Pozdrav mentoru: čovjek koji je volio sveučilište

Duška sam upoznao proljeća, sada već davne 2009. godine kada sam kao golobradi student druge godine sociologije sudjelovao u posljednjoj uspješnoj, autentičnoj i istinskoj studentskoj borbi u Hrvatskoj, borbi protiv komercijalizacije visokoga obrazovanja. Duško je, kao veteran studentskih pokreta sedamdesetih, bio nanovo osjetio žar i ljepotu studentske pobune i pohodio je plenume koji su se tada stidljivo počeli održavati na splitskoj Filozofiji. Poticaj je, kao i mnogo puta prije toga, stigao s bratskog zagrebačkog fakulteta, ali Split je pokretu dao svoj značajan obol. Najviše medijski i najviše zahvaljujući Dušku. Naime, upravo je tih dana Urednik pokretao Universitas, prve sveučilišne novine u suvremenoj Hrvatskoj, a našoj je studentskoj borbi odmah dao prostor, ozbiljan pristup i slobodu izražavanja kakve je u drugim medijima nedostajalo.

U tim prvim danima našega poznanstva i suradnje ostavio je na mene snažan dojam istinskoga intelektualca, kakve dotad, usprkos pohođenju raznih predavanja renomiranih sveučilišnih nastavnika, nisam imao prilike upoznati. Lakoća kojom je prelazio sa svakodnevnih i životnih na supstancijalne i metafizičke teme, bila je iznenađujuća, a dojmu je pridonosila ležernost i šarm u komunikaciji i nastupu. Nije se taj dojam značajnije promijenio ni u kasnijoj, jedanaestogodišnjoj suradnji koja je prerasla u prijateljstvo. Razgovori s Duškom uvijek su bili poticajni i ostavljali utisak, čak i onda kada se ne bi složili, ili bi se jedan drugome ponešto i zamjerili. A i takvih je situacija bilo podosta. Bilo da smo se nalazili u svečanim rektorskim sobama, na
terasi Kačićevih dvora u Bristu ili u kupeu vlaka na relaciji između Splita i Zagreba, temu zbog koje bi se susreli na kraju najčešće ne bi ni dotaknuli, jer bi razgovor uvijek otišao u pravcu ambicioznih, ponekad apstraktnih i teško dostižnih Duškovih planova i težnji. Neočekivano, upravo iz takvih razgovora nastajale su najbolje i najdalekosežnije ideje za nove brojeve i temate, suradnike i sugovornike. Operativna rješenja bi se na dnevnom redu rijetko našla, čak i na sastancima dogovorenima porukom čiji bi naslov tako glasio.

Universitas je, s Duškom kao glavnim urednikom, prošao nekoliko razvojnih faza. Zamišljen je kao svojevrsna medijska guerilla, „podvaljivanje“ znanstvenog i akademskog sadržaja široj javnosti kroz najtiražniji dnevni tisak. Nužnost tog podvaljivanja sastojala se u činjenici da niti jedan drugi medij, a posebno oni najveći, nisu znanosti i visokom obrazovanju pridavali značaj koji zaslužuje. Dakako, na tom se polju situacija nije u većoj mjeri promijenila ni danas pa mediji o sveučilištu mahom pišu rubno i površno, ne razlikujući senate od vijeća odsjeka i iskazujući elementarno nepoznavanje institucionalnih procedura i sveučilišne autonomije. Urednik je bio u tim prvim danima, ali i godinama kasnije, svjestan da će dobar dio publike dnevnoga tiska sveučilišnu novinu preskočiti, odložiti ili sačuvati za čišćenje ribe, ali se isto tako nadao da će ta sredina novine nekoga zainteresirati i da će se odgojiti jedna nova akademska publika. U minulom desetljeću stranicama Universitasa prodefilirale su stotine najuspješnijih hrvatskih znanstvenika, profesora, studenata, projekata i publikacija i u tome je njegova osnovna vrijednost proizašla iz ideje da univerzitet treba iskoračiti iz svojih bjelokosnih zidina. Ostaje činjenica da je splitsko sveučilište koje se početkom tisućljeća naglo počelo razvijati, prvo prepoznalo ideju sveučilišne novine, ali moć te ideje bila je toliko jaka da je nekoliko godina kasnije prihvati i naše najveće i najstarije sveučilište, ono zagrebačko, pa od 2014. Universitas s pravom ponosno nosi naziv „Hrvatske sveučilišne novine“, a danas je, na dan izlaska, novina s najvećom nakladom u Hrvatskoj.

Pozitivna Duškova energija posebno je došla do izražaja u posljednjim i najtežim mjesecima borbe s neumoljivom i nasrtljivom bolešću. Nijednom, ali baš nijednom, zbog svojih dramatičnih dijagnoza nije posustajao, zabrinute sugovornike je hrabrio pa čak i nasmijavao raznim dosjetkama o mogućnostima i blagodatima koje bolest i blizina smrti nude. Do kraja nije odustajao ni od razgovora o budućnosti znanosti i akademije, sveučilišta i akademskoga novinarstva. Vječni dokaz tomu ostaje i njegov, pokazalo se, oproštajni tekst „Zašto sam pokrenuo i uređivao Universitas“ koji je, uz krajnji napor, ali iznimno lucidno, izdiktirao za naše svečano izdanje u povodu 350. obljetnice zagrebačkoga sveučilišta. Baš u okviru te proslave, Urednikov je rad i institucionalno priznat dodjelom nagrade za poseban doprinos sveučilišnom novinarstvu.

Može se reći da su neke crtice Urednikove bogate i osebujne biografije, koju možete iščitati i na ovim stranicama, iz pera ljudi koji su ga poznavali i zajedno s njim sazrijevali i živjeli desetljećima, naoko nespojive i nepomirljive u jednoj osobi. Uvjereni marksist i uvjereni hrvatski intelektualac lijevog kova, profesionalni filozof i profesionalni ribar, urednik studentskoga lista i urednik institucionalnih sveučilišnih novina. Ali sve je to kod Duška bilo prirodno spojeno, nedjeljivo i logično. Do samoga je kraja ostao vjeran idealima u koje je vjerovao i filozofiji, znanosti i sveučilištu koje je volio. A ova će novina u narednome razdoblju nastojati ostati vjerna njegovim izvornim idejama.

BEL-ESPRIT NAŠE GENERACIJE

Piše: Dragan Lalović

Svijetli lik uglednog intelektualca, publicista i urednika Duška Čizmića Marovića (1946-2020) mogu dočarati samo u fragmentima iz zajedničkoga generacijskog iskustva. Evo što o svojem građanskom odrastanju kaže on sam 2009., u izlaganju o mojoj knjizi Države na kušnji, koju je počastio svojim pogovorom “Građanin na kušnji”: “Moj pogovor ovoj knjizi započinje rečenicom ‘Punih 40 godina iz prijateljske blizine pratim kušnje s državom građanina Lalovića…’ stoga tek nekoliko riječi o značaju te prijateljske blizine za moje odrastanje. Odgojen sam u duhu vrijednosti kršćanskog univerzalizma pa nije ni čudo da sam se – čim se mene pitalo – prepisao u Partiju. No ispostavit će se da ni Partija nije odviše marila za svoj Program. Štoviše, za razliku od Crkve nije se ufala poštovati ni svoj Statut. A kad sam se od šegačenja s temeljnim vrijednostima pokušao uteći ‘čistoj filozofiji’, čekalo me još uvredljivije iskustvo: na studiju filozofije prostora za mišljenje bilo je ponajmanje, moji su se profesori nadmetali tko će filozofiju plodnije instrumentalizirati. I tko zna što bi danas sa mnom bilo da se ‘70 nisam obreo u Langovu studentskom rukovodstvu, prvoj i jedinoj klapi u mome životu u kojoj se mišljenje smatralo poželjnim… najzaslužnijoj što su duhovne čežnje moga dječaštva preživjele prvu socijalizaciju.”

“Prijateljstvo je tragičnije od ljubavi – duže traje” (O. Wilde)

Davnih je dana veliki polonist i naš stariji prijatelj Zdravko Malić zapisao u svojem “Krakovskom dnevniku” (1976) da ima tri mlada prijatelja i jednoga od njih ocrtao riječima da ga “svi volimo”. Ni za koga od nas pritom nije moglo biti dvojbi da je mislio na Duška. Moglo bi se misliti da je tajna njegove neodoljivosti bila naprosto u tome što je bio zlatousti filozof, kojega bi, već po definiciji, morao krasiti zanosni šarm autentičnog mišljenja i lijepog govorenja. No mislim da se tajna njegove neodoljivosti ne može svesti na dimenziju “pjesničkog mišljenja” (kako je H. Arendt nazvala filozofiju Waltera Benjamina), valja je potražiti u umijeću čiste ljudske uzajamnosti – niste se mogli oprijeti njegovoj magnetnoj privlačnosti zato što je ljude s kojima je ozbiljno divanio znao uvjeriti da su oni u njegovim očima također neodoljivi. U svojoj najboljoj verziji imao je jedinstvenu sposobnost slušanja, uživljavanja u kazivanja Drugoga, često nalazeći prave riječi kojima bi u dijalogu bolje i od samog sugovornika iskazao njegove težnje i misli.

U mojim očima, Duškov lik karakterizira unutarnje dvojstvo, katkad i napeto, koje se može upečatljivo iskazati dvama njegovim prezimenima. Čizmićevsku dimenziju njegove osobnosti izražava otmjeni aristokratizam, slobodarski duh nepokoravanja (po uzoru na njegovu impresivnu nonu), ali i pažljivo njegovani image gordog samouka (poput Krležina Joje, najboljeg đaka u razredu, koga nitko nije vidio da uči). Što je, naravno, bila bezazlena mistifikacija, znam samo nekoliko naših ljudi za koje bih mogao reći da su Hegela tako ozbiljno čitali i proučavali poput njega. Marovićevsku pak stranu karakterizira vitalitet bez obala, od bujne osjetilne uskovitlanosti do goropadnog voluntarizma (po uzoru na neukrotivoga oca Miloša); zvao ju je svojom “siledžijskom, mravinskom crtom”, kojom se gordio u mladosti kao ljevičar. Otuda se činilo kako je Duško uvijek bio i iznad i ispod sebe samoga. I Čizmić-beg i mornar-ribar Marović. Za njega bi se moglo reći ono što Jean Jacques Rousseau ispovijeda o sebi samome: da je bio ako ne bolji, a ono zacijelo drukčiji od svih. Promatran iz drugog rakursa, čini mi se da je Duško uzoran primjer onoga što Francuzi nazivaju “complexe slave”, koji je ovjekovječio Henryk Sienkiewicz u romanu Bez dogme. Odnosi se na galski stav spram Poljaka, koje je Svevišnji obdario svim mladenačkim odlikama (ljepota, darovitost, maštovitost, šarm). Pa ipak, zbog nedostatka upornosti i postojanosti u radu oni u pravilu fatalno sustaju u okrutnom svijetu u ozbiljenju svojih potencijala.

Mladenačka politička inicijacija

Generacijski smo se oblikovali u studentskom političkome i publicističkom aktivizmu, u iznimnoj skupini snažnih osobnosti okupljenih u Savezu studenata Zagreba i Hrvatske te ‘Studentskog lista’ 1969-1971. Portretirajući Daga Strpića kao strateškog lidera naše studentske generacije, grupaciji kojoj se Duško priključio 1970., u studentskom rukovodstvu Slobodana Langa, Duško ga je vrednovao čovjekom “bez kojega naše generacije ne bi ni bilo”. To samo veoma uvjetno može biti točno. Naime, doista se specifični kolektivni identitet naše grupacije formira i učvršćuje u kritičkom sučeljavanju s iskustvom studentske pobune 1968, a zatim i u političkom srazu s “pokretom hrvatskih sveučilištaraca” 1971. Razlike su bile krupne, i programske i političke, ali ne i nepremostive, ipak se radilo o razlikama unutar iste generacije, u istom povijesnome kontekstu.Povijesni kontekst, sve do 1971, bio je veliki antistaljinistički uzlet jugoslavenskoga i hrvatskog proljeća, kada su se otvarali do tada neslućeni emancipacijski obzori demokratskog socijalizma. Činilo se da je napokon razbijena višedecenijska blokada “zatvorenog društva” ideološkog dogmatizma, političkog monizma i unitarističke suspenzije nacionalnog identiteta.

Osnovno je pitanje bilo kako da se studenti autonomno i odgovorno uključe u takve društvene procese. Dok su ljevičarska grupacija i sveučilištarci smatrali da se studenti trebaju izravno politički angažirati sa svojim radikalnim socijalnim i političkim revandikacijama, mi smo pak bili uvjereni da je takva orijentacija ne samo jalova, nego i opasna, jer studente unaprijed onemogućuje da se doista afirmiraju kao politički subjekti. Krajnje riskantni karakter “zahtjevačke politike” na tragičan se način očitovao u jesen 1971., u studentskom štrajku, kada radikalnost zahtjeva za promjenom deviznog režima i reformu federacije nije dovela do produbljivanja reformske politike tzv. progresivne jezgre hrvatskoga partijskog rukovodstva, nego naprotiv do brahijalnog slamanja hrvatskog proljeća i progona njegovih prvaka iz redova sveučilištaraca i Matice hrvatske.

U takvome dramatičnom kontekstu, poslije političkog udara i preokreta krajem 1971. godine, za razliku od svih nas koji smo završavali studije, Duško je odgodio svoje studijske obveze i 1972/73. preuzeo veoma delikatnu funkciju glavnog urednika ‘Studentskog lista’. S osnovnom misijom da se na zagrebačkom sveučilištu spasi što se spasiti dâ i ne dozvoli da se razmaše neostaljinistički unitaristički revanšizam, koliko god da su izgledi za to bili neizvjesni a odnos snaga nepovoljan. Ipak se imalo se što spašavati, prethodno bitke nisu bile uzaludne, koliko god cijena bila ogromna. Hrvatska je bitno ojačala svoju ustavnu poziciju u jugoslavenskoj (kon)federaciji, jugocentralizam je bio definitivno doveden u pitanje (s odlučujućom iznimkom JNA). Hrvatsko proljeće nije potonulo u mrak totalitarnog staljinizma, nego u sivilo truloga autoritarnog brežnjevizma. I tako gotovo dva desetljeća. Unatoč svim povremenim političkim i intelektualnim naporima da se ožive iznevjereni ideali radničkog samoupravljanja, socijalne demokracije, tržišne privrede i ljudskog dostojanstva.

Hoće li sloboda umjeti da pjeva?

Široj je javnosti najmanje poznat Duškov civilizacijski angažman u Društvu “Prvi solinski partizanski odred”, na čijem je čelu bio posljednjih godina. Već sam naziv društva pokazuje promišljenu politiku izbjegavanja binarne opreke “antifašizam – fašizam”, u kojoj se opreke
međusobno ne samo potiru nego često i međusobno snaže. Dobro je znao kako svojatanje antifašizma kao temeljne vrijednosti vlastitog sustava a demoniziranje protivnika kao “fašista”, vodi opravdanju svakog nasilja u borbi protiv “onih drugih”. Ističući “slobodarski kontinuitet hrvatskog domoljublja”, Duško je lucidno upozorio svoje drugove “kako je vrijeme da veličinu naših ratnih uspjeha prestanemo tražiti u zločinstvu naših neprijatelja – nacifašističkih okupatora i domaćih izdajnika u Drugome svjetskom ratu, odnosno velikosrpskih, ustvari četničkih agresora i odnarođene JNA u Domovinskom ratu. Vrijeme je da vlastito samopoštovanje počnemo graditi na punoj svijesti da smo se tukli za slobodu, i to ne samo za hrvatsku, nego i za općeljudsku slobodu /…/ I da ne zaboravimo kako jednom izborena sloboda nije zauvijek izborena sloboda. Pogotovo ako nove generacije želimo odgojiti u slobodarskom duhu”. Duhovito je poentirao: “Ne zaboravimo da je Miljkovićevo pitanje da li će sloboda umjeti da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj, koje je uklesano i u gudure Sutjeske, poetski izraz težnji i nada svih koji su živjeli i umirali za slobodu, a čije ispunjenje ovisi i o nama samima, ne samo danas i ovdje”.

Povjerenje u javnu riječ

Kao kolumnist “Slobodne Dalmacije” uključuje se početkom 2000-ih u pravu demokratsku tranziciju, nakon autoritarne regresije 90-ih. Najprije, u tjednim komentarima “Montažni stol” (4.2.2000-10.9.2001), a zatim u nezamislivo zahtjevnoj formi svakodnevnih “Prozora”
(17.9.2001-31.1.2007). U silnom tematskom rasponu tekstova što ih je godinama ispisivao razaznaju se temeljni motivi koji su Duška nadahnjivali. Prvi je i osnovni upravo kantovsko povjerenje u autoritet javne riječi u obrazovanju za demokraciju i snažan osjećaj suodgovornosti za razvijanje kritičke moći suđenja hrvatskih građana. Smatrao je da upravo Split, preko svoje “Slobodne Dalmacije” posebice, ima nezamjenjivu i spoznajno povlaštenu funkciju da hrvatsko društvo iščupa iz jada hrvatskog provincijalizma, samoskrivljene nacionalne nezrelosti i podrepaške vanjske politike. Jer: “Split je svjetski grad, točnije, Split znači: duhovna mjera deprovincijalizacije”. No ne samo hrvatske, nego i europske civilizacije u cjelini, koja ne uspijeva shvatiti globalni horizont svjetske povijesti, s kolosalnim usponom starih tisućljetnih orijentalnih civilizacija i carstava Kine i Indije, te redefinirati svoje novo mjesto u policentričnom svjetskom sistemu.

Izdvajam jedan njegov komentar, koji zorno iskazuje njegovo uvjerenje da “mišljenje i nije ništa drugo nego ljubavno-pažljiv odnos prema svemu što srećemo na svom putu”. U tekstu “Dalaj-lama Splitu” (28.6.2002) izvrgava ruglu našu međunarodnu politiku na primjeru sramotnoga nacionalnog konsenzusa u prešućivanju posjeta Dalaj-lame, duhovnog i svjetovnog poglavara Tibeta, koji je u Hrvatsku stigao na poziv nevladine Udruge za potporu Tibetu. Objašnjava: “… privatna forma ove posjete nipošto neće umanjiti njen općeduhovni, edukativni i ekumenski značaj. Dapače: izostanak službenih protokola samo će izoštriti duhovne obrise hodočašća Dalaj-lame Splitu. A u povijesti našeg Grada njegova će posjeta ostati datumom. Jer, službeno
ili privatno, Dalaj-lama uporno nastavlja misiju jednog od najvećih duhovnih učitelja suvremenog Tibeta, Geshe Rimposhea, koji je, predosjećajući budućnost, početkom XX. stoljeća objavio da se duhovne tajne Tibeta moraju otvoriti cijelom svijetu. Čovječanstvo se – rekao je – nalazi na raskršću i morat će birati između ‘staze moći’ koja kontrolom prirode vodi porobljavanju i samouništenju, i ‘staze prosvjetljenja’ koja bi kontrolom naše unutarnje energije mogla odvesti oslobađanju i samoostvarenju. Univerzalnost te poruke Dalaj-lama će po dolasku u Hrvatsku posvjedočiti već prvim svojim gestom: molitvom u katedrali sv. Duje”.

Universitas studiorum et professorum

Veliki razvojni iskorak splitskog sveučilišta pod mudrim vodstvom rektora Ivana Pavića (2002-2014) bio je neodoljiv izazov za Duška da u punoj suglasju s tom nadasve ambicioznom sveučilišnom politikom pokrene “Universitas” (3.4.2009). Koncipirao ga je kao “list studenata, istraživača i nastavnika Sveučilišta u Splitu”, kako je prvotno glasio podnaslov tih prvih sveučilišnih novina u nas. Tri su programatske ideje bile osloncem njegova uredničkog angažmana. Prvo, autonomno i profesionalno podržati obrazovnu, istraživačku, duhovnu i kulturnu afirmaciju splitske univerze. Drugo, podizati intelektualnu samosvijest i javnu odgovornost sveučilišnog pogona u modernizaciji hrvatskog društva. Treće, radikalno se suprotstavljati kako palanačkom duhu tako i ispraznoj barbarogenijskoj megalomaniji, oplemenjujući nacionalni identitet istodobnim njegovanjem baštine i stvaralačkom recepcijom najviših europskih i svjetskih civilizacijskih vrednota.

Koliko je pod njegovim uredništvom list uspijevao da bude i informativno glasilo (o studentima, nastavnicima, fakultetima, događanjima) i stvaralačka javna tribina, koja na svojim stranicama ugošćuje eminentne osobe, pokreće značajne teme, snaži uzdrmano povjerenje u javnu riječ i razvija dijalošku kulturu, zaslužuje objektivno i cjelovito vrednovanje njegovih dosega ali i sustajanja. Odličan je primjer njegovih dosega znalačko vrednovanje rada međunarodne Ljetne škole iz političke teorije u Grožnjanu “Paths of Modernity. Search for alternatives” (15.20.7.2016), koju su pokrenuli i od tada vode vrhunski politolozi Luka Ribarević i Domagoj Vujeva (7.9.2016, str. 10-11). Pod njegovim vodstvom “Universitas” je veoma uspješno iskoračio iz splitskoga akademskog miljea i 2014. prerastao u nacionalno respektabilne hrvatske sveučilišne novine, kao medijski projekt Sveučilišta u Splitu i Sveučilišta u Zagrebu. Ocjenjujući da je njegov angažman u listu ispunio svoju punu mjeru, povukao se krajem 2016. s funkcije glavnog urednika, ali ne prekidajući suradnju s listom, prvenstveno komentatorsku.

Posljednji njegov medijski projekt je pokretanje još jednih akademskih novina svih hrvatskih univerzi “Hrvatska sveučilišta” (uključujući i mostarsko). Premda obimom mnogo skromnije novine od “Universitasa”, ipak upućuju na Duškove neugasle uredničke ambicije i neuzdrmano povjerenje u emancipacijsku moć riječi. Primjerice, ne mogu mu odati dovoljno priznanje na urednički iznimnome tematskom broju lista “Hrvatska sveučilišta”, u cijelosti posvećenome Marxovu znanstvenom nasljeđu (11.8.2018). Da to nismo doživjeli, ne bismo vjerovali da je uopće moguće. Na punih osam stranica raspravlja se o Marxu u svjetlu posthumno objavljene fundamentalne znanstvene studije Daga Strpića (2017) o Marxovoj kritici političke ekonomije. Marx u sveučilišnim novinama s obrazloženjem da je “provocirati provincijalni duh” sveta urednička dužnost akademskog glasila.

Tako Duškov životopis opisuje puni luk od ranih dana “Studentskog lista” (19972/73) do kasnih akademskih dana “Universitasa” i “Hrvatskih sveučilišta” (2009-2019), u cjeloživotnoj misiji slobodarskog zagovora universitasa studiorum et professorum. A kada je 2009. podržao pobunjene studente koji su od Vlade zahtijevali besplatno obrazovanje, nije zaboravio lekciju iz svoje aktivističke mladosti pa je studente upozorio kako zahtjevačka politika kao takva samo jača poziciju nositelja moći kojima se zahtjevi upućuju, a same prosvjednike unaprijed osuđuje da budu izmanipulirani.

Portretist naše generacije

Obljetnicu 1971. godine Duško je u proljeće 2001. obilježio veoma zapaženom, upravo jedinstvenom, serijom portreta svoje generacije u ‘Jutarnjem listu’. Odvažio se suočiti s velikim profesionalnim i duhovnim izazovom, uvjeren da s “dva ili tri odabrana portreta moguće je prikazati čitavo jedno razdoblje sa svim njegovim proturječnim tendencama”. Upustio se u “arheološko istraživanje” vrijednosnog “čišćenja hrvatskog sjećanja”. S uvjerenjem da “pisati treba jednako i o onima s kojima smo odrastali i o onima protiv kojih smo odrastali… ‘protivnicima’ dugujemo više: sve ono što smo usprkos svemu, uspjeli napraviti. Prijateljima, pak, možda jedino to da smo uopće išta uspjeli napraviti!” Odlučio je da stoga o “svima pisati pozitivno”, pokazati da politički sukob između “njih” i “nas” nije bio slučajan, nego ozbiljan. I da je “u biti ozbiljnog sukoba da su u pravu obje strane!” Takav mu je pristup omogućio da shvati “značaj njihove pobune i osjeti težinu njihova stradanja. Zauzvrat, na tako pripremljenoj pozadini, ‘moj” je dio generacije – mimo i preko kojeg je pokret hrvatskih sveučilištaraca protutnjao – zasvijetlio punim svojim značajem”.

Očekivano, s obje se strane izložio prigovorima da nije objektivan. Uspio je skicirati portrete svojih nekadašnjih protivnika D. Budiše, I. Z. Čička, A. Paradžika, A. Žužula i D. Petrića, te svojih životnih prijatelja S. Langa, D. Strpića i Ž. Puhovskog. U posljednjem od deset nastavaka tog feljtona naglasio je da je tim tekstovima tek započeo ispunjavati svoju dug prema brojnim likovima koji zaslužuju da budu uvršteni u njegovu galeriju značajnika.

Najavio je dovršavanje posla, i nadopunu već skiciranih i uvrštenje novih portreta, kako “nekih nezaobilaznih likova pokreta hrvatskih sveučilištaraca”, tako i Langova Predsjedništva Saveza studenata. Bodreći ga u tom ambicioznom naumu, ponudio sam mu da cjelinu njegovih portreta objavimo kao knjigu u mojoj biblioteci “Čari političkoga”. Pokušao je dovršiti projekt. Nije u tome uspio. Suočio se s teško premostivim poteškoćama kada je shvatio kako je zadaća dočaravanja “čitavoga jednog razdoblja” posredstvom predstavljanja središnjih likova svoje generacije tek pola posla, a da onaj teži dio podrazumijeva da se i sami likovi pokušaju primjereno razumjeti iz cjeline povijesnog konteksta u kojem smo živjeli. Prikazujući svoje odabrane likove, Duško je dao i glavne elemente za portretiranje njega samoga kao bel-esprita, lijepoga i dobrog duha naše generacije.

Cjelinom svojih angažmana učinio je sve što je mogao da bi zacijelili davnašnji nesporazumi i rascjepi među nama. Stoga zaslužuje da se primjeren izbor njegovih najboljih kolumni i cjelina njegovih vjerodostojnih portreta objavi kao knjiga koja će biti i prijateljski hommage njemu samome i dragocjen prilog razumijevanju hrvatske suvremene povijesti.

Damir Boras: Doajen sveučilišnog novinarstva

„Naš dragi suradnik Duško Čizmić Marović bio je istinski zaljubljenik u sveučilište, znanost i kulturu. Prepoznao je nedostatak znanstvenih i sveučilišnih tema u široj javnosti i osmislio originalan i vrlo važan koncept sveučilišnih novina. Mi smo na zagrebačkom Sveučilištu brzo prepoznali vrijednost toga projekta i na njega smo iznimno ponosni. Duško je ozbiljno i originalno pristupao akademskim temama, a pažljivo je čuvao i autonomiju svoje redakcije. Te karakteristike prenio je i na svoje mlade suradnike pa je Universitasu dao i zalog za budućnost.“

Ivo Družić: Rijedak čovjek

“Duško, rijedak čovjek. Krasila ga je s jedne strane sposobnost pronicanja duboko u bit i sve zakutke pojedinačnog problema koji bi ga intrigirao. Istodobno je čvrstim kompasom filozofsko-sociološkog analitičara povezivao, običnom smrtniku neopazive, dijelove u iznenađujuće cjeline. Prepoznavao je tako svojim ontološkim „njuhom“ i skrivene namjere sakaćenja javnog interesa iza pompoznih samohvala. Skrupulozan prema činjenicama, obziran prema osobama, kirurški precizan i odlučan u kritičkom seciranju pojava. Lijevi hrvatski intelektualac. S jednakim naglaskom na svakoj od te tri riječi. Duško, od tvog podrumskog stana na splitskim Bačvicama 1960-tih, preko Studentskog lista u Zagrebu 1970-tih, do Universitasa i Hrvatskih sveučilišta 2010-tih, tri put smo se sastajali. I već mi strašno nedostaješ, ti nesebični borče za Javno Dobro bez osobnog automobila.Re(s)publika je bez tebe siromašnije mjesto.”

Ante Čović: Djela koja žive

“Duška kao osobu, u čijem su se intelektualnom horizontu suprotnosti i kontroverze kolektivnog postojanja jedne generacije heraklitovski izmirivale u cjelini smisla, upoznao sam kroz prizmu njegova životnog projekta, sveučilišnih novina UNIVERSITAS. Imao sam privilegij boraviti u njegovu univerzumu koji je i nakon njegova fizičkog odlaska nastavio postojati u njegovu djelu i živom iskustvu nas suputnika. Duško je i dalje među nama.”