Akademskog kipara Kuzmu Kovačića ne trebamo previše predstavljati, njegova djela nalaze se u brojnim javnim prostorima, nacionalnim galerijama i muzejima, u privatnim zbirkama, kao i u Papinskoj zbirci u Vatikanu. Dobitnik je većega broja nacionalnih i stručnih nagrada i priznanja, kao i nekoliko međunarodnih nagrada, autor kovanog novca Republike Hrvatske, a nakon što je 2012. godine izabran za člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, krajem 2020. godine izabran je za redovitog člana HAZU-a u razredu likovne umjetnosti.
Recite nam malo više o svojim počecima, kako ste odlučili baviti se kiparstvom?
– U kratkom ispovjednom tekstu, u katalogu moje velike izložbe u rodnome Hvaru, održane 2018. godine, napisao sam da sam po daru vjere još u djetinjstvu nastojao gledati u Nebo i tako naslutio nagnuće k umjetnosti. To gledanje zbivalo se „na zemlji“, u običnosti – doma, u igri po našem gradu među kamenom kuća, trgova i palača, u crkvi među starim umjetninama, uz oltar, u kazalištu, pred morskom pučinom, pa i prema zvjezdanom nebu, doživjevši „ljubav što je sazdala svu zemlju, more, zvjezdan svod“, kako pjeva stari himan, da bih slijedeći Ljubav u ljetima što dolaze osjetio potrebu izgovoriti ljepotu te Tajne, tražeći jezik toga govora, konačno jezikom koji je zasigurno može pokušati izgovoriti, a to je vječno mladi kiparski jezik. Radi se, znači, o Utjelovljenskoj tajni, u malome – samoj naravi kiparske umjetnosti.
U školi sam volio likovni odgoj, a veoma rano u djetinjstvu skladno sam nacrtao moju baku, kao pravi slikar, dok je ona sjedila „pozirajući“ mi. Pravi čas odluke bio je u trećem razredu gimnazije, kad sam napravio i prva kiparska „djela“. Dvojio sam hoću li studirati kiparstvo ili književnost, a zatim je slijedio prijemni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i petogodišnji studij kiparstva. To je, srećom, bilo puno prije negoli je “‘Bolonja’ zajahala konja”, kako je znao reći akademik Radoslav Katičić. Naši su profesori bili tada najpoznatiji hrvatski umjetnici, a čitava naša generacija bila je veoma nadarena, pa su iz nje nikli brojni naši suvremeni slikari i kipari. Bilo je to 1971. godine, godine ponovnog procvata hrvatstva, ali i velike nesreće – gušenja tek obnovljenog hrvatskog duha. Ta su zbivanja u meni učvrstila svijest o važnoj ulozi umjetnosti u životu naroda, posebno kiparske umjetnosti, u obrani nacionalnog kulturnog identiteta. Tako sam još za studija, nastojeći na obrani, pa i obnovi kiparstva, svojim „kiparskim pjesmama“ započeo kiparsko putovanje odlučivši nastaviti vlastitim prilogom ono što je hrvatsko kiparstvo kroz stoljeća darovalo svome narodu i svijetu.
Koji rad biste izdvojili kao omiljeni i zašto?
– Preteško je to pitanje, za mene kao i za svakoga autora. Ima, recimo, jedna od mojih skulptura-simbola, posve intimna pjesma oblikovana u drvu 1983. godine, zove se “Zahvala benediktincima”, koja govori o mojem razumijevanju i osjećanju kiparske umjetnosti i označuje moja poetska ishodišta i nastojanja. Jedne je noći tako moja kći, rođena iste godine, tada još malena djevojčica (sada i sama kiparica), vidjela u rupicama toga kipa, oblikovana poput kakve stare košnice, male „benediktince“ kako izlaze iz rupica i svijetle, živi… To je, eto, umjetnost sama, očitovana u punini svoje naravi.
Od mojih djela javnoga značenja posebno sam vezan uz prvo djelo sakralne namjene, brončane Vratnice hvarske katedrale, nastale 1990. godine, u času stvaranja hrvatske države, kao i uz kameni oltar iste stolnice iz 1993. Ističem istodobno i Oltar hrvatske domovine na Medvedgradu ponad Zagreba iz 1994. godine – simbol hrvatske državnosti, Spomenik papi Ivanu Pavlu II. i dva spomenika predsjedniku Tuđmanu (2001. u Škabrnji i 2018. u Zagrebu). To su važni zajednički nam događaji. Drugi će mi moji kipovi oprostiti što ih ovaj put nisam spomenuo.
Postoji li nešto što biste voljeli napraviti, a niste?
– Ima, naravno, mnogo toga što bih u kiparstvu još želio učiniti, a na prvome mjestu je spomenik žrtvama jugoslavenskoga komunizma. Umjetnost može konačno razriješiti prijepor o ubojstvu pola milijuna ljudi bez suda, naših sunarodnjaka, Hrvata, na takav način da o toj istini budući naraštaji više neće imati nikakve dvojbe.
OBLIKOVANJE KUNE I LIPE
Autor ste i kovanog novca RH, možete li nam reći nešto više o tome, možda kakvu zanimljivu crticu?
– Natječaj za oblikovanje hrvatskoga kovanoga novca, kune i lipe, na koji je bilo pozvano, čini mi se, sedam kipara, raspisan je zimi 1993. godine u trenutku kada sam u Hvaru klesao novi oltar naše katedrale. Navečer, u trenucima odmora, crtao sam skice za oblikovno likovno rješenje našega kovanog novca. Vjerujem da je ono duhovno raspoloženje u kojem sam oblikovao oltar urodilo dobrim plodom i na toj zahtjevnoj zadaći, pa je moj prijedlog i prihvaćen za izvedbu. Sva sjećanja na one dane hrvatske borbe za slobodu, govoreći i o stvaranju kune – hrvatskoga kovanog novca „ kojeg će vazda negdje biti, poput rimskoga, do sudnjega dana“, najbolje osvjetljuju te riječi moga rođaka Kuzme Rajčevića koje mi je pismom iz Dubrovnika, uz ove, tada uputio: „Eto, ispuniše nam se oni najraniji dječji snovi iz Konobe, na najljepši mogući način. Dugo je trebalo čekati, ali strpljenje se isplatilo…. Prasak koji popratit će puštanje u optjecaj Tvoje Kune imat će veću snagu od teške haubice ili bacača raketa… Tad će Tvoja Kuna, dragi Kuzma, zasjati kao zlato, a onim mrtvim hrvatskim vojacima kao sunce u hladnomu grobu.“
Sav je hrvatski kovani novac, optjecajni i onaj prigodni (zlatnici i srebrenjaci), djelo ruku hrvatskih kipara, zato i među najljepšima na svijetu. A sada, na što smo spali!? Priprema se, kako smo svi čuli, utrnuće toga svijetloga znaka hrvatskoga suvereniteta, da bi ga se zamijenilo onim ružnim, hladnim i dosadnim komadom kovine zvanim euro. Pa nije trgovanje najvažnija stvar na svijetu! Pozivam zato ovom prigodom čitavu akademsku zajednicu i sve studente da se tome usprotive i zatraže provedbu svenarodnog referenduma o tome sudbinskom pitanju!
Do sada ste izložili šezdesetak samostalnih izložbi, kakav je osjećaj sada a kakav je bio na početku Vaše bogate karijere? Kojom ste izložbom najviše ponosni?
– Na početku je sve bilo puno slutnji, radosnog iščekivanja, pa i strepnji. Sjećam se prve samostalne izložbe, 1979. u Šibeniku, kao i one u Hvaru 1976., nakon završena studija, priređene u Galeriji Na bankete s prijateljima sa studija Peruškom Bogdanićem i Igorom Rončevićem, galeriji koju smo zajedno osnovali, kao prvu privatnu galeriju u to vrijeme u Hrvatskoj, u ribarskoj konobi moga djeda Kuzme. Izloženo očima javnosti i kritike, sve je prihvaćeno kao – obećavajuće. Sada, to je pogled „djeda“, kao moj na unučicu Luciju, na čitav život koji sam posvetio kiparstvu. Taj pogled mi govori da trud nije bio uzaludan i da radost onih čarobnih trenutaka osvijetljenih iskrom Svjetlosti neće nikada utrnuti.
Retrospektivna izložba u Modernoj galeriji u Zagrebu 2013. godine, kad je objavljena i monografija o mojem kiparstvu iz pera Milana Bešlića, velika monografska izložba u Rimu, 2017., održana pod pokroviteljstvom Papinskoga vijeća za kulturu te ona u Hvaru, 2018., održana u drevnome Arsenalu, na velikom gradskom trgu i u katedrali, jedna od najposjećenijih izložbi ikad kod nas održanih, koju je vidjelo oko 70.000 posjetitelja, izložbe su koje taj pogled najpotpunije opisuju.
Također ste dobitnik brojnih nagrada i priznanja te nositelj triju hrvatskih odličja: Danica Hrvatska, Danica Hrvatska s likom Marka Marulića i Red hrvatskog pletera. Koju biste izdvojili kao Vama osobno najdražu i što Vam predstavljaju sve te nagrade i odličja?
– Mladome su mi te nagrade i priznanja bile potvrda pravoga kiparskog puta, a sada potvrda onih zajedničkih vrijednosti koje se umjetnošću, upravo kiparstvom kao velikim „komunikatorom“, mogu najbolje utvrditi i posredovati, vrijednosti nacionalnih i općeljudskih, koje umjetnost oblikuje i izrazuje i danas kao i kroz vjekove.
Hrvatska državna odličja koja sam primio za svoj kiparski doprinos posebno me raduju i zato što sam ih dobio od čovjeka najzaslužnijega za hrvatsku nezavisnost, prvoga Predsjednika i tvorca ove Hrvatske, državnika i akademika Franje Tuđmana. Ono prvo i prvoustanovljeno odličje, Danicu hrvatsku, primio sam iz njegovih ruku za Oltar hrvatske domovine, spomenik slobodnoj hrvatskoj domovini, odnosno spomenik svima koji su se kroz povijest te u naše dane za Hrvatsku žrtvovali, pa mi je zato i najdraže.
DAROVANO NADAHNUĆE
Radite i kao profesor, što biste poručili mladim ljudima koji žele ići Vašim stopama?
– Poručio bih im, a to činim i vlastitim primjerom, da ne zaborave na Izvor svega, pa i umjetnosti, na Prvoga Kipara i Igrača, na nadahnuće koje od njega primamo. I da se to darovano nadahnuće i vedrina stvaralačke radosti mogu dogoditi samo po našem ozbiljnom trudu i strpljenju, ne i po nekakvoj preozbiljnosti, jer ona vodi u tupost, jednostranost i tvrdoću srca, od čega bi nam moglo „posivjeti lice“, kako su govorili dobro naši stari. Poručujem mladima, također, da ne preskaču svoje ljudske radosti i dužnosti, prvenstveno osnutak vlastite obitelji, koja je važnija od svake struke, pa i od umjetničkog poziva.
Izabrani ste za redovitog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, na čemu i čestitamo. Što nam možete reći o tome, to je iznimno velika čast i priznanje Vašem radu i karijeri?
– Hvala vam! To priznanje i čast neka bude najprije radost, radost što možemo sudjelovati u svetoj dužnosti čuvanja i njegovanja hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti bila je kroz povijest, danas je i mora biti ubuduće nositeljica te odgovorne, svete naše dužnosti. U tome svjetlu, velim, vidim i svoje članstvo u najvišoj znanstvenoj i kulturnoj ustanovi hrvatskoga naroda i države, prvenstveno u nastojanju da svojim kiparstvom tome pridonesem.
S obzirom na situaciju s pandemijom i potresima, mnogo umjetnika je nezaposleno. Ima li mjesta za kulturu u današnje vrijeme? Vaše mišljenje?
– Vidimo i u ovim nevoljama da je čovjeku osim pomoći u potrebama materijalne naravi, u velikim životnim teškoćama još potrebnija duhovna pomoć, njega ranjene duše, što i umjetnost može pružiti. Zato je kultura, shvaćena kao ljubav, jezgra čovjekove biti i samo srce svakoga naroda, a ne kao činovnička igračka, spasonosna stvarnost i naše sigurno sidro. Nezaposlenost umjetnika znak je da ljudi, po planovima novih programera čovjeka, evo, postaju nezapošljivi, beskorisni, da čovjek čovjeka više ne treba. Upravo je u ovakvim nevoljama potrebno graditi nove, velike katedrale ljubavi, poput onih drevnih kamenih u svijetlomu srednjemu vijeku, kad je čovjek bio pun nade.
