
Za inovacije i poslovne uspjehe potrebno je izvrsno obrazovanje
Darinko Bago, predsjednik Hrvatskih izvoznika i stručnjak za gospodarstvo govori za Universitas kako najveći broj uspješnih ljudi čine mladi, visokoobrazovani, uglavnom četrdesetogodišnjaci koji su, nakon fakulteta, marljivo radeći s jednom ili nekoliko ideja stvorili proizvod ili poluproizvod za cijelu paletu korisnika. Upravo je to dokaz da sveučilišno obrazovanje dovodi do uspjeha
Tekuća je godina na zagrebačkom sveučilištu proglašena godinom inovacija. U suvremenom društvu, u izrazito kompetitivnom globalnom okruženju, upravo su inovacije postale najjače gospodarsko sredstvo za postizanje društvenih ciljeva, a posebno su potrebne u malim gospodarskim sustavima poput hrvatskoga, koji samo kvalitetom može nadomjestiti ekonomiju obujma na koju se oslanjaju mnogoljudne nacije. O razvoju pojma inovacija, globalnom i lokalnom tržištu, gospodarskim kretanjima te o značenju suradnje akademske i gospodarske zajednice, porazgovarali smo s jednim od najvećih hrvatskih gospodarskih stručnjaka i dugogodišnjim čelnikom “Končara”, naše najjače izvozničke tvrtke. Samozatajni zagrebački gospodarstvenik svjetskoga glasa Darinko Bago za Universitas progovara o mnogim zanimljivostima povezanima sa suvremenim biznisom.
Kada je danas sveprisutni narativ o inovacijama kao pokretaču gospodarstva postao globalno prepoznat?
– Inovacije donedavna nisu bile prepoznate kao jedan od motora svjetskoga gospodarstva. Uvriježeno je mišljenje da inovacije podrazumijevaju dodavanje nove vrijednosti nečemu postojećem, ali i da rad na inovacijama predstavlja dodatni trošak s neizvjesnim ishodom. Takvo poimanje je dugo prevladavalo. Danas su inovacije sve to, ali i dio poslovne kulture poduzeća, pri čemu vodeći ljudi potiču inovativnost zaposlenih. Prva zemlja koja je prepoznala istinski potencijal ulaganja u inovacije bio je Japan još 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, koji upravo tom strateškom opredjeljenju može zahvaliti gospodarski procvat i zauzimanje izvrsne pozicije u svjetskom gospodarstvu. Treba pritom reći da se njihov gospodarski procvat temeljio uglavnom na kopiranju postojećih zapadnoeuropskih i američkih proizvoda kojima su inovacijama dodavali novu vrijednost. Sličan je model nešto kasnije preuzela i Južna Koreja. U to se doba na njihov gospodarski uzlet gledalo kao na sretnu slučajnost i raritet.

Budući da smo već na Dalekom istoku, svakako valja razmotriti i kineski gospodarski model…
– Upravo tako. Prije opisano strateško opredjeljenje Japana i Koreje, u kasnim 80-ima i početkom 90-ih godina preuzela je Kina, iako je to isprva bilo teško prepoznati. Prvih desetak i više godina primjene novoga gospodarskog modela, Kina je iskoristila za rješavanje unutarnjih problema, zapravo, jednostavnije rečeno, za rješavanje problema posvemašnje gladi stanovništva, a tek su nakon toga počeli svoje proizvode i izvoziti. Danas je Kina prepoznata kao gospodarska velesila i proučavajući njihovo gospodarstvo, jasno je da se temelji na inovacijama, a u samom početku na imitacijama i inovacijama već postojećih zapadnjačkih proizvoda.
INTELEKTUALNO VLASNIŠTVO
Mnoge su im zapadne zemlje to i zamjerile…
– Dakako, nitko ne voli da se drugi bogate na njegovu radu i pameti. Međutim, u tom smislu, u sjećanje mi dolazi odgovor na tu temu kineskog veleposlanika u Europskoj zajednici koji je rekao otprilike: “U redu, možda smo neovlašteno koristili vaše intelektualno vlasništvo, ali što je, na primjer, s barutom i papirom”, te je tako nekoliko minuta nastavio nabrajati proizvode koji su nastali u Kini, a koje cijeli svijet koristi bez primisli o naknadi za intelektualno vlasništvo izumiteljima. Nakon toga je konstatirao da se i Kinezi slažu s nužnošću zaštite intelektualnog vlasništva kao i EU, jedino oko čega se ne mogu dogovoriti jest datum od kojeg će mjere zaštite intelektualnog vlasništva stupiti na snagu. Ipak, i Kinezi su počeli jako paziti da ne uzurpiraju tuđe intelektualno vlasništvo, posebice kada su ocijenili da su postali vodeća sila po pitanju prijave patenata i drugih oblika zaštite intelektualnog vlasništva.
Kako biste opisali tu promjenu globalne gospodarske paradigme?
– Kina je naprosto “prisilila” cijeli svijet da preokrene model poslovanja. Zapadnjački se model poslovanja dotad temeljio na globalizaciji koju, među ostalim, karakteriziraju “razumno inovativni” proizvodi velikih korporacija. To se najbolje vidjelo na automobilima koji su se masovno proizvodili, prodavali i nakon nekoliko godina, kada bi ih se dovoljno prodalo, čime bi se opravdala investicija u razvoj i ostvarila dobit, kompanije bi pustile na tržište novi automobil. U tom je modelu nedostajala povratna veza koja podrazumijeva put od krajnjeg korisnika i njegovih želja do onih koji osmišljavaju proizvod. Želje kupaca su modelirali snažni marketinški timovi. U tom su modelu najmanje cijenjeni bili oni prvi, oni koji osmišljavaju proizvod. Najbolji je primjer za to Ford Mustang, koji je osvojio svjetsko tržište i postao simbol Amerike. Ljudi koji su stvorili pretpostavke da Ford uopće uđe u proizvodnju sportskih automobila u početku su bili poslovno i medijski potpuno zanemareni, a slavu su pokupili neki drugi ljudi iz Fordova ustroja, a koji s temeljnim vrijednostima sportskog automobila nisu imali gotovo ništa.
Mnoge zapadne kompanije, da bi uspješno odgovorile na lavinu proizvoda koji su dolazili iz Kine, danas u prvi plan stavljaju inovativnost te su tako stvorile model po kojem proizvodi kao da teku, kontinuirano ih inoviraju potaknuti potrebama i željama kupaca, a kada su tehničko-tehnološko-dizajnerski spremni, izlaze s novim proizvodom.
Dugo se na ulaganje u inovacije gledalo kao na trošak…
– Razvoj inovacija zanimljivo je usporediti s razvojem sporta. Prije četrdesetak godina naši su proslavljeni i svjetski poznati sportaši bili poznati i slavljeni, ali je u financijskom smislu njihov status bio daleko ispod statusa današnjih vrhunskih sportaša jer su tada tretirani kao trošak zbog ograničenih mogućnosti da se na njima zaradi novac osim kroz prodane ulaznice, a poslije i od prihoda za TV prijenose. U to vrijeme, na primjer, sofisticirani poslovni model “vrhunski nogomet” zapravo nije postojao. Danas je vrhunski nogomet razrađen poslovni model koji se kontinuirano inovira, publika ima snažan utjecaj na uprave klubova, trenere i nogometaše, pri čemu ovi potonji ostvaruju i enormne zarade. Usporedite, na primjer, Luku Modrića i njegov status i financijski status nogometaša njegova kalibra nekada. Neusporedivo! Imajući na umu novac koji se danas vrti u nogometu, Luka je za svoje klubove i sponzore zaradio puno više nego što je plaćen, ali je sigurno zadovoljan time koliko zarađuje. Slično je i s inovacijama. Inovacije postaju pogon, a ne trošak jer svi u lancu stvaranja razumiju da nova vrijednost koju generiraju inovacije, a koju kupci s veseljem prihvaćaju, donosi i novi profit. Naravno, i kod ulaganja u sportaše i u inovacije postoji rizik da se investicija neće isplatiti. Kupite li lošeg igrača za veliki novac, izgubit ćete novac, baš kao što ćete izgubiti novac ulaganjem u tvrtku čiju ste inovativnost precijenili.
TEMELJ USPJEHA
Danas su inovacije temelj razvoja i najvećih kompanija?
– Osobe koje danas nose titulu Chief Innovation Officer donedavna nisu postajale, a ja ne znam postoji li u Hrvatskoj netko tko nosi titulu glavnog inovatora i da je pritom i član uprave poduzeća. Inovacije su teško mjerljive, intelektualno je vlasništvo samo po sebi teško mjerljivo. Uzmimo za primjer samo dvije kompanije koje sav svoj uspjeh temelje na inovacijama. Prva je Amazon, tvrtka koja je krenula upravo s idejom da svoje proizvode i usluge kontinuirano inovira i proširuje tako da udovoljava potrebama krajnjeg korisnika, a zbog čega i intenzivno rastu. Već prije pet-šest godina Amazon je u istraživanje, razvoj i inovacije ulagao 12 milijardi dolara godišnje. Sličan je iznos ulagao i Google. Prošle, 2020. godine Amazon je u inovacije uložio 40 milijardi, a Google oko 30 milijardi dolara. Ukupno je to 70 milijardi dolara, što je značajno više od hrvatskog BDP-a. I druge kompanije u svijetu snažno ulažu u inovacije i razvoj jer se to smatra jednim od ključnih modela pomoću kojeg u multipolarnom svijetu, u kojem smo odnedavno počeli živjeti, države iz kojih te kompanije dolaze mogu osigurati svoju bolju stratešku poziciju. Stoga je sve češći slučaj da se države jako trude oko brzorastućih, inovativnih kompanija te im osiguravaju uvjete za rad koje druge kompanije, koje nisu u toj kategoriji, nemaju.
Postoje i velike kompanije koje su svojom pojavom inovacija same po sebi, recimo Uber?
– Naravno, Uber je i unicorn, a svi su unicorni prepoznati kao inovacija per se. Unicorn (jednorog) u financijskom svijetu predstavlja kompaniju koja je od potpuno nove inovativne ideje u kratkom roku došla do ukupne vrijednosti kompanije čija tržišna vrijednost prelazi milijardu dolara. Naziv je osmislila i popularizirala Aileen Lee, američka poduzetnica. Odabrala je to mitsko biće da pokaže kolika je rijetkost takvih poslovnih pothvata. U međuvremenu su se pojavili i nazivi decacorn (vrijednosti više od 10 milijardi dolara) i hectocorn (više od sto milijardi). Procjenjuje se da danas u svijetu ima više od 600 unicorna i više od 30 hectocorna. Uber je kompanija koja je prepoznala činjenicu da ne morate imati imovinu da biste imali veliki posao. Hrvatski Infobip na dobrom je putu da postane unicorn, ako već i nije, a sljedeći bi trebali biti Rimac automobili.
Koji je profil suvremenog inovatora i uspješnog poduzetnika?
– Javnost često ima percepciju da, recimo, u SAD-u najviše uspijevaju isključivo mladi ljudi do 25 godina koji su napustili fakultet, smislili inovativnu ideju i stvorili poslovno carstvo. Udio takvih ljudi među najuspješnijim američkim poduzetnicima je minimalan. Najveći broj uspješnih ljudi čine mladi, visokoobrazovani ljudi, uglavnom četrdesetogodišnjaci koji su, nakon fakulteta, marljivo radeći s jednom ili nekoliko dobrih ideja stvorili bilo konačni proizvod, bilo poluproizvod za cijelu paletu korisnika. Upravo je to dokaz da sveučilišno obrazovanje dovodi do uspjeha.
SOFISTICIRANI PROIZVODI
I kod nas vlada percepcija da sveučilišta ne proizvode dovoljno poduzetnika…
– Ne može biti inovativnosti bez ozbiljnog ulaganja u znanost, u temeljna istraživanja, napredna istraživanja i tehnologiju. Biti individualno inovativan danas je gotovo nemoguće. Suvremeno tržište naprosto zahtijeva interdisciplinarnost i suradnju. Proizvodi su sve složeniji i sofisticiraniji.
Stoga svaka država danas treba znatno značajnije poticati sve oblike suradnje centara inovativnosti (sveučilišta…) i gospodarskih subjekata. Ne mora ih nužno financijski poticati, moguće je dobar učinak napraviti i poreznim rasterećenjima i drugim mehanizmima koje država ima na raspolaganju. Nažalost, to ni jedna hrvatska Vlada nije dovoljno prepoznala.
Blagotvorno djelovanje na inovacije imaju i veliki ljudski konglomerati. Pogledajte, recimo, regiju Bay Area oko San Francisca, u kojem sjedište ima 30-ak multinacionalnih kompanija. Oko tri posto stanovnika s toga područja ostvaruju desetak posto BDP-a SAD-a. Te kompanije moraju imati pristup visokokvalificiranim stručnjacima različitih profila. Slično je s New Yorkom, slično se radi i u Kini, pokušavaju se koncentrirati stručnjaci na jednom području i od toga se ostvaruju sinergijski efekti.
U tom pogledu, teško možemo konkurirati velikim i razvijenim sustavima?
– Zbog enormnog iseljavanja mladih, što je grijeh političkih struktura od 2000. godine do danas, hrvatska je situacija u tom smislu iznimno složena i teško je pronaći ravnotežu između ulaganja u urbane i raseljene ruralne sredine. Hrvatska sebi naprosto ne može dopustiti centralizaciju ni kada su u pitanju sveučilišta, ni kada je u pitanju gospodarstvo. Hrvatska sveučilišta moraju biti tijesno povezana u doprinosu hrvatskome razvoju. Teritorij jedne zemlje mora biti kompletno naseljen. Svaki zapušteni teritorij podivlja, a nakon nekog vremena lako može postati i predmet raznih sumnjivih stranih apetita. Bitno je da se razvija Zagreb i Zagrebačko sveučilište, ali da istodobno postoji tijesna i snažna suradnja s ostalim gradovima i sveučilištima u razmjeni znanja, ideja, studenata, nastavnika i projekata. U tom smislu, potreban je konsenzus ključnih političkih aktera.
Posebno naglašavate razmjenu studenata…
– Razmjena studenata i ostalih kadrova mora biti stalna i svakako dvosmjerna. Studenti, nastavnici i stručnjaci iz Zagreba trebaju ići u druge hrvatske krajeve i obrnuto, i to na osnovi ravnopravne i otvorene suradnje. Ako nema cirkulacije ljudi, kad-tad natjecanje u znanju, inovativnosti i sposobnosti preraste u nezdravo suparništvo, a to Hrvatska ne može, bez negativnih posljedica, podnijeti. Povucimo opet paralelu sa sportom. Kao dinamovcu, drago mi je da je Dinamo uspješan i da je trenutačno najbolji u Hrvatskoj. Ali bez jakih ostalih klubova i njihove suradnje na jačanju izvrsnosti, bez jake lige, nitko ne može biti jak i svi su na kraju na gubitku. Dakle, razvoj ne treba ići u smjeru uravnilovke u kojoj gube najbolji, na primjer da se nešto oduzima Dinamu ili, u našem primjeru, Sveučilištu u Zagrebu. Naprotiv, treba afirmirati izvrsnost, podizati kvalitetu drugih sveučilišnih centara da bi svi zajedno bili jači i globalno konkurentniji. Ono što mi se čini da najviše nedostaje jest upravo unutarnja razmjena studenata među našim sveučilištima. Razmjena, među ostalim, za studente znači da se moraju više puta u životu snaći u novim situacijama, što potiče samostalnost, osobnost, poduzetništvo i inovativnost.
Kako komentirate odluku Sveučilišta u Zagrebu da 2021. proglasi godinom inovacija?
– Pozdravljam je u potpunosti, a godina inovacija na Sveučilištu samo upozorava da trebamo godinu ili godine inovacija na razini društva i države. Dolaze nam značajna financijska sredstva Europske unije za oporavak i potrebno ih je mudro iskoristiti za razvoj. Prema svjetskim indeksima inovativnosti, pri čemu osobno najviše držim do onoga koji izrađuje Bloomberg, ne stojimo globalno loše. Hrvatska je tu na 44. mjestu u svijetu. Problem je što je pritom ipak na samom začelju Europske unije i to je položaj koji svakako treba poboljšati.
INOVATORI I DOKTORANDI
Jednom ste ustvrdili da doktorandi i inovatori imaju sličan profil. Možete li to pojasniti?
– Karakteristika inovatora jest da izlaze iz okvira onoga što im je posao. Moraju izvrsno poznavati vlastiti posao, ali moraju šire promišljati te imati i hrabrosti potražiti novi put. Kada su pitali jednog poznatog američkog inovatora i poduzetnika odakle mu ideje za revolucionarne proizvode, rekao je: “Kad biste vi znali o koliko sam ja besmislenih ideja razmišljao prije neke dobre ideje, možda biste imali drukčiju percepciju.” Htio je reći da inovacije i inovatori najčešće prolaze dug i težak put prije uspjeha. Slično je s doktorandima – i oni moraju dokazati da su dali svoj doprinos, da su spremni ići nepoznatim putem i razmišljati izvan okvira (eng. out of the box). Osim toga, oni to moraju i napisati u obliku konzistentnog dokumenta – doktorata. Inovatori i doktorandi su zapravo u istom ili vrlo sličnom procesu.
Zato ste u “Končaru”, kojem ste godinama bili na čelu, zaposlili velik broj doktoranada i doktora znanosti?
– Mi smo koncem devedesetih u “Končaru” prepoznali kako ne možemo konkurirati globalnim gigantima poput Siemensa ili General Electrica količinom serijskih proizvoda jer, među ostalim, nemamo toliko velike prodajne lance. Pronašli smo svoju tržišnu nišu u unikatnim, niskoserijskim proizvodima za zahtjevne kupce s dodatnim funkcijama koje proizvodi velikih kompanija nisu imali. Kupac, kada bi kupio naš proizvod, koji je po cijeni isti kao proizvod velikih kompanija, svjestan je da je dobio i nešto više. Taj poslovni model nam je osigurao budućnost, ali je zahtijevao visoki nivo inovativnosti zaposlenih. Krajem 90-ih u “Končaru” je bilo pet doktora znanosti, a danas ih je više od 40. Među ostalim i mladim doktorima znanosti “Končar” duguje svoju izvrsnost, inovativnost, ali i konkurentnost te potencijal za budućnost. Danas je “Končar” poznat kao proizvođač unikatnih i niskoserijskih visokokvalitetnih transformatora, generatora, napravili su i vlastiti tramvaj, niskopodni vlak, vjetroelektranu i druge niskoserijske proizvode s područja energetike i transporta.
Kako gledate na trendove stalnog rasta informacijskih tehnologija?
– Iako se puno govori o četvrtoj industrijskoj revoluciji, osobno smatram da postoje samo dvije industrijske revolucije. Jedna je revolucija proizvoda u kojem je materijalna komponenta dominantna i druga, današnja, gdje je nematerijalna komponenta proizvoda dominantna, a na kojoj se temelji razvoj i budućnost. Pogledajmo razvoj automobila, početkom 90-ih sva vrijednost elektroničke i informacijske tehnologije u njemu iznosila je manje od 1% vrijednosti. Danas je to na 15%, a s obzirom na trendove automobilske industrije možemo očekivati daljnji snažan rast. Umjetna inteligencija, autonomna vožnja – tu se događa stvarna industrijska revolucija s naglaskom na nematerijalni dio konačnog proizvoda. Nematerijalni dio konačnog proizvoda uskoro će imati važniju ulogu od materijalnog dijela.
Što biste, za kraj, poručili našim čitateljima, mahom studentima i nastavnicima?
– Dionici sveučilišta, prije svega nastavnici i studenti, trebali bi intenzivno raditi na stjecanju znanja do nivoa izvrsnosti te afirmaciji tog znanja na sveučilištu, na primjeni u gospodarstvu i društvu, prije svega hrvatskome, u cjelini.