Sustavna politička korupcija ozbiljna je prijetnja Hrvatskoj

Redoviti profesor na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Mirko Bilandžić vodeći je hrvatski autoritet za pitanja nacionalne i međunarodne sigurnosti te izvrstan poznavatelj globalnog terorizma. S profesorom Bilandžićem za Universitas smo porazgovarali o aktualnim unutarnjim i vanjskim čimbenicima koji utječu na nacionalnu sigurnost Hrvatske, o turbulentnom stanju u hrvatskom susjedstvu, ali i o globalnim sigurnosnim izazovima, kao što su problemi političkog islama i masovnih migracija.

Kako biste opisali tridesetogodišnji hrvatski razvojni put u pogledu nacionalne sigurnosti?

– Nacionalna sigurnost kao temeljna jedinica sigurnosti odnosi se na sigurnost države i nacije. Nacionalnu sigurnost Hrvatske te institucije nacionalne sigurnosti i njihovo funkcioniranje moguće je analizirati kroz dvije perspektive, pri čemu su obje neodvojive od procesa državotvornosti. Prva se odnosi na proces stvaranja hrvatske države, a druga na proces njezine unutarnje izgradnje. Hrvatska je država postala stvarni subjekt međunarodnog poretka koji više nitko nikada ne može dovesti u pitanje. Disolucija bivše države i veličanstveni Domovinski rat dokazali su da hrvatska država posjeduje funkcionalne sposobnosti te da je sposobna ostvariti temeljnu kategoriju nacionalne sigurnosti: fizički opstanak države i njezina stanovništva. Punopravnim članstvom u euroatlantskim integracijama Hrvatska je definitivno zauzela mjesto značajnog subjekta međunarodnog poretka i međunarodne sigurnosti. U dva desetljeća prošla je put od egzistencijalne ugroženosti i dovođenja u pitanje opstojnosti do faktora stabilnosti. Od uvoznika međunarodne sigurnosti Hrvatska je postala izvoznik sigurnosti i održavatelj i stvaratelj međunarodnog mira. Ipak, treba reći da je jednom stvorena država u procesu unutarnje izgradnje funkcionalne države, države blagostanja, blagostanjem ispunjenog hrvatskog naroda i društva, ipak krenula drugim smjerom. Kotač povijesti se okrenuo. Politička, socijalna, gospodarska, upravljačka, moralna i duhovna kriza u kasnijem su razdoblju postale hrvatska svakodnevica.

Ta višerazinska kriza ugrožava nacionalne interese i sigurnost?

– U tom kontekstu treba razlikovati nacionalne interese i ugrožavajuće procese. Hrvatska prvenstveno treba definirati strateške nacionalne interese i provesti kontinuirano odgađane strukturalne reforme. Ništa manje značajna nije ni uloga Hrvatske kao aktera u regionalnom i međunarodnom okružju. Strateški akter nije onaj koji limitirano reaktivno djeluje na nesigurnosti i nepredviđene događaje. Strateški položaj ogleda se u sposobnosti proaktivnog oblikovanja unutarnje i vanjske socijalne i političke okoline. Hrvatska treba novi, drukčiji put u budućnost, dosadašnji modeli upravljanja Hrvatskom moraju otići u zaboravljeni zapećak prošlosti. Hrvatska naprosto treba novi put, treba, kako je govorio južnoafrički lider Nelson Mandela, “novo domoljublje”.

Politička patologija koja uključuje političku demagogiju, hipokriziju, korupciju i političku manipulaciju treba postati stvar prošlosti

Što bi to “novo domoljublje” trebalo uključivati?

– Njegov je sastavni dio kultura zahvalnosti i stvarno društveno priznanje temelja hrvatske državnosti: Domovinskog rata. Novo domoljublje zapravo je set načela koji determiniraju način funkcioniranja hrvatske države i društvenog života. To uključuje lege artis i bona fide funkcioniranje na svim razinama i u svim područjima, u skladu sa zakonom, profesionalnim zakonitostima i profesionalnom etikom u ime progresa hrvatske države, hrvatskog naroda, hrvatskih državljana i građana. Upravljanju hrvatskom državom i institucijama potrebne su javne politike (policy) temeljene na ekspertizama i znanju, a ne paušalne javne politike koje generiraju apologetske činjenice. Politička patologija koja uključuje političku demagogiju, hipokriziju, korupciju i političku manipulaciju treba postati stvar prošlosti. Upravljanje kadrovskim resursima treba biti temeljeno na sposobnosti i konkurentnosti, jednakosti šanse i odgovornosti, a ne partikularno-interesnoj podobnosti i nejednakosti. Novo domoljublje uključuje eliminaciju, posljednjih godina, umjetno stvorenih političkih i socijalnih podjela hrvatskog nacionalnog korpusa te povezivanje potencijala hrvatskog naroda u RH i iseljeništvu, socijalnu pravednost, usmjerenost općem dobru, društvenu solidarnost, društveno i institucionalno povjerenje, aktiviranje ukupnih socijalnih potencijala, međusobno uvažavanje i poštovanje različitosti. Završetak prošlosti i okretanje budućnosti, osuda i kažnjavanje svih zločina i pijetet svim žrtvama tih zločina, kultura sjećanja, kultura zahvalnosti, društveno priznanje neupitnih vrijednosti te liječenje sjećanja neugodne prošlosti nasušna su potreba hrvatskog društva i zalog budućnosti.     

Koji su ključni nacionalnosigurnosni izazovi s kojima se trenutačno suočavamo?

– Socijalnoznanstvena analiza unutarnje i vanjske empirije ukazuje na nekoliko ugrožavajućih izvora i sigurnosnih fenomena. Uz utemeljene stručne procjene da Hrvatskoj ne prijete nikakva izravna konvencionalna vojna ugrožavanja u predvidivoj budućnosti, nevojno područje ostaje u središtu interesa. Ekonomska sigurnost, sigurnost gospodarskog sustava i gospodarski razvoj zasigurno su na prvom mjestu. Gospodarski sektor je presudno područje nacionalne sigurnosti, i ne samo zbog ekonomske situacije, već i učinaka na druga društvena kretanja. Ugrožavajuće “nepoznanice”, kao što je pandemija COVID-19, dodatan su udar na ekonomsku sigurnost i ilustracija ranjivosti gospodarstva. Demografska pitanja i pitanje iseljavanja obrazovanih i nezadovoljnih dijelova populacije izazov su nacionalne sigurnosti. Korupcija je specifičan ugrožavajući čimbenik u Hrvatskoj izravno povezan s godinama nezavidnom ekonomskom situacijom. Korupcija, makar u silaznom trendu (u pogledu razmjera štete i društvene svijesti), ključno je obilježje hrvatske scene posljednjih desetljeća.

Je li upravo korupcija najveća unutarnja prijetnja razvoju hrvatske države?

– Apsolutno. Sustavna politička korupcija dominantan je oblik upravljanja Hrvatskom, dominantan oblik društvenih odnosa, osvajanja vlasti i održavanja na vlasti. Takav model nije rezultirao samo urušavanjem, uništavanjem ili pljačkom hrvatske države i hrvatskog društva, već su nepotizmi, klijentelizmi, kronizmi i prljavo-partikularni interesi i utjecaji doveli do negativne kadrovske selekcije i bitnih deficita institucionalnih državnih kapaciteta. Ukupno, sustavna politička korupcija ugrozila je nacionalnu sigurnost Hrvatske, i riječ je o ugrožavanju iz unutarnje okoline.

Recidivi agresivne ekspanzionističke prošlosti i recentne agresivne izjave službene Srbije i nastupi prema susjednim državama uvjetuju i sigurnosnu reakciju

Postoje, naravno, i vanjske sigurnosne prijetnje, prije svega u neposrednom susjedstvu?

– Svakako, protuterorizam i s njim povezana krizna žarišta i ugrožavajući procesi (npr. migracije) koji proizlaze iz terorističkog kompleksa važan su sigurnosni izazov. Hrvatska nije izuzeta od terorističke prijetnje, i to ne samo islamističke. Međunarodne dimenzije nacionalne sigurnosti Hrvatske, odnosno obveze izvršavanja savezništva koje proizlaze iz članstva u euroatlantskim integracijama, jedno su od presudnih područja nacionalne sigurnosti i nacionalnih interesa. Regionalna sigurnost, uz ekonomsku sigurnost i korupciju, možda je i najveći izazov za nacionalnu sigurnost Hrvatske u predvidivoj budućnosti. Višedimenzionalna nestabilna situacija u nizu regionalnih društava i država izazov je sam po sebi. Podjele u hrvatskom nacionalnom korpusu i hrvatskom društvu, među ostalim, utemeljene su i na povijesnom nasljeđu. Hrvatska se do sada nije suočila sa svim dimenzijama vlastite i naslijeđene prošlosti. Jedna od njih posebno je bitna. Pitanje razrješenja političkih ubojstava nakon 1945. eminentno je pitanje nacionalne sigurnosti. U ime budućnosti, Hrvatska mora pokazati snagu i sposobnost suočavanja s najmračnijom stranom naslijeđene prošlosti.

Spominjanje “srpskog svijeta” u izjavama srpskih dužnosnika zlokobno podsjeća na početak devedesetih…

– S time se svakako mogu složiti. Ti novi pristupi samo su prepakirane ranije težnje u promijenjenom kontekstu, regionalnom i međunarodnom. Možda bi odgovarali modelu “male velike Srbije”. Recidivi agresivne ekspanzionističke prošlosti i recentne agresivne izjave službene Srbije i nastupi prema susjednim državama uvjetuju i sigurnosnu reakciju. Odnosi između Hrvatske i Srbije na najnižoj su razini od vremena velikosrpske agresije na RH. Razdoblje postratne tranzicije i ograničenog partnerstva nije nastavljeno. Ambivalentnim aktualnim državnim liderima Srbije velikosrpski kontekst izvor je političkih i državnih karijera, ali, sve više poteza ukazuje, i ključna determinanta državnog djelovanja. U doglednoj budućnosti nije izvjesna promjena ni jedne od bitnih determinanti opetovanog, u redefiniranoj formi, jačanja velikosrpstva ni borbe za regionalnu dominaciju strateških aktera. Posljedično, u predvidivoj budućnosti to nije zanemariv sigurnosni izazov Republici Hrvatskoj. Recentni događaji ukazuju da procesi izgradnje sigurnosne arhitekture, stabilizacije, normalizacije međudržavnih odnosa, prekogranične suradnje i pomirenja nisu završeni ili su narušeni uz opetovano jačanje nacionalističke agresivne retorike.

Pretpostavljam da se time referirate i na nedavnu situaciju u Cetinju, ali i na latentna i manifestna iskrenja na Kosovu, u Republici Srpskoj…

– Svakako, među ostalim i na to. Crna Gora je bez sumnje trenutačno najozbiljnije krizno žarište u ovom dijelu Europe. Ta je zemlja u posljednjih 20-ak godina prošla turbulentne procese razdruživanja sa Srbijom i u institucionalnom se smislu odvojila od njezina stiska i okrenula Zapadu ušavši u NATO. Ostala je, međutim, tranzicijsko i uistinu duboko i višestruko podijeljeno društvo ili, preciznije, država s prosrpskim i procrnogorskim društvom, dakle država s deficitom legitimiteta ili pak privrženošću bitnih političkih, religijskih i identitetskih grupacija drugim državama. Nema nikakve dileme da je situacija u Crnoj Gori posljedica vanjskih utjecaja, prije svega iz Srbije, ali i širih geopolitičkih i geostrateških intervencija globalnih igrača.

Crna Gora trenutačno se izdvaja kao najozbiljnije krizno žarište na ovim prostorima

Ima li operacija ustoličenja patrijarha SPC-a na Cetinju elemente državnoga terorizma? Kakav razvoj situacije predviđate u Crnoj Gori, očekujete li eskalaciju?

– Teško bi to bilo označiti državnim terorizmom, ja bih to prije nazvao operacijom niskog intenziteta kao pokušajem utjecaja na političke procese u drugoj zemlji bez otkrivanja umiješanosti aktera koji iza operacije uistinu stoje. Oni se teško mogu precizno detektirati ili pak mogu uvjerljivo negirati vlastitu umiješanost. Operacije niskog intenziteta pritom mogu uključivati elemente nasilja. Ako bismo uspoređivali svih 15-ak kriznih žarišta na području jugoistoka Europe, Crna Gora se trenutačno izdvaja kao najozbiljnije. Svi su ostali sukobi na ovim prostorima, osim dinamičnog islamizma, na neki način zamrznuti, uključujući situaciju u BiH, sukobe Srbije i Kosova, etnički sukob s elementima pobune u Sjevernoj Makedoniji, višestrane granične sporove… Mogućnost eskalacije u Crnoj Gori postoji, dio uključenih aktera je za nju i spreman i sposoban, ali ipak smatram da do nje neće doći. Uz bitnu ograničenost resursa za ozbiljniju nasilnu eskalaciju sukoba, presudna je varijabla to što je Crna Gora ipak dio NATO alijanse i bez obzira na trenutačne političke okolnosti i vladajuće elite, ta se činjenica ne smije zanemariti. To je determinirajuća varijabla i prosrpskim ili anticrnogorskim strukturama crnogorskog establišmenta. Instrumenti NATO-a i sigurnosne strukture njegovih država-stupova, prvenstveno SAD-a, sposobni su promijeniti situaciju i okrenuti političke tijekove u smjeru stabilizacije i poželjnog progresa. NATO je još uvijek snažan jamac mira i sigurnosti, i lokalno i globalno. Hrvatska je, pak, regionalni lider i njezin angažman u tom smislu mora biti strateški osmišljen. Svaka nesigurnost u regiji udar je na Hrvatsku.

Kako, pak, procjenjujete trenutačnu sigurnosnu situaciju u Bosni i Hercegovini?

– Funkcionalna neizgrađenost države i fragmentiranost društava te nedostatak političko-socijalne kohezije, zajedno s ratnim posljedicama i nezadovoljstvom niza aktera mirovnim rješenjima ratnih sukoba, dostatan je sigurnosni izazov BiH. Državna fragilnost i neizgrađenost pogoduju nastanku ili tranzitnoj realizaciji niza dodatnih sigurnosnih izazova. Ukupni kontekst pogoduje i ugrožavanju socijetalne sigurnosti, pri čemu su određeni socijalni aspekti na području BiH promijenjeni (reislamizacija) i usmjereni k ekstremizaciji, konkretno terorizmu.

Može li se govoriti o bujanju islamizma u BiH?

– Naravno, islamizacija kao proces je konstitutivni element neovisne BiH u kontinuitetu. Taj višefazni proces u početku se odnosio na islamizaciju elita, u postratnom razdoblju na reislamizaciju društva, dok je u suvremenoj fazi evidentan kroz ulogu neoosmanizma. Termini politički islam ili islamizam koriste se u literaturi za opisivanje političko-religijskog pokreta koji smatra da je islam istodobno religija (din), način života (dunya) i država (dawla) i da stoga društvo i država trebaju biti organizirani u skladu s principima i odredbama islamskog prava (shar’ia). Islamizam (al-‘islamiyya) zajednički je naziv za političke ideologije koje drže kako islam nije samo religija, nego i politički sustav, ističući pri tome da se muslimani trebaju vratiti korijenima svoje vjere te se politički ujediniti. U implementaciji strategije, islamisti su, kako bi ostvarili “islamizaciju politike”, prvotno orijentirani na “islamizaciju društva”. Taj, tzv. od dna prema vrhu (bottom-up) proces radikalizacije i novačenja pobornika islamizma u BiH se postupno događa posljednja dva desetljeća. To je dugoročna strategija preoblikovanja društvenog poretka kao prve faze preoblikovanja političkog poretka. Simboličko i stvarno značenje toga procesa uvjerljivo je, potresnim svjedočanstvom “iz prve ruke” u autobiografskoj knjizi “U mreži zla” još 2007. opisao Ali Hamad, bivši pripadnik Al-Qa’ide u BiH, izvršitelj terorističkog udara u Mostaru 1997., koji će nakon odsluženja zatvorske kazne 2009. biti protjeran u rodni Bahrein.

Postoje li pouzdane procjene o broju potencijalno opasnih islamista u BiH?

– Neupitna je uvjerljivost stručnih stajališta iznesenih u studiji Zov rata u Siriji i bosanskohercegovački kontingent stranih boraca, iz pera profesora sarajevskog Fakulteta političkih znanosti i vrhunskog eksperta za tematiku (protu)terorizma Vlade Azinovića i islamskog teologa Muhameda Jusića, prema kojima su povratnici s bliskoistočnih ratišta izravna prijetnja za nacionalnu sigurnost BiH, ali i regionalnu i međunarodnu sigurnost. U spomenutoj se studiji procjenjuje da je do kraja 2014. iz BiH na naznačeno područje otišlo 217 ljudi (muškaraca, žena i djece), od čega ih se oko 25 posto vratilo u BiH, a 10-ak posto poginulo. Londonski ICSR iznosi broj do 330 osoba, dok recentniji medijski izvori koji se pozivaju na različite obavještajne agencije iznose da je u BiH 500 radikalnih islamista, kojima logističku mrežu i suradnike čini još 1500 osoba. Očito je da je socijalna grupacija radikaliziranih islamista ozbiljan sigurnosni izazov. Terorizam je time i dalje sigurnosni problem za BiH, ali i regionalnu protuterorističku suradnju. Kriminalizacija i kazneno sankcioniranje odlazaka na strana ratišta usmjereni su na posljedice, a ne na uzroke ovog fenomena. Protuterorističke strategije u kontekstu deradikalizacije islamizma zahtijevaju drukčije sadržaje. No, islamizacija nije problem samo BiH, to je i problem regionalne sigurnosti šire, o čemu svjedoče odlasci na sirijsko i iračko ratište osoba iz svih država ovog područja. Broj pristaša i privrženih osoba Islamskoj državi i drugim islamističkim terorističkim organizacijama s ovog područja nije zanemariv. Neki od njih već su bili sudionici terorističkih udara.

Može li povratak talibana na vlast u Afganistanu utjecati na dodatnu radikalizaciju unutar islamskih zajednica u hrvatskom susjedstvu?

– Svaki uspjeh političkog islama ima globalne odjeke. Ugled talibana u globalnom islamističkom svijetu raste jer su se njihova ideologija i strategija pokazale uspješnima; nakon što su nestali sa scene, oni su opet na vlasti. I opet su, u vlastitu narativu, pobijedili velesilu: SAD. To može imati utjecaj na radikalizaciju cijelog islamskog korpusa. Postoji nekoliko različitih oblika političkog islama. Postoji miroljubivi politički islamizam koji je prisutan u Tunisu, islamisti su na vlasti i u Iranu, Libanonu, Palestinskoj samoupravi… Tri su modela za ostvarenje političkog islama, jedan je karitativno-socijalni, drugi je legitimni i legalni politički aktivizam, a treći je ovaj najvidljiviji, nasilni, koji se, ne baš precizno, naziva džihad. Njegov presudni dio jest terorizam. Unutar različitih islamističkih skupina postoji sukob koji od ova tri modela primjenjivati. Drugi sukob postoji po pitanju strategije ostvarenja islamske države: borba protiv bližeg (sekularni muslimanski režimi) ili daljeg neprijatelja (SAD i saveznici).

Riječ je o razlici u strategiji talibana i Islamske države po pitanju ostvarenja političkog islama?

– Tako je. Stratešku avangardu islamizmu donijela je Al-Qa’ida, koja nikad nije išla na materijalizaciju umme, nikad nije proglašavala kalifat, utemeljeno predviđajući njegov poraz u srazu s moćnim Zapadom. Bin Laden je bio samo emir, vođa. Islamska država nije podržavala takvu strategiju i išli su na materijalizaciju i stvaranje Islamske države. I talibani, i Al-Qa’ida, i Islamska država nastali su u Afganistanu. Talibani trenutačno imaju emirat i ne pokazuju interes za proglašenjem kalifata. Najveći izazov pred Afganistanom je izvjestan unutarislamistički sukob. Drugim riječima, ako talibani žele unutarnji i vanjski legitimitet i prevlast, morat će pobijediti Islamsku državu i Al-Qa’idu. No, takav je ishod daleko od izvjesnog, barem u predvidivoj budućnosti.

Očekujete li značajniji priljev izbjeglica pred novim afganistanskim režimom na području Europe?

– Migracije se događaju stalno, no hoće li potencijalni izazov biti afganistanski izbjeglice, ostaje otvoreno pitanje, a trenutačno ne postoje indikatori pomoću kojih bismo mogli odrediti hoće li se one dogoditi i kojeg će intenziteta biti. To prije svega ovisi o talibanima, odnosno o tome kakva će biti priroda njihova nanovo uspostavljenoga režima. Ovisi o tome hoće li i koliko pouka talibani izvući iz prvoga razdoblja u kojem su bili na vlasti. Ako opet krenu u nemilosrdni totalitarizam i osvetničke pohode prema svim ne-talibanima i neistomišljenicima, onda će doći do destabilizacije Afganistana i bijega dijela stanovništva, pri čemu bi se nesumnjivo radilo o izbjeglicama, a ne o migrantima. Čak i ako do toga dođe, ostaje otvoreno pitanje hoće li se ti izbjeglice zadržati u susjednim zemljama ili će problem postati međunarodni.

Za kraj, kakva je uloga velesila na našem području, EU-a i SAD-a s jedne, a Rusije i Kine s druge strane?

– Sigurnosni izazovi jugoistoka Europe su regionalni, ali istodobno i europski i međunarodni. Njihovo rješavanje zahtijeva i angažman međunarodnih subjekata, prvenstveno SAD-a i EU-a. U protivnom, nerješavanje kriznih žarišta i ostavljanje “praznog prostora” značit će ulazak drugih strateških aktera s različitim strateškim ciljevima od europskih. Utjecaji Rusije, Turske i Kine, kao i moćnih i bogatih islamskih i islamističkih država, itekako su opipljivi. U slučaju nedostatnog američkog i europskog strateškog djelovanja i zanemarivanja jugoistoka Europe ili zapadnog Balkana, eskalacija potencijalnih kriznih žarišta u sukobe je izvjesna, ali i generiranje novih točaka sukoba koje mogu rezultirati i promjenama geostrateških interesnih zona te geopolitičke karte jugoistoka Europe. Europeizacija Balkana jest preduvjet eliminacije “balkanizacije Europe”.