Ženska klapa Sorelo nastala je pri Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu početkom 2015.godine. Okuplja osam mladih klapskih entuzijastica iz svih krajeva Lijepe naše. Ime klape simbolično ujedinjuje tri smjera matičnog fakulteta (SOcijalna pedagogija, REhabilitacija, LOgopedija).
Prvi službeni nastup klapa je zabilježila u prosincu 2015. kada je nastupila uz bok najvećim zagrebačkim klapama. Na natjecanju studentskih klapa u Zagrebu 2016. godine osvajaju treće mjesto stručnog ocjenjivačkog žirija, a 2017. godine na istom natjecanju osvajaju prvo mjesto stručnog ocjenjivačkog žirija i prvu nagradu publike. Klapa redovito nastupa na brojnim manifestacijama, klapskim smotrama i susretima diljem Hrvatske, iza sebe bilježe nastupe u Zagrebu, Splitu, Ivancu, Daruvaru, Dugopolju te Lumbardi na Korčuli.
Ako se prepustite naizgled jednostavnoj poeziji naroda i melodijama koje vas poput mantre vraćaju u neko drugo vrijeme, otkrit ćete mali svemir u kojem klapaši tako rado uživaju i sebično čuvaju
Na otvorenju 52. Festivala dalmatinskih klapa u Omišu pjevale su kao gošće, pobjednice debitantske večeri po glasovima publike. A u Omiš su se vratile i prošlog ljeta, točnije sredinom srpnja kada su sudjelovale u završnici 55. Festivala.
Žensku klapu Sorelo vodi Roko Radovan s Korčule, student 4. godine integriranog studija pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
A u Sorelu pjevaju:
– 1. sopran: Katarina Margaretić (Dubrovnik), 2. godina integriranog studija pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu
– 2. sopran: Lara Merlo (Zadar), 2.godina integriranog studija stomatologije na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu
– 2. sopran: Elena Miletić (Labin), 3. godina preddiplomskog studija logopedije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu
– 1. alt: Mirna Bakula (Posušje, BiH), 1. godina diplomskog studija sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
– 1. alt: Bisera Jurić (Hvar), magistra logopedije
– 2. alt: Barbara Tomić (Zagreb), 5. godina integriranog studija flaute na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te studentica 3.godine preddiplomskog studija logopedije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu
– 2. alt: Marta Skejo (Zadar), 1. godina diplomskog studija logopedije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu
– 2. alt: Nika Papeš (Krapina), 5. godina integriranog Učiteljskog studija na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu
Kako bi ih pobliže predstavili čitateljima Universitasa, sjeli smo s članicama i voditeljem, virtualno dakako, i popričali o svemu i svačemu.
Društvu je glazba prijeko potrebna, ta činjenica je ustanovljena još kod starih Grka, a potvrdila se i u ovoj pandemijskoj situaciji kada u najtežim situacijama prionemo upravo njoj, jer nam pruža utjehu, ljubav i sreću
Roko Radovan, stručni voditelj klape Sorelo
Kako je došlo do ideje da se osnuje klapa? Tko je bio idejni začetnik?
Bisera: Sve je počelo 2014. godine kada je fakultet, znajući da nekoliko studentica pjeva u Akademskom zboru Filozofskog fakulteta u Zagrebu Concordia discors, zamolio tu grupu studentica da otpjevaju par pjesama povodom svečanosti za Dan Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta. Nakon što se to ponovilo 2015. godine, pjevačice su počele razmišljati da stvarno postanu klapa. Uz poticanje članice Danijele Matulić i tadašnje prodekanice za nastavu Mirjane Lenček, ujesen 2015. godine rođena je klapa Sorelo.
Zašto baš klapa i klapsko pjevanje?
Bisera: Nekoliko prvih članica dolazilo je iz Dalmacije, a uz to su bile uronjene u klapske krugove i klapsko pjevanje odmalena. Kako je i ostalima “sjeo” klapski zvuk, postale smo baš klapa.
Katarina: Zašto baš klapa? Pa klapa je jedan poseban oblik muziciranja. Osim što trebate malu grupu talentiranih i sposobnih individualaca, ti isti individualci također moraju biti sposobni osluškivati druge glasove i napraviti jedan poseban grupni zvuk. To sve ne ide bez doze povjerenja, razumijevanja i velike ljubavi prema klapskoj pismi.
Kako biste slušatelju opisali klapsko pjevanje, po čemu se ono razlikuje od ostalih vokalnih sastava/ansambla?
Roko: Klapsko pjevanje je prvenstveno tradicionalno pjevanje, koje pod svojim krilom obuhvaća narodne pjesme svih krajeva Dalmacije, Istre, u novije vrijeme i Hercegovine. Četveroglasje muškog ili ženskog sastava je podosta rijetko, pa čak i većim nacionalnim kulturama. Kod nas je ono već ukorijenjeni dio naroda, talentiranih mladih sluhista koji nevezano za glazbeno obrazovanje, zdušno pjevaju ljubavne pjesme, pa i one tragičnijeg tona, sporijeg tempa, ali uvijek vedrog karaktera. Ponekad su tu i pjesme „rugalice”, one o odlasku u vojsku, na brod. Klapsko pjevanje je specifično i po načinu pjevanja koje je vrlo otvoreno, možemo laički reći grleno, pogotovo kod muških klapa. Upravo taj fenomen prirodnog pjevanja, raspona od visokih tenora i soprana, do dubokih baseva i altova, čini jedinstveni užitak slušanja kako bi se reklo „fuzije boja“ koja ponajviše u akustičnim prostorima dobiva punu paletu doživljaja. Ako se prepustite naizgled jednostavnoj poeziji naroda i melodijama koje vas poput mantre vraćaju u neko drugo vrijeme, otkrit ćete mali svemir u kojem klapaši tako rado uživaju i sebično čuvaju.
Naravno da pjevamo pod tušem! Ali i u autu, na putu do probe, na probi, zatim na putu s probe kući itd. Pjevanje je sastavni dio naše svakodnevice, a naš voditelj Roko i prvi sopran Katarina prepoznali su pjevanje i kao svoj životni poziv
Elena Miletić
Nekako je uvriježeno mišljenje da klape čine muškarci. Imate li podatak, koliko Hrvatska ima muških, a koliko ženskih klapa?
Mirna: Trenutno ne raspolažemo podacima koliki je omjer muškaraca i žena u klapskom svijetu, ali prema našem iskustvu, rekle bih, da je jednaka zastupljenost u obje strane. Na koncertima i smotrama gotovo je uvijek nastupao isti broj muških i ženskih klapa. Na Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu svake se godine održavaju dvije natjecateljske večeri – muška i ženska. Nije rijedak slučaj da se na natjecanje prijavi veći broj ženskih nego muških klapa.
Sorelo je zanimljivo ime – socijalna pedagogija, rehabilitacija, logopedija. Tko je smislio ime klape?
Bisera: Naziv je produkt zajedničkog mozganja članica u doba kad smo službeno postajale klapa. Isprva smo razmatrale o kakvom dalmatinskom dijalektalizmu, ali nismo mogle pronaći nama drag, a ujedno slobodan naziv, kojeg već nije upotrijebila druga klapa. Na kraju je odlučeno u imenu klape objediniti tri smjera na našem fakultetu, a naziv Sorelo ujedno aludira i na sestrinstvo (tal. sorelle = sestre).
Koliko vam je trebalo da se nađete na istoj valnoj duljini? Pretpostavljam da vas osam ima različite muzičke interese, želje, preferencije, drukčije doživljavate glazbu?
Bisera: Sorelo je studentska klapa, što je dodatni izazov. Česta je promjena članica, a nalaženje vremena za probe uvijek zahtijeva žongliranje studentskim, poslovnim i drugim obavezama. Zbog toga je nalaženje na istoj valnoj duljini rezultat truda sviju nas. U tome nam pomažu svako druženje nakon probe, kava i izlazak, a nastupi nas povežu na poseban način.
Katarina: Nikad nije lako naći skupinu ljudi koja se u potpunosti u svemu slaže. No, kada nađete osam cura koje imaju zajednički cilj oživljavanja skladbi sve se složi na svoje mjesto. Uvijek ima prostora za razmjenjivanje ideja i mišljenja. Ali nemojte misliti da je sve samo rad… Kada toliko vremena provodite zajedno sa grupom ljudi u tako intimnom izražavanju stvorite posebnu vezu i prijateljstvo koje ostaje za život!
Tko bira repertoar?
Katarina: Biranje repertoara ipak prepuštamo našem stručnom voditelju. Uz svoje osebujno glazbeno znanje i iskustvo, najbolje zna procijeniti što odgovara našim glasovima, ali i karakterima. No, ukoliko se pronađe neka pjesma koju sve članice doista žele izvesti, nekako uz nagovaranje uspijemo uvesti i takve skladbe.
Koji biste nastup dosad okarakterizirali kao najdraži? Zašto?
Mirna: Svaki nastup ima svoju čar, bilo to da pjevamo repertoar koji nam je srcu drag ili da je organizacija po našem guštu. Dosad smo često nastupale na našem fakultetu i posebno bi izdvojile pjevanje na svečanim promocijama. Uz to što smo svojim nastupom imale priliku uveličati poseban trenutak naših prijatelja i kolega, s ponosom smo mogle pokazati svoje rezultate rada i odricanja. Također, ne smijemo zaboraviti Festival dalmatinskih klapa u Omišu gdje se inače natječu najprestižnije klape iz cijele Hrvatske. U središtu klapske tradicije, iskusile smo poseban natjecateljski duh te stekle mnoštvo kvalitetnih poznanstva.
Kako usklađujete studentske obaveze s ljubavlju prema glazbi, probama, nastupima?
Mirna: Tijekom semestra se uvijek trudimo imati dvije probe tjedno i naravno uz sve naše privatne i fakultetske obaveze to iziskuje puno odricanja. Za vrijeme ispitnih rokova imamo kratku pauzu s probama jer nam je studiranje uvijek na vrhu liste prioriteta, ali zato kada se bliži neki važan nastup najčešće pojačamo broj tjednih proba da bi se mogle kvalitetno pripremiti. U svakom slučaju, usklađivanje studentskih obaveza s ljubavlju prema glazbi i klapi je izuzetno težak proces, ali donosi bogate rezultate.
Pjevate li doma pod tušem?
Elena: Naravno da pjevamo pod tušem! Ali i u autu, na putu do probe, na probi, zatim na putu s probe kući itd. Pjevanje je sastavni dio naše svakodnevice, a naš voditelj Roko i prvi sopran Katarina prepoznali su pjevanje i kao svoj životni poziv.
Treba li nam općenito u društvu više glazbe, pjevanja? Zašto?
Roko: Društvu je glazba prijeko potrebna, ta činjenica je ustanovljena još kod starih Grka, a potvrdila se i u ovoj pandemijskoj situaciji kada u najtežim situacijama prionemo upravo njoj, jer nam koja pruža utjehu, ljubav i sreću… Ali onaj drugi, možda još bitniji dio je glazba kao ona koja duhovno oplemenjuje, obrazuje, produbljuje. Pjevati uz druge u zboru, klapi, bendu je nešto što nam daje percepciju da glazba ipak nije samo zvuk, već mogućnost funkcioniranja s drugima kao glazbena, ali i ljudska cjelina, veća od nas samih. Glazba nije samo ona koja bi se trebala konzumirati kao egzistencijalna potreba, ona je pečat našeg identiteta kao naroda, ona je pečat karaktera. Ona je u svojim tekstovima i pečat svoje sredine. Na taj način bi se trebali obrazovati, i u tom segmentu možemo zauzeti stav o onom zdravonacionalnom. Glazba nas također mijenja i kao pojedince, kao članove društva; svaki posjet kazalištu, koncertu ili predstavi nas tjera na reakciju, razmišljanje i promišljanje gdje se mi nalazimo u tom društvu, jer glazba je uvijek stvarana na ideji. Zagrebati u ideju znači taknuti u sva polja našeg etičkog, moralnog i duhovnog života.
Koliko je točna ona stara „Tko pjeva, zlo ne misli“?
Elena: Apsolutno se slažemo s tom izrekom! Pjevanje nas ispunjava pozitivnom energijom i uvijek popravi raspoloženje. Upravo su zato večernje probe nakon napornog dana odličan način da se ispunimo pozitivnim mislima i na tren zaboravimo na učenje, ispite i ostale brige.
Koliko je generacija studenata već prošlo kroz klapu Sorelo i kakva vas budućnost čeka? Ima li interesa za sudjelovanje u klapi među novim studenticama koje dolaze na ERF?
Bisera: Već nekih osam generacija je pjevalo u Sorelu, a nadamo se da će ih biti i mnogo više te da će se kod mlađih generacija i dalje javljati interes za uključenje u ovu našu priču. Tome se i nadamo govoreći o budućnosti Sorela – nastavku druženja, pjevanja, nastupanja. A tko zna, možda ćemo jednom pričati i o cjelovečernjem koncertu Sorela.
Školama nedostaje stručnjaka svih profila
Mnoge se škole žale da nemaju kompletirane stručne timove, da im fali logopeda, socijalnih pedagoga također ima premalo. Kako to promijeniti?
Elena: Smatram kako bi trebalo doći do zakonskih promjena te da bi stručnjaci poput logopeda, edukacijskih rehabilitatora i socijalnih pedagoga trebali biti obavezni članovi stručnih timova. Time bi se otvarala nova radna mjesta koja bi se, nadam se, ispunila s obzirom na to da se povećavaju kvote za navedene smjerove na ERF-u te se na Sveučilištu u Rijeci nedavno otvorio studij logopedije.
Kako gledate da se na vašu struku gleda i poziva tek kada zagusti, kada se dogodi neki incident, veći propust u odgojnome sustavu? Zašto sustavno propuštamo poslušati struku u preventivnom smislu?
Bisera: U mnogim strukama naglašava se da je ključ baš u prevenciji. Jedan razlog zbog kojeg to, što se ovih struka tiče, ne funkcionira u Hrvatskoj je nedovoljna svijest društva o tome što podrazumijeva uredan razvoj, a što odstupanje. Dobronamjerni savjeti okoline često spominju bratiće, sestrične, susjede koji su “bili takvi isti kao mali, a pogledaj ih sad, sve je super”. Time se ljude odvraća od traženja savjeta i pomoći od stručnjaka. Drugi razlog je što stručnjaka nema dovoljno. Značajan broj djece, usprkos volji roditelja da do stručnjaka dođu što prije, zbog velikih lista čekanja ili geografske udaljenosti dolaze do stručnjaka prekasno.
Marginalizacija odgojnih predmeta
Kako gledate na to da su u hrvatskome obrazovnome sustavu kreativni predmeti poput likovne i glazbene kulture marginalizirani? Što mislite, koliko današnjim generacijama djece nedostaje takvih sadržaja?
Roko: Umjetnički predmeti u našem sustavu jesu ponešto marginalizirani, ali zapravo je veći problem to što od zaista bogatog izbora umjetničkih hobija u našoj maloj državi ne postoji ozbiljan pristup probiranju mladih talenata koji upravo među brojnim sastavima, orkestrima, većinom ostaju upravo na razini hobija ili s manjkom samopouzdanja da u umjetnost krenu za ozbiljno.
Kod nas još uvijek postoji ona floskula da se od umjetnosti ne može živjeti. Neuspjelo probiranje kvalitetno motiviranih pojedinaca u budućnosti stvara loše profesore koji u konačnici rade veću štetu nego korist, jer i sami ne vjeruju u posvetu umjetnosti.
Time gubimo borce za to da umjetnost dođe uz bok sportu, što je nužno jer je jako teško laičkim jezikom reći zašto bi u ovom modernom svijetu jedna neprofitna umjetnost bila relevantna. U usporedbi s Europom, mislim da još uvijek dobro stojimo, okrenuti smo životnim vrijednostima, ali u njih nužno treba uklopiti umjetnost u većoj mjeri jer novije generacije gube doticaj sa živim, a umjetnost je ta koja od živog živi. Ne smijemo dopustiti da ovo vrijeme pretjeranog traženja pripadnosti, specifičnosti, uz toliku količinu izbora, napravi upravo suprotnost onog čemu teži.
