Rasprave o tome do koje bi se dobi moglo, smjelo ili trebalo raditi prate me čitav život.
Jedan od vozača poljskog autobusa koji je neki dan stradao kod Brezničkog Huma navodno je imao 72 godine pa neki tvrde da je bio prestar za taj težak, iscrpljujuć i odgovoran posao.
Mnogi se sjećaju kako su tisuće i tisuće ljudi iz naših velikih poduzeća manje-više suprotno njihovoj volji kroz dokup staža bile poslane u prijevremenu mirovinu. Nedavno mi kaže jedna žena da njezin suprug koji je tako završio kao umirovljenik jer mu je firma propala sad “hvala Bogu” radi u građevini jer bi inače teško preživjeli.
Neki su sa 65 godina premladi da bi živjeli bez daljnjeg rada, struka im je takva da mogu i dalje raditi, za njima postoji potreba, a i zdravlje ih služi.
Znam neke koji su i prije pedesete godine života otišli u privilegirane političarske mirovine.
Mnogi su frustrirani na poslu, u potplaćenim profesijama, rade u lošim uvjetima rada (hladnoća, vrućina, kemikalije, itd.) ili pak rade teške i neugodne fizičke poslove pa jedva čekaju ispuniti uvjete i umiroviti se čim bude prilika.
Neki se umirove pa se bave onime što ih je možda privlačilo i prije, ali za to nisu imali vremena.
Neki odu živjeti na selo, neki u grad, da budu bliže zdravstvenim uslugama, neki se presele kod djece i čuvaju unuke.
Neki se jednostavno umore, razbole i prerano umru.
Malo prije sam se sjetio da sam navršio 35 godina staža, a nimalo ne osjećam zamor ni frustraciju. Nije da nisam radio, trudio se, bio aktivan u znanosti, istraživanjima, nastavi, upravljanju, nekim drugim javnim i privatnim aktivnostima. Prije zaposlenja na Fakultetu, na koji sam pozvan još i prije zaposlenja, odmah po diplomiranju, radio sam kao pravnik za zastupanje u PIK Vrbovcu nepune tri godine. Najzanimljivije je da sam već u trenutku kad sam diplomirao 1987., a tad još nisam imao ni 23 godine života, imao šest mjeseci radnog staža, u Kvarner Expressu, u Opatiji, gdje sam radio tijekom ljetnih mjeseci u računovodstvu.
Već odavno sam odlučio da ću nastojati raditi dok god budem mogao (sad sam u najboljim godinama, zar ne?).
Biti intelektualno i fizički aktivan, odnosno uopće biti angažiran odnosno baviti se kakvom redovitom aktivnošću čini mi se nužnim radi zdravlja i kvalitete života.
A radni staž i mirovine odavno su izašli iz okvira međugeneracijske solidarnosti kako su prvotno bili zamišljeni. Dogodile su se ogromne društvene, ekonomske, političke, demografske i druge promjene, produljio se prosječni životni vijek, itd. Uvjeti i pravila financiranja mirovina danas su drugačija nego kad su se te kategorije skupa s mirovinskim osiguranjem u povijesti pojavile.
Iz skromne sam obitelji u kojoj se rad jako cijenio. Pomagao sam svojima od najranijeg doba, prema mogućnostima. I učio, knjige čitao, pisao, igrao se. Sve sam stigao. Od dvadesete se godine uzdržavam sam, a i svojima sam financijski pomagao.
Prošao sam faze izrazito niskih prihoda, naročito tijekom prve četiri godine rada na Fakultetu. Bila su sasvim drugačije okolnosti, pravila, a i tretman mladih u visokom obrazovanju tih godina. Pogotovo za nas putnike (putujem na studij, dodiplomski i postdiplomski, a poslije na posao ravno četrdeset godina) situacija je bila nemoguća. Od moje sam plaće jedva platio mjesečnu kartu za vlak, s tim da nisam imao pravo na povrat tog novca sve negdje do sredine 1990-ih.
Naučio sam živjeti i mogu živjeti skromno. Pratim inflaciju, sjećam se 1980-ih i tadašnje strmoglave inflatorne spirale i gotovo bezizlazne ekonomske situacije. Opet imamo visoku inflaciju, ali se nadam da će nas uvođenje eura zaštititi. Poznato je da sam izraziti eurofil, premda nisam ni slijep ni nekritičan pa vidim teškoće, nepravde i loše strane eurointegracije. No, one dobre ih uvelike nadmašuju. Biti normalni europski građanin jedan je od, srećom ostvarenih, snova moje generacije.
Uživam u svojem poslu, u projektima u kojima sudjelujem, u radu, u poeziji. Imam nekoliko maslina, drugih voćaka, ruže, štošta u prirodi što me čini zadovoljnim i uronjenim u prirodu oko sebe.
Nadam se da će mi biti dano još dugo biti aktivan, raditi sa zadovoljstvom, biti koristan, pisati.
Imam želju napisati dvije znanstvene knjige, teme koje me već dugo okupiraju i kojima želim posvetiti još puno rada su lokalna samouprava te organizacijska teorija i njezina primjena.
Uz to, imam niz drugih projekata i planova, u struci i u književnosti.
Nastojim pridonijeti dobrobiti mojeg fakulteta i sveučilišta te visokog obrazovanja. Želja mi je da moj Pravni fakultet napokon izgradi zgradu knjižnice, naše najstarije i najveće pravne knjižnice, hrvatske nacionalne baštinske knjižnice, preteče Nacionalne i sveučilišne knjižnice i treće po veličini knjižnice u Zagrebu.
Na više sam načina i kroz više projekata aktivan u afirmaciji hrvatskog sustava znanosti i visokog obrazovanja u europskom obrazovnom prostoru.
Svemu se tome silno veselim. Godine života i radnog staža pritom mi se čine tek brojevima koji me pretjerano ne impresioniraju.
