Slaven Bilić: Znanje je zakon!

Reći za Slavena Bilića da je slavni nogometaš, a sada i vrlo uspješan trener s karijerom diljem svijeta od Engleske do Kine svakako je točno. Ali nipošto ne i dovoljno. Slaven je i diplomirani pravnik i poliglot i – roker! Poznato je da su neki glazbenici poput Škota Roda Stewarta bili veliki ljubitelji nogometa, ali nije baš poznato da se neki nogometaš, k tome i osobite karijere, toliko zaljubio u glazbu da se neko vrijeme intenzivno s njom bavio, a Slaven je u Splitu svirao u bendovima Newera i Rawbau.

U nogometnoj karijeri je napravio gotovo sve. Kao hrvatski reprezentativac osvojio je brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine. Bio je zvijezda Hajduka, njemačkog Karlsruhea, West Ham Uniteda i Evertona. Kao trener također je uspješan i niže klubove u kojima radi. Bio je trener Hajduka, pa uspješan izbornik hrvatske mlade te čak šest godina hrvatske A-reprezentacije s kojom je dvaput izborio plasman na Europska prvenstva 2008. i 2012. godine da bi potom kao trener radio u Engleskoj (West Ham i WBA), Rusiji (Lokomotiv Moskva), Turskoj (Bešiktaš), Saudijskoj Arabiji (Al Ittihad) i danas je u Kini, u Pekingu odakle nam se i javio. Međutim, životna priča Slavena Bilića mogla je biti sasvim drukčija.

Kako ste uspjeli završiti fakultet pored svakodnevnih treninga?

– Nije bilo lako, naravno, ali previše se stvari mistificiraju. Ako se ima volje i ako napraviš dobar raspored svojih obveza, onda se sve može stići. Bitne su svakako radne navike, a one se stječu od malih nogu. Ja sam imao tu sreću, ili privilegiju, da je škola, odnosno obrazovanje, u mojoj obitelji bilo dosta bitno. Majka Marija je bila profesorica biologije i zemljopisa u OŠ “Šime Krstulović”, sada Skalice, a tata je bio doktor znanosti, predavao je političku ekonomiju na Ekonomskom i Pravnom fakultetu Sveučilišta u Splitu i onda ti je obrazovanje bilo nešto prirodno u svom obiteljskom okruženju. U mojoj obitelji, u mene doma, smatralo se najnormalnije da učiš, nije bilo drugih opcija.

Zašto baš Pravni fakultet?

– Ja sam se ozbiljno bavio nogometom, ali nakon juniorskog staža, dok još nisam postao prvotimac Hajduka, bilo mi je normalno da nakon srednje škole nastavim školovanje na fakultetu. Mogao sam, zbog svojih sportskih obveza, birati između prava i ekonomije. Drugo sve što je bilo dostupno u Splitu iziskivalo je redovito školovanje i nemoguće je bilo odlaziti na sva ta predavanja i vježbe na nekim drugim fakultetima usporedo s mojim svakodnevnim treninzima. Pravo me nije posebno zanimalo, ali kao što sam rekao, bio sam limitiran između prava i ekonomije i u to vrijeme, ne zbog toga što mi je pokojni otac bio profesor, nego je Pravni fakultet imao reprezentativnu zgradu u gradu, a ekonomija je bila negdje dolje zabačena na Toću i to me nije privlačilo. Tako sam se odlučio za Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu.

Koju ste osnovnu i srednju školu završili?

– Pohađao sam Osnovnu školu „Bratstvo jedinstvo“, današnja OŠ “Bol”, jer sam u blizini stanovao. A što se tiče srednje škole, ja sam ona „Šuvarova generacija“ i nismo sva četiri razreda išli u istu školu. U tadašnjem školstvu nije bilo klasične gimnazije i u trećem i četvrtom razredu izabrao sam kulturološki smjer jer je bio najbliži gimnazijskom gradivu. Kao odličan učenik bio sam oslobođen mature i redovito sam išao na natjecanja iz matematike i engleskog jezika.

Je li vam diploma bila neka vrsta odstupnice u slučaju da sportska karijera zakaže?

– U teoriji čak i jest, moglo bi se to tako sad reći, ali u suštini nisam studirao zbog toga. Nisam o tome razmišljao na takav način. Svakako sam htio biti nogometaš, a školovanje sam gurao koliko mogu. Istina je, lakše se realiziraš ako imaš diplomu.

Istina je i to da nisam imao karijeru kao recimo Alen Bokšić ili Robert Jarni koji su iz juniora odmah ušli u prvu momčad. Ja sam otišao igrati u Primorac iz Stobreča i Šibenik, dok me nisu pozvali natrag u Hajduk. Istodobno sam i studirao pa kad sam se vratio u Hajduk već sam bio na trećoj godini studija i onda mi je bilo glupo to zanemariti. Zašto da ne završim fakultet do kraja kad sam već došao do treće godine?

Zanimljivo je to što je baš mama htjela i gurala me da nastavim školovanje, dok na primjer mom tati to nije bilo bitno. Koliko god on bio profesor i doktor znanosti na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, on je u meni vidio nogometaša. A na kraju je, eto, ispalo da sam zadovoljio i majku i oca, a iznad svega sebe.

Je li vrijedilo truda?

– Naravno da je vrijedilo truda jer je to prije svega jedno osobno zadovoljstvo. No, moram priznati i da te u svijetu sporta gledaju opet nekako drukčijim očima kad znaju da si fakultetski obrazovan, da si diplomirao. Nije meni diploma pomogla u mojoj karijeri, pa niti to što možda neki misle da mi je kao diplomiranom pravniku lakše pri potpisivanju ugovora u raznim klubovima. Ne, to nema veze. Ali kad dođeš u neku novu sredinu bilo gdje u svijetu, kad dođem na pregovore, onda svi vide u mom životopisu da sam diplomirani pravnik i gledaju te drukčije, sa zrnom poštovanja. To ljudima znači. I znalo se apostrofirati u medijima da nisam samo nogometni trener, nego sam i diplomirani pravnik. Tu nestanu sve predrasude koje ljudi imaju prema sportašima, da se bave samo sportom i ništa drugo ne znaju. Diploma ti daje na imidžu, daje ti posebnu dimenziju i drukčiji si.

Kako gledate na sustav visokog obrazovanja u Hrvatskoj?

– Ja se ne bih u to miješao, ne bih pametovao, ali moja najstarija djeca Leo i Alani se školuju i znam nešto o tome. Ako mogu komparirati sa zemljama iz inozemstva, u našem sustavu obrazovanja učimo puno više općih stvari, što po meni uopće nije loše. Svatko može reći da ima tu dosta nepotrebnog, ali ti razvija mozak i daje opću kulturu, a to je od kapitalnog značaja. Znanje je zakon. Puno ljudi žali za propuštenim vremenom kad su ga mogli iskoristiti da budu obrazovaniji. Kad si mlad ne misliš na to, nego žuriš za nekim drugim, sporednim stvarima, izlaziš vani, tratiš vrijeme, a nije točno da se ne može sve uskladiti. Isto tako nije točno da ja nisam izlazio vani zato jer sam studirao. Pronalazio sam vremena za obje stvari. Prema tome, uopće nema dileme.

Što biste preporučili mladima koji se bave sportom – studirati ili ne?

– Svim mladima koji se bave sportom preporučio bih da studiraju. Neka pronađu ono što im je adekvatno, ali neka poslušaju moj savjet – znanje je zakon!