U auli Sveučilišta u Zagrebu održan je znanstveni skup ‘’Populizam u medijima i politici’’. Cilj skupa bio je, prema riječima predsjednika Organizacijskog odbora doc. dr. sc. Velimira Veselinovića, analizirati populizam kroz teorijsku i empirijsku dimenziju s naglascima na njegov povijesni razvoj.
Osobito u suvremenoj hrvatskoj političkoj povijesti, ali i njegovu recentnu pojavu u hrvatskoj, europskoj i svjetskoj politici unazad nekoliko desetljeća, kao i na odnos populizma, nacionalizma i demokracije, te populizma i medija koji su u suvremeno doba postali moćno mobilizacijsko oruđe populista, dok i sami mediji izvlače profit i korist od retorike populističkih političara, političkih stranaka ili pokreta stvarajući od populista senzaciju odnosno preuveličavajući razmjere njihovih izbornih uspjeha.
Na skupu je predstavljen dio radova koji su objavljeni u knjigama Populistički duhovi vremena i izazovi demokraciji objavljenoj 2021. godine, te Populizam u medijima i politici koja je objavljena u rujnu 2022. godine pod uredničkim vodstvom docenta Veselinovića sa Sveučilišta u Zagrebu.
Prvi je govorio prof. dr. sc. Nenad Miščević predstavljajući desetak karakteristika populizma iz pera Jean Cohena koje su mu poslužile za tri glavne svrhe izlaganja: prvo za opću karakterizaciju populizma, drugo, za povezivanje s diskursom i njegovim oblicima, i treće, za odgovor na pitanje o kognitivno-psihološkim izvorima populizma, koji su u literaturi ponuđeni prilično fragmentarno i razbacano. U posljednjem dijelu izlaganja Miščević je zastupao tezu da u Hrvatskoj imamo jaku nacionalističku tradiciju, ali nemamo jaki nacionalistički populizam te je polazio od šest vlastitih antiteza koje smatra pogubnim za ljevicu i njezinu politiku.
Dr. sc. Tomislav Sunić održao je izlaganje o populizmu i nacionalizmu zastupajući tezu da za razliku od nacionalizma, populizam nije ideologija nego prvenstveno stanje uma i modalitet političkog prosvjeda, neovisno o političkim okvirima u kojem se on javlja.
Dr. sc. Domagoj Sremić održao je izlaganje o populističkoj retorici braće Antuna i Stjepana Radića navodeći kako su koristili populizam kao političku retoriku i taktiku kojom su uspješno mobilizirali svoje biračko tijelo i da su svoj populizam gradili prvenstveno na povjerenju prema narodu pristojnim i prikladnim obraćanjem, stvarajući u njemu osjećaj društvenog značaja, važnosti i ponosa, a svečanim ritamskim razvojem retoričko-spisateljskih vještina, efektnost i kulturno-politički zanos pozitivnog ozračja i nade u bolju budućnost.
Božo Kovačević bavio se odnosom između populizma i liberalne demokracije donoseći prijedloge za obranu liberalne demokracije od populizma. Središnji cilj izlaganja dr. sc. Roberta Bošnjaka bio je analiza sličnosti između ekstremizma i populizma kao dviju potencijalno kompatibilnih ideologija kako bi se osvijestila potencijalna opasnost koju njihovo povezivanje može predstavljati za moderne liberalne demokracije.
Dr. sc. Vedran Obućina rekonstruirao je na određenim primjerima kako religija može biti maliciozno sredstvo populističkih politika, ali i potencijalan konstruktivni čimbenik izgradnje mira i povjerenja između zajednica. Doc. dr. sc. Daniel Patafta donio je povijesni pregled katolicizma i europskoga populizma u razdoblju između dva svjetska rata na primjerima Portugala, Španjolske, Austrije i Francuske. Istaknuo je da populizam nikada nije bio dio sustavnog djelovanja Katoličke crkve, ali da elemente katoličkog populizma u međuratnom razdoblju možemo naći unutar Katoličke akcije, koja je imala manifestativne oblike i brojnost kao odlike populizma, ali ne na strogo ideološkom globalnom konceptu, nego na angažiranju laikata u očuvanju katoličkog identiteta u novom društvenom okruženju.
Dr. sc. Stjepan Lacković održao je izlaganje o populističkoj desnici u Poljskoj zastupajući tezu da se populizam tamo javlja kao alternativa neoliberalnim snagama koje su provele tranziciju na liberalnu demokraciju i tržišnu ekonomiju 1990-ih i koje su uspostavljeni ekonomski model nastavile provoditi sljedećih 25 godina. Doc. dr. sc. Helena Popović izlagala je na temu populizma i medija. U izlaganju se nastojalo proširiti razumijevanje populizma kao određenog tipa logike i diskursa kojega možemo locirati i u drugim društvenim domenama. Specifično je ovdje naglasak na medijima kao društvenoj domeni koja je u specifičnoj relaciji prema političkoj domeni – koja je primarna kada je riječ o lociranju populizma kao društvenog fenomena. Doc. dr. sc. Gabrijela Kišiček izlagala je o populizmu u recentnoj hrvatskoj političkoj retorici na primjerima Milana Bandića, Željka Keruma, Miroslava Škore i Bože Perova. Doc. dr. sc. Boris Beck održao je izlaganje na temu populizma i jezika na primjeru retorike Zorana Milanovića.
Zatim je izlagao izv. prof. dr. sc. Mario Jareb na temu ustaštva i populizma. U izlaganju Jareb zastupa tezu da je ustaško-domobranski pokret s vremenom, a posebno nakon što je preuzeo vlast, postajao sve više populistički, a karakterizirali su ga populistički elementi kao što su mesijanizam I čvrsta podjela na „čisti narod” (etničke Hrvate) i „korumpirane elite” (prije svega Židove i pripadnike prijeratnog vodstva Hrvatske seljačke stranke). Dr. sc. Matko Globačnik izlagao je o upotrebi koncepta „narodne demokracije” kao mobilizacijskog populističkog elementa u ideologiji jugoslavenskog komunističkog pokreta, koji je trebao legitimizirati socijalističku revoluciju u Jugoslaviji koju je provodila Komunistička partija Jugoslavije. Obradio je razdoblje od siječnja 1944. godine do svibnja 1945. godine. Mislav Miholek u svojem je izlaganju prikazao četiri primjera populističkih političara u suvremenoj Hrvatskoj (Milan Bandić, Ivan Grubišić, Ivan Pernar, Marin Miletić) koji u svojim istupima koriste i religijski obojeni vokabular. Posljednje izlaganje održao je doc. dr. sc. Velimir Veselinović na temu populizma suvremenih pravaša zastupajući tezu da je u političkome djelovanju kod Hrvatske stranke prava populizam nazočan ili kao ”slaba” politička ideologija (1990.-1993.) ili kao političko-komunikacijski stil (1993.-2003.) zavisno od konteksta vremena, za razliku od Hrvatske stranke prava 1861. kod koje je u djelovanju (1995.-2003.) populizam nazočan isključivo kao ‘’slaba’’ politička ideologija.
Nakon izlaganja koja su se odvijala u tri panela svi nazočni dobili su priliku postaviti pitanja izlagačima čime se rasprava dodatno produbila i dobila nove perspektive. Ključna rasprava vodila se o tome je li populizam ‘’slaba’’ politička ideologija ili samo političko-komunikacijski stil, predstavlja li prijetnju liberalnoj demokraciji, je li riječ o pozitivnoj ili negativnoj pojavi u suvremenom društvu, koja je razlika između populizma i popularnosti te radikalizma i ekstremizma u političkome djelovanju pojedinaca, stranaka ili pokreta.
