Sjećanje na Vukovar kroz riječi branitelja

Dan sjećanja na žrtvu Vukovara po drugi se puta obilježava u vrijeme epidemiološke krize, po drugi puta i  kao neradni dan, odnosno kao državni blagdan Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. I dok su se proteklih dana vodile brojne polemike oko toga treba li se održati Kolona sjećanja, tko treba danas biti fizički u Gradu Heroju, a tko zapaliti svijeću kod kuće, koliko se ljudi smije, a koliko ne smije okupiti, mi smo za komentar i sjećanje upitali branitelja koji je sudjelovao u obrani Vukovara.

Dr. sc. Renato Matić redoviti je profesor Odsjeka za sociologiju zagrebačkog Fakulteta hrvatskih studija i jedan od branitelja Vukovara. Za Universitas portal govori kako iz perspektive sjećanja, prije svega na svoje pale prijatelje i suborce, potom na sve koji su trajno izgubili zdravlje, kao i one koji su prošli zarobljeništvo i logore, osjeća nelagodu govoriti o sebi. Radije ističe kako mu se svaki dan od rata naovamo, a tako će vjerojatno biti do kraja života, izmjenjuju sjećanja na sretne i bezbrižne dane mladosti u Vukovaru, s onima koje je zauvijek obilježio rat. Nastoji, kaže, osvijestiti svaki dan življenja u miru i volio bi da nitko više nikada ne doživi stradanja kakva su prošli Vukovarci, ali i svi ljudi koji su bilo gdje i bilo kad osjetili rat. Prenosimo njegov komentar u cijelosti:

– Ne samo za Vukovar, već i za cijelo naše društvo, bilo bi najbolje da je suprotno, tj. da se Dan sjećanja obilježi šutnjom, a da se sve ostale dane, odgovorni, naravno mislim na političke aktere, uhvate konkretnog posla i tako pokažu sve ono što se toliko natječu pokazati ovih dana.

Sve se simboličke aktivnosti svakim suvišnim korakom pretvaraju u svoju suprotnost i otvaraju prostor patetici, što je dijametralno suprotno svakoj iskrenosti.

To je jedan od razloga zašto mnogi od nas, u Vukovar idu prije ili poslije, i to po mogućnosti, u vrijeme kad se ne ide „po službenoj dužnosti“. Naravno, mnogima iz niza razloga, odgovara upravo taj dan, i to je svakako razlog zašto Kolona sjećanja sad već ima svoju tradiciju. U tom bi smislu svakako bilo primjereno zauvijek prekinuti sa svim egoističnim i politikantskim pametovanjima, i ne mogu se načuditi izostanku razuma koji je u ovim pandemijskim okolnostima još jednom nadvladao mudrost i smisao za mjeru.

Otprilike u tim gabaritima, razmišljam i kad su u pitanju sva druga mjesta, koja su poprimila simbolički sadržaj, pa tako i Vodotoranj. Prije svega me raduje, što je unatoč „suprotnim naporima“ u vrijeme agresije, ostao na mjestu, potom zato što je zadržao osnovnu namjenu, i naravno da me raduje što je obnovljen. Ipak, užasno me zamara i živcira sva ostala nepotrebna „buka“ i nadmetanje u zaslugama.

O Vukovaru i njegovom značenju u ukupnim civilizacijskim i europskim okvirima se premalo zna, a ukupnim dojmovima danas upravljaju predrasude i potpuno nedorasli politički akteri na svim razinama donošenja odluka.

Zahvaljujući Bogom danom položaju, tamo se razvijala ne samo jedna od najstarijih svjetskih kultura, već su vukovarsku povijest obilježili gotovo svi europski narodi, koji su kroz to područje prolazili, ostajali, živjeli, međusobno se prožimali i ostavljali neizbrisiv trag. O tome svjedoče imena i prezimena ljudi koji su živjeli u Vukovaru, branili svoj grad, u njemu izgubili život. Zato bi danas bilo itekako korisno kada bi se osobe koje u ime politike dolaze u Vukovar, ili danas tamo politički djeluju, bolje informirale, i kada bi osvijestile odgovornost za svoje izgovorene riječi i poruke, zaključak je profesora Renata Matića povodom Dan sjećanja na žrtvu Vukovara.