Zašto su Hrvati najstarija nacija na svijetu?

Krajnje je vrijeme da odmaknemo demografske teme od socijale i postavimo ih u središte gospodarske i društvene problematike jer tu joj je i mjesto. Gospodarski rast preduvjet je bilo kakve priče o pozitivnom demografskom iskoraku

---

Svaka nova objava službenih ili neslužbenih rezultata o broju rođenih ili iseljenih u Hrvatskoj rezultira novim javnim ogorčenjem nad demografskom situacijom u Hrvatskoj. Obzirom da se takvi podaci i te teme medijski eksponiraju više puta godišnje, očekivano je da dođe do zasićenja tom temom i jednostavno općeg prihvaćanja „crne“ demografske sudbine. Od 2009. do danas brojne nove objave rezultata o godišnjem broju rođenih u Hrvatskoj bile su označene kao „rekordno niske“ ili „nezabilježene“. Naravno, sve do neke sljedeće godine koja će biti sa još nižim brojem živorođenih. Kroz godine, lako se naviknuti na to. Uostalom, mnogi nisu percipirali kakve to veze ima konkretno sa njihovim vlastitim životom, osim možda razmišljanja o budućnosti vlastite mirovine. Međutim, recentne promjene koje vidimo na tržištu rada, a koje se dotiču svih, toliko su očite i prisutne u brojnim aspektima naših života da demografska problematika jednostavno ne može biti zaboravljena i ignorirana. Bilo da ste zaposlena osoba ili poslodavac, demografska problematika direktno je utjecala na vašu poziciju u posljednjih nekoliko godina. Sve te brojke koje su se godinama navodile kao loše, niske i nepovoljne konačno su postale opipljive u svakodnevnom životu. Sada i oni koji ne prate društvena zbivanja jasno vide posljedice demografskih promjena od kojih je najočitiji nedostatak radne snage.

Hrvatska bilježi prirodni pad od 1991. do danas. Totalna stopa fertiliteta, pojednostavljeno –  prosječan broj djece kojeg žena rodi, je barem četiri desetljeća ispod razine potrebne za obnavljanje generacija. Iseljavanje koje smo imali od 2013. do danas je već viđeno više puta u posljednjih stotinjak godina.

Ipak, ovo zadnje je i najnepovoljnije jer, za razliku od iseljavanja prije stotinjak godina, kada bi se generacije brzo obnovile zbog visokog fertiliteta, danas svako iseljavanje znači puno gori „udarac“ na dobnu strukturu stanovništva, nedostatak radne snage i ubrzavanje ionako nepovoljnih demografskih trendova. Prema prvim podacima Državnog zavoda za statistiku i ova godina će biti rekordno niska po pitanju broja živorođenih u Hrvatskoj. Doduše, broj umrlih će također biti nešto niži nego prošlih godina, ali svejedno će zbog razlike rođenih i umrlih Hrvatska biti manja za nešto manje od dvadeset tisuća stanovnika. Ovim tempom svakih osam godina izgubimo stanovništvo veličine grada Splita. Analogija sa padom broja upisanih prvašića u osnovne škole je poznata pa ću se poslužiti jednom drugom koja je prisutna u kasnijoj fazi obrazovanja: udio visokoobrazovanih raste u isto vrijeme dok broj upisanih studenata na hrvatskim sveučilištima pada, isključivo kao posljedica demografskih promjena odnosno sve malobrojnijih generacija.

Vjerujem da su, u većoj ili manjoj mjeri, ove stvari poznate, ali one same po sebi nisu toliko važne koliko njihove posljedice i druge društvene promjene koje su s njima povezane. Vratimo se na ono što je većini svakodnevica – posao i plaće. Aktualni studenti, vjerujem, ne poznaju pojam „stručno osposobljavanje“. Program stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa, kao jedan od pokušaja ublažavanja situacije na tržištu rada koju je karakterizirala visoka nezaposlenost prije desetak godina, bio je zamišljen s idejom da premosti problem visoke nezaposlenosti mladih i nepovoljne gospodarske situacije u Hrvatskoj. Mjesečna plaća prvih godina tog programa bila je 1600 kuna, odnosno oko 212 eura. Korigirano za inflaciju to bi danas bilo nešto više, ali u svakom slučaju neprihvatljiv iznos za današnju generaciju studenata koja  se nalazi u poziciji da, ovisno o profesiji, ima poprilično dobru poziciju u pronalasku posla, barem uspoređujući s generacijama od prije samo 5 ili 10 godina. Gospodarski rast je jasan i definitivno je značajno pomogao takvoj situaciji, ali demografska problematika je svakako neizostavni katalizator navedenog. Najmanje 200 tisuća ljudi u najaktivnijoj životnoj dobi, u svojim dvadesetim, tridesetim i četrdesetim godinama života, iselilo je u druge zemlje. Takva nagla promjena na tržištu rada morala je ostaviti jasan trag – i ostavila ga je, u vidu manje nezaposlenosti i nedostatka radne snage u brojnim djelatnostima. Posljedica toga je bolja pregovaračka snaga posloprimca koja je rezultirala višim plaćama. U čitavom nizu negativnih učinaka iseljavanja, to je jedan od malobrojnih pozitivnih učinaka iseljavanja, ali u dugom roku on može čak biti i negativan jer značajan rast plaća bez rasta proizvodnosti rada ima negativan učinak na ekonomiju.

U kombinaciji nedostatka radne snage radi iseljavanja i daljnjeg rasta visokog obrazovanja u Hrvatskoj, gospodarstvo se u svega nekoliko godina našlo u situaciji nedostatka radne snage u nizu djelatnosti, od kojih prednjače graditeljstvo, turizam, ugostiteljstvo, poljoprivreda i industrija. Potrebe za uvozom radne snage su posljednjih nekoliko godina posebno rasle pa smo tako u 2023. zabilježili 172 499 izdanih dozvola za boravak i rad osobama iz trećih zemalja odnosno izvan EU. Ova brojka kombinacija je dva faktora: demografske promjene odnosno manjka mladog stanovništva, ali i ekonomske – rast standarda i obrazovanja promijenio je preferencije domaćeg stanovništva prema poslu. Nažalost, struktura hrvatskog gospodarstva je takva da će i u skoroj budućnosti i dalje vladati ogromna potražnja za slabije plaćenim poslovima i poslovima koji ne zahtijevaju visoko obrazovanje što će dugoročno i dalje značiti potrebu za uvozom radne snage.

Navedeno je samo jedna očita posljedica demografskih promjena, a druge tek možemo očekivati poput održivosti svih socijalnih sustava koji se temelje na doprinosima i održavanju neke prihvatljive razine naseljenosti na značajnijem teritoriju zemlje. Ovo je tek jedna ilustracija vidljivih učinaka demografskih promjena, neke nove ćemo također iskusiti u srednjem roku, posebno u kontekstu naseljenosti i opstojnosti slabije razvijenih dijelova zemlje. Također, nedostatak radne snage djeluje i manje vidljivo kroz propuštene prilike za investiranje. Brojni investitori odustajat će od ulaganja u Hrvatsku ili neke njene dijelove upravo radi nedostatka radne snage.

Ukoliko prihvatimo da je u ovom trenutku stanje zadano, što uopće možemo dalje napraviti po pitanju demografskih trendova? Današnji set politika koje se tiču demografske problematike, prvenstveno pronatalitetne, možemo smatrati solidnim u kontekstu drugih europskih zemalja, međutim, Hrvatska nije usporediva s većinom europskih zemalja.

Spadamo u najstarije populacije na svijetu i to ne zbog toga jer živimo jako dugo, već zbog toga jer smo ostarjeli odlaskom mladih. Demografske promjene prisutne su u svim razvijenim zemljama, ali Hrvatska se tu posebno ističe jer ima nepovoljnu kombinaciju prirodnog pada i velikih iseljeničkih valova, kakve nisu imale većina drugih zemalja. Također, nužno je i prihvaćanje činjenice da smo generacijama zakasnili sa određenim politikama i da određene propuste više ne možemo nadoknaditi – određeni dijelovi zemlje jednostavno su toliko demografski stari da nemaju bioloških kapaciteta za ikakvu „demografsku revitalizaciju“. Prihvatimo i činjenicu da smo neke stvari mogli napraviti bolje i da neke naše navike i prioritete moramo mijenjati. Situacija na tržištu nekretnina najbolji je primjer navedenog. Politike poput APN-a i raširenog turističkog najma u stambenim zgradama nepovoljno utječu na demografsku problematiku u kontekstu smanjenja priuštivosti nekretnina mladima. Neki napori i iskoraci u demografskoj politici koji su napravljeni su hvalevrijedni, ali objektivno ne mogu nadoknaditi gubitak 200 tisuća mladih koji su iselili. Mi se u posljednjih nekoliko godina krećemo oko brojke od 34 tisuće rođenih. Uz izuzetne napore i kombinaciju nekih faktora na koje i ne možemo utjecati, taj broj bi se potencijalno mogao povećati za određeni postotak. Ne prevelik. Neka zbog ilustracije to bude dodatnih 3000 na godišnjoj razini, iako je to nevjerojatno optimističan broj. Koliko godina nam treba da na taj način nadoknadimo broj ljudi koji je iselio? A broj umrlih će i dalje biti značajno viši od rođenih. Zbog toga smatram da je iseljavanje mladih ključan problem jer na njega možemo utjecati direktnim i mjerljivim politikama, najčešće ekonomske prirode, dok je kod poticanja fertiliteta učinak često ograničen. Ovdje moramo voditi posebno brigu o regionalnom kontekstu odnosno slabije razvijenim regijama. Prihvaćanje činjenica i razumijevanje demografske konotacije ovih promjena još uvijek nije na zadovoljavajućoj razini, a ova tema svakako će u narednim godinama postati prvorazredna ekonomska i politička tema u Europi. Otvorena rasprava i uključenost svih društvenih dionika nužna je za napredak demografske problematike u kojoj svi imaju svoju odgovornost te mogu djelovati i pozitivno i negativno.

Iako se iz sadašnje perspektive radi o poprilično negativnoj obojenoj tematici bez puno svijetlih točaka, isključivi defetizam i pesimizam neće doprinijeti pozicioniranju demografske problematike kao ključne gospodarske i društvene teme.

Primjećujem da se, obzirom na razmjere demografskih promjena, poslovna kultura polako  mijenja u korist mladih i obitelji. Svaki zaposlenik postaje sve važniji, a zadržavanje onih najboljih posebno je važno. Krajnje je vrijeme da odmaknemo demografske teme od socijale i postavimo ih u središte gospodarske i društvene problematike jer tu joj je i mjesto. Gospodarski rast preduvjet je bilo kakve priče o pozitivnom demografskom iskoraku jer u kontekstu slobode kretanja unutar EU, talente i ljudski kapital možemo vrlo lako trajno izgubiti. Gospodarska konkurentnost Hrvatske i društveni razvoj temeljen na razvoju institucija trenutno su glavni prioriteti u zadržavanju postojećih mladih u Hrvatskoj i potencijalnog povratka barem dijela iseljenih.