Svima nam nedostaje kvalitetnih dijaloga i nadahnutih rasprava

O logopediji se unazad nekoliko godina jako puno govori u javnosti, ali malo tko zna koliko je zapravo široko to područje te kada je potrebno obratiti se logopedu. Upravo je to bila ideja okosnica pokretanja podcasta

Logopedski podcast DijaLOG nastao je kao studentski projekt iz želje da se logopedija kao znanost i struka približi široj populaciji kroz lako dostupan i sve popularniji medij – podcast.  U jeku rastuće podcast scene, ali i sve traženijeg zanimanja logopeda, osnovan je DijaLOG kao prvi i jedini logopedski podcast u Hrvatskoj i regiji te je dostupan na svim većim streaming platformama poput Soundclouda, Spotifya, Apple Podcasts i Deezera. Projekt je pokrenut kao proizvod kreativnog razmišljanja i djelovanja, želje za promidžbom struke te širenjem javne svijesti.

Projekt su pokrenule apsolventice logopedije Laura Marinović, Ines Perović, Angela Peršun i Tamara Vlahović 2022. godine, a zajedno s njihovom neformalnom mentoricom dr. sc. Dorom Knežević, višom asistenticom Odsjeka za logopediju, pokušale su nam objasniti zašto je DijaLOG možda i najbolji format za prenošenje logopedskih znanja, tajni i recepata za uspješne terapije.

Zašto ste se odlučile na pokretanje podcasta? Je li ta „moderna“ forma najprikladnija za prenošenje poruka u današnjem društvu…?

LAURA: Tražile smo način da logopediju izvadimo iz onog, nažalost ustaljenog okvira da je logoped “Teta za R i mucanje”. O logopediji najčešće razmišljamo upravo u tom kontekstu, ali ona se krije u mnogim drugim sferama pojedinca. Nastojimo kroz epizode nekako prenijeti taj naš entuzijazam oko struke slušateljima i svim zainteresiranima. Što se tiče podcastinga; podcast scena u Hrvatskoj i regiji još uvijek je u svojim začecima, iako je svakim danom sve bogatija. Tako smo mi uvidjele prostor u kojem se naš podcast može razvijati i DijaLOG je pokrenut.

TAMARA: Mislim da je sve veća popularnost podcasta kao novog medija za prenošenje informacija, što se može vidjeti i po isječcima na Tik Toku, Instagramu, Facebooku. Primijetile smo da u Hrvatskoj, a i šire, ne postoji podcast na temu logopedije pa smo pomislile “Zašto ne bismo mi pokrenule prvi?”. Naravno, to se u početku činilo samo kao neka pusta ideja, ali uz ustrajnost i motivaciju ta ideja se pretvorila u uspješan projekt.

ANGELA: Podcast je medij koji omogućuje pristup svima, u bilo kojem trenutku – samo je potrebna internetska veza. U našem slučaju, radi se o audio podcastu, samo glas, bez slike. Naš cilj je omogućiti pristup informacijama vezanim uz struku i šire svima koji žele znati više, a upravo podcastom kao modernom i ekonomičnom formom smatramo da smo u tome i uspjele.

INES: S obzirom na to da je logopedija jako opsežno područje, mislim da smo shvatile da puno toga želimo prenijeti široj javnosti i da društvene mreže nisu dovoljne. Mislim da su danas Instagram, Tik Tok i druge mreže glavni izvor informacija, ali tu primarno ljudi saznaju kratke i svakodnevne “fun facts”. Nama je trebala platforma da malo šire pričamo o temama koje nas zanimaju i o kojima u suštini i mi želimo znati više. Naše svakodnevne razgovore na kavi nakon predavanja samo smo prenijele u ovu digitalnu formu i omogućile da ih čuju i mnogi drugi.

Imam dojam da se danas komunikacija svela na neke trivijalne teme, da postoji opća anksioznost oko pokretanja razgovora o nekim, ponekad teškim, ali bitnim i zanimljivim temama
– Laura Marinović –

Imate li i vi osjećaj da nam danas najviše nedostaje upravo tog dijaloga?

LAURA: Ne samo općenito dijaloga, već kvalitetnih razgovora. Zazirem od small talka i zaobilazim ga u širokom luku kad god mogu. Imam dojam da se danas komunikacija svela na neke trivijalne teme, da postoji opća anksioznost oko pokretanja razgovora o nekim, ponekad teškim, ali bitnim i zanimljivim temama. Na ljude gledam kao na riznice znanja, iskustava i anegdota i u svakom razgovoru nastojim prodrijeti do toga. To igra veliku ulogu i u moderiranju epizoda u Podcastu. U DijaLOGu su dosad gostovale i osobe koje su moji prijatelji ili bliski suradnici, odnosno osobe za koje sam smatrala da već sve znam o njima – i opet, u trenutku kada smo iza mikrofona i u potpunosti posvećeni nekoj temi na sat, dva saznam neke potpuno nove informacije o njima, da se zapitam “Čovječe, pa kako mi to nisi nikad prije rekla?”.

TAMARA: Kako u privatnom, tako i u profesionalnom životu, mislim da nam nedostaje iskrenih razgovora. Ljudi se ustručavaju pitati što ih zanima i boje se da će reći nešto pogrešno. Mislim da to prvenstveno mogu primijetiti naši profesori na faksu kad nastane muk nakon slavne rečenice “Ima nekih pitanja?”. U našem podcastu trudimo se postaviti pitanja čiji odgovori bi razbistrili neke nedoumice u logopediji, prvenstveno našim slušateljima, a na kraju krajeva i nama samima. Brojne se vrijedne informacije mogu saznati od naših iskusnijih kolega logopeda i stručnjaka sličnih struka, zato smatramo da je opušteni razgovor ispred mikrofona savršena platforma za dijeljenje iskustava i znanja.

ANGELA: Definitivno! Razgovor i rasprava otvaraju vrata novim spoznajama, omogućavaju sagledavanje iz tuđe perspektive i djeluju na otvorenost prema prihvaćanju drugih načina razmišljanja i pogleda na svijet. U današnje doba klasični dijalog zamjenjuju (često tekstualni) razgovori putem društvenih medija, ali i samostalno informiranje putem interneta. Ovim projektom povezujemo te dvije krajnosti- dajemo prostora klasičnom dijalogu, ali ga otvaramo svima koji su zainteresirani za sudjelovanje. Iskoristit ću ovu priliku da pozovem naše slušatelje na interakciju putem naših društvenih mreža- otvoreni smo za sve komentare i kritike te se veselimo proširiti DijaLOG i van studija za snimanje!

INES: S jedne strane mislim da nam je digitalizacija donijela toliko informacija nadohvat ruke i uz samo jedan klik. Možemo tako brzo dobiti sve informacije o nekoj temi i tako zadovoljiti vlastitu želju i potrebu za znanjem. Ipak, mislim da te prikupljene informacije itekako treba razmijeniti u društvu. Kritičko razmišljanje, vođenje diskusije, iznošenje činjenica i slušanje tuđih stavova su ono što pokreće ovo društvo. Mislim da nam malo nedostaje te interakcije uživo jer se ona uvelike prebacila u digitalni oblik. Mi smo se podcastom priklonili tom trendu, ali na svoj način. Razgovor uživo još uvijek je tu, ali dostupan digitalnim putem za sve one koji nemaju priliku voditi dijalog uživo o tim temama.

Djeca mlađa od 2 godine uopće ne bi smjela biti izložena ekranima, a djeca u dobi od 2 do 4 godine maksimalno jedan sat dnevno, i to sadržajima primjerenima njihovoj dobi

Kako postići da se odmaknemo svi skupa od ekrana, da se pogledamo ponovno u oči, da krenemo razgovarati uživo, boraviti u društvu jedni drugih, a ne samo preko virtualnih mreža?

LAURA: Trudom. Mislim da intuitivno znamo kada komunikaciju treba prebaciti uživo i o kojim se temama ne može razgovarati virtualno; da se barem trudimo prepoznati kada dijalog zahtijeva percepciju neverbalne komunikacije, intiman prostor i potpunu posvećenost sugovorniku.

TAMARA: U današnje doba, mislim da je skoro pa nemoguće odvojiti društvene mreže od naše svakodnevice. Ono što možemo učiniti je iskoristiti ih na najbolji mogući način, a da pritom one ne preuzimaju cijeli naš život.

ANGELA: Napredak digitalnih medija otvara pristup svijetu, svatko ima pristup informacijama nadohvat ruke, ali i mogućnost komunikacije s nekime tko se ne nalazi u neposrednoj blizini. Naravno – s velikom moći dolazi i velika odgovornost. Virtualni svijet nikad neće moći nadomjestiti interakciju licem u lice, od važnosti neverbalne komunikacije osobe s kojom komuniciramo, pa i do energije koju isključivo osjećamo u prisutnosti uživo.

INES: Mi smo generacija koja je zadnja odrastala i prošla te mlade godine djetinjstva bez ekrana. To bih rekla da je ključni faktor u našem odrastanju i današnjoj digitalnoj pismenosti, ali ne nužno potpunoj ovisnosti. Mislim da nas digitalno doba pomalo otuđuje, ali ja se osobno trudim odupirati tom trendu. Previše cijenim prijateljske razgovore uživo, dobro društvo i komunikaciju licem u lice da bih to ikad potpuno zamijenila s digitalnim interakcijama

Zašto ste vi osobno izabrale baš studij logopedije?

LAURA: Haha, nisam! Logopedija je odabrala mene na neki način, haha. Nisam upala na svoj prvi izbor, a logopediju sam stavila na popis tek toliko jer je moja mama mislila da bi to moglo biti dobro za mene (hvala mama!). Tada o logopediji nisam znala puno, odnosno dolazila sam s onim istim stavovima da je logoped stručnjak za “R”. Ipak, odlučila sam dati priliku i ubrzo shvatila da je logopedija spoj svega onoga što me zanima –  jezik, komunikacija, kognicija. Sada se svakako više ne vidim kao stručnjak u području koje je bilo moj prvi izbor tada. Što je za vas, neće vas zaobići!

TAMARA: Kao i Lauri, logopedija mi je bila drugi izbor, na prvi, srećom, nisam upala. Suprotno tračevima, to ipak govori da nije tako teško upisati logopediju! U srednjoj školi sam najviše voljela psihologiju pa sam tijekom upisa na fakultet istraživala koji su sve studiji barem donekle povezani sa psihologijom, tako sam došla do logopedije i drago mi je da jesam!

ANGELA: U vrijeme biranja studija, je li itko znao što želi? Kad se malo prisjetim vlastitog razmišljanja u srednjoj školi, shvatim da nije toliko različito od današnjeg! Tada sam imala različite (neki bi rekli nespojive) interese, a i danas uživam spajati nespojivo. Logopediju sam vidjela kao studij i struku koja povezuje sve što me zanima. Priču savršeno upotpunjuje upravo pomagačka struka usmjerena ljudima s teškoćama i patologijom u tim područjima- logopedija.

INES: Oduvijek sam znala da nisam za prirodne znanosti i generalno STEM područje. Previše volim ljude i razgovor s njima te sam se oduvijek mogla zamisliti na nekom poslu koji uključuje stalnu potrebu za interakcijom i radom u kolektivu. Kroz istraživanje različitih zanimanja, došla sam do ERF-a. Tu mi se prvo jako svidjela socijalna pedagogija, ali večer prije zaključavanja lista, ipak je odluka pala na logopediju. Činilo mi se u tom trenutku da mi logopedija bolje stoji, da ću se tu bolje pronaći.

Previše cijenim prijateljske razgovore uživo, dobro društvo i komunikaciju licem u lice da bih to ikad potpuno zamijenila s digitalnim interakcijama
– Ines Perović –

Kako komentirate činjenicu da je Logopedija na ERF-u već godinama omiljeni i prvi izbor budućih studenata?

LAURA: Svijest o potrebi logopeda u različitim sustavima svakim danom sve više raste i drago mi je da interes za logopediju ne jenjava. Nadamo se da će i sustav uskoro prepoznati vrijednost naše struke kako ju danas prepoznaju brucoši te ju zaštititi donošenjem Zakona o logopediji i otvaranjem novih radnih mjesta tamo gdje ona nedostaju.

TAMARA: Mislim da je s punim pravom tome tako. Logopedija se, kao još uvijek relativno nova znanost, konstantno razvija i nudi širok izbor radnih mjesta. Svatko koga zanimaju pomagačke struke, mislim da može pronaći svoje mjesto u logopediji.

ANGELA: Drago mi je da budući studenti biraju pomagačku struku, jer je pomoć potrebna i uvijek će biti. S druge strane, voljela bih da je ta ista pomoć lako dostupna te za korisnike kojima je nužna – besplatna. Toj idealnoj situaciji možemo težiti jedino rasterećenjem privatnog sektora, tako da se otvori veći broj opcija za zapošljavanje u državnim institucijama.

INES: S obzirom na sve više izraženu potrebu za logopedima u društvu, zaista me ne iznenađuje tolika potražnja. Nedovoljno logopeda diplomira svaku godinu za trenutnu potrebu “na tržištu”. Osim toga, logopedija je humano zanimanje, jako opsežno i interdisciplinarno. Mislim da se mnogo različitih ljudi s različitim afinitetima lako pronađe u logopediji te je zato tolika želja za upisom ovog fakulteta.

Gdje se vidite za pet, deset godina, u struci, u Hrvatskoj, inozemstvu?

LAURA: Ovo se pitanje ne pita mlade studente s krizom identiteta! Mislim da ću uvijek na neki način biti u logopediji, možda ne nužno u direktnom terapeutskom radu, ali svakako ju previše volim da bih ju u potpunosti napustila. Tijekom studija smo i kolegice i ja uvijek imale neke svoje passion projekte, DijaLOG je samo jedan od njih, zato se veselim vidjeti što će se još izroditi na našim dugim zajedničkim kavama!

TAMARA: Nabasali ste na četveročlanu ekipu budućih logopeda koja, za razliku od većine studenata, baš i ne zna odgovoriti na ovo pitanje. Povezanost logopedije s hrvatskim jezikom me nekako veže za Hrvatsku, ali htjela bih raditi i u inozemstvu. Najviše me privlači razvoj aplikacija i novih asistivnih tehnologija, a mislim da ima puno prilika za učiti o tome i van Hrvatske. Ali…prvo da diplomiram!

ANGELA: Volim nove projekte i nove izazove, no ne razmišljam daleko u budućnost- uživam živjeti u trenutku. Otvorena sam za različite opcije i veselim se vidjeti što mi život donosi!

INES: Voljela bih jedan dio života provesti u inozemstvu, ali svakako mislim da je većina moje budućnosti smještena upravo u Hrvatskoj. Mislim da ću ostati u struci, ali ne nužno u kliničkom radu, već na nekakvim kreativnim projektima primarne prevencije baš poput ovog našeg podcasta.

---

DR. SC. DORA KNEŽEVIĆ, VIŠA ASISTENTICA ODSJEKA ZA LOGOPEDIJU:

Svaki vrtić i škola u državi trebao bi imati svog logopeda!

Zadnjih godina sve više ljudi, djece naročito, treba pomoć logopeda. To posebno primijetite kada svi oko vas imaju djecu, a vi hrabro izjavite da ste logoped po struci. No, šalu na stranu, broj djece koja trebaju logopeda je značajan, što dokazuju i liste čekanja u raznim institucijama u kojima rade logopedi. To možemo pripisati činjenici da je danas svijest o komunikacijskim, jezičnim i govornim poremećajima puno veća, i to u svim dobnim skupinama, a sama dijagnostika i dijagnostički instrumenti puno bolji i precizniji.

Jedno je istraživanje pokazalo (Krčmar, 2014) da djeca mlađa od 22 mjeseca nisu mogla naučiti nove riječi kroz ponovljeno izlaganje televizijskom programu, ali su uspjela naučiti iste riječi kroz interakcije licem u lice. Stoga bi preporuka bila da djeca mlađa od 2 godine uopće ne budu izložena ekranima, a djeca u dobi od 2 do 4 godine maksimalno jedan sat dnevno, i to sadržajima primjerenim njihovoj dobi.

Imala sam priliku raditi kao stručni suradnik logoped u vrtiću i znam koliko je važno da svaki vrtić i svaka škola, pa čak i srednja škola (jer teškoće ne prestaju s 14), ima barem jednog logopeda. To je važno osvijestiti i u vodstvu tih ustanova, kao i na razini grada i države. Evo, baš sam potaknuta ovim pitanjem, pogledala burzu rada i primijetila da nijedna škola trenutno nema raspisan natječaj za stručnog suradnika logopeda u školi, te svega dva natječaja za vrtić, i to u dijelovima Hrvatske gdje nedostaje i drugih kadrova!

---

TKO SU POKRETAČICE „DIJALOGA“?

LAURA MARINOVIĆ: Imam 24 godine i volim reći da živim u Zagrebu, a spavam u Dugom Selu – tako je to još otkako sam upisala i završila 2. gimnaziju u Zagrebu. U slobodno vrijeme trošim previše novaca na dobru hranu, izlaske i putovanja. Provela sam zadnja tri mjeseca u jezičnom laboratoriju u Berlinu i još uvijek se oporavljam od post-Erasmus bluesa. Trenutno radim kao asistent u marketingu za Omoguru ekipu, a kada izbjegavam pisati diplomski, planiram svoja ljetna putovanja, idem na ples i družim se s prijateljicama na kavi (čitaj: pelin).

TAMARA VLAHOVIĆ: Imam 24 godine, živim u Velikoj Gorici, takozvanoj “spavaonici” našeg glavnog grada gdje sam i završila opću gimnaziju. Upisala sam apsolventsku godinu kako bih u miru napisala diplomski, međutim te planove malo odgađa moj odlazak na studentsku razmjenu u divan gradić Gent. Tako da se trenutno bavim svime osim klasičnim studiranjem. Ali inače, treniram u plesnom klubu Megablast, osmišljavam objave za naše društvene mreže i/ili putujem gdje god stignem.

ANGELA PERŠUN: Kao i ostatak, i ja imam 24 godine, a jedina dolazim iz Zagreba. Završila sam 16. gimnaziju u Zagrebu, koja mi je omogućila kvalitetno poznavanje većeg broja stranih jezika, ali i dobru zabavu s ekipom na džamiji. U slobodno vrijeme provodim uživajući u glazbi, koju puštam na manjim događajima po gradu vikendom. Osim toga, na istu tu glazbu volim i plesati u svestranom plesnom studiju Hip Hop House.

INES PEROVIĆ: Imam 24 godine i dolazim iz Zadra, ali Zagreb obožavam jednako koliko i svoj rodni grad. Završila sam opći smjer Gimnazije Franje Petrića u Zadru i onda se uputila u naš glavni grad na studij. U slobodno vrijeme radim studentski posao koji jako volim i koji je umalo ugrozio moju logopedsku karijeru. Osim toga, treniram tajlandski boks, manevriram obavezama oko podcasta i pisanja diplomskog te uživam u beskrajnim razgovorima sa svojim prijateljima.

DORA KNEŽEVIĆ: Imam 31 godinu i dolazim iz Splita, a u Zagrebu živim od faksa. Završila sam 2. jezičnu gimnaziju, a diplomirala i doktorirala na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, a radim kao viši asistent na Odsjeku za logopediju na ERF-u. U slobodno vrijeme, kada ne oblikujem i mentoriram mlade umove poput ovih, volim putovati, ići na koncerte, isprobavati nove recepte i piti kavice u Programu u Martićevoj.