Svaki treći student boji se prije i tijekom ispita

Strah od ispitivanja ili ispitna anksioznost stanje je opće zabrinutosti, napetosti i neugode u ispitnim situacijama. Istraživanja u Hrvatskoj, Sjedinjenim Američkim Državama i Europi ukazuju da se postotak studenata s visokom ispitnom anksioznošću kreće od 25 do 30 posto. Dakle, svaki 3 ili 4 student osjeća visoku razinu zabrinutosti prije i tijekom ispita. Zapravo je safe to say, rekli bi Amerikanci, da nema onog studenta koji nije barem jednom doživio izniman strah od ispita.

Upravo zbog te, po mnogima, najstrašnije muke na putu do diplome, psihologinja Ivana Sadaić, s Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu organizirala je tijekom nedavnog Tjedna mozga na KIF-u radionicu pod nazivom „Kako se pripremiti za ispitivanje?“

– Osnovni izvor ovog straha je strah od neuspjeha koji je povezan s osjećajem nedovoljne pripremljenosti za ispitivanje praćen nesigurnošću u vlastite sposobnosti i znanje. Izvor straha može biti i vremenski pritisak uslijed loše planiranog učenja kao i zahtjevan raspored između ispita različitih predmeta. Vanjski pritisci, najčešće roditeljski ili visoki zahtjevi vezani uz prelazak na višu obrazovnu razinu, također mogu biti značajno doprinijeti pojavi i održavanju ispitne anksioznosti, pojašnjava za Universitas naša sugovornica.

Kada je pitam čega se mladi ljudi u školama i na fakultetima više plaše, pismenog ili usmenog ispitivanja, prisjećajući se ujedno vlastitih epizoda znojenja pred pločom ili vratima kabineta na nekome od kolokvija, Sadaić potvrđuje ono što i sam znam – studenti osjećaju višu razinu straha od ispitivanja na usmenim ispitima.

– Ono sadrži dodatan izvor stresa jer su u toj situaciji prisutne direktne reakcije okoline na naše znanje i izvedbu. Ta komponenta publike može značajno utjecati na povećanje straha. Ako pak gledate pojedinačnu razinu, onda to ovisi o pojedinom studentu. Nekim studentima pismeni ispit predstavlja veći izvor straha.

NEUGODNA, ALI VAŽNA I POŽELJNA EMOCIJA

Pogreške, neuspjesi, padovi su neizbježan dio života i moramo što prije osvijestiti da pogreška i pad na ispitu baš ništa ne govori o nama ili nekome drugome kao osobi
Ivana Sadaić

A simptomi straha su višestruki, zna to svatko tko prolazi ovu agoniju iz roka u rok. Uz emocionalne postoje i jasni tjelesni simptomi pa čak i značajne promjene ponašanju. Strah, zabrinutost, napetost i neugodu u ispitnim situacijama prate tjelesne, kognitivne i ponašajne promjene. Osobe s izraženom ispitnom anksioznošću često imaju negativne misli poput onih „Ništa ne znam.“, „Past ću.“, „Drugi će misliti da sam glup.“ i obično su vezane uz zamišljanje negativnih posljedica neuspjeha, pojašnjava nam psihologinja s Kineziologije.

–  Tjelesne promjene se odnose na povišenu pobuđenost koja se može manifestirati kao glavobolja, znojenje, lupanje srca, suhoća usta, mučnina, probavne smetnje i slično. Ponašanje koje se onda uslijed toga najčešće javlja je odgađanje učenja i izbjegavanje ispita. 

Psihologinja Sadaić ima savjet za učenike i studente. Prije svega, valja se dobro pripremiti za ispit.  Planiranjem učenja i stvaranjem dnevnih, tjednih i mjesečnih planova. Pri tome je važno da plan bude realan i uključuje sve one obavezne i slobodne aktivnosti koje su dio studentskog života. Planiranje i pridržavanje plana učenja osnova su za stvaranje osjećaja pripremljenosti za ispit.

Dok učite ne opterećujte se negativnim mislima i osjećajima vezanim uz ispit, usmjerite se na sadržaj koji učite i uklonite sve izazovne distrakcije, posebno mobitel, jasna je naša sugovornica. Tražite pomoć ako nešto ne razumijete i svakako budite redoviti na predavanjima i vježbama. Ne učite u zadnji čas! Ako je strah preintenzivan i zbog njega razmišljate o odustajanju od studiranja svakako se obratite za pomoć psihologu u nekom od studentskih savjetovališta.

– Ono što može pomoći je uvježbavanje situacija u kojima se javlja strah. Ako se bojite usmenog ispitivanja zamolite prijatelja ili nekog od bliskih ljudi da vam postavlja pitanja kao da ste na usmenom ispitu. Tako uvježbavate ponašanje koje će vam biti potrebno u situaciji koja vam izaziva strah. Isto vrijedi i za strah od pismenog ispitivanja, sami sastavite pitanja, odredite si vremenski rok i odgovarajte na pitanja kao da se nalazite na ispitu. I vježbe usmjerenog disanja, mogu smanjiti strah na način da smanjuju uzbuđenje odnosno umiruju tjelesne simptome anksioznosti. Svaki dan izdvojite 2 do 3 minute tijekom kojih ćete svoj fokus usmjeravati samo na to kako udišete i izdišete.

Sonja Biglbauer asistentica je  na Odsjeku za poremećaje u ponašanju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te radi i u Nastavno-kliničkom centru Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta te u Savjetovalištu za studente Filozofskog fakulteta. Stekla je titulu magistre psihologije 2014. godine, a trenutno je na Poslijediplomskom doktorskom studiju psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Završila je edukaciju iz kognitivno-bihevioralne terapije i govori nam da je strah, iako neugodna, važna i poželjna emocija. Pomaže nam bolje se nositi s opasnim i stresnim situacijama, jer potiče lučenje hormona adrenalina koji onda dovodi do tjelesnih i psihičkih promjena (“borba ili bijeg” reakcija).

– Ono što je potencijalno problematično i u svakom slučaju nešto što si ne bismo poželjeli je intenzitet  straha koji nas onemogućava u svakodnevnom funkcioniranju. Prvo je važno razumjeti što je strah od ispitivanja odnosno ispitna anksioznost, kako bismo mogli razumjeti zašto se ona javlja. Radi se o psihološkom stanju izražene tjeskobe ili straha od ispitnih situacija (provjere znanja, situacije vrednovanja). To izrazito neugodno stanje koje se javlja prije, za vrijeme i nakon ispitne situacije sastoji se od dvije temeljne komponente; kognitivna komponenta se odnosi na negativne misli koje ometaju uspjeh na ispitu, a tjelesna komponenta se odnosi na neugodne tjelesne simptome anksioznosti.

PROFESORI, SJETITE SE SVOJIH STUDENTSKIH DANA!

Slaže se Biglbauer s drugim stručnjacima koji govore da se takva vrsta straha može lako prepoznati po različitim tjelesnim simptomima. Ali i emocionalnim simptomima kao što su strah, ljutnja, bespomoćnost, razočaranost, bezvoljnost te kognitivnim simptomima (ponavljanje negativnih misli, poteškoće s koncentracijom, “blokada” u razmišljanju, zbunjenost i dr.)

– Ispitna anksioznost se javlja u ispitnim situacijama u kojima nam je važno kako ćemo biti vrednovani i može, ali i ne mora, biti povezana s činjenicom koliko smo dobro pripremljeni. Ako idemo za tim da je onima koji se pripremaju za ispit više stalo od onih koji se ne pripremaju, onda bismo ustvari očekivali da će upravo kod njih strah biti i veći. Iako, naravno, dobra priprema može umanjiti strah, smatra psihologinja s ERF-a.

Istraživanja psiholoških posljedica pandemije pokazuju da je broj anksioznih i depresivnih simptoma u populaciji građana Hrvatske narastao, dodaje psihologinja Ivana Sadaić s KIF-a, da su oni intenzivniji te da su njima posebno pogođeni mladi ljudi. To upućuje na to da je za očekivati da će u studentskoj populaciji biti više simptoma ispitne anksioznosti i da će biti izraženiji. Istovremeno, Sadaić ima iskustvo rada sa studentima Kineziološkog fakulteta koji izjavljuju da im je lakše online ispitivanje te da profesori imaju razumijevanje za specifičnu situaciju u kojoj se nalaze i nastoje im olakšati koliko god mogu.

Ono što prosvjetari, od osnovnoškolske do fakultetske razine, primjećuju; tijekom online nastave ima više varanja na testovima nego ranije, pa čak i od strane djece koja nikad nisu pokazivala sklonost tome. Psihologinja Sadaić ima objašnjenje za to:

– Sličan efekt je prisutan i kod nasilja putem interneta. Nedostatak neposrednog kontakta čini nas hrabrijima i sklonijima činiti stvari koje se ne bismo usudili da smo u neposrednom kontaktu s osobom i posljedicama neprihvatljivog ponašanja. Online komunikacija nam dozvoljava odmak koji nas čini sklonijima upustiti se u neprihvatljiva ponašanja, mogućnost kontrole prepisivanja je manja, dok su istovremeno mogućnosti varanja veće.

Živimo u kulturi gdje na varanje na testovima gledamo skoro kao na odraz snalažljivosti, kao „Ne smije se“, ali pravih i sustavnih sankcija nema
Sonja Biglbauer

Jasno, za bilo kakve šumove u komunikaciji krive su najčešće obje strane. Stoga je važno da i nastavnici shvate da prevelika strogoća vodi pojačanju stresa prilikom ispitnih situacija. Naše se sugovornice slažu da bi se profesori morali sjetiti svojih školskih/fakultetskih dana, jer većini njih zasigurno nije bilo svejedno biti u ispitnim situacijama te je i kod njih ponekad strah prevladao.

– Moram priznati da sam osobno “slaba” na ispitnu anksioznost iz nekoliko razloga. Prvo – i sama sam dosta anksiozna u ispitnim situacijama pa nekako automatski empatiziram s drugima kad se tako osjećaju. U pravilu interpretiram ispitnu anksioznost kod studenata kao nesrazmjer želje za dobrim ishodom/zadovoljavajućom ocjenom i vjerovanja u vlastite sposobnosti, iako se ponekad radi i o slaboj pripremljenosti. Zbog svega toga na samom usmenom ispitu, nastojim stvoriti opuštenu i pozitivnu atmosferu, uvijek otvorim s nekim “lakšim” pitanjem, a ako primijetim ozbiljnije simptome anksioznosti ponekad iskoristim i koju tehniku iz kognitivno-bihevioralne terapije. Na svim kolegijima na kojima ja sudjelujem u izvođenju nastave imamo usmene ispite i premda je to za mnoge studente izvor veće anksioznosti, mislim da je važno imati što više usmenih ispita kroz obrazovanje budući da  svi koji su ikad bili studenti znaju da se sasvim drukčije uči za ispit ako je usmeni, obrazlaže svoje metode profesorica Biglbauer.

FINSKI MODEL KAO UZOR

Kako bi onda stručnjaci, psiholozi koji jako dobro razumiju sve strahove koji se javljaju kod učenika i studenata (ali i dvojbe profesora u procesu vrednovanja), reformirali sustav obrazovanja? Mora li, naposljetku, ocjena i dalje biti primat našeg odgojno-obrazovnog sustava, pa svi skupa trčimo za ocjenom, dok je znanje (a još više odgoj) manje važno. Ivana Sadaić smatra dobrim finski model obrazovanja u kojemu se vrednovanje temelji na različitim formalnim i neformalnim načinima provjera znanja, uz razumijevanje i prihvaćanje individualnih karakteristika učenika i studenta.

– Iz finskog sustava možemo puno naučiti. Ono što može donijeti veliku promjenu je razvoj mentalnog sklopa u kojemu su pogreške i neuspjesi informacije o tome što idući puta trebamo drugačije, a ne informacija o tome koliko vrijedimo kao osoba. Pogreške, neuspjesi, padovi su neizbježan dio života i što prije osvijestimo da pogreška i pad na ispitu baš ništa ne govori o nama ili nekome drugome kao osobi to je manja vjerojatnost da ćemo strahovati od njihovih negativnih posljedica, zaključuje psihologinja Sadaić.

---

Dva pogleda na jedan problem

Postoje kritičari koji govore da zbog dječjeg-mladenačkog straha od ispitivanja, mi kao društvo pridajemo preveliku pažnju tom stresu zbog ocjene, pa nesvjesno spuštamo kriterije. Dokaz tome je i značajna inflacija odlikaša zadnjih godina… Kako to komentirate?

Ivana Sadaić, KIF: Ne bih se složila. Iz iskustva bih rekla da je inflacija odličnih ocjena češće povezana s pritiskom koji prosvjetni radnici imaju izvan učionice i predavaonice. Mislim da nikada nisam čula da je profesor ili nastavnik nekog studenta ili učenika ocijenio većom ocjenom jer ga je bilo strah ispitivanja, studentima se češće daju druge prilike za odgovaranje ili ih se ispituje na način koji izazva manji strah. Imati strah od ispitivanja ne znači, a priori, da student nešto nije naučio nego da ga intenzivna emocija i sve ono što ju prati ometa u tome da pokaže svoje znanje.

Sonja Biglbauer, ERF: Iz moje perspektive dižemo kriterije, ali ustvari spuštamo kvalitetu. S jedne strane sve ranije počinjemo inzistirati na 5,0 prosjeku, a onda odjednom imamo sve više odlikaša. Ne bih rekla da je razlog tome da djeca uče značajno više nego prije, ali ono što se može primijetiti je sve više djece koja su od najranije dobi u strahu od ispita i ocjena koje će dobiti. I to ne treba zanemarivati. Ne učimo ih da je nešto važno naučiti, nego dobiti ocjenu izvrstan. Živimo u društvu gdje se prosječnost tretira kao neuspjeh. Mislim da se svi trebamo zapitati je li zaista poželjno da smo svi izvrsni u apsolutno svemu i je li to, na kraju krajeva, uopće moguće? Kao društvo potičemo perfekcionizam, a onda se čudimo što su djeca i mladi toliko anksiozni i depresivni kada ne mogu zadovoljiti te nerealne standarde. Mišljenja sam da bi svijet bio ljepše mjesto kada bismo svi zagovarali ideju da smo dovoljno vrijedni i kad nismo savršeni.

---

KORISNE TEHNIKE UBLAŽAVANJE STRAHA

• dnevnik misli – prepoznajte čega vas je konkretno strah (neke od tih briga su točne, ali mnoge su netočne i zovu se „pogreške u mišljenju“)
• igranje uloga – u procesu učenja zamolite svoje bliske ljude da vas ispitaju gradivo
• proba ponašanja – ako se radi o usmenom ispitu ili nekakvom izlaganju, imajte „generalnu probu“ u vašem sigurnom okruženju (pred roditeljima, prijateljima, partnerima)
• tehnike distrakcije/odvlačenja misli – kada primijetite da vam misli „lete“ na brige i strahove, zaposlite mozak s nečim korisnim/ugodnim (primjerice čitajte naglas, riješite neki zadatak, zamišljajte nešto ugodno ili napravite nešto u čemu uživate – prošetajte, odvježbajte, pustite si omiljenu pjesmu, pogledajte film ili seriju…)
• tehnike relaksacije/opuštanja – kad osjetite neugodne tjelesne simptome anksioznosti, dišite duboko ili se malo protegnite
• kartice za suočavanje – napišite si nešto ohrabrujuće/motivirajuće što će vam pomoći u ispitnim situacijama (primjer, rečenice poput „Mogu ja to!“ ili „Bit će mi drago kad to riješim!“ ili „Sve će biti dobro.“)
• izlaganje – ne izbjegavajte ispitne situacije nego im se izlažite što više (počnite s temama ili predmetima koji su vam dragi i zanimljivi, izlažite se prvo pred manjim grupama ili ljudima s kojima se osjećate sigurno)