Najozbiljnije mislim da nakon završene osnovne škole djeci lijepo treba reći – fajrunt, finito, kraj, razlaz!
Ajmo sad malo Google i Youtube.
Škole su passe!
Jer nakon 4-5 godina studija, pripravničkog staža, ovog i onog napredovanja, bilijun sati edukacija… svaki novokomponirani znanstvenik s online tečajem i priključkom za internet potpuno suvereno vlada materijom i poslom za koji sam se školovala.
Onog trena kad ljudi uzmu pretplatu, bon ili jednostavno maznu obližnjem kafiću bez lozinke internet i spoje se na taj čarobni izvor znanja za nekih stotinjak ili više kuna mjesečno, kupili su sve ono što su nadobudne štreberčine stjecale godinama grijući stolicu.
Sjećam se svoje sestre tijekom njezina studija i nekih debelih knjižurina iz kojih nije 6-7 godina nos izvadila, potpuno išaranih onim fluorescentnim flomasterima i oznakama šarenih boja koje su virile iz svake druge stranice i mislim – glupe li žene!
A danas neka izumiteljica otopine joda koji liječi svaku znanu bolest (taj jod bi i Covid izliječio, ali jbg Covid ne postoji pa žalibože bacanja čudotvorne otopine) – zna više od nje.
Više o njezinu poslu zna i vjeroučitelj koji suvereno vlada materijom koju je ta moja glupa sestra bubala sve one puste noći tijekom svog besmislenog studija.
Kaže, puno je o tome čitao.
Naravno, današnje čitanje potpuno se razlikuje od čitanja otprije dvadesetak godina pa je jasno da se sve one fluorescentne knjižurine mogu sažeti u jedan desetominutni podcast.
Pa kad sve fino sažmeš, nekom mojom računicom, studij medicine, a i svaki drugi studij, traje otprilike 12 dana.
Sa specijalizacijom i 14.
Ali trebalo je već onda biti dalekovidan i preskočiti taj višegodišnji štreberluk, štedjeti za najbrži internet, skupiti oveći broj sljedbenika koji će pobožno gledati svaki tvoj podcast slijepo vjerujući baš svemu što čuju jer ono što je na internetu u kamen je uklesano i uspjeh je zagarantiran.
Ne samo uspjeh već i obožavanje, fanatizam i idolopoklonstvo.
Pa kad vidim da se nastavnici petljaju u liječničku struku i obrnuto, osjetim neopisiv ponos jer nije ta privilegija petljanja u prostore o kojima nemaš blage veze tipična samo za ove s jodom i podcastima, oh neeee!
To je privilegija baš svakoga s priključkom i pretplatom, svakog tko misli da se znanje mjesečno plaća stotinjak ili više kuna.
Općom uplatnicom ili NetBankingom. Svejedno.
I razmišljam jesam li možda učenicima koji su nedavno, nadobudno upisivali strojarstvo i slične jednostavne fakultete trebala reći da će nakon 5-6 godina studiranja koje uskoro počinje, neka ekipa koja će narednih 5-6 godina provesti pred točionicom i sličnim okupljalištima znanstvenika – znati njihov posao bolje od njih?
Možda sam trebala reći, ali bolje da taj osjećaj srama i nemoći osjete sami.
