Razgovarao: Petar Bilobrk
Papa Franjo dodijelio je odlikovanje viteza Reda svetog Grgura Velikoga dr. sc. Ivanu Milotiću, izvanrednom profesoru na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Odluku o dodjeli odlikovanja viteza Reda sv. Grgura Velikoga Ivanu Milotiću papa Frane donio je 11. kolovoza ove godine, ali vijest je objavljena tek nedavno. Izv. prof. dr. sc. Ivan Milotić autor je više od stotinu znanstvenih i stručnih članaka te više knjiga iz područja rimskog, rimsko-kanonskog, crkvenog, građanskog, trgovačkog i upravnog prava te nomotehnike i jezika u pravu. Godine 2015. dobio je priznanje Hrvatskoga kanonističkoga društva za znanstveni doprinos proučavanju odnosa Crkve i države te kanonskoga prava. Dr. Milotić je inicijator vraćanja kanonskog prava na Pravni fakultet u Zagrebu.
Vaša znanstvena karijera je zavidna, inicijator ste vraćanja kanonskog prava u sustav učenja na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Možete li nas upoznati s njegovim povijesnim značenjem i ulogom u pravnom studiju? Kada je kanonsko pravo bilo u programu Pravnog fakulteta i zašto?
– Sveučilište je na Zapadu od početaka utočište razuma, intelektualnih traganja i zdrave znanstvene skepse. Prema Denifleu, Katolička crkva do 1400. osnovala je 31 od 44 sveučilišta u Europi, a od ostalih 13 značajan dio osnovan je uz neposrednu ili posrednu (prešutnu) podršku rimskog prvosvećenika. Razum i skepsa na sveučilištu oživotvorili su se izvorno kroz dvije prve materije koje su se studirale: teologiju i kanonsko pravo.
Na isusovačkoj akademiji, u kojoj današnje Zagrebačko sveučilište rado traži uzor, bilo je jednako: kanonsko pravo predavalo se od 1727. Prema tome, njegovo akademsko proučavanje u Zagrebu starije je od današnjega pravnog studija. Na pravnom studiju u Zagrebu jedna od četiri najstarije katedre koje su osnovane 1776. bila je ona za kanonsko pravo. Među tim katedrama, katedra za kanonsko pravo bila je najstabilnija, dok su ostale u kratkim razdobljima ostajale bez nastavnika, mijenjale ih ili mijenjale svoje oblike. Kanonsko pravo bilo je izvorno obvezan predmet koji je do jozefinskih reformi, kada je postalo njihovom žrtvom, predavao Franjo Milašinčić (1776. – 1784.). U kurikulu pravnog studija ostalo je u različitim pojavnostima do 1947., i studiralo se intenzivno u sklopu više kolegija, kada je uklonjeno kao ideološki nepodobno, premda ono čini iskon i samu bit Pravnog fakulteta u Zagrebu. I to je činjenica.
Riječ je o državnom odlikovanju Svete Stolice koju osobno dodjeljuje rimski prvosvećenik kao osnivatelj i poglavar Reda sv. Grgura Velikoga. To je hijerarhijski najviše odlikovanje Svete Stolice koje može dobiti laik koji nije državni poglavar. Ono se dodjeljuje iznimno rijetko i s kriterijem
Što je kanonsko pravo i kako se doživljava, budući da se radi o skupu pravnih normi unutar Katoličke crkve?
– Najjednostavnije se kanonsko pravo može i tako kvalificirati, no njegov je doseg kudikamo širi od normativnog okvira koji je kao njezin vlastiti namijenjen Katoličkoj crkvi. Do 1918. ono je u određenim opsežnim materijama dio unutarnjeg državnog poretka. Danas, kao i tijekom povijesti, u katoličkim zemljama ono se – što je sasvim prirodno – dodiruje s civilnim pravom i pritom dolazi do njihova prožimanja. Tako je nastala i do danas postoji čitava jedna disciplina koja se naziva crkvenim pravom (ius ecclesiasticum, na tal. diritto ecclesiastico) i koja je različita od kanonskog prava, a proučava odnos civilnog i kanonskog prava. Uzmimo kao primjer takva prožimanja danas u RH kanonsku ženidbu i brak prema obiteljskom pravu, čitav sustav matičarstva (koji se oslanja, kao i u Jugoslaviji, na matice krštenih, vjenčanih i umrlih, dakle, crkvene evidencije o osobnim stanjima), zatim pravne osobe Katoličke crkve kojima RH priznaje pravnu osobnost, socijalnu i karitativnu djelatnost koja i u RH umnogome počiva na institucionalnoj i neinstitucionalnoj djelatnosti Caritasa i njegovih brojnih ustanova i dr.
Dvije sastavnice Zagrebačkog sveučilišta (KBF i Fakultet filozofije i religijskih znanosti) osnovane su te djeluju i po kanonskom pravu. Kao predsjedniku Odbora za statutarna pitanja, zanimljivo mi je kada one mijenjaju statutarna pravila. Te promjene mora odobriti i Sveta Stolica u kanonskom dijelu, a Sveučilište u Zagrebu samo u civilnom dijelu. Bez oba odobrenja kumulativno nema važećih statutarnih pravila.
Kada je kanonsko pravo izbačeno s Pravnog fakulteta u Zagrebu? Kome je smetalo?
– To je bio nevjerojatan obračun s vlastitim korijenima i tradicijom, zatim činjenicama (istinom) te, napokon, konflikt s razumom. Dakako da tako nešto može biti samo plod deformacije. Osim što je katedra za kanonsko pravo bila jedna od prve četiri i prva stabilna katedra, o nedjeljivosti studija prava u Zagrebu od kanonskoga prava možda najbolje svjedoči fond Rara u njegovoj knjižnici. To su najvrjednije i najstarije knjige, među kojima ima i poluinkunabula, koje čine ponos fakulteta i njegovoj knjižnici zasigurno daju i trebaju joj ubuduće i formalno dati kvalifikaciju baštinske. Više od 80 posto knjiga iz toga fonda pripada kanonskom pravu. Te se knjige, prije 1947., dakako, nisu pribavljale iz paradnih razloga, zbog kolekcionarstva ili radi dike, već iz praktičnih potreba studija, jer je kanonska materija izgradila studij prava u Zagrebu i ondje se intenzivno proučavala i predavala studentima. Za to je trebalo imati prikladnu literaturu. Osim navedenoga, to je bio i obračun sa zdravom pameti jer kanonskopravni sustav je postojeći i univerzalan te zasigurno pripada među najveće svjetske pravne poredke. Trenutačno ono ima najmanje oko milijardu i tristo milijuna neposrednih adresata u čitavom svijetu. Ukidati kolegij koji ga proučava ili njegovo svrstavanje u sustave iz povijesti nije ni razumno niti odgovara stvarnosti. Sudbina kanonskog prava na pravnom studiju usporediva je sa sudbinom bogoslovnoga fakulteta. Potonji je činio jednu od tri jezgre modernog sveučilišta koje je formalno stasalo u Mažuranićevo doba. Nakon Drugog svjetskog rata, ta bit i jedna od identitetskih jezgara Sveučilišta (što je činjenica) – bogoslovni fakultet, od njega je otkinuta. Može li se to nazivati utočištem razuma?
S kojim ste se izazovima susreli prigodom njegova ponovnog uvođenja? Kako studenti gledaju na ovaj kolegij i jeste li zadovoljni interesom studenata?
– Problem je i apsurd da je na tri pravnopovijesne katedre (uključujući i rimsko pravo) samo dvoje koji imaju formalnu klasičnu formaciju. Formalno neznanje latinskog i grčkoga tu je poseban apsurd – contradictio in se, a kanonsko pravo bez latinskoga ne ide. To je glavni razlog i snažnog posrtaja rimskog (i bizantskog) prava u nas. Jednostavno ne poznaje se jezik (ni pismo). To je i jedan od čimbenika zbog čega kanonsko pravo nije bilo ranije uvedeno.
Druga osoba koja je klasično školovana, profesorica Zrinka Erent-Sunko s Katedre za opću povijest prava i države, dala je tijekom tri godine nemjerljiv doprinos osmišljavanju toga kolegija i njegovu uvođenju jer se neki aspekti kanonskoga prava (izvori, nadležnost, sudovi) izučavaju na kolegiju koji ta katedra izvodi. I ta je katedra tijekom svih tih godina, od 1947. naovamo, očuvala proučavanje kanonskog prava. Da nije bilo profesorice, kolegij o kanonskom pravu ne bi bio uveden, i to je činjenica. Pustimo sad to tko se drugi tu uvukao zbog kakvih sitnih interesa i nekakvih nerealnih htijenja. Izvorni i pravi naziv toga kolegija, koji sam dugo definirao s nizom profesora iz toga i povezanih područja, trebao je biti drukčiji, ali je najprije proceduralnim sprečavanjem i zatim bezumnom silom, koji s materijom nema nikakvu poveznicu, izmijenjen u sadašnji “Kanonsko pravo i hrvatski pravni sustav”, koji uopće ne odražava ono što taj kolegij jest. To je neoprostivo i ubuduće o tome će se još dosta govoriti.
Tadašnje fakultetsko vodstvo imalo je krajnje korektan stav prema tome kolegiju, posebno kada je neopravdano i najprizemnijim ideološkim banalnostima, a potaknuto iznutra, što nije kod nas nikakva novina, bio izvrgnut medijskoj neugodi.
Inače, to je izborni kolegij koji dio studenata upisuje zbog znatiželje (dio njih s Crkvom nema doticaj, pa im je – prema njihovim riječima – i to poticaj), dio jer osjeća potrebu upoznati se s kanonskim poretkom shvaćajući da je riječ o materiji koja je važna i vrijedna te koju je dobro upoznati barem u osnovnim crtama, dok dio – moram reći – dolazi s malo dubljim uvidom u materiju, posebno u učiteljstvo Crkve. Međutim, znakovito je, i to čini zadovoljstvo, što otpočetka na predavanjima često imam veći broj slušača nego studenata koji su taj kolegij upisali. Prve godine držao sam ga sâm, no eksponencijalni rast i broja studenata i interesa brzo je privukao pažnju i nastojanje da se netko tko s tim veze nema, dapače koji je sve učinio da se kolegij ne uvede, sada ovamo uvuče.
Napokon, na tome kolegiju ne predajem ništa teorijsko i suhoparno. Nastojim studentima iznijeti ono aktualno, praksu – ono što se baš u tome trenutku događa u odnosima Crkve i RH, te kazivati što su izazovi, problemi, kako se rješavaju kod nas i koje su mogućnosti, kako se to rješava drugdje, kako s obzirom na EU i sl.
Postoje li u praksi dodirne točke kanonskog prava i pravnog sustava Republike Hrvatske?
– Ne samo da postoje dodirne točke, nego se ta dva poretka u RH i prožimaju u mnogim stvarima. To se događa i podosta često te, kako vrijeme odmiče, u sve većoj mjeri, što je i očekivano jer odnosi Crkve i RH, osim što postaju složeniji, sve se više nadovezuju jedan na drugoga u nizu područja koja ne pripadaju samo onoj tradicionalnoj sferi odnosa tih dvaju čimbenika i njihovih poredaka. Primjerice, u području socijalne djelatnosti shvaćene u najširemu smislu i skrbi za najranjivije pripadnike društva, raspolaganju imovinom, statusnom pravu, pravnim sljedništvima, elektroničkim medijima, u zdravstvu, trgovačkih društava i dr.
Ako se usredotočimo na sveučilište, i ovdje dolazi do takva prožimanja. Sve sastavnice hrvatskih sveučilišta koje su osnovane po kanonskom pravu, osim dekana i prodekana kao odraz civilnoga prava, imaju još jednu službu – velikoga kancelara. Katolički bogoslovni fakulteti pravne su osobe s mješovitom naravi, tj. za razliku od klasičnih civilnih fakulteta (sveučilišnih sastavnica), koji imaju samo civilnu dimenziju i osobnost, oni imaju i kanonsku. Među ostalim, njihova kanonska narav i specifičnost ogleda se u službi velikog kancelara. Nijedan civilni fakultet nema je. Prema tome, veliki kancelar izričaj je kanonske naravi pa njegove ovlasti, samim time, postoje isključivo u kanonskoj dimenziji, tj. u kanonskom dijelu mješovite osobnosti.
Papa Franjo dodijelio vam je odlikovanje viteza Reda sv. Grgura Velikoga. Odluku o dodjeli odlikovanja donio je 11. kolovoza ove godine, ali vijest je objavljena tek u listopadu. O kakvom odlikovanju je riječ?
– Zapravo riječ je o državnom odlikovanju Svete Stolice koju osobno dodjeljuje rimski prvosvećenik kao osnivatelj i poglavar Reda sv. Grgura Velikoga. To je hijerarhijski najviše odlikovanje Svete Stolice koje može dobiti laik koji nije državni poglavar. Ono se dodjeljuje iznimno rijetko i s kriterijem. Poslije sam doznao da mu prethodi i ispitni postupak o kandidatu, što svemu dodatno daje na težini i pouzdanosti.
Odlikovanje ste primili za izniman doprinos u promicanju kanonskopravne znanosti u Republici Hrvatskoj i proučavanje povijesti Crkve u Istri. Već godinama svoje znanje i energiju stavljate u službu Crkve, kako Porečke i Pulske biskupije, tako i Hrvatske biskupske konferencije, u kojoj ste član različitih komisija i vijeća.
– U obrazloženju odlikovanja navodi se niz doprinosa, ali ovdje bih ipak najviše naglasio da mi je dodijeljeno kao obnovitelju discipline o prožimanju kanonskog i civilnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Sveta Stolica ima pouzdan i cjelovit uvid u uvođenje toga kolegija i njegov sadržaj (silab), ali i iritacije koje su pojedinci činili kako ne bi bio uveden. To odlikovanje stoga ponajviše shvaćam kao podstrek za nepokolebljivost i izdržljivost, ali i kao ius respondendi ex auctoritate pontificis Romani. To je studentima i meni važno: da znaju da je ono što predajem i što zajedno radimo pokriveno autoritetom (autorizirano) od rimskog prvosvećenika koji je – nota bene – vrhovni zakonodavac i sudac u kanonskom području.
Što znači biti vitez Reda sv. Grgura Velikog? Postoje li vanjski znakovi toga odlikovanja?
– Kod toga odlikovanja ništa izvanjsko nije bitno, premda je, dakako, važno. Bit odlikovanja je, usudio bih se reći, ono “iza fizike” i bilo kakva opredmećenja, a sastoji se u prepoznavanju, priznavanju i dodjeli kao takvoj te, povrh svega, autorizaciji djelovanja odlikovanoga od rimskoga prvosvećenika i Svete Stolice. Vanjski znakovi su bula na pergameni koju izdaje rimski prvosvećenik, a potpisuje državni tajnik Svete Stolice, odličje, sablja i specifično te prepoznatljivo odijelo, mala knjižica s uputama te neke simbolične, ali posebno ugodne i meni drage povlastice u Državi Vatikanskoga Grada.
Kako ste se osjećali kada ste obaviješteni da vas je odlikovao papa Franjo?
– Mogućnost bilo kakva uzvrata ili prepoznavanja izvan je svakog poimanja kada se nečim bavite predano, pošteno i s uvjerenjem jer je samo to djelovanje dovoljno ispunjujuće, koliko god ponekad bilo skopčano s poteškoćama i iritacijama. Osjećaj kada mi je dojavljeno o odlikovanju možda ponajbolje oslikava ona sekunda-dvije nijeme nevjerice prije nego sam išta izustio i zamolio za objašnjenje.
Na svečanom večernjem misnom slavlju na svetkovinu sv. Maura biskupa, 21. studenoga, u porečkoj katedrali, apostolski administrator Porečke i Pulske biskupije, nadbiskup Dražen Kutleša, predao vam je Papino odličje viteškog Reda sv. Grgura Velikog. Od čega se ono sastoji?
– Odličje se sastoji od malteškog križa sa slikom svetoga Grgura Velikog u sredini na prednjoj strani. Na stražnjoj strani zapisano je geslo Pro Deo et Principe. Iznad križa nalazi se lovorova kruna zelenoga sjaja ovješena o crvenu vrpcu zlatnog obruba.
Upravo u geslu nalazim najveći simboliku i podudarnost u njegovoj biti s mojim djelovanjem.
Među poznatim osobama kojima je dodijeljeno ovo odlikovanje su Otto von Habsburg, Gilbert Keith Chesterton i drugi uglednici. Što za vas znači ovo odlikovanje i koliku odgovornost ono nosi?
– Podatak o osobama koje su odlikovane, pa i o ovoj dvojici, sam po sebi govori dovoljno. Nema se tu što dodati ili oduzeti.
Odlikovanje Reda sv. Grgura Velikog sa sobom ne nosi posebne obveze ili zahtjeve. Njegova funkcija je drukčija – prepoznati i istaknuti osobu te na neki način autorizirati njezino djelovanje. Drugim osobama rimski prvosvećenik dodijelio je to odlikovanje zbog djelovanja koja uglavnom nisu bila pravna. Kao pravniku, činjenica da je rimski prvosvećenik na čelu Reda sv. Grgura Velikog i da baš on, koji je vrhovni kanonski sudac i zakonodavac, meni dodjeljuje odlikovanje za zasluge u kanonskom pravnom području predstavlja nemjerljivo priznanje i zadovoljstvo u osobnom i profesionalnom (znanstvenom) smislu.INFOBOXKod toga odlikovanja ništa izvanjsko nije bitno, premda je, dakako, važno. Bit odlikovanja je, usudio bih se reći, ono “iza fizike” i bilo kakva opredmećenja, a sastoji se u prepoznavanju, priznavanju i dodjeli kao takvoj te, povrh svega, autorizaciji djelovanja odlikovanoga od rimskoga prvosvećenika i Svete Stolice
