i privlačna potrošačima. Voda je otkad se prodaje u bocama doživjela kategorizaciju u cijeni i kvaliteti pa na jednoj strani imamo “planinsku“ vodu punu minerala, a na drugoj jednostavno prerađenu (uglavnom samo dekloriranu) vodovodnu vodu. Osim toga, voda je u određenim područjima bogatija mineralima, lužnatija i tako korisnija za piće. Naravno, ovdje nikako ne smijemo zaboraviti efikasni marketing, ambalažu i promociju.
Postoje efikasnije i neškodljivije metode purifikacije prirodne vode za piće od kloriranja, kao naprimjer ozonizacija koja se provodi u dijelovima Švicarske, ali i sama metoda kao i tranzicija s kloriranja je vrlo skupa pa je kod nas tako skoro ne možemo očekivati.
SARAJEVO U OKRUŽENJU
Proveli ste dane u ratom okruženom Sarajevu. Je li to iskustvo i kako utjecalo na vaš odabir karijere, poglavito ovo vodno područje kojim se bavite danas?
– Da, to je iskustvo koje nikom ne bih poželjela, a s druge strane mislim da bi ono, makar kratkotrajno, mnogima otvorilo oči. Iako se radilo o nepostojanju infrastrukture, više nego o nedostatku pitke vode, to iskustvo nam je pokazalo što znači ostati bez opskrbe vodom i koliko je ona neophodna za sve aktivnosti. Uz neophodnost pitke vode, sve naše dnevne aktivnosti, sav naš život vezan je uz opskrbu čistom vodom.
