Nisam nikada u životu razmišljao o nagradama, osim kada sam kao mladi pijanist odlazi na natjecanja. Nagrade su nekako dolazile kao posljedica i one su uvijek neka vrsta potvrde da smo učinili nešto što ima smisla…
Ovim je skromnim riječima, iako za njega mnogi njegovi suradnici i studenti imaju samo hvalospjeve, dodjelu Nagrade Ivan Filipović za životno djelo komentirao Vladimir Krpan, professor emeritus Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu. Samozatajno i nastavlja:
– Zbog Nagrade Ivan Filipović posebno sam sretan ne samo zato što sam u pedagoški rad uložio veliki trud, nego prije svega zato što su mnogi moji studenti postali izvanredni na svom području, a neki su postigli i značajne međunarodne karijere. Na neki je način to i njihova nagrada.
Teško je na jednoj stranici pobrojati sve uspjehe, postignuća i nagrade Vladimira Krpana, našeg proslavljenog pijanista i pedagoga. Rođen 1938. u Svetom Ivanu Zelini, na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao je 1960. glasovir u klasi S. Stančića. Na istom ustanovi predaje glasovir od 1971. godine… Odgojio je niz zapaženih pijanističkih talenata, među kojima možda najviše odskače ime Maksima Mrvice, kojeg u prostranoj Aziji već niz godina kuju u zlato.
Profesor Krpan bio je voditelj mnogih glasovirskih seminara i majstorskih tečajeva u zemlji i inozemstvu, a kao pijanist je nastupa diljem planete. Brojna djela hrvatskih skladatelja snimio je na nekoliko nosača zvuka. Osnivač je i višegodišnji predsjednik hrvatskog ogranka Europske udruga klavirskih pedagoga, a 2005. godine dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo.
Možete li se sjetiti kada ste zaljubili u glasovir, piano, i zašto? Što je to u tome instrumentu da vas je opčinilo, eto, za cijeli život?
– Bile su to teške godine 2. svjetskog rata i svojevrsne izolacije, vrijeme koje je moja majka nastojala ispuniti pjevajući i svirajući. Ispunjavale su me emocije koje je taj zvuk u meni izazivao. I tako je ostalo do danas.
Od kojih ste majstora učinili, jeste li imali kakve muzičke uzore u mladosti i ranoj fazi karijere?
-Imao sam izvanredne profesore: u Zagrebu Iru Švarc i Svetislava Stančića, a u Italiji glasovite majstore Carla Zecchija i Artura Benedettija Michelangelija. Mnogo sam naučio i od skladatelja Stjepana Šuleka.
Greške tzv. Škole za život
Brojni nastavnici i glazbeni pedagozi godinama se žale na marginaliziranost glazbene (i likovne) kulture u osnovnim i srednjim školama, uvijek se na te predmete gleda kao „višak“ dok se primat daje matematici, stranim jezicima… Koliko je to pogrešno i što bi trebalo napraviti da se status glazbe u našem sustavu odgoja i obrazovanja popravi?
– S pravom se žale. Ta je marginalizacija posljedica pogrešnih odluka i uvjerenja da umjetnost ne pripada tzv. Školi za život. To su odluke koje neprestance oštećuju dio mladih koji se žele baviti nekom granom umjetnosti, a ne priznaju im se čak niti uspjesi postignuti na natjecanjima. Pogrešne odluke izazvale su izradu loše koncipiranih udžbenika koji će, nažalost, mlade još više odmaknuti od razumijevanja umjetnosti.
SLOBODA BEETHOVENOVIH SONATA
Koliko je lagano/teško svladati taj instrument? Što je potrebno da bi netko bio dobar pijanist?
– Nije teško zaključiti da su za svaki posao, ako se želi da bude dobro obavljen, potrebne određene predispozicije. Ljubav je valjda na prvom mjestu, a uz nju dobra memorija, pokretljivost prstiju, osjećaj za kvalitetu zvuka…. I, dakako, rad, rad, rad….
Koje skladbe i kompozitore najviše volite svirati, onako iz gušta, za sebe, i zbog čega se radi baš o njima?
– Uvijek mi se čini da je glazba na kojoj radim posebno zanimljiva i potpuno joj se posvećujem. Ipak, ako valja izabrati, onda su to sonate Ludwiga van Beethovena jer u njima nalazim meni potrebnu slobodu da artikuliram vlastite glazbene ideje, a da pritom ostajem vjeran autorovu zapisu.
Koliko se sviranje razlikuje od predavanja, poučavanja sviranja glasovira?
– Iako oba posla ishode iz istog središta razlika ipak postoji. Sviram temeljem akumuliranog znanja, iskustva, instinkta, a u podučavanju se rukovodim racionalnim odlukama koje ovise o karakteristikama studenta, metodologijom i analizom.
Kako ste doživjeli preseljenje Muzičke akademije 2014. godine u vlastiti prostor, nakon stoljeća podstanarstva?
– S jedne me strane ispunila duboka žalost zbog napuštanja prostora u kojem sam stasao i radio mnogo godina; kao da je dio mene ostao u zgradi Hrvatskoga glazbenog zavoda. S druge sam strane sretan da su sadašnje aktivne – i, dakako, buduće – generacije dobile dostojni okvir za plemeniti studij kojim se bave.
Jeste li zadnjih godina osjetili slabiji interes mladih za glazbu? Znamo da su bombardirani brojnim sadržajima, multimedijom, društvenim mrežama…
– Ne bih rekao da je oslabilo zanimanje za glazbu. Sudim ne samo prema broju mladih koji se svake godine prijavi na prijamni ispit za studij na Muzičkoj akademiji, nego i prema sve boljim rezultatima koje naši mladi glazbenici postižu i u zemlji i izvan nje. Nažalost, o tim se uspjesima ne vodi dovoljno računa.
GLAZBA MIJENJA SVIJET
Glazba je u nekim trenutcima doista promijenila svijet, bilo da je riječ o klasici ili pak o pop standardima. Od Mozarta do Elvisa, Live Aid je ujedinio čovječanstvo… Čini li nas glazba boljim ljudima? Zašto?
– Glazba neprestance mijenja svijet onima koji se njome bave. Vi ste ispravno spomenuli naglaske, uočljiva povijesna uporišta. Međutim, glazba uvijek može svojom neizrecivošću, sveobuhvatnošću, dodirnuti najbolje u nama. Šteta da često nije tako.
Jesu li „siromašniji“ oni koji nisu nikad naučili uživati u muzici?
– Nažalost, nisu svjesni da je glazba beskrajni izvor ponajprije duhovnog a potom i estetskog ispunjenja. Kada si glazbenik – bez obzira kojim glazbenim područjem se bavio – glazba nije samo profesija, ona je poziv.
Muzičarima, kao i glumcima, performerima, posebno teško pada lockdown uslijed pandemije koronavirusa zbog nemogućnosti nastupanja uživo, pred publikom. Kako ste vi doživjeli izostanak nastupa, koncerata…?
– Meni je lakše nego mojim mlađim kolegama koji su slobodne profesije jer sam umirovljenik. Osim toga, još uvijek se bavim pedagogijom. Posvećujući se mojim studentima u neprekidnom sam i aktivnom kontaktu s glazbom. Usto, nisam prestao raditi na sebi. Vježbam intenzivno svaki dan.
Koliko takva situacija onemogućava profesionalni razvoj vašim studentima, budućim profesionalnim muzičarima?
– U složenim situacijama kakva je ova kroz koju prolazimo, mnogo ovisi o predmetnom nastavniku. Neprestani kontakt sa studentom – makar i online – može održati kontinuitet u radu, posebno zato što je riječ o studentima koji su se ionako opredijelili za glazbu kao životno zanimanje. Iako rad s instrumentom podrazumijeva individualnu nastavu, komunikacija se može održavati, nadam se privremeno, i na drugi način.
Kada pogledate unatrag na svoju karijeru, što biste okarakterizirali kao najveći uspjeh, a što kao najtužniju epizodu? Biste li štogod promijenili?
– Tijekom desetljeća karijere mnogo se toga događalo što izazivlje različita sjećanja. Na području pijanizma držim osobnim postignućem ciklus koncerata i snimanje svih sonata Ludwiga van Beethovena te izvedbe i snimanja svih etida, balada i valcera F. Chopina te nekoliko uspjelih predstavljanja u inozemstvu djela hrvatskih skladatelja. Ne bih govorio o najtužnijoj epizodi, ali bilo je propuštenih prigoda, kao npr. nerealizirana njemačka turneja s glasovitim dirigentom Sergiom Celibidacheom uz pijanista i učitelja A. Benedettija Michelangelija. Bila je to jedinstvena životna šansa, koju sam propustio. S pedagoškog područja najveći su uspjeh moji bivši studenti. Uistinu sam ponosan na njih!
