Zašto je vuk (baš uvijek) zločest?!

„Kakva bi to kultura bila i kako bismo doživljavali sebe i okolinu kad bi nestalo ptica, leptira, mravi, riba, medvjeda i vukova, konja i magaraca i krava na poljima, deva što život daju pustinji, bezbroj stvorenja što poznatim i tajanstvenim putovima nastanjuju naše pamćenje, maštu, religiju, umjetnost, odgovarajući našim emotivnim i racionalnim potrebama za primanjem i iskazivanjem obilja, zagonetki i ljepote?” – pita se profesor Visković, sad već davne 1996. godine u svojoj knjizi Životinja i čovjek: prilog kulturnoj zoologiji.

Svatko od nas trebao bi dobro razmisliti o tom pitanju. Kulturna zoologija ili kulturna animalistika pojam je koji profesor Visković uvodi kao novu i zanimljivu humanističku znanstvenu disciplinu. Sam profesor Visković kaže kako je kulturna animalistika „prikaz mnogostranih i mnogoznačnih relacija životinja – čovjek u jedinstvenoj povijesti života na Zemlji“. Koliko smo i kako povezani s pojedinim životinjama? Koliko su one djelovale na razvoj naše civilizacije i kulture? Iako su nam kroz našu povijest životinje prvenstveno bile hrana i radna snaga, one nisu samo to. Mi smo tim istim životinjama kroz kulturu natovarili puno više uloga nego smo i sami svjesni. Kulturna animalistika je i pokušaj borbe za pravednost prema životinjama, kako sam Visković kaže: „Borba za pravednost prema ne-ljudskim bićima nije ništa lakša od dosadašnjih borbi za pravednu ravnopravnost ljudi. Silni su otpori ekonomskih interesa, životnih navika i predrasuda protiv oslobađanja neljudskih bića od ljudske tiranije i zlostavljanja.”

U zadnjih par godina pokušao sam napraviti nekoliko kulturno-animalističkih istraživanja po Viskovićevoj metodologiji. Bila su to ipak površinska istraživanja o vuku, ‘zločestim’ životinjama, tuni i magarcu. Negativne predrasude o vuku, kako tvrdi i sam Visković, dolaze od činjenice da smo bili svojevrsna konkurencija, predatori koji su lovili istu lovinu i zauzimali prostor jedni pored drugih. Mi smo upotrijebili naše vještine i dio vukova modificirali u pse koji nam vrijedno služe, zauzeli životni prostor preostalim vukovima, ali i pretvorili ga u glavnog negativca većine dječjih priča.

Tako osuđujemo vuka jer želi pojesti jednog od tri praščića, iako je većina nas u svom životu pojela puno više praščića negoli vuk u svim pričama zajedno. Rijetke su situacije u kojima je vuk pozitivan u našoj kulturi. Vučica je, s jedne strane, dojila Romula i Rema, da bi latinski izraz lupa, ae f. pored vučica značio i prostitutka.

Kultura je na mnoštvo načina isprepletena s životinjama. Prva riba ikad nacrtana na zidovima špilja bila je tuna, i to na zidovima sicilijanskih špilja. Prvi organizirani skupni lov na ribu bio je lov na tunu. Ljudi su i ratovali u takozvanim tunskim ratovima oko područja gdje se obilato lovi tuna. Naziv ‘tuna’ dolazi od grčkog thunnos u značenju „odskočiti“ ili „žuriti“, pa je očito kako je od početka povijesti tuna bila poznata kao izuzetno brza riba. Usoljenu tunu „osmislili“ su Feničani, a usavršili Rimljani. Najstariji nacrtani magarac nalazi se u Wadi Abu Wasila  i star je oko 5000 godina. Glavna radna snaga na izgradnji piramida su bili magarci, koji su se po Europi proširili iz Azije upravo zbog svoje izdržljivosti. Grci su ih rasprostranili po svojim kolonijama. Bez mnoštva magaraca, Rimljani sa svojom vojskom ne bi mogli proći alpske prijevoje. Tri velike abrahamske religije bile su ismijavane likom magarca i optuživane za onolatriju (štovanje magaraca). Magarac je, uz zmiju, jedina životinja koja priča ljudskim jezikom u Bibliji. Kada je Muhammed umro, prema islamskim vjerovanjima, Yaʽfūr je trčala baciti se glavom u bunar kako bi počinila samoubojstvo i tako prekinuti nasljednu lozu proročkih magaraca koji se protežu od Noe. Isto tako nije htjela da je jaše nitko drugi osim Muhammeda. Aristotel je i o vuku i o tuni i o magarcima, kao i o mnoštvu drugih životinja, pisao u svoja četiri djela o životinjama. Ovo su samo mali fragmenti koje možemo pronaći u toj „mnogostranoj i mnogoznačnoj relacija životinja – čovjek u jedinstvenoj povijesti života na Zemlji“.

Iz iskustva rada s djecom kroz razne etičke i bioetičke projekte Udruge „Mala filozofija“ i Centra za integrativnu bioetiku Filozofskog fakulteta u Splitu lako je zaključiti kako su djeca puno osvještenija od odraslih o problemima u kojima se nalazi priroda oko nas. Uz to vrlo često krive odrasle za stanje u prirodi. Možda bi dodatni poticaj za još veće osvještavanje nužnosti poboljšanja ljudskog odnosa s prirodom mogla biti upravo ova kulturno-animalistička istraživanja, odnosno sve te zanimljive činjenice i priče o važnosti pojedinih životinja, kao i životinja općenito, za ljude, kulturu i civilizaciju. Ako tome dodamo raskrinkavanje mnoštva negativnih predrasuda koje su poneke životinje, ni krive, ni dužne, dobile od čovjeka samo zato što su mu bile blizu – možemo imati zanimljiv edukativni alat. Naravno, ista ili barem slična pitanja i istraživanja možemo postaviti kroz kulturnu botaniku, koju je isto utemeljio profesor Visković kroz svoju knjigu Stablo i čovjek: prilog kulturnoj botanici.

Više o kulturnoj animalistici i kulturnoj botanici poslušajte (pogledajte) u filozofskom podcastu „Gdje ideje idu: Zašto je pojeo vuk magare?“

Treba li nam kulturalna animalistika? Naravno da nam treba, i to ne samo kao jedna humanistička znanstvena disciplina, edukativan alat, poticaj na promišljanje, već kao i ono što će nam omogućiti bolje poznavanje zajedničke povijesti, kulture i razvoja civilizacija.