Predstavljene knjige Velimira Veselinovića o povijesti Sveučilišta u Zagrebu

U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu na 12. Festivalu povijesti Kliofest održano je predstavljanje knjiga Studije iz povijesti Sveučilišta u Zagrebu i Prilozi za povijest Sveučilišta u Zagrebu urednika doc. dr. sc. Velimira Veselinovića. Pored urednika, knjige su predstavili prof. emer. dr. sc. Damir Boras, rektor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, akademik Vjekoslav Jerolimov, bivši prorektor Sveučilišta u Zagrebu, prof. emer. dr. sc. Mirjana Polić Bobić, bivša prorektorica Sveučilišta u Zagrebu, dr. sc. Stjepan Matković, znanstveni savjetnik u trajnom zvanju sa Hrvatskoga instituta za povijest i Boris Bui, voditelj FF pressa. Predstavljanju je nazočila i prof. emer. dr. sc. Helena Jasna Mencer, rektorica emerita Sveučilišta u Zagrebu.

Urednik knjiga Velimir Veselinović koji je ujedno bio i moderator na predstavljanju, u svome je obraćanju naveo koji su bili povodi za objavljivanjem knjiga. U prvome redu njegov rad na evidentiranju i obradi sveučilišnoga arhivskoga gradiva radi čega je trebalo detaljnije proučiti povijest Sveučilišta u Zagrebu, kao i obilježavanje 150. obljetnice od otvaranja modernoga Sveučilišta. Naveo je da je s projektom objavljivanja knjiga započeo pred kraj mandata rektora Borasa, a izrazio je veliku zahvalnost aktualnom rektoru Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Stjepanu Lakušiću što je na Rektoratu podržao njegova dva projekta koje je napisao i vodio vezana uz sveučilišnu povijest, čiji su rezultati bili vidljivi i na prošlogodišnjem Kliofestu kroz organizaciju izložbe ”355 godina akademske tradicije i 150 godina djelovanja modernoga Sveučilišta u Zagrebu”, te kroz sudjelovanje na okruglom stolu na temu početaka i prvih desetljeća modernoga Sveučilišta. Cilj projekata bio je da se uz potporu Sveučilišta na čelu s rektorom Lakušićem, sustavnim radom, suvremenim metodološkim pristupima te analizom i kritičkom obradom arhivske građe koja do sada nije obrađena u povijesnoj znanosti utvrde ključni čimbenici formiranja, povijesnoga djelovanja i utjecaja Sveučilišta u Hrvatskoj te valorizirati njegovu ulogu hrvatskome društvu. Govoreći o svoje dvije znanstvene uredničke knjige istaknuo je da je ukupno objavljen 41 rad na temu povijesti Sveučilišta što sigurno predstavlja iznimni pothvat u hrvatskoj znanosti. Naglasio je da je njihova vrijednost i u tome što je okupio istaknute znanstvenike i stručnjake iz različitih znanstvenih polja poput politologije, povijesti, teologije, filozofije, prava, medicine, fizike, šumarstva, muzikologije itd. U knjizi Studije iz povijesti Sveučilišta u Zagrebu je prema vlastitom nahođenju izabrao 24 rada za koje je držao da su relevantni za stjecanje dubljeg uvida u povijest Sveučilišta u Zagrebu od kojih je većina njih doživjela i određene promjene i nadopune od strane autora u odnosu na prvo objavljivanje. Paralelno s radom na prvoj knjizi radilo se i na drugoj knjizi nazvanoj Prilozi za povijest Sveučilišta u Zagrebu, u kojoj su autori koristeći neobjavljeno sveučilišno arhivsko gradivo donijeli nove i dosad neobjavljene rezultate svojih znanstvenih istraživanja vezanih uz povijest modernoga zagrebačkoga sveučilišta. Najavio je objavu novih knjiga i znanstvenih radova na tu tematiku, kao i organiziranje skupova.

Damir Boras rekao je da društveni interes za objavljivanje ovih znanstvenih djela leži u činjenici da je riječ o prvima uredničkim knjigama na temu povijesti Sveučilišta u Zagrebu koje su napisane na hrvatskome jeziku. Istraživanje povijesti sveučilišta nije se dosad etabliralo u hrvatskoj historiografskoj literaturi. Tema se dosad obrađivala najčešće kroz objavu prigodnih spomenica, stoga je namjera ovih knjiga popunjavanje praznina u hrvatskoj historiografskoj literaturi i upoznati akademsku javnost i šire čitateljstvo s povijesti Sveučilišta. Djela su ne samo relevantan znanstveni prilog sagledavanju povijesti Sveučilišta u Zagrebu, nego može biti i znatan poticaj za daljnja istraživanja hrvatskih znanstvenika jer bavljenje ovom temom kod nas još uvijek nije u potpunosti razvijeno. Znanstveni radovi se u knjigama međusobno uspješno dopunjuju te zajedno čine koherentnu cjelinu. Izvorni znanstveni doprinos je u povijesti sveučilišta kao povijesti znanstvene ustanove, vidljiv je u radovima o povijesti studentskog pokreta kao i u znanstveno-nastavnom i društvenom djelovanju zagrebačkih rektora i sveučilišnih profesora. U konačnici, radovi o sveučilištarcima te studije slučaja o pojedinim studijskim programa na zagrebačkom sveučilištu zaokružuje cjelinu knjige i može poslužiti za komparativne analize sa drugim sveučilištima i poticaj za daljnja istraživanja. Govoreći o promociji povijesne baštine tijekom njegovih mandata spomenuo je objavu Spomenice iz 2019. kada se obilježavalo 350 godina od utemeljenja Sveučilišta, osnivanje Središnjeg ureda za arhivsku građu sa ciljem istraživanja i unaprjeđenja upravljanja arhivskim gradivom Sveučilišta koje je kulturno dobro, te u konačnici osnivanje Ureda za povijest Sveučilišta čija je zadaća znanstveno istraživanje povijesti Sveučilišta u Zagrebu kao najstarije, najveće i vodeće visokoobrazovne i znanstvene institucije hrvatskoga naroda. Počelo se sudjelovati na kulturnim manifestacijama Noć muzeja i Noć knjige kao i s organizacijama izložbi u zgradi Rektorata te je 2020. pokrenut projekt Virtualne zbirke Sveučilišta u Zagrebu – Vizbi.UNIZG kojim se na putu prema otvorenoj znanosti i otvorenom pristupu, digitaliziranu građu željelo dati na uvid istraživačima, studentima, učenicima i široj javnosti.

Vjekoslav Jerolimov predstavio je svoje radove o počecima sveučilišne nastave stomatologije u Zagrebu i ulozi Eduarda Radoševića, ključne osobe u tom procesu, kao i o ulozi Josipa Jurja Strossmayera s kojim se rađa ideja o modernom zagrebačkome sveučilištu na što se najviše osvrnuo u svome izlaganju. Već 1849. kada je tek imenovan biskupom đakovačkim, obrazlagao je tadašnjem ministru bogoštovlja i prosvjete grofu Leonu Thuneu potrebu osnivanja sveučilišta u Zagrebu. Uz nastavu na vlastitom jeziku te veću dostupnost studija u domovini, rastuće nezadovoljstvo nastavom na tadašnjoj visokoškolskoj ustanovi, Akademiji, u usporedbi sa sveučilištima u Europi, bilo je dodatnim razlogom biskupova zagovaranja osnutka modernog sveučilišta. Konačno, 1861. Hrvatski je sabor, na poticaj velikog mecene hrvatske prosvjete, kulture i umjetnosti biskupa Strossmayera, donio zakonsku osnovu o sveučilištu u Zagrebu. Tada Strossmayer uporno tumači kako budući razvitak uskoro ustrojene akademije znanosti podrazumijeva i postojanje sveučilišta.

Stjepan Matković govorio je prvo kao recenzent knjige Studije iz povijesti Sveučilišta u Zagrebu. Naveo je da riječ o djelu s 24 rada koje ispituje niz pitanja koja su dosad bila slabije obrađena u znanstvenima izdanjima. Uz dijelove knjige koji primjereno sažimaju dosadašnja saznanja o sveučilišnoj povijesti, u više je priloga iznijet niz pokazatelja koji ukazuju na unutarnje i vanjske čimbenike razvitaka prvoga hrvatskog sveučilišta u modernoj povijesti. Vrijedni podatci izviru iz savjesnoga istraživanja arhivskoga gradiva koja su kroz kritičku obradbu donijela nove uvide u povijest visokoškolske ustanove u Zagrebu u kojoj su se obrazovale prve generacije polaznika na temelju stečene autonomije na području obrazovanja u sklopu hrvatskoga položaja u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Autori svih priloga su već dokazani znanstvenici koji su u ovoj prigodi bacili više svjetla na razne aspekte sveučilišne povijesti. Urednička koncepcija ukazuje na opravdani pokušaj sveobuhvatnog uvida u razvitak zagrebačkog sveučilišta u kontekstu mijenja u 19. i 20. stoljeću. Prva etapa obilježena je utjecajima srednjoeuropskih sveučilišta, a u drugoj se očituje prilagođavanje jugoslavenskom okruženju u kojemu Zagreb dobiva istaknuto mjesto, ali se istodobno suočava s nizom drugih problema i prepreka. Iz svega je navedenog jasno da je knjiga bitan i koristan prilog za sagledavanje povijesti Sveučilišta u Zagrebu kao jedne od ključnih ustanova za funkcioniranje hrvatske države i društva. Nakon recenzije, predstavio je svoj rad iz knjige Prilozi za povijest Sveučilišta u Zagrebu o sveučilištarcima i pravaškoj ideologiji do početka 20. stoljeća. Od početaka organiziranoga pravaštva 1860-ih godina do prvih godina 20. stoljeća pokazalo se da je Stranka prava sa svojim kritičkim stavovima prema raznim političkim pitanjima i društvenim gibanjima mogla računati na solidnu bazu među studentima u Zagrebu i u izvanhrvatskim sveučilištima. Njihov je broj postupno rastao, pokazujući da je naročito s osnivanjem Sveučilišta u Zagrebu, studentska omladina u zamjetnoj mjeri bila sklona pravaškim idejama.

Mirjana Polić Bobić predstavila je svoj rad o zamisli o modernizaciji Hrvatskog sveučilišta u vrijeme Hrvatskog proljeća koji je nastao na temelju njezinoga izlaganja na znanstveno-kulturnoj manifestaciji ”Hrvatsko proljeće i hrvatska država” koja je održana od 22.-23. studenoga 2021. u Studentskome centru Sveučilišta u Zagrebu. Sveučilište u Zagrebu bilo je u vrijeme Hrvatskoga proljeća jedino hrvatsko sveučilište. Kako je čak 9 njegovih sastavnica tada djelovalo u drugim hrvatskim gradovima te je ono tako premrežavalo cijelu Hrvatsku, preimenovano je u Hrvatsko sveučilište. Zamisli o reformi, tj. o modernizaciji Sveučilišta kojeg je tada vodio rektor Ivan Supek, u vrijeme Hrvatskoga proljeća bio je dio sveukupnih reformskih planova koji su se tada artikulirali u hrvatskome društvu. Nekoliko je međusobno povezanih i promišljenih polazišta za modernizaciju: temeljenje visokoškolske nastave na znanstvenome istraživanju i, u vezi s time, na unaprjeđenju poslijediplomskih studija; reforma Sveučilišta: integracija u sveučilišne odjele u svrhu objedinjavanja ljudskih potencijala za značajne znanstveno-istraživačke projekte; model financiranja Sveučilišta u skladu s cjelovitim znanstveno-nastavnim programom; daljnji policentrični razvoj Sveučilišta u svrhu razvoja hrvatskoga društva. Istaknula je da je u radu prikazala navedene elemente plana o modernizaciji Hrvatskoga sveučilišta u kontekstu tadašnjih stremljenja k boljitku i liberalizaciji društva, ali i u kontekstu gibanja na europskim i angloameričkim sveučilištima te sveučilištima nekih drugih zemalja u istome razdoblju 20. stoljeća.

Boris Bui izrazio je zadovoljstvo što je knjige objavio Filozofski fakultet kao jedan od temelja Sveučilišta u Zagrebu. O vrhunskoj kvaliteti knjiga svjedoči urednikov izbor renomiranih recenzenata čiji je rad posebno naglasio, kao i autore priloga. Zahvalio je Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih Republike Hrvatske što je na temelju recenzija pružilo financijsku potporu za izdavanje ove dvije knjige. Svi su predstavljači izrazili zadovoljstvo objavom knjiga smatrajući da je riječ o temi koju i dalje treba sustavno istraživati.

Znanstvene uredničke knjige Studije iz povijesti Sveučilišta u Zagrebu i Prilozi za povijest Sveučilišta u Zagrebu objavio je FF press, nakladnička služba Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Recenzenti knjiga su profesori Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Livia Kardum i prof. emer. dr. sc. Smiljana Leinert Novosel, te znanstveni savjetnici u trajnom zvanju Hrvatskoga instituta za povijest dr. sc. Stjepan Matković i dr. sc. Zlatko Matijević. Predstavljanju su nazočili i drugi autori i recenzenti, a da se radi o značajnim djelima pokazao je veliki odaziv posjetitelja jer su sva mjesta ispred pozornice u zgradi Nacionalne i sveučilišne knjižnice bila ispunjena.