Prof. Josip Tica – ekonomska analiza i recesija

Prof. Josip Tica, redoviti profesor na Katedri za makroekonomiju i gospodarski razvoj Ekonomskoga fakulteta u Zagrebu

Ekonomska kriza uzrokovana COVID pandemijom ponovno je na dnevni red vratila teme vezane uz rezanje rashodne strane proračuna i mjera koje idu u smjeru poticanja gospodarstva. Društvene skupine koje su se našle pod direktnim udarom krize pokrenule su kampanju za oprost poreza i za isplatu poticaja od strane države s ciljem poticanja gospodarstva, izbjegavanja recesije i solidarizacije korisnika proračuna s onima koji ostvaruju prihode na tržištu. Posljedično, javna rasprava u prvim tjednima krize išla je u smjeru donošenja čitavog niza mjera usmjerenih na poticanje gospodarstva i borbu protiv recesije.

U konačnici je uvođenje poticajnih mjera Vlade, fizičkog razdvajanja stanovništva, pozivanja na ostanak kod kuće, kao i zatvaranja čitavog niza djelatnosti rezultiralo popriličnom rupom u punjenju proračuna. Prema nekim izvorima, od početka krize proračunski prihodi pali su više od 30 posto.

Navedena situacija s (ne)punjenjem proračuna polako je počela okretati javnu raspravu za 180 stupnjeva. U prva tri tjedna krize, Vlada se u dva paketa mjera trudila ostaviti dojam da je gospodarstvu plasirala ogromna sredstva, te da će se pobrinuti za njegovo normalno funkcioniranje. Međutim, nakon Uskrsa, dogodio se dijametralni zaokret i počinje se otvarati tema rezova u javnom sektoru.

Navedeni potezi mogu zvučati sasvim logično, malo smo pomagali tzv. „realnom rektoru“, a sada će se fokusirati na „rezanje“ rashodne strane proračuna kako bi se javni sektor „solidarizirao“ s nekorisnicima proračuna. Međutim, svakome tko zna barem osnove o kružnom toku ekonomske aktivnosti i čak i lošem studentu koji se sjeća prve tri lekcije iz makroekonomije, jasno je kako su u smislu borbe protiv recesije, dvije navedene mjere nekonzistentne.

Ekonomski zakoni agregatne potražnje su nemilosrdni – ili je povećavate boreći se protiv recesije ili se ne borite protiv recesije. Nema trećeg puta.

Kružni tok ekonomske aktivnosti

Pojednostavljeno rečeno, u makroekonomskom smislu, mjere poticanja privatnog sektora i rezanja javne potrošnje se poništavaju. Oprost ili odgoda poreza povećavaju ekonomsku aktivnost, a rezanje rashoda proračuna smanjuje ekonomsku aktivnost. Javna rasprava nas u ovome trenutku, dakle, tjera u smjeru dva koraka naprijed, a onda dva koraka nazad u borbi protiv recesije.

U samoj srži ovoga problema su dvije nepomirljive ekonomske doktrine. Prva je tzv. Računovodstvena doktrina proračunske štednje prema kojoj porast rashoda ili oprost poreza treba nadoknaditi rezanjem potrošnje kako bi se izjednačila lijeva i desna strana tablice proračuna, odnosno kako bi deficit i potreba za zaduživanjem bili što manji. Rast BDP-a, odnosno trajanje recesije samo je nusproizvod procesa balansiranja proračuna. Prema tom pristupu, ako vam nedostaje 1 mlrd. kuna, samo smanjite rashode za toliko i kraj priče. Prihodi i rashodi su jednaki!

Prema toj doktrini sve ono što će se kao posljedica tog rezanja dogoditi u ostatku gospodarstva, odnosno utjecaj pada BDP-a na prihodnu stranu proračuna, u biti ne vidite ili se trudite ne vidjeti.

Nasuprot tom računovodstvenom pristupu upravljanja gospodarstvom leži cijelo jedno znanstveno područje pod nazivom makroekonomija (mikroekonomija još i više analizira kružni tok ekonomske aktivnosti). Svaki, čak i loš makroekonomist, zna da ako srežete rashode za 1 kn, posljedično pada BDP, a samim time padaju i proračunski prihodi. Vrtimo se u krug. Rashodi države djeluju na prihode države, naravno ne u odnosu 1:1, ali vrlo snažna veza postoji zato što je država dovoljno velik kupac i poslodavac da može djelovati na sva tržišta.

Npr. pretpostavimo li da je udio prihodne strane proračuna 50% BDP-a i pretpostavimo  lii da će svaka kuna rashoda stvoriti 80 lipa novostvorene vrijednosti u gospodarstvu, tada možemo izračunati da će pad proračunskih rashoda za 1 kn smanjiti BDP za 80 lipa, a navedeno smanjenje BDP-a će smanjiti proračunske prihode za 40 lipa (pad BDP-a od 80 lipa smanjuje prihode proračuna za 40 lipa ako je udio prihoda proračuna u BDP-u 50%). Inicijalno smo dakle smanjili rashode za 1 kunu u računovodstvenom smislu, ali je navedeno smanjenje poslovne aktivnosti smanjilo i prihode proračuna za 40 lipa. Ukupno je dakle rezanje rashoda za 1 kunu dovelo do popravljanja salda proračuna za 60 lipa, a BDP je u tom slučaju pao za 80 lipa sa svime što to nosi za pad zaposlenosti.

Upravo navedeni primjer najbolje oslikava najjednostavniju verziju kružnog toka ekonomske aktivnosti u gospodarstvu. Svako povećanje ili smanjenje rashoda proračuna preko BDP-a djeluje na smanjenje ili povećanje prihoda proračuna. U stvarnosti, naravno, postoji čitav niz dodatnih mehanizama koji će se pokrenuti nakon rezanja potrošnje, ali ovdje se koncentriramo samo na vezu rashoda i prihoda proračuna preko BDP-a (npr. Smett and Wouters 2003, makroekonomski model na kojem ECB bazira svoje analize istovremeno analizira preko 30 odnosa između makroekonomskih veličina).

Duboka recesija ili veliki proračunski deficit?

Kada govorimo o maastriškim kriterijima, situacija je još manje intuitivna. Doslovno možemo govoriti o situaciji u kojoj je put do pakla popločen najboljim namjerama. Zadržimo se i dalje na našem primjeru, rezanjem proračuna za 1 kunu saldo proračuna povećali smo za 60 lipa, a BDP smanjili za 80 lipa. Refleksno biste sigurno rekli kako je omjer duga i BDP-a porastao (dug se smanjio za 60 lipa, a BDP za 80 lipa). Međutim, tek u simulaciji možemo doći do točnog dogovora. Pretpostavimo li da je na početku dug bio 7,5 kuna, a BDP 10 kuna, dobit ćemo početni omjer duga i BDP-a od 75% (otprilike kao i u RH). Smanjenje duga za 60 lipa smanjit će ukupni dug na 6,90 kuna, a BDP će pasti na 9,20 kuna. Omjer duga i BDP-a u ovom primjeru ostat će isti, odnosno 75% (6,9/9,2=0,75).

I upravo tu dolazimo do ključnog makroekonomskog paradoksa. Smanjujući državne rashode za 1 kunu, smanjili smo deficit za 60 lipa, kreirali smo recesiju smanjujući BDP za 80 lipa, a nakon svih tih poteza omjer javnog duga i BDP-a ostao je na istoj razini od 75%.

Brojevi u ovom primjeru namjerno su odabrani na način da se ukaže na makroekonomski efekt “nazivnika”. Naime, svi maastriški kriteriji su izraženi u odnosu na BDP: omjer deficita i BDP-a i omjer duga i BDP-a. Matematički iz toga proizlazi da će pad nazivnika, odnosno BDP-a dovesti do pogoršanja obaju indikatora.

Upravo navedeni efekt nazivnika je mehanizam koji je poništio napore za konsolidaciju proračuna u našem primjeru, jer je rezanje rashoda smanjilo nazivnik (BDP) točno onoliko koliko je pao brojnik (dug).

Ozbiljne odluke u ekonomskoj politici je, naravno, neozbiljno donositi na temelju fiktivnih primjera; upravo stoga smo uspjeli kalibrirati simulaciju ovoga efekta nazivnika na podacima za hrvatsko gospodarstvo. Udio prihoda proračuna u BDP-u u Hrvatskoj je oko 45% u nekoliko zadnjih godina, a prihodi proračuna se prema mišljenju EU komisije mijenjaju približno jedan za jedan (Economic Papers 536, studeni 2014).

Utjecaj promjene finalne državne potrošnje na BDP ekonomisti nazivaju multiplikatorom. Npr. multiplikator od 0,8 implicira kako porast državnih rashoda za 1 kunu povećava BDP za 80 lipa. U Hrvatskoj su napravljena brojna istraživanja veličine multiplikatora (Grdović Gnip, Šimović i Deskar, Mikulić, Deskar), tako da smo se odlučili za najkonzervativniju procjenu.

Davor Mikulić s Ekonomskog instituta u Zagrebu je u knjizi “Osnove input-output analize s primjenom na hrvatsko gospodarstvo” implicite procijenio vrijednost multiplikatora na 0,82, a Milan Deskar Škrbić je u svojoj doktorskoj disertaciji “Macroeconomic Effects of Fiscal Policy in a Small Open Economics: The Case of Croatia” pomoću potpuno drugačije metodologije (SVAR) došao do približno iste procjene od 0,8.

Simulacija razvoja hrvatskoga gospodarstva

Multiplikator od 0,8 i udio prihoda proračuna od 45% omogućuju nam da simuliramo kretanje BDP-a i svih fiskalnih parametara za 2 020. godinu u hrvatskom gospodarstvu. Pretpostavit ćemo da je privatni dio gospodarstva pao za 10% pa ćemo simulirati šest potencijalnih odgovora rashodne strane proračuna na navedeni pad ekonomske aktivnosti. Simulirat ćemo situacije u kojima je država kao odgovor na usporavanje gospodarstva smanjila rashode, situaciju u kojoj rashode ostavi na razini 2019. i tri situacije u kojima je država povećala rashode za 10, 20 ili 30 mlrd. kuna.

Rezultat simulacije promatrat ćemo kroz četiri parametra. Prvo, analizirat ćemo kakav efekt promjene državne potrošnje za -20, -10, 0, +10, +20 i +30 mlrd. Kuna imaju na stopu rasta BDPa. Nakon toga promatrat ćemo utjecaj na omjer deficita i BDP-a, javnog duga i BDP-a i kamata plaćenih na javnih dug i BDP-a.

Kao i u početnom fiktivnom primjeru, povećanje državne potrošnje u scenarijima od +10, +20 i +30 mlrd. kuna povećat će deficit i javni dug, ali će povećana potrošnja povećati i nazivnik, odnosno BDP. S druge strane, scenariji štednje od -20 i -10 mlrd. kuna smanjit će deficit, ali će nusproizvod biti veći pad BDP-a zbog pada agregatne potražnje na tržištu. Vrlo je teško napamet odrediti dominira li brojnik ili nazivnik bez simuliranja za različite početne vrijednosti i za različite pretpostavke.

Na četiri priložena grafikona su prikazani rezultati simulacije. Grafikon 1 prikazuje šest scenarija za udio deficita u BDP-u, grafikon 2 šest scenarija za stopu rasta BDP-a, grafikon 3 za omjer duga i BDP-a, a grafikon 4 šest scenarija za udio plaćene kamate na javnih dug u BDP-u. Za svaki simulirani parametar imamo šest različitih rezultata simulacije.

Rezultati simulacija poredani su istim redom na sva četiri grafikona. Na vrhu je simulacija s najvećim povećanjem finalne državne potrošnje, prema dolje su poredane simulacije sa sve manjim povećanjem rashoda, a na dnu je simulacija s najvećim smanjenjem državnih rashoda. Najzanimljivija je usporedba grafikona za suficit/deficit i grafikona za stopu rasta BDP-a. Ono što je jasno iz usporedbe šest simulacija na grafikonu 1 i 2 je činjenica kako postoji sukobljeni cilj između uravnoteženog proračuna i borbe protiv recesije.

Postignemo li jedan od ta dva cilja, automatski žrtvujemo postizanje drugoga cilja. Npr. povećamo li rashode proračuna za 30 mlrd. kuna u odnosu na 2019., deficit proračuna iznosit će 10% BDP-a, a stopa rasta BDP-a bit će -2%. U suprotnoj krajnosti nalazi se situacija u kojoj smanjimo rashode proračuna za 20 mlrd. kuna. U tom slučaju će stopa rasta BDP-a biti -12%, a deficit samo 2,4% BDP-a. Očigledno je kako u scenariju povećane povećane potrošnje rashodi države kompenziraju pad privatnog dijela BDP-a, tako da u konačnici ukupni BDP padne samo 2%, dok privatni pada 10%. U situaciji štednje, država smanjuje potrošnju paralelno s padom privatnog dijela BDP-a i ukupni BDP pada 12%, više nego privatni dio BDP-a (10%). Proračunska štednja dakle produbljuje recesiju.

Na početku krize trošiti što više

Prema simulaciji je očigledno najbolja politika trošiti što više, zanemariti deficit u trenutku početnog udara krize kako bi se spriječio pad BDP-a i gubitak radnih mjesta. Navedeno je opće poznati zaključak svakog studenta makroekonomije koji je došao do treće lekcije udžbenika. Međutim, ovaj zaključak izazvat će oprez kod svih osoba koje su zabrinute za održivost javnog duga u Hrvatskoj. Više je nego legitimno u ovoj situaciji postaviti pitanje što se događa s javnim dugom.

Pogledamo li grafikon 3 za omjer javnog duga i BDP-a makroekonomski efekt “nazivnika” će doći do punog izražaja. U svim scenarijima omjer javnog duga i BDP-a je približno isti. Javni dug mjeren kunama raste čak i u najštedljivijem scenariju rezanja državnih rashoda, ali kretanje BDP-a je negativno korelirano s veličinom deficita i efekt nazivnika (BDP-a) poništava kretanje brojnika. Neovisno o reakciji javnog sektora, u svim scenarijima će omjer javnog duga i BDP-a porasti približno na 84% BDP-a.

Hrvatska je na kraju 2019. godine prema HNB-u i DZS-u imala udio javnog duga u BDP-u od približno 74%. Simulacije ukazuju na činjenicu kako će neovisno o fiskalnom (proračunskom) odgovoru na recesiju, u slučaju pada privatnog dijela BDP-a od 10%, omjer javnog duga i BDP-a porasti na približno 84% BDP-a. Ono što nije intuitivno je efekt “nazivnika” koji u ovome slučaju dominira u simulaciji, te rezultati ukazuju kako je porast omjer javnog duga i BDP-a najmanji u scenariju kada država potroši najviše (30 mlrd. kuna).

Pogledamo li gornji stupac u grafikonu 3, tada ćemo vidjeti kako porast državne potrošnje za 30 mlrd. kuna rezultira porastom omjera duga i BDP-a na 84,2%, a u donjem stupcu rezanje državnih rashoda za 20 mlrd. kuna rezultira porastom omjera duga i BDP-a na 85%. Dakle, štednja zbog veličine multiplikatora i efekta nazivnika toliko snažno erodira nazivnik (BDP) da u konačnici omjer duga i BDP-a relativno najviše poraste u scenariju najveće štednje.

Grafikon 4 prikazuje udio kamata plaćenih na javni dug u BDP-u. Kao i javni dug, on raste u svim simulacijama na podjednak način jer smo pretpostavili kako je prosječna kamatna stopa na javni dug ostala na razini iz 2019. U stvarnosti, prosječna kamata na javni dug ovisi o referentnoj kamatnoj stopi na svjetskim tržištima, premiji rizika koju Hrvatska plaća iznad kamatne stope po kojoj se zadužuje Njemačka, te dijela javnog duga kojeg moramo refinancirati u 2020.

Razrada svih ovih scenarija zahtijevala bi puno duži tekst, tako da u ovom dijelu za sada pretpostavljamo istu prosječnu kamatnu stopu. Naravno, netko može primijetiti kako će cijena duga biti veća 2020. zbog većeg deficita, ali moramo imati na umu da će prosječna kamatna stopa na javni dug porasti samo ako će novi deficit i refinancirani dio duga biti financiran uz veću kamatnu stopu od onog dijela javnog duga koji dospijeva 2020.

Npr. prema podacima Ministarstva financija 5. ožujka 2020. su dospjele dvije obveznice po kojima se RH 2010. godine zadužila uz kamatnu stopu od 6,5, odnosno 6,75%, a posljednja emisija je bilo po kamatnoj stopi od 0,75% na sedam godina. Naravno, navedeno ne znači da omjer duga i BDP-a u perspektivi nećemo morati stabilizirati, ali razdoblje od 2015. do 2019., kada je omjer smanjen sa 84 na današnjih 74%, ukazuje nam koliko je to jednostavno raditi u okolnostima ekonomskog rasta.

Izbjeći efekt nazivnika

U konačnici je važno istaknuti kako je efekt multiplikatora fundamentalan element svih makroekonomskih modela kojim se opisuje snaga kružnog tijeka u gospodarstvu, a efekt “nazivnika” je manje poznat koncept i zadobio je veliku pažnju znanstvenika tek nakon 2008. godine. Npr. u radovima u nastajanju Međunarodnog monetarnog fonda, Luc Eyraud i Anke Weber su u istraživanju pod naslovom  “The Challenge of Debt Reduction during Fiscal Consolidation” formulirali i matematički izvod u kojem su egzaktno definirali multiplikator i udio prihoda proračuna u BDP-u kao čimbenike koji određuju snagu utjecaja fiskalne konsolidacije na omjer javnog duga i BDP-a. Iz svega prikazanog više je nego očito kako se u uvjetima pada privatnog dijela BDP-a (privatne potražnje) ne može efektivno djelovati na porast javnog duga i BDP-a.

Jedina dilema koja stoji pred nositeljima ekonomske politike u tom kontekstu je dilema između proračunske ravnoteže i ublažavanja recesije. Prevlada li računovodstveni pogled na proračun i doktrina štednje, recesija će ponovno biti duboka i dugo će trajati.

Prevlada li nasuprot tome makroekonomski pogled na kružni tok ekonomske aktivnosti, povećanjem državne potrošnje moći ćemo efektivno djelovati na ublažavanje recesije.