Studenti kao turistički vodiči

Turistički obilazak nekadašnjeg rudnika kamenog ugljena u istarskom gradiću Raša od sredine srpnja ove godine vode studenti Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Tura nazvana Kova experience započinje na glavnom trgu u Raši na kojem se ističu crkva svete Barbare u obliku preokrenutog rudarskog vagoneta i zvonik u obliku rudarske lampe. Na trgu se nalazi muzej rudarstva Kovarska kuća Arsia koji je polazišna točka ture. Naziv muzeja potječe od lokalne riječi za rudnik – kova, dok je Arsia talijanski naziv za Rašu. Muzej se sastoji od dva dijela. Prvi dio imitira rudnik crnom bojom zidova i rudarskim alatima te autentičnim fotografijama i videozapisima predočava zahtjevne uvjete rada. Drugi dio je replika tipičnog rudarskog stana s eksponatima prikupljenima od lokalnog stanovništva. Većina eksponata potječe iz razdoblja od 1930-ih do 1960-ih godina (razdoblje fašističke Italije i Jugoslavije).

Otprilike 280 m dalje od muzeja nalazi se druga točka ture – Cetrti obrok koji je nekadašnja rudarska menza. Tamo posjetitelji kušaju aperitiv dobrodošlice i gledaju 10-minutni film Priče rudara u kojem rudari opisuju rad u rudniku. Nakon filma posjetitelji obuvaju svoje čizme ili tenisice i odijevaju vjetrovke jer je temperatura u rudniku 12 °C te dobivaju zaštitnu opremu za ulazak u rudnik – sigurnosne prsluke i šljemove s lampama.

Slijedi šetnja 230 m prema potkopu Karlota koji je treća točka ture. Ulaz u potkop Karlota nalazi se na 39 m nadmorske visine i kroz njega posjetitelji ulaze u rudnik. Tijekom rada rudnika potkopi su služili za prometovanje vagoneta – jedan potkop za ulazak, a drugi za izlazak. Na udaljenosti 1000 m od ulaza prema unutrašnjosti, na 34 m nadmorske visine, spajaju se potkopi Karlota i Raša. Tamo se nalazi 500 m duga podzemna prostorija sa strojevima kao što su dva izvozna stroja s pripadajućim dizalima u slijepim oknima – vertikalnim otvorima koji ne izlaze na površinu. Dizala su služila za prijevoz vagoneta s nižih horizonata koji sežu do 350 m dubine i potopljeni su vodom. Vagoneti s ugljenom bili su dovezeni s nižih horizonata do podzemne prostorije iz koje su transportirani potkopom prema izlazu na površinu i dalje željeznicom prema luci Bršica u Raškom zaljevu.

Najveća debljina ugljenih slojeva u rudniku Raša iznosila je 10-ak m. U podzemnoj prostoriji vidljivi su proslojci ugljena debljine 20-ak cm omeđeni slojevima vapnenaca. Vidljivo je i tipično otapanje vapnenca te nastajanje stalaktita koji vise sa stropa. Nakon obilaska podzemne prostorije posjetitelji izlaze potkopom Raša čiji se ulaz nalazi na 31 m nadmorske visine.

Tura završava u Cetrtom obroku marendom i ispunjavanjem evaluacijskih upitnika. Cjelokupni doživljaj traje 3 sata. Cijena ulaznice je 30 € za odrasle i 10 € za djecu od 14 do 18 godina. Ulazak u rudnik nije dozvoljen djeci do 14 godina i umirovljenicima slabije fizičke spremnosti.

Suradnja između Općine Raša i Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta omogućila je studentima izvrsno iskustvo u obliku plaćene stručne prakse. Ture su vodili studenti geološkog inženjerstva: Dora Rebeka Kunštić, Ivana Mladinović, Josipa Subotić, Pavle Vukobrat, Vedrana Filipović i studentica rudarstva Elizabeta Jerečić. Prof. dr. sc. Mario Dobrilović bio je zadužen za organizaciju studenata. Turističko-edukacijski obilazak rudnika Raša naglašava važnost bogate povijesti rudarenja na području Labinštine i utjecaja na razvoj regije te teži očuvanju rudarske baštine. Povratne informacije posjetitelja ukazuju da je obilazak rudnika zanimljiva i poučna turistička ponuda Općine Raša.

---

Povijesne informacije

Raša je najmlađi gradić u Istri izgrađen u svega godinu i pol za potrebe smještaja rudara tijekom talijanske uprave. U uskoj dolini potoka Krapna nalazilo se jezero koje je isušeno za potrebe gradnje koja je započela 1936. godine. Glavni projektant bio je tršćanski arhitekt Gustavo Pulitzer Finali koji je Rašu projektirao za 3000 – 4000 stanovnika te ju hijerarhijski podijelio. U donjem dijelu Raše živjeli su rudari, u gornjem dijelu tehničko osoblje, a u viletama uprava rudnika. Trg je predstavljao središte administrativnog, političkog i društvenog života. Svečana inauguracija Općine Raša održana je 4. studenog 1937. godine.

Rudarska djelatnost na području Labinštine, kojem pripada Raša, započinje tijekom mletačke vladavine. Nakon mletačke, francuske i austrijske uprave slijedi talijanska uprava te u razdoblju od 1936. do 1940. godine rudnici Labinštine postaju nositelji labinskog gospodarstva. Tada se razvija luka Bršica u Raškom zaljevu odakle je ugljen prevožen brodovima u Italiju i nastaje gradić Raša. 28. veljače 1940. godine dogodila se nesreća u rudniku Raša, na dubini od 240 m gdje je došlo do eksplozije ugljene prašine zbog čega je preminulo 185 rudara, a stotinjak ih je ozlijeđeno.

Rekordna proizvodnja od 1 158 000 tona ugljena s približno 10 470 radnika na području Labinštine ostvarena je 1942. godine. Uslijed ratnih zbivanja, u razdoblju od 1943. do 1945. godine, rudarilo se minimalno. Nakon kapitulacije Italije 1943. godine Rašu je okupirala nacistička Njemačka, a u travnju 1945. godine oslobodili su je jugoslavenski partizani. Po završetku Drugog svjetskog rata poduzeće Istarski ugljenokopi Raša, koje je bilo nadležno za rudnike Labinštine, imalo je važnu ulogu za obnovu i izgradnju jugoslavenske države. Najveća poslijeratna proizvodnja ostvarena je 1959. godine te je iznosila 860 100 tona ugljena uz 6 287 zaposlenih. Sredinom šezdesetih godina počinje kriza plasmana ugljena te je proizvodnja prepolovljena.

Rudnik Raša zatvoren je 1966. godine zbog geopolitičkih razloga i nerentabilnosti eksploatacije kamenog ugljena s visokim sadržajem sumpora koji iznosi 10 % i umanjuje kvalitetu ugljena, iako kameni ugljen ima visoku kaloričnu vrijednost. Najviše teškoća bilo je s prodajom sitnog ugljena pa je prihvaćen prijedlog izgradnje termoelektrane u Plominu koja je puštena u pogon 1971. godine. Većina rudnika Labinštine zatvorena je 1980-ih godina zbog nerentabilnosti dok rudarsku proizvodnju nastavlja novo poduzeće Istarski ugljenokopi Tupljak. 1999. godine biva zatvoren rudnik Tupljak, posljednji ugljenokop u Hrvatskoj.

Kartu, fotografije i osvrt pripremila Vedrana Filipović, studentica diplomskog studija geološkog inženjerstva