Zašto su komunikacijske i jezične sposobnosti vratari školskoga sustava?

Posljednjih dana svjedočimo informacijama o povećanom broju djece koja su u Hrvatskoj dobila odgodu upisa u prvi razred. Broj djece koja su dobila odgodu udvostručio se posljednjih nekoliko godina. Naime, za ovu školsku godinu, u Hrvatskoj je 4042 djece dobilo odgodu upisa u prvi razred. Broj odgoda u Zagrebu je posljednjih godina oko 900-tinjak mališana, u Splitsko-dalmatinskoj županiji prije dvije godine bilo ih je 289 odgoda – a ove godine čak 514 odgoda, što je najveća brojka ikad.

O razlozima se nagađa, tako će pojedini stručnjaci izdvajati manjak prilika za komunikaciju koji je posljedica ubrzanog tempa života, drugi sustav u Hrvatskoj koji ne prepoznaje odstupanja u djece i/ili ne djeluje pravovremeno. Ne postoji jedan razlog u kojeg možemo jednoznačno uprijeti prstom, već je povećanje broja djece koja dobivaju odgodu višestruko uvjetovano i djeca koja se nalaze u godini odgode vrlo su heterogena skupina.

Koje su to predvještine koje se očekuju u godini pred polazak u školu?

Spremnost za školu je složeni konstrukt. Maja Petrošanec, mag. psihologije iz Nastavno-kliničkoga centra koji djeluje pri Edukacijsko-rehabilitacijskome fakultetu obrazlaže da je osnovno polazište dob djeteta, ali važno je pritom procijeniti i stupanj zrelosti koji se odnosi na fizičku, kognitivnu, emocionalnu i socijalnu spremnost za školu.  Važno je stoga pri procjeni spremnosti za školu sagledati cjelokupno djetetovo funkcioniranje i predvidjeti kako bi to dijete funkcioniralo u skorije vrijeme u školskom sustavu. Jedan od važnih čimbenika je i pažnja koja omogućava djetetu da prati nastavu, slijedi pravila i zadržava se u aktivnostima.

Također važno je i da dijete ima razvijene vještine brige o sebi (npr. vezanje vezica, samostalno jedenje i slično) jer ulazi u sustav u kojem se od njega očekuje sve veća samostalnost. To su vještine koje su važne za primjereno funkcioniranje u školskom okruženju te omogućavaju razvijanje ostalih složenijih vještina. Nadalje, odgovori koje nam daje znanost vrlo su jasni i mjerljivi te definiraju one vještine koje bi jedan budući prvoškolac trebao imati, a jedna skupina tih vještina popularno se naziva predvještine čitanja, pisanja i računanja.

Drugim riječima, cijeli školski sustav bazira se na jezičnim sposobnostima koje su se pokazale ključnim prediktorima. Često okolina djeteta razgovara o broju slova koja dijete imenuje misleći da je upravo broj slova koja dijete imenuje presudan za čitanje. Međutim, važne su i neke druge jezične sposobnosti koje se postupno razvijaju, ili kako logopedi vole reći, „izranjaju“ u predškolskom razdoblju. Jedna od mjera koje odražavaju procese bitne za čitanje procjenjuje se zadacima u kojima djeca pokazuju koliko su shvatila da se riječi sastoje od manjih jedinica (fonološka svjesnost), koliko dobro pohranjuju i prizivaju jezične sadržaje te koliko brzo imenuju. Osim navedenih, možda javnosti manje poznatih predvještina, logoped će procijeniti razinu jezičnoga razumijevanja, jezičnu proizvodnju i opseg rječnika koje su također važni prediktori za usvajanje čitanja. Logopedi, zahvaljujući prof. dr. sc. Jeleni Kuvač Kraljević i njezinome timu, imaju na raspolaganju niz testova koji su normirani za hrvatski jezik i uz pomoć kojih procjenjuju spremnost djece za školu. Nažalost, sveobuhvatna logopedska procjena nije dio standardnog postupka za upis u školu tako da su često roditelji nakon uočenih odstupanja na razgovoru sa stručnim timom škole ili sa školskim liječnikom upućeni na detaljnu procjenu stručnjaka, najčešće procjenu psihologa i logopeda.

Jesu li komunikacijske sposobnosti važne za početak formalnoga školovanja i za školovanje općenito?

Osim jezičnoga razvoja, jednako je važno da djeca pred polazak u školu razumiju što se od njih očekuje te da mogu funkcionirati u skupini i povezati se s vršnjacima. Upravo je skupina djece koja imaju odstupanja u komunikaciji često neprepoznata u dječjim vrtićima i/ili na pregledima na upis u prvi razred. Naime, to su djeca koja se jezično izražavaju u skladu s očekivanjima za dob i često su svladala predvještine čitanja, pisanja i računanja no istovremeno otežano sudjeluju u razgovoru, imaju teškoće u jezičnome razumijevanju kao i u razumijevanju socijalnih situacija. Kako bi odgojno-obrazovni sustav na vrijeme prepoznao i onu djecu kojima je komunikacija usko grlo, važno je educirati stručnjake za prepoznavanje odstupanja u komunikaciji. Naime, dijete koje je komunikacijski osebujno, a nije prepoznato kao takvo često je meta izrugivanja drugih učenika i druge djece ili njegovo razumijevanje socijalnih pravila i socijalnih situacija remeti rad skupine. Ponovno dolazimo do činjenice da sama odgoda nije nužno rješenje već je potrebno unaprijediti sustav procjene i podrške.

Ivana Vuk Parag, logopedinja i Maja Petrošanec, psihologinja iz Nastavno-kliničkoga centra ERF-a najčešće susreću djecu školske dobi i navode da su upravo komunikacijske sposobnosti one koje se najčešće provlače neprepoznate kroz sustav. Ukoliko teškoća nije prepoznata na vrijeme, izostaje primjerena podrška, ali i uvođenje prilagodbi ukoliko je dijete upisano u školski sustav. Teškoće se odražavaju na vršnjačke odnose zbog kojih s vremenom može potencijalno doći do sekundarnih teškoća koje se odnose na teškoće mentalnog zdravlja. Neprepoznate komunikacijske teškoće odražavaju se i na učenje zbog slabijeg razumijevanja implicitnih informacija, a roditelje upravo ta pojava često zabrinjava te počinju sumnjati u druge teškoće, poput disleksije ili ADHD-a.

Jesu li sva djeca prepoznata kao „nespremna“ tek u godini pred školu?

Iako se u nas sustav rane intervencije intenzivno unaprjeđuje posljednjih nekoliko godina i nadalje nam izostaju povezane i koordinirane usluge koje bi vodile obitelj djeteta kod kojeg postoji rizik za razvojno odstupanje ili pak utvrđena teškoća. Međutim, sve se u ranijoj dobi prepoznaju djeca koja ne slijede svoje vršnjake koja su onda potom uključena u rad s različitim stručnjacima, ovisno o bazičnoj teškoći. Danas se razvojni jezični poremećaj, javnosti relativno nepoznat pojam, povezuje uz svako 14. dijete te značajno utječe na usvajanje predvještina čitanja i pisanja.  Djeca s razvojnim jezičnim poremećajem su djeca urednih općih intelektualnih sposobnosti koja u pravilu usvajaju jezik jednim drugačijim tempom tako da u očekivano vrijeme izostaje pojava prvih riječi i prvih rečeničnih kombinacija, slabije razumiju jezik od vršnjaka te se generalno „muče“ sa svim aspektima jezika. Logično je da će upravo ova skupina često dobiti odgodu za upis u prvi razred jer je prepoznavanje prvoga glasa ili glasova koji čine neku riječ složenija vještina za koju je njima potrebno puno više vremena negoli njihovim vršnjacima.

Logopedinja Ivana Vuk Parag navodi da je pojedinoj djeci s razvojnim jezičnim poremećajem nerijetko potrebno nekoliko mjeseci da počnu prepoznavati glasove u riječima. Dakle, otežano svladavaju prvotno spomenute predvještine čitanja i pisanja i samim time često nisu spremna za početak formalnoga obrazovanja. Nadalje, godina odgode česta je kod djece s razvojnim teškoćama kao što su poremećaj iz spektra autizma, cerebralna paraliza ili intelektualne teškoće ili pak kod djece koja imaju poteškoće s pažnjom. Stručnjaci koji rade s navedenom populacijom predlažu odgodu ako procijene da djeca, usprkos uključenosti u podršku, još nisu spremna u bilo kojem od prethodno opisanih područja. Naravno, u slučaju da godina odgode protekne u sustavnom poticanju jezičnih sposobnosti i radu sa stručnjacima, dijete do sljedećega proljeća uistinu pokaže značajan pomak i veću spremnost za upis u prvi razred.

Što se događa ukoliko dijete krene u školu s nedovoljno razvijenim predvještinama čitanja, pisanja i računanja?

Klinički rad u Nastavno-kliničkome centru ERF-a i rezultati timske procjene kod logopeda i psihologa potvrđuje rezultate istraživanja te pokazuje da djeca koja imaju nedostatne predvještine čitanja, pisanja i/ili računanja ulaskom u školski sustav godinu prerano uistinu otežano usvajaju ne samo čitanje, pisanje i računanje, već i cjelokupno školsko gradivo. U literaturi koja se bavi čitanjem spominje se Matejev učinak koji govori da djeca s početno slabijim predvještinama s vremenom sve više zaostaju za svojim vršnjacima kako u čitanju tako i u školskome uspjehu što se naravno negativno odražava na njihov  socioemocionalni razvoj – razina frustracije raste i javlja se otpor prema školi. Obitelji često svaki dan osiguravaju podršku djetetu koje nije spremno i usprkos satima provedenima uz knjigu, uspjeh nerijetko izostaje što nepovoljno djeluje na kvalitetu života cijele obitelji. Jedan je dječak urednih kognitivnih sposobnosti, a upisan godinu prerano,  tražio je majku da ga upiše u „školu za drugačiju djecu“ radi frustracije jer nije mogao slijediti očekivani tempo učenja.

Je li sve tako sivo?

Činjenica da je u Hrvatskoj broj djece koja imaju odgodu u porastu upućuje na potrebu za sustavnim ulaganjem u rani razvoj. Naime, longitudinalna istraživanja su pokazala da se postupci koji se poduzmu u ranome djetinjstvu od rođenja do pete godine, a odnose se na prevenciju i podršku za rizične skupine i djecu kod koje su utvrđene razvojne  teškoće, dugoročno financijski isplativiji i učinkovitiji za društvo u cjelini. U literaturi se često citira takozvana Heckmanova jednadžba koja kaže „ulaganje u rani razvoj smanjuje nedostatke te istodobno ojačava ekonomiju“.