Savršenstvo nas često čini napetima, a zahvalnost opušta!

Ovo je priča o Karlu Miškoviću, iznimnom 25-godišnjem mladiću koji se prije sedam godina našao na prekretnici života i u potrazi za odgovorima odvažio na pisanje knjige kako bi dublje i jasnije sagledao istinu, razumio sebe i druge te krenuo na put traganja za smislom. Zbirka eseja i misli pod nazivom Lately, I’ve Been Thinking nedavno je objavljena na engleskom jeziku, a njezin će autor reći kako je osjećaj divan jer nije nastala kao projekt nego kao potreba koja je utjecala na njegov osobni razvoj i koja mu je otvorila put k promjeni. Osobito  ga veseli što su se mnogi pronašli u njegovim pričama i prepoznali istinske vrijednosti koje životu daju smisao.

Karlo dolazi iz Županje, a nakon završetka diplomskoga studija Industrijsko inženjerstvo i menadžment na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilištu u Zagrebu zaposlio se u švicarskoj tvrtki Weidmann Electrical Technology, gdje kao specijalist za operativnu izvrsnost radi na optimizaciji internih sustava, digitalnih alata i upravljanju procesima unutar proizvodnih pogona u Hrvatskoj. Za znanstveni rad u području prediktivnog održavanja industrijskih sustava Karlo je 2024. godine dobio Rektorovu nagradu. U slobodno vrijeme trenira džiu-džicu, igra tenis i nogomet, ide u teretanu, putuje i istražuje nova mjesta. S Karlom smo razgovarali u impresivnom okružju nedaleko od spomenika oca hrvatske književnosti Marka Marulića i zgrade Hrvatskoga državnog arhiva.

Pisanje je postalo prostor u kojem sam mogao biti slab. I melankoličan. I izgubljen. A da me nitko ne prekida. I to mi je bilo dovoljno. Nije mi trebao plan, ni cilj, ni očekivanje da će knjiga ‘uspjeti’. Pisao sam jer nisam znao što drugo učiniti.

Prije sedam godina započeli ste jedno putovanje i zakoračili u pustolovinu koja vam je donijela brojne izazove i otvorila pitanja o životu i traganju za smislom i istinom. Je li pisanje knjige bio Vaš način da shvatite što osjećate i koliko je to utjecalo na vaš osobni razvoj?

Da, pisanje je bio moj način da zastanem i pogledam gdje sam, tko sam i zašto me neke stvari toliko pogađaju. U tom trenutku nisam imao ideju pisati knjigu, samo sam pokušavao razumjeti što mi se događa. A onda sam shvatio da kad napišem nešto iskreno, to više nije samo misao koja me guši, nego rečenica koja me na neki način oslobađa. Zanimljivo je kako je cijela knjiga nastala na engleskom jeziku. Ne zato što mi je to lakše ili modernije, nego zato što mi je to bio jedini način da se odmaknem dovoljno od sebe kako bih mogao čuti vlastite misli. Nedavno sam baš o tome razgovarao s dizajnericom knjige. Rekla je da mi Hrvati živimo emociju vrlo intenzivno, i u ljubavi i u svađi i u izražavanju općenito. Sve nam je nabijeno, blisko, teško i toplo u isto vrijeme. Na engleskom sam jeziku jasnije i čišće mogao čuti sebe. Nije bilo potrebe za velikim emocijama, bilo je prostora za misli. I kroz tu distancu, kroz taj drugi jezik, dobio sam ono što sam najviše trebao, a to je objektivnost. Knjiga nije nastajala kao projekt nego kao potreba. I možda je zato toliko utjecala na moj razvoj, jer nije bila pokušaj da “budem bolji čovjek” nego pokušaj da budem iskren. Bez imidža, bez maske, bez ukrasa. Pisanje me je promijenilo više nego išta drugo. Naučilo me da nije važno što sve misliš, nego koliko si zaista spreman pogledati te misli bez bježanja.

PISAO SAM U TIŠINI TRAŽEĆI ODGOVORE

Koji je bio prijelomni trenutak kad ste počeli pisati knjigu? Jeste li uopće slutili kamo će Vas odvesti to putovanje i koliko je ono izazovno?

Sjećam se ljeta nakon prve godine faksa, razdoblja u kojem sam se osjećao izgubljeno, zbunjeno, nesigurno. Nisam znao ni zašto sam na tom fakultetu, ni tko sam zapravo, ni što želim od života. I nekako u toj tišini, u toj praznini, počeo sam pisati. Ne s idejom da pišem knjigu, nego da izbacim iz sebe sve ono što nisam znao komu reći. Uvijek sam bio osoba koja bilježi jer vjerujem da postoji nešto u samom činu pisanja što ne možeš dobiti nigdje drugdje. Tada nisam znao kamo me to vodi. Nisam imao plan. Nisam znao hoće li to ikada itko pročitati. Ali znam da mi je pomoglo. Svaki put kad bih nešto zapisao, osjećao bih kao da sam skinuo kamen sa srca. S vremenom su te misli počele dobivati oblik. Ponekad bih u porukama s prijateljima ubacio neku misao koju sam zapisao ranije i često bi mi znali reći: “Pa ti bi stvarno trebao napisati knjigu.” I tako se ta ideja polako stvarala, potaknuta i tuđim riječima, ali i onim unutarnjim osjećajem da možda ipak imam nešto za reći. Pisanje je postalo prostor u kojem sam mogao biti slab. I melankoličan. I izgubljen. A da me nitko ne prekida. I to mi je bilo dovoljno. Nije mi trebao plan, ni cilj, ni očekivanje da će knjiga “uspjeti”. Pisao sam jer nisam znao što drugo učiniti. I sada kada gledam unatrag, to je možda bio i najvažniji trenutak mog života. Jesam li znao koliko će to biti izazovno? Nisam. I bolje da nisam. Jer da jesam, možda se nikada ne bih usudio. Ali baš zato što nisam znao, pustio sam da me vodi. I evo me sad tu, razgovaram o knjizi koja je nastala iz ničega i to je možda najljepši dio svega. Nije planirano, nije programirano, samo je stvarno. Baš kao i sve najljepše stvari u životu.

U knjizi govorite o stvarnim situacijama, dijeleći svoje misli i iskustva o samoći, o upravljanju sudbinom, prihvaćanju, dijeljenju s drugima i sreći. Koliko je važno da razumijemo sebe, ali i druge, bez obzira na naša htijenja i želje?

Mislim da je razumijevanje, i sebe i drugih, jedna od najvažnijih stvari u životu. Možda i najteža. Zato što često slušamo samo ono što želimo čuti. I gledamo druge kroz ono što bismo mi napravili, što mi osjećamo, što mi očekujemo. A kad to ne dobijemo, onda nas boli. I mislimo da nas netko ne poštuje, da nas ne voli dovoljno, da nešto nije u redu. A možda ta osoba samo nije kao mi. Zato sam i koncipirao knjigu kao razgovor, a ne kao vodič. Nisam htio dati odgovore, nego samo biti iskren u onome što osjećam, pa ako se netko prepozna u tome, dobro. Ako ne, opet dobro. Jer poanta nije da svi mislimo isto, nego da svi malo više pokušamo razumjeti zašto netko misli drukčije. I da to nije prijetnja, nego prostor da rastemo. Čitavu knjigu napisao sam pokušavajući razumjeti sebe, i nekad bih opet rekao da sam kao na početku. Katkada mi se čini da najviše patimo ne zato što nas netko ne voli, nego zato što se ne znamo nositi s osjećajima. Jer kad sebe ne razumiješ, onda ti je teško i biti nježan prema sebi. A kad nisi nježan prema sebi, teško ti je i prema drugima. Zato mislim da je važno ne reagirati odmah i ne zaključivati prebrzo. Treba naučiti slušati, čak i kad nam nije ugodno. Jer često se baš iza tih nelagodnih trenutaka skriva nešto što nam nedostaje. I u drugima. I u nama samima.

Upisali ste se na Fakultet strojarstva i brodogradnje premda to niste željeli svim srcem. Sanjali ste o stomatologiji, a onda spletom okolnosti završili na tehničkom fakultetu. Kako je to izgledalo na prvoj godini studija?

Na početku svog akademskog puta bio sam potpuno izgubljen. Stomatologija je bila moj san. Ne zato što sam imao neku obiteljsku tradiciju ili konkretan plan, nego zato što sam stvarno želio raditi nešto u čemu izravno pomažem ljudima. No, kako to već biva, nisam upao i završio sam na FSB-u, koji je bio više kao rezervna opcija nego kao pr(a)vi izbor. Ali, iskreno, to je samo bio nastavak jednog već poznatog osjećaja. Godinu prije faksa ozlijedio sam koljeno i tada mi je prvi put u životu nešto što sam volio i mislio da će trajati, jednostavno nestalo. Nogomet mi je bio sve. Bio sam uvjeren da ću to raditi zauvijek. To je bila ona stvar koja me činila najsretnijim čovjekom na svijetu. A onda odjednom… ništa. Dođeš do trenutka gdje ne znaš tko si kad ti netko oduzme ono što si mislio da te definira. I taj osjećaj, ta rupa koja ostane iza, ponovila se kasnije kad sam se upisao na fakultet koji zapravo nisam želio. Sjedio bih na predavanjima i gledao oko sebe ljude koji znaju što žele, a ja sam samo pokušavao ne pasti godinu. Nisam imao strast prema onome što učim, nisam imao osjećaj pripadnosti. Bilo je dana kad sam se pitao radim li sve to samo zato što “trebam” ili zato što stvarno želim. Iako to tada nisam znao, ta godina bila je početak nečeg važnog. Ne akademskog nego osobnog. Jer kad ti je teško, kad ti ništa nije jasno i kad ne znaš kamo ideš, tada se prvi put počneš stvarno pitati tko si bez svega toga. I danas sam zahvalan na toj zbunjenosti jer bez nje vjerojatno nikad ne bih počeo tražiti odgovore.

KNJIGA KOJA MU JE OTVORILA OČI

No, jedna Vam je knjiga promijenila pogled na svijet. Što ste iz nje naučili, kako ste stvari okrenuli u svoju korist i počeli razmišljati jasnije i otvorenije?

Knjiga Viktora Frankla Čovjekovo traganje za smislom promijenila mi je puno toga. Prvi sam je put pročitao u tom razdoblju kad sam bio izgubljen, nakon prve godine faksa. Tada mi se činilo da ne mogu ništa promijeniti, da su stvari jednostavno takve kakve jesu i da se moram pomiriti s time. A kad sam pročitao priču čovjeka koji je preživio koncentracijski logor i shvatio: ako on može pronaći smisao u tome, tko sam ja da kažem kako moj život nema smisla ‒ to me razbudilo! Posebno mi se urezala u pamćenje jedna njegova misao da smisao nije nešto što trebamo tražiti, nego da život postavlja pitanja nama. I da na ta pitanja odgovaramo, ne riječima nego postupcima. Tada mi je prvi put sinulo da možda ne moram imati sve odgovore i znati kamo idem, tko ću biti i zašto se sve ovo događa. Dovoljno da se pojavim, da dam sve od sebe u onome što radim i da kroz to dođem do odgovora. Mislim da mi je to otvorilo pogled. Prestao sam vrtjeti film “što bi bilo da je bilo” i prvi put sam stvarno počeo razmišljati na način „što mogu sad“.  Koliko god je jednostavno zvučalo, meni je to bilo ključno. Kad si fokusiran na to što ti je uskraćeno, ne vidiš ono što ti je dano. Od tada sam počeo gledati stvari drukčije: ne kao prepreke, nego kao pitanja na koja moram odgovoriti. Doduše, ne uvijek savršeno, ne uvijek s lakoćom, ali ustrajno i iskreno. I tako su se počele događati promjene. Ne preko noći, ali malo po malo. Kako u meni, tako i oko mene.

Znači li to da ste tada otpustili sve želje i očekivanja koja ste tiho prizivali i samo se prepustili onome što Vas čeka, dajući najbolje od sebe?

Znao sam da mi je dosta polovičnosti i da mi je dosta ići nekamo samo da “prođem”. Nisam više želio sjediti na predavanju i brojiti minute do odmora. Shvatio sam da ako već moram biti ondje, onda ću bar biti prisutan. Nisam otpustio baš sve želje i očekivanja. Iskreno, ni danas ne znam kako se to radi. Ali rekao sam sebi: ‘Ajde, vrijeme je da prestaneš izbjegavati stvari koje stoje ispred tebe, uhvati se u koštac s njima. Nemoj više raditi sve napola. Daj sve od sebe i vidi što će se dogoditi. To je bila neka moja tiha odluka. Ne velika i dramatična nego unutarnja. Rekao sam si: Pokušaj dati sto posto u učenju, na praksi, u odnosima, u onome što pišeš. I to me zapravo počelo mijenjati. Jer kad nešto radiš iskreno, u potpunosti, počneš osjećati da vrijedi. I kad ne uspiješ odmah, osjećaš da si dao sve, i onda ne nosiš gorčinu. A kad uspiješ, onda sigurno znaš da nije bilo slučajno. Zato bih radije rekao da nisam otpustio želje, nego sam ih stavio sa strane. Dao sam prednost djelovanju i trudu. To je postala neka moja životna mantra i svi moji bližnji će reći to za mene. Pustio sam da me ono što radim vodi dalje. Bez velikih planova. Samo s iskrenom namjerom da napravim najbolje što mogu s onim što imam.

Što sam više radio na tim praksama, to sam više shvaćao da inovacija ne mora biti nešto spektakularno. Katkada je najveći uspjeh kad pojednostaviš proces toliko da ga ljudi stvarno počnu koristiti. Kad rješenje nije samo pametno nego i korisno.

Pronašli ste strast u istraživanju i inovacijama, a kao apsolvent radili ste u velikim tvrtkama na optimizaciji sustava, i to vrlo uspješno. U kojim projektima ste sudjelovali i kakva ste iskustva ondje stekli?

U zadnjim godinama studiranja znao sam da ne želim sjediti doma i čekati obranu diplomskog. Htio sam iskoristiti to vrijeme i naučiti neke stvari kroz praksu, kroz stvarne situacije. Vidio sam da će stanje na tržištu biti takvo da, ako se ne potrudim izdvojiti svojim životopisom, vrlo vjerojatno ću morati uzeti prvu priliku koja mi dođe pod ruku. Prva praksa bila je u Škodi, u Češkoj. Ondje sam radio u internoj logistici, gdje sam redizajnirao kolica za transport dijelova i optimizirao tokove AGV vozila. Ono što me iznenadilo je da se taj moj dizajn stvarno počeo koristiti, i to ne samo u toj hali, nego i u drugim dijelovima grupacije. Prvi put sam osjetio da ono što radim stvarno ima neku težinu. Nakon toga sam radio u Rimac Technologyju na Bugatti programu, točnije na Tourbillonu. Ondje sam bio u odjelu proizvodnog inženjeringa i sudjelovao u pripremi proizvodnje. Automatizirao sam izvještavanje pomoću Pythona i VBA, radio s 3DEXPERIENCE softverom i prvi se put  našao u okružju gdje se očekuje brzina, preciznost i konkretan doprinos. Poslije sam otišao na praksu u Hilti, u sjedište u Lihtenštajnu. Ondje sam bio u kontrolingu, izrađivao Power BI dashboarde za operativne KPI-jeve, radio s podatcima iz SAP-a i pokušavao razumjeti širu sliku, kako funkcionira tvrtka kad je sve strukturirano do najsitnijeg detalja. I tu mi je bilo zanimljivo što sam  komunicirao s menadžmentom i vidio na koji način oni gledaju na organizaciju i što je njima bitno. Upravo ta kombinacija operativnog i analitičkog pomogla mi je da shvatim kako se najbolje osjećam na granici između analize i konkretne primjene.

ZALJUBLJENIK U LEAN METODOLOGIJU

Što danas radite nakon završetka studija, gdje ste zaposleni?

Danas radim kao Operational Excellence Specialist u švicarskoj tvrtki Weidmann Electrical Technology, s fokusom na poboljšanje internih sustava i implementaciju Shop Floor Managementa u pogonima u Hrvatskoj. Radimo digitalne alate u Power Appsima, definiramo KPI sustave, vodimo Lean projekte i pokušavamo stvari učiniti što jednostavnijima, a da opet imaju smisla i funkciju. Sve prakse koje sam prošao naučile su me da nije stvar u tome da budeš genijalac koji izmisli nešto novo, nego da gledaš oko sebe, slušaš ljude i pokušaš pojednostaviti ono što već postoji. I mislim da tu zapravo dolazi moja povezanost s Lean metodologijom. Lean je u osnovi filozofija koja te tjera da stalno propitkuješ stvari koje radiš, da si postavljaš pitanja: Ima li ovo smisla? Može li jednostavnije? Može li brže, s manje grešaka, s više jasnoće? To je zapravo nešto što sam nesvjesno radio cijeli život. Želim pojednostaviti i uvijek težiti tomu da budem bolja osoba. Ne da štedim trud, nego da ga usmjerim gdje stvarno ima smisla i da budem zadovoljan samim sobom. Ništa od toga nisam zvao Lean, ali danas, kad gledam iz ove pozicije, shvaćam da je taj način razmišljanja u meni bio oduvijek. Što sam više radio na tim praksama, to sam više shvaćao da inovacija ne mora biti nešto spektakularno. Ponekad je najveći uspjeh kad pojednostaviš proces toliko da ga ljudi stvarno počnu koristiti. Kad rješenje nije samo pametno nego i korisno.

U knjizi otkrivate da život nije utrka i da ne moramo stalno težiti uspjehu i nečemu što nam je izvan dosega. Gdjekad je, kažete, najvažnije stati, udahnuti i pogledati oko sebe. Znači li to da ne trebamo težiti savršenstvu, nego trebamo osjetiti radost i zahvalnost u malim stvarima koje već imamo?

Apsolutno. Mislim da nas danas previše toga vuče prema tom nečem “više”, “brže”, “bolje”. I onda na kraju ne znamo točno što ganjamo, samo osjećamo da još nismo dovoljno dobri. A život, koliko god bio kaotičan, ne traži uvijek rješenja. Ponekad samo traži da zastaneš. Zato sam i pisao o tome. Često sam osjećao da ako ne napredujem, propadam. No, najdublje stvari se dogode kad ne radiš zapravo ništa posebno. Kad sjedneš negdje vani, bez mobitela. Kad pogledaš drvo koje se njiše. Kad udahneš punim plućima zrak nakon kiše i uhvatiš se u mislima gdje zahvaljuješ Bogu da si živ. To nisu male stvari. Samo ih ne doživljavamo kao vrijedne jer ih ne možemo pokazati drugima. A toga nam nedostaje: manje želje za pokazivanjem, manje uspoređivanja i natjecanja sa svijetom. Nije stvar u tome da ne trebaš imati ambiciju. Ja sam ambiciozan, i volim rast, volim izazove. Ali shvatio sam da ono što zbilja ostaje nisu trenutci kad sam nešto “postigao”, nego kad sam bio stvarno prisutan. Kad sam se nasmijao s nekim toliko da me trbuh zabolio. Kad sam nekomu nešto rekao što mu je u tom trenutku baš trebalo. I vidio u njihovim očima riječi koje ne mogu izaći van, ali znam da su tu. Kad sam bio zahvalan bez nekog posebnog razloga. Savršenstvo, onako kako ga zamišljamo, često nas drži napetima. A zahvalnost nas opušta. I kad počneš primjećivati stvari koje već imaš, mijenja ti se sve. Postaješ bolja verzija sebe, ne zato što moraš, nego zato što želiš. Katkada je dovoljno samo zastati, pogledati oko sebe i priznati sebi: Dobro je. Tu sam.

U četvrtom poglavlju knjige Ritam promjene govorite o hrabrosti, strpljenju  i umijeću čekanja. Živimo u vremenu instant-priča, doživljaja i brzih reakcija u svim područjima života. Ako ne reagiramo odmah, čini nam se kao da propuštamo nešto važno, ili se pak varam?

U knjizi pišem da je ponekad najhrabrija stvar ne napraviti ništa. Ne zato što odustaješ, nego zato što razumiješ da nije svaki trenutak dobar za potez i da nije svaka prilika tvoja. A to nije lako. U nama postoji potreba da stalno nešto popravljamo, spašavamo, dokazujemo. Prava snaga je često u tome da znaš kad nešto ne moraš. Ne mislim da treba sjediti sa strane i čekati da život sve donese sam. To nije strpljenje, to je pasivnost. Strpljenje je, po meni, kad znaš kamo ideš, kad daješ sve od sebe, ali si u miru s tim da ne znaš kad će doći rezultat. Kad ne ovisiš o vremenu, nego o svojoj namjeri. Danas nam nedostaje povjerenje u proces, u tišinu, u odgođenu nagradu. O tome govorim u Ritmu promjene: da nas život ponekad testira ‒ ne kroz izazove nego kroz proces čekanja. Kroz situacije u kojima ne znaš što slijedi, ali svejedno moraš ostati prisutan. I da u tom iščekivanju, u tom vremenu koje djeluje kao pauza, zapravo shvaćamo da poanta nije cilj, već sami put k njemu.

Uz vrijednosti koje su uvijek na cijeni poput istine, ljubavi i poštenja, ističete kako jedni prema drugima moramo iskazati empatiju i razumijevanje. Posebice to ističete u priči Tiha moć davanja. Što su po Vama sreća i smisao života?

Što je sreća? Teško pitanje, jer mislim da se i ona s godinama mijenja. Ali, ako govorim iz današnje perspektive, rekao bih da je sreća mir u sebi. Nije euforija, nije uzbuđenje, nije veliki uspjeh. Više neki osjećaj da si dobro sa sobom i da kad legneš navečer, ne moraš ništa prikrivati, ni prema sebi ni prema drugima. A smisao? Ne vjerujem da postoji jedan univerzalan odgovor na to pitanje. Za mene je to vjerojatno spoj jednostavnih stvari koje u sebi nose težinu. Osjećaj da ono što radim ima neku vrijednost, da netko negdje možda ima lakši dan jer sam mu se našao na njegovu putu. Ne kažem da to živim svaki dan ili da stalno pomažem ljudima. Ne idealiziram se. Ali pokušavam biti svjestan. Pokušavam ne biti sebičan. Pokušavam dati najbolje što mogu kad osjetim da stvarno mogu. I tu, mislim, dolazi taj osjećaj smisla. Ne u tome da stalno daješ sebe, nego da ne prođeš kroz život zatvoren za druge. Zato mi je i bilo važno napisati priču Tiha moć davanja. Često kad nam je teško, ne treba nam savjet ni rješenje. Treba nam samo netko tko će biti tu pokraj nas. Pisao sam o tim malim stvarima, kad nekomu skuhaš ručak, kad mu samo pošalješ poruku jer osjetiš da mu nije najbolji dan, kad ne znaš što reći, ali svejedno dođeš na kavu. To su trenutci koji ne izgledaju veliki, ali znače jako puno. Danas puno ljudi želi biti posebno. A rijetkost je biti jednostavno dobar. I to ne u nekom savršenom, idealističkom smislu, nego u onom svakodnevnom, da se trudiš ne nanositi štetu. Kad možeš pomoći, pomogneš. I da kad ti je teško, ne zaboraviš da ponekad sebe najbolje izvučeš iz ponora tako da napraviš nešto dobro za drugoga.