Tonći Lazibat: Fakulteti i akademije nisu trgovačka društva ni startup kompanije

Aktualni prorektor zagrebačkog sveučilišta za poslovanje i redoviti profesor Ekonomskoga fakulteta u Zagrebu, prof. dr. sc. Tonći Lazibat znanstveno-nastavnu karijeru započinje 2000. godine na Ekonomskom fakultetu, nositelj je i izvođač na više kolegija. Mentor je na više od 400 diplomskih radova, preko 90 magistarskih i poslijediplomskih specijalističkih radova te 20 doktorskih radova. Autor je i suautor više od sto publikacija.

U dvama mandatima bio je dekan Ekonomskoga fakulteta, dva mandata pročelnik Katedre za trgovinu te voditelj stručnog studija. Utemeljitelj je i voditelj poslijediplomskog specijalističkog studija „“Upravljanje kvalitetom“ na Ekonomskom fakultetu kao i poslijediplomskog doktorskog studija „Ekonomija i globalna sigurnost“.

Što Vas je motiviralo da se kandidirate za mjesto budućeg rektora Sveučilišta?

 Sveučilište u Zagrebu sa svojih 352 godine tradicije, sa snagom svojih bivših i sadašnjih studenata, sa znanstveno istraživačkim i umjetničkim potencijalom  glavni je čimbenik tehničko tehnološkog  napretka i budućeg razvoja naše zemlje i društva u cjelini. Kako bi se iskoristio taj ogromni potencijal važno je da na čelo te institucije dođe osoba koja dobro poznaje sustav visokog obrazovanja kako u zemlji tako i u okruženju. S obzirom da sam u dva mandata bio dekan Ekonomskog fakulteta Zagreb, u dva mandata prorektor za poslovanje Sveučilišta u Zagrebu te  da jako dobro poznajem sustav visokog obrazovanja smatram da svojim radnim i životnim iskustvom mogu doprinijeti ostvarivanju istaknutih ciljeva. Poteškoće s kojima se suočavamo u svakodnevnom životu, stalne promjene u vanjskom okruženju zahtijevaju kompetentnu osobu na čelu Sveučilišta koja će znati usmjeravati sustav visokog obrazovanja u pravcu postizanja boljeg i učinkovitijeg  javnog interesa, a ponajprije ostvarivanja interesa naših studenata, zadovoljavanja njihovih potreba za kvalitetnim obrazovanjem, ishodima učenja koja će ih učiniti kompetitivnim u europskom gospodarskom i društvenom prostoru.

Kako biste ocijenili aktualno stanje na Sveučilištu u Zagrebu?

Sveučilište u Zagrebu koje u svom sastavu ima 31 fakultet, 3 akademije, 3 studentska centra, računarski centar, tiskaru i nakladu, pa je  neminovno  da se suočavalo sa određenim problemima jer je riječ o velikom sustavu s ogromnim potencijalom.  Na našim fakultetima i akademijama studira nešto manje od 70 000 studenata,  godišnje se upiše oko 11000 studenata na prvu godinu studija, dok u studentskim domovima stanuje oko 7500 studenata. Upravljati takvo velikim sustavom znači kontinuirano se suočavati s većim ili manjim problemima. Smatram da je trenutno najveći izazov pomiriti s jedne strane nedovoljna financijska sredstva, dok s druge strane imamo veliku potrebu za značajnijim znanstveno istraživačkim radom i umjetničkim produkcijama i publiciranjem rezultata toga rada. Bez ulaganja u istraživanje i razvoj niti jedna zemlja nije ostvarila značajnije razvojne rezultate pa ne možemo ni mi. U uvjetima nedovoljnog financiranja sustava visokog obrazovanja, Sveučilište u Zagrebu ipak uspijeva zadržati kvalitetu svojih programa i  znanstveno umjetničkih produkcija i dalje je eminentno sveučilište u zemlji i Europi.  Moramo znati da ulaganje u visoko obrazovanje i znanstveno istraživački i umjetnički rad nije trošak već ulaganje u bolju i sigurnu budućnost.

Dosadašnja uprava na čelu s rektorom Borasom  nebrojeno je puta upozoravala da država u nedovoljnoj mjeri prati i financira visoko školstvo i znanost, da zaostajemo za europskim prosjekom. Kako vi gledate na tu problematiku?

Hrvatska prema izdvajanjima za visoko obrazovanje (ispod 1% BDP-a) zaostaje za prosjekom EU, a taj zaostatak je puno veći u usporedbi s visoko razvijenim zemljama Europe (npr. Norveška 1,9% BDP-a, Austrija 1,8%, Danska 1,7%) odnosno s državama koje su predvodnice u uspješnom završetku tranzicijskog procesa (npr. Estonija 1,6%). Moramo biti svjesni svi zajedno da bez uspostave zemlje znanja nema niti uspješne države te u tom smislu smatram da trenutno financiranje visokog obrazovanja nije zadovoljavajuće. Sastavnice su prisiljene koristiti vlastite prihode za pokriće materijalnih troškova redovne djelatnosti, premda određen broj njih nije komercijalno usmjeren i nije u mogućnosti osigurati prihode na tržištu. U tim okolnostima Sveučilište je primorano intervenirati preraspodjelom kroz interventna sredstva na štetu razvoja i znanstvenog napretka. Moramo znati da sveučilišta, odnosno fakulteti i akademije nisu trgovačka društva ili startup kompanije, pa ćemo ih otvarati ili zatvarati ovisno o tome da li ostvaruju profit. Ona imaju punu širu i važniju misiju u društvu. Sveučilište u Zagrebu kao najveće nacionalno sveučilište čuvar je identiteta, opstojnosti i kulture našeg naroda i garant budućeg razvoja čitavog društva.

Moramo biti svjesni svi zajedno da bez uspostave zemlje znanja nema niti uspješne države te u tom smislu smatram da trenutno financiranje visokog obrazovanja nije zadovoljavajuće

Koji bi bili vaši prvi potezi kao novog rektora u osiguravanju boljeg financiranja Sveučilišta?

Odluka Vlade RH o programskom financiranju javnih visokih učilišta u Republici Hrvatskoj ističe završetkom akademske godine 2021/2022 i potrebno je donijeti novu Odluku o programskom financiranju javnih visokih učilišta za naredno razdoblje. S obzirom da je uz proračunsko financiranje, programsko financiranje jedan od glavnih izvora financiranja Sveučilišta, prvo što bih učinio je kroz pregovore osigurati promjenu modela financiranja i to u pogledu povećanja iznosa subvencija participacija školarina i promjenu parametara i indikatora mjerenja znanstveno nastavne i umjetničke aktivnosti. Osobno sam za potpisivanje programskog ugovora koji će Sveučilištu omogućiti stabilno odvijanje nastavne i znanstveno umjetničke djelatnosti uz pokriće osnovnih materijalnih troškova, ali i osiguranje prostora za razvojnu komponentu. Ne smijemo zaboraviti da je visoko obrazovanje jedna od djelatnosti od posebnog društvenog interesa.

Što za vas kao potencijalnog novog rektora znači „autonomija Sveučilišta“?

Ustav RH u članku 68. jamči autonomiju Sveučilišta te određuje da sveučilište samostalno odlučuje o svom ustrojstvu i djelovanju u skladu sa Zakonom. Stoga, autonomiju Sveučilišta vidim kao samostalnost sveučilišta da odlučuje o svojoj organizaciji i djelovanju, odnosno o svojim studijskim i umjetničkim programima, nastavi, znanstveno-istraživačkoj i umjetničkoj djelatnosti, kao i financijskim sredstvima poštujući zakonske okvire RH. Akademske slobode, akademska samouprava i autonomija sveučilišta uključuju i odgovornost akademske zajednice prema društvenoj zajednici. Uskraćivanje autonomije javnih sveučilišta put je ka etatizaciji sveučilišta čime bi bili ugrožene akademske slobode tj. sloboda znanstvenog, kulturnog i umjetničkog stvaralaštva što bi dovelo do društveno neprihvatljivih posljedica jednako kao i prepuštanje visokog obrazovanja tržištu. Autonomija sveučilišta je  „condicio sine qua non“ za uspješno obavljanje funkcije javnog Sveučilišta.

Kako gledate na zakonodavni okvir u kojem djeluje Sveučilište? Treba li ga mijenjati i na koji način?

Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju u Republici Hrvatskoj pisan je prvi puta 2003. godine, a nakon toga doživio je brojne nadopune, posljednju 2017. godine. Osobno smatram da je navedeni Zakon dobra podloga i okvir za današnju akademsku zajednicu, ali isto tako svjestan sam da smo preuzeli  obveze usklađivanja i kreiranja Europskog obrazovnog prostora. Naime, čelnici EU 2017. godine potpisali su dokument o stvaranju Europskog obrazovnog prostora – EEA – European Education Area, čiji dio je i Europski prostor visokog obrazovanja – EHEA – European Higher Education,  koji treba biti uspostavljen do 2025. godine, a ima za cilj povećati kvalitetu obrazovanja na prostoru EU, a time povećati i mobilnost studenata i nastavnika, te na kraju same radne snage. Naravno, da novi ciljevi zahtijevaju i nove zakonske okvire za njihovu realizaciju, pa vjerujem da će do ljeta biti donesen novi Zakon o znanosti i visokom obrazovanju. Međutim, ono što se nikako ne smije narušiti ni novim zakonom je autonomija sveučilišta, temeljna načela znanosti i visokog  obrazovanja, te financiranje javih sveučilišta. Vjerojatno će novi Zakon ići u pravcu isticanja i osiguravanja mobilnosti kako studenata, tako i nastavnika, priznavanju diploma, što će značiti određene promjene u organiziranju studijskih programa te kriterija za evaluaciju znanstvenika i napredovanje nastavnika. Očekujem jači naglasak na cjeloživotnim programima obrazovanja i uvođenje europske studentske iskaznice, što će trebati definirati u Zakonu. Novi europski obrazovni prostor treba osigurati kvalitetno obrazovanje koje osposobljava mlade ljude, treba osigurati ravnopravnost spolova; ulaganja usmjerena na digitalnu i zelenu tranziciju; te visoko kompetentne i motivirane profesore koji će imati karijere u različitim državama i institucijama za što je potrebna suradnja među sveučilištima Europe, pa očekujem da će to biti novine i izmjene u prijedlogu Zakona o znanosti i visokom obrazovanju.

Kako komentirate međunarodni položaj Sveučilišta? Što u tom kontekstu znače međunarodna rangiranja?

Rangiranje sveučilišta na relevantnim listama preduvjet je za međunarodnu reputaciju i ugled institucije pa se pozicioniranje Sveučilišta u Zagrebu  između 601. i 700. mjesta na Šangajskoj listi (Academic Ranking of World Universities – ARWU) smatra izuzetnim rezultatom jer je ta lista jedna od najprestižnijih. Sveučilište u Zagrebu je najviše rangirano sveučilište iz Republike Hrvatske na navedenoj listi. Za Šangajsku listu karakteristično je da se podatci o sveučilištima prikupljaju iz izvora izvan sveučilišta čime ova lista ne dopušta manipulacije podatcima samih sveučilišta. Biti na Šangajskoj listi znači biti među 1000 najboljih sveučilišta od 30000 sveučilišta u svijetu, od kojeg se broja svega 2000 kvalificira za rangiranje. Sveučilište u Zagrebu kroz osiguravanje znanstveno-istraživačke infrastrukture i potrebitih financijskih sredstava treba poticati znanstveno-istraživačku i umjetničku djelatnost i nadasve publiciranje u vrhunskim nacionalnim i svjetskim časopisima. Unatoč nedostatnim financijskim sredstvima, Sveučilište u Zagrebu treba nastaviti započeti put jačanja međunarodne vidljivosti, pomlađivanja Sveučilišta i ulazak mladih kvalitetnih ljudi, koji će zajedno s postojećim znanstvenim potencijalom podignuti znanstvenu produktivnost, a time i rangiranje Sveučilišta na Šangajskoj, ali i ostalim rang listama.

Jeste li zadovoljni ponašanjem i postupcima Sveučilišta u zadnje dvije godine pandemije koronavirusa?

Mislim da se Sveučilište dobro organiziralo u uvjetima pandemije. Prilagodili smo sve naše procese, kako nastavne tako i administrativne poslove, novom načinu rada na daljinu. Na svim sastavnicama nastavni proces nije stao, već je promptno organiziran u potpunosti on line ili kombinirano gdje su uvjeti to dozvoljavali. Gotovo sve naše sastavnice su u vrlo kratkom roku prilagodile svoje nastavne metode novim uvjetima i osigurale ostvarivanje postavljenih ishoda učenja. Na Sveučilište nije stigla niti jedna prijava o neodržavanju nastave u uvjetima pandemije što mi daje za pravo zaključiti da je naša institucija uspješno prošla prvi „stres test“ i da ima zadovoljavajuću osnovu za novu etapu digitalne transformacije.

Vaš stav, kao budućeg rektora, spram COVID potvrda na Sveučilištu? Studenti izražavaju sve veće nezadovoljstvo.

Razumljivo mi je zašto postoji nezadovoljstvo ne samo studenata nego i svih zaposlenih s obzirom na različite stavove po pitanju cijepljenja. Po tom pitanju trebamo uvažavati mišljenje struke i epidemiologa, a tu vidim značajnu ulogu naše sastavnice Medicinskog fakulteta. Ukoliko struka smatra, a smatra, da je kraj epidemije moguć isključivo podizanjem postotka cijepljenih, i ostvarivanjem imuniteta krda onda to treba biti i stav koji zastupa Sveučilište. Nisam za pritiske jer pritisci uvijek stvaraju otpor i ne daju zadovoljavajuće rezultate. Samo dijalog i otvorena komunikacija mogu polučiti razuman ishod.

Jeste li zadovoljni proaktivnošću naših studenata? Neki će reći da su današnje generacije previše uspavane, inertne, nezainteresirane za društvene promjene oko njih. Recimo, u usporedbi sa studentima Hrvatskog proljeća…

Svaka generacija ima neku svoju priču i nosi svoje breme, pa tako i ova. Ne možemo preslikati i uspoređivati generacije koje su odrastale u drugačijim društveno-političkim i ekonomskim uvjetima. Hrvatsko proljeće bilo je kulturno-politički pokret koji je imao za cilj provođenje reforme u hrvatskoj politici, društvu, gospodarstvu i kulturi, a neki od glavnih protagonista bili su profesori i studenti našeg Sveučilišta. Međutim, današnji studenti su uključeni u participativni model upravljanja Sveučilištem, kao i njihovi profesori, pa su de facto aktivni sudionici svih reformi koje se na toj instituciji provode.  Mi danas živimo u novom vremenu vrlo jakog i brzog tehničko-tehnološkog progresa koji mijenja i naš način života i rada te smatram da su mlađe generacije aktivnije i fleksibilnije po pitanju prilagodbe i držim da je pogrešno uvjerenje da mlade generacije nisu zainteresirane i ne prate. Upravo suprotno, smatram da su mladi danas puno bolje informirani jer im to omogućava nova tehnologija i da su također vrlo odlučni po pitanju ostvarivanja svojih prava koja determiniraju njihove daljnje karijere. Odlasci iz zemlje, tzv. „odljev mozgova“,  jasna su poruka kako nama na Sveučilištu, tako i svim ostalim dionicima, da je krajnje vrijeme poduzeti ozbiljne mjere kako bi mladi ljudi budućnost gradili u vlastitoj domovini, a ne iz nje odlazili. Današnji mladi možda nisu toliko politički uključeni kao sudionici Hrvatskog proljeća, ali nam pasivno daju jasne poruke. Vrijeme je da ih saslušamo. Svaka nova generacija načelno je bolja i uspješnija od one prethodne i smatram da to vrijedi i za ovu današnju.