Sunčana Roksandić docentica je na Katedri za kazneno pravo Pravnog Fakulteta u Zagrebu. Dobitnica je stipendije za postdoktorsko istraživanje Zaklade “Marija i Mirjan Damaška”. Kao stipendistica te doktorska kandidatkinja Odjela za kriminologiju Max Planck Instituta za strano i međunarodno kazneno pravo u Freiburgu, obranila je disertaciju kao međunarodni dvojni doktorat.
Njezina knjiga, temeljena na doktorskom istraživanju pod naslovom “Prosecuting serious economic crimes as international crimes, a new mandate for the ICC?” tiskana je u izdanju “Duncker & Humblota” u Berlinu. Članica je mnogih hrvatskih i međunarodnih projekata i udruženja, a bila je i voditeljica Jean Monnet projekta naprednog seminara u EU kaznenom pravu i politici (2016. – 2019.) te suosnivačica i kodirektorica istoimenog tečaja koji se svake godine održava u IUC-u u Dubrovniku. Članica je Upravnog odbora Hrvatskog udruženja za kaznene znanosti i praksu.
Jedna je od kreatorica kurikuluma UNODC-a za području mira, korupcije i sigurnosti, te je u 2018. postala Education for Justice (UNODC E4J) Champion, University Module for teaching Integrity and Ethics. S docenticom smo porazgovarali o aktualnim i potencijalnim, pravnim i etičkim dimenzijama trenutačne globalne krize.
Prijelomni događaji mijenjaju društvo, a krizu koja nas je zadesila svakako možemo označiti prijelomnom…
– Prijelomni događaji mogu mijenjati društvo i nabolje i nagore. U nekim su slučajevima katastrofe, poput Drugoga svjetskog rata, bile počeci novih ljudskih nada. Doduše, nadam se da nećemo opet morati proći takve katastrofe da bi nastale neke značajne nove vrijednosti, poput Ujedinjenih naroda 1945. godine ili Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. godine. U konačnici, ni trajne vrijednosti Francuske revolucije ne bi bile stvorene da je ranije sve bilo tako sjajno. Niti bi Sjedinjene Američke Države postale sjedinjene i neovisne da u jednom trenutku nije stvorena kritična masa nezadovoljstva i zatiranja prava pojedinaca, iz čega su proistekle nove i trajne pozitivne vrijednosti. Vijeće Europe i njegova Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda stvoreni su u doba globalne tranzicije iz rata u mir te upravo tu tranziciju treba shvatiti kao jedan od ključnih motiva. Formalno obećavajući privrženost standardima zaštite ljudskih prava, jasno se i izričito udaljavamo od prijašnjih praksi njihova kršenja. Štoviše, specifični formalni načini suočavanja s prošlošću mogu se smatrati i izrazom simboličkog prekida i odmaka od prijašnjih diskriminirajućih politika i sustava. Europska unija kakvu danas poznajemo nastala je kao posljedica izbora suradnje, mira i trgovine, slobodnog kretanja osoba i kapitala, a ne sukoba, nacionalizma, zatvaranja granica, diskriminacije i stvaranja neprijatelja, što stvarnih, što izmišljenih.
Važno je, dakle, izvući pouke i unaprijediti demokratske standarde?
– Točno, izričito je važno znati pogledati u stvarnost i analizirati zašto je do katastrofa ili kriza došlo i pronaći snage za dolazak do istine. Pravo na istinu je od neizmjerne važnosti, pogotovo zato što neriješena pitanja mogu progoniti društva desetljećima. Primjerice, u Švicarskoj u neposrednom poslijeratnom razdoblju, jedna od prvih reakcija društva odnosila se na nezakonito prisvojenu imovinu koja je unesena u državu prije i nakon Drugog svjetskog rata. Međutim, tek u devedesetim godinama prošlog stoljeća osnovana je komisija čiji je zadatak bio provesti detaljna istraživanja i pokušati utvrditi povijesnu istinu. Kad-tad nas sustiže neizbježno ako želimo prosperirati i ići naprijedna zdravim osnovama.
Može se reći kako se u tranzicijskim procesima ne radi samo o političkim ili gospodarskim promjenama, nego su to procesi koji zadiru u srž identiteta društva te otvaraju raspravu u kojoj postoje različiti glasovi i mišljenja. Tako se i sposobnost Europskog suda za ljudska prava da osigura zaštitu proklamiranih ljudskih prava u razdobljima nakon nasilnih sukoba te tijekom tranzicije iz autoritarnih režima, stalno iznova propituje.
Međutim, izgledi za održivu demokraciju nisu dobri ako je stanovništvo siromašno i “nepismeno” pa ne može ni iskoristiti svoja participativna prava. Jedno od najvažnijih stajališta Europskog suda za ljudska prava koje se tiče razvoja novih demokracija izraženo je u njegovoj interpretaciji kako demokracija ne znači da uvijek prevladavaju stavovi većine. Naprotiv, mora se postići ravnoteža koja će osigurati pošten i pravilan odnos prema manjinama te izbjeći svaku zloupotrebu dominantne pozicije.
OČUVANJE LJUDSKIH PRAVA
Velik društveni učinak u novijoj povijesti ostavili su i teroristički napadi na SAD 2001.
– Kada govorimo o 11. rujna 2001., posljedice na društvo, one neposredne i u desetljeću nakon toga terorističkog napada, bile su proturječne. Primjerice, počeo je rat u Afganistanu koji još uvijek nije potpuno okončan. Intenzivno se istraživalo zašto je to tako, pa se, među ostalim, pronašlo da je sistemska korupcija u zemlji imala vrlo važnu ulogu. Većina je zemalja EU-a reagirala na događaje 11. rujna provođenjem različitih operativnih i zakonodavnih mjera usmjerenih na povećanje razine sigurnosti. Poduzete su zakonodavne mjere s ciljem jačanja pravosudnih mehanizama i posebnih istražnih ovlasti u državama članicama i usklađivanja postupaka protiv terorizma na razini Unije. Direktive usmjerene borbi protiv terorizma i njegova financiranja i dalje su sve obuhvatnije i relativno često se mijenjaju i dopunjuju. Teroristički napadi 11. ožujka 2004. godine u Madridu dodatno su ojačali proaktivnu politiku sigurnosti. No, kada govorimo o protuterorističkim mjerama, ne smijemo zaboraviti ni sljedeće – što je naglasio i ESLJP u presudi Zakharov protiv Rusije, 2015. godine – postoji rizik od zlostavljanja svojstven bilo kojem sustavu tajnog nadzora i nacionalni zakoni trebali bi osigurati odgovarajuća i učinkovita jamstva protiv samovolje i zloupotrebe. Štiteći jednu vrijednost, ne smijemo dopustiti da se druge zajamčene vrijednosti unište.
Očekujete li slične učinke aktualne krize? Treba li nas brinuti da će pojačani nadzor građana i kontrola života nadživjeti krizu?
– Nužno je naglasiti i stalno podsjećati da je i u aktualnoj krizi bitno očuvati zajamčena ljudska prava i vrijednosti. Jedna je stvar biti odgovoran građanin koji poštuje protuepidemijske mjere, a druga je stvar osjećati se kao okorjeli kriminalac nakon boravljenja s više od pet osoba u prostoriji ili odlaska kod naših starijih sugrađana. Pogotovo ako država počne vidjeti svugdje neprijatelje i smatrati da jedino stavljanje narukvica koje upozoravaju policiju o našim kretanjima mogu spasiti društvo od zaraze. Ako nas zaista samo to može spasiti, bojim se da nam spasa nema. Ali ne mislim da je tako. Moramo razumjeti što pravo na zdravstvenu zaštitu znači, kao i razumjeti što znači osiguranje dostupne zdravstvene zaštite i koja je uloga države u tome.
Trebaju li se neke pravne i moralne norme mijenjati u kriznim situacijama?
– Krađa bicikala neposredno nakon potresa u centru Zagreba navela me da razumijem kako se lako složiti s onima koji ističu važnost nadzornih kamera koje omogućuju pronalazak počinitelja. No, trebamo se zapitati i zašto do krađa dolazi i u ovakvim trenucima. Propisivanjem takvih krađa teškim krađama, jer su nastale iskorištavanjem stanja prouzročenog požarom, poplavom, potresom ili drugom nesrećom, jedan je dio priče gradnje sigurnijeg društva. Drugi, teži dio, jest raditi na edukaciji i preventivnim mjerama da se takve krađe ne bi događale. Da o provalama u stanove koji su dobili crvenu oznaku ni ne govorim. Mislim da će ovu krizu nadživjeti spoznaja da je važno razumijevanje slijeda i uzroka događaja. Nadživjeti će je i želja za očuvanjem i razvojem kroz povijest teško stečenih ljudskih prava, kao što su pravo na zdravlje i zdravstvenu zaštitu. Što je kriza teža, to je važnije očuvanje ovih vrijednosti u odgovorima na krizu. Ako kontrolu života i pojačani nadzor građana počinjemo razumijevati kao pojačan nadzor nad radom odgovornih osoba i pojačan nadzor poštovanja pravila svih struka, od zdravstvenih i pravnih do ugostiteljskih i uslužnih, onda smo nešto učinili za ovo društvo.
Koji su propisi nastali u proteklim mjesecima u našoj, ali i drugim zemljama, pravno i etički upitni u smislu kršenja ljudskih prava?
– Kolega Drumbl, profesor u SAD-u, i ja proveli smo pilot-istraživanje o povredama ljudskih prava širom svijeta koje smo objavili u formi osvrta i bloga i u hrvatskim medijima i na engleskom jeziku, pod naslovom “Virus i terorizam”, pozivanjem na izvještaje diljem svijeta koji su zabilježili povrede ljudskih prava. No, nismo jedini koji su o tome pisali, mnogi hrvatski i strani stručnjaci i znanstvenici počeli su intenzivno pisati i upozoravati na povrede koje mogu nastati zakonskim izmjenama po hitnom postupku, podlijeganjem javnim niskim strastima strastima ili zanemarivanjima pravila struke, pa čak i načela kaznenog prava i postupka. Poželjno je razvijati umjetnu inteligenciju, ali uputnije ju je koristiti za pronalazak lijeka protiv COVID-19 i za postizanje više razine zdravstvenih, socijalnih i ekonomskih prava nego za bitno pojačani nadzor nad građanima. Moram reći da mi je sada još draže, jer je održivi razvoj socijalnih prava u sinergiji s ekonomskim sada još potrebniji, što sam kao temu svog postdoktorskog istraživanja, koje je dobilo potporu Zaklade Marija i Mirjan Damaška, izabrala razvoj umjetne inteligencije u skladu sa zahtjevima ljudskog dostojanstva.
Je li zatvaranje granica i nepostojanje zajedničkog odgovora na krizu poraz ideje Europske unije?
– Nije. Ne pripadam onima koji to tvrde ili se tako osjećaju. Dapače. Mislim da je relativno uspješan odgovor na ovu pandemiju diljem Europske unije, ali i ostatka Europe, dokaz pobjede globalne sinergije i koordinacije mjera i učenja na pogreškama ili uspjesima drugih. To je kao da kažemo da je poraz Hrvatske to što je bio ograničen promet iz jedne županije u drugu za vrijeme najveće opasnosti od rasta broja zaraženih. Ipak, opasno je što sjever Europe ne razumije specifičan položaj juga ili zapad ne razumije istok (ili obrnuto) i ne polazi se od istog razumijevanja pojmova ekonomske solidarnosti, vladavine prava, demokracije i ljudskih prava.
Očekujete li da će kriza promijeniti i znanstvenoistraživački rad u smislu povećanja transdiciplinarnosti, usredotočenosti na problem i uvažavanja različitih struka?
– Ako se sve to dogodi, napravit ćemo jako puno za razvoj hrvatske znanosti, a time, u odgovarajućoj mjeri, i europske i svjetske znanosti. Nadam se da ćemo više istraživati što je korisno za naše društvo, i to ne samo kao izoliranu jedinicu nego i u kontekstu Europske unije, kontinenta i svijeta kojem pripadamo. Identificiranje onoga što istražujemo i svijest o tome zašto smo neko područje izabrali ili želimo izabrati za istraživanje je neobično važno. Prečesto se događalo da se više pažnje posvetilo istraživanju određenih pitanja koja nisu od primarne važnosti za razvoj društva i razumijevanje stanja u kojem se nalazimo, a zanemarivalo se hvatanje u koštac s pitanjima koja izravno tište hrvatsko društvo i koče njegov razvitak.
ZAŠTITA NAJRANJIVIJIH SKUPINA
Koji su najveći bioetički izazovi suvremenog društva i kako vaša UNESCO katedra pokušava odgovoriti na te izazove?
– Hrvatska jedinica UNESCO Chair Unita iz bioetike je odličan primjer kako bez inter i transdisciplinarnosti brojna pitanja ne možemo kvalitetno istraživati i rješavati. Neizmjerno uživam kada se okupimo, kada liječnici, filozofi, sociolozi, teolozi, ponekad i računalni stručnjaci i mi pravnici, počnemo raspravljati o bioetičkim pitanjima koja su i sada došla u središte pozornosti kako stručne i znanstvene, tako i šire javnosti. Godišnje debate naših studenata o odabranim temama sadržanim u UNESCO-ovoj Deklaraciji bioetici i ljudskim pravima, u sklopu obilježavanja Svjetskog dana bioetike 19. listopada, toliko su dobro zaživjele da je Svjetski odbor za obilježavanje toga dana hrvatski model prihvatio kao uzor te ga je preporučio svim nacionalnim jedinicama na usvajanje. Ako naše rasprave i dalje budu vodile povezivanju različitih stručnjaka i identificiranju tema za istraživanje, uvijek ću biti ponosna na sve koji su na bilo koji način sudjelovali u radu jedinice. Ove godine posebnu ćemo pažnju posvetiti odgovorima na pandemiju COVID-19 i suočavanju s izazovima trijaže, koji, nažalost, postanu realnost kada je zdravstveni sustav preopterećen. Koliko je to teško, pokazuju i nedavna učestalija samoubojstva liječnika, pogotovo u Rusiji, Velikoj Britaniji i SAD-u. Među suvremene izazove zasigurno spadaju i pitanja nejednakosti, dostupnosti zdravstvene zaštite, ali i uloge farmaceutskih kompanija, medicinskih istraživanja i razvoja umjetne inteligencije u skladu sa zaštitom ljudskog dostojanstva.
Bavite se bioetičkim pitanjima u zdravstvu s fokusom na zaštitu ranjivih skupina. Kako Hrvatska štiti svoje ugrožene društvene skupine?
– Društvo je toliko jako koliko su zaštićeni njegovi najranjiviji članovi. Ova pandemija pokazala je koliko je važno štititi naše starije sugrađane. Zanimljivo je da gotovo sve druge ranjive skupine imaju svoju konvenciju na razini UN-a, koja bi trebala pojačano štititi njihova prava – kao, primjerice, djeca, osobe s invaliditetom, a da starije osobe to nemaju. U nekim segmentima, regionalna pravna zaštita tih osoba je već uspostavljena, kao u Južnoj Americi i Afričkoj uniji, što je vrlo zanimljivo. Druga je stvar kako se ta prava oživotvoruju u praksi. U tome se krije i odgovor na vaše pitanje. U Republici Hrvatskoj uglavnom nije problem postojanje pravne zaštite ranjivih skupina, nego oživotvorenje tih prava u praksi. Svi mi koji se bavimo ljudskim pravima zasigurno imamo što raditi. Problem je također preveliki fokus na određenu grupu, a zanemarivanje drugih ranjivih skupina.
Pravosuđe je jedno od najkritiziranijih područja našega društva. Je li problem u zakonodavnom okviru ili u neprovođenju zakona. Kojim mjerama se situacija može poboljšati?
– Ovo pitanje zahtijeva poseban intervju. Ne bih se složila da je pravosuđe to koje treba biti najkritiziranije. Pravosuđe ne može riješiti sve boljke ovog društva, ali mora biti učinkovito, profesionalno i svi akteri moraju se ponašati s integritetom i stalno se obrazovati. Hrvatsko pravosuđe mora položiti test, kako u uspješnom procesuiranju teških političko-gospodarskih kaznenih djela, tako i u rješavanju devijantnih maloljetničkih ponašanja. Ista je stvar u drugim granama prava i sudovanja. U svakom slučaju, ne smije biti pod nedopuštenim prevladavajućim utjecajem politike i interesnih skupina, ali ne smije dopustiti ni podlijeganje pritisku javnosti prilikom određivanja sankcija individualnim počiniteljima. Pravnici trebaju znati kako se tumače pravne norme i koje su granice toga tumačenja. Ako to ne znaju, i mi se na fakultetima moramo zapitati što moramo promijeniti u načinu obrazovanja pravnika. Ako, pak, dobro prenesemo znanje, mora se detektirati u čemu je problem kod onih slučajeva u kojima su zabilježeni propusti.
