Kada razmišljam o školi u nama i oko nas, često mi na pamet padne odgovor psihologa Reicha na pitanje… Kada će naše društvo biti sretno? On je rekao… Društvo će vam biti sretno kada budete vaše učitelje plaćali deset puta više nego vaše generale. Koja bolna istina o nesreći društva u kojem živimo. Može se slobodno dodati… Kada budete učitelje (i znanstvenike) deset puta više plaćati nego vaše nakazne političare, bit ćete sretnije društvo.
Zašto, pa zato jer učitelji su (kao i znanstvenici) ključ svakog napretka i svake mogućnosti da se živi u sretnom, obrazovanom i humanom društvu. Oni stvaraju budućnost nacije. Oni su ključni faktor bilo kakve bolje budućnosti. Sasvim je sigurno, dok ne vratite status učiteljima (i znanstvenicima) koji oni zaslužuju, vaša budućnost će biti maglovita slika muteži i močvare u kojoj će cvasti neznanje i primitivizam.
Uozbiljite se, nemate više mnogo vremena, ugušit ćete se u monstruoznoj tvorevini od gluposti i budalaština koju ste sami stvorili negirajući važnost učitelja i znanstvenika.
Na prvom mjestu svega postojećeg po važnosti u nekom narodu jest škola i prosvjetna djelatnost. Najvažniji za razvoj i budućnost neke nacije jest učenik kojega obrazuje i odgaja učitelj. Svaki učenik je fenomen za sebe, generalizirati u razredu je potpuno krivi pristup odgojno-obrazovnom procesu. Dobar učitelj u sebi ima gen dobrog čovjeka, humano pristupa svakom učeniku iskazujući mu ljubav te važnost njegovom postojanju.
Samo kvalitetan učenik može biti i kvalitetan čovjek u svom stvaralačkom i životnom trajanju. Bez obzira na znanje, ako ne učinimo sve da učenik postane kvalitetan čovjek, on će ostati na razini kukca. Zato je posebno važna odgojna faza školovanja uz obrazovni proces.
Učitelj je nezamjenjiv, bez njega i njegovog utjecaja na odgojnu i obrazovnu sferu, prosvjeta gubi u potpunosti svoje smisleno postojanje. U školu možete uvesti svu kompjuterizaciju i digitalizaciju ovoga svijeta, i biti sretni jer ste bez ulaganja u učitelje donekle riješili obrazovni proces… No, bez učitelja i njegovog odgojnog poučavanja iz škola će vam izlaziti kukci kao žohari iz rupa, i vi takvim djelovanjem postajete zlokobni jahač apokaliptičnog oblaka iznad nas.
Ne dirajte učitelje, izbacite digitalizaciju iz škola, i imajte stalno na umu sveto trojstvo odgoja – istinoljubivost, poštenje i plemenitost.
Digitalne zablude
Državna matura je nehumana bezvezarija od ispita jer je učenika svela na broj, šifru. Tim putem od promašenosti i obezvrjeđivanja učenikove osobnosti nastavljeno je Školom za život koja je uvela digitalizaciju u obrazovanje, učitelja postavila kao voditelja neke zadružno-vatrogasne seoske priredbe, i dodatno ga ponizila lumenovskim budalaštinama.
Nitko na svijetu moderne civilizacije ne bi trebao osporiti činjenicu da učenik treba postati subjekt i važni čimbenik u procesu obrazovanja, ali način kako se to provodi u Školi za život totalno je promašen i nepripremljen. Učenik tako ne postaje subjekt, nego naprotiv, objekt suvremenih idiotarija.
Škola za život pada u bezdan svekolikih promašaja iz koga će se izvući tko zna kada. Danas učenik postaje rob digitalizacije školstva u Školi za život. Jednog dana vratit ćemo se ploči, bilježnici i olovci, u to nema nikakve sumnje, ali se pitam koliko će vremena proći dok shvatimo da smo krenuli putevima neškolstva.
Svemu tome priključila se i online nastava zbog nemogućnosti izvođenja normalne nastave. Nije to online nastava, to je online nenastava jer to nema baš nikakve veze s istinskom nastavom. U nastavnom procesu, u kojem nema izravnog dodira učitelja i učenika, nema nastave i to treba svima biti jasno.
Online nenastava je potpuna negacija bilo kakvog nastavnog procesa. Nehuman digitaliziran odnos prema učeniku stvara nehumano društvo u svijetu u kojem živimo. Lekcije na televiziji su promašene jer se ne odvijaju u razredu što znači gube osnovnu funkciju postojanja. Pritom su mnoge toliko loše da su negledljive bilo kome, a najmanje izoliranim učenicima. Trebalo je biti dobronamjeran i human u svim tim teškim okolnostima što znači u trenutku odlaska u izolaciju zaključiti ocjene. Vrednovanje njihovog znanja putem interneta je potpuna stupidna besmislica. Trebalo je omogućiti im u prvom tjednu nekako video projekcijom ispraviti ako smatraju da mogu i žele, posebno negativne ocjene, a do kraja nastavne godine slati govorna i slikovna predavanja. Ali im, u slučaju da ne surađuju s učiteljem, kazati da postoji mogućnost promjene zaključne ocjene, i time ih obvezati na samoučenje.
Povjerenje u učenika je osnovni preduvjet bilo kakvog odgojno-obrazovnog procesa, a uz to treba znati da je odgoj bez slobode odgoj degenerika.
Maturanti nisu igračke u rukama tko zna kako montiranih političkih marioneta, no s njima se u svojoj nesposobnosti poigravaju samo tako. Mogli bi nabrajati unedogled nedoumice oko polaganja ovogodišnjih maturalnih ispita. Zadnja vijest, mjesec dana prije polaganja mature, NCVVO je na prijedlog Ministarstva izdvojio koje gradivo drugog polugodišta je izdvojeno od polaganja državne mature. Tko ima pravo se na taj način poigravati s učenicima? Nitko, a najmanje oni koji su jako dobro plaćeni da se o tome brinu.
Ove raskidane i nepotpune nastavne godine najpoštenije bi bilo, ako se može govoriti o poštenju cijele priče, maturu ukinuti, a za upis na fakultet polagati prijemne ispite. Uostalom, mnogi fakulteti, bez obzira na državnu maturu, traže prijemne ispite.
Godina lutanja
Ova nastavna godina je na početku poprilično bila obilježena političkim utjecajima zbog štrajka. Vrijeme obustave nastave je pokazalo kako su se na kraju štrajka dva kanalizacijska tijeka spojila u jednu kanalizacijsku protočnost. Kanalizacija vladajućih kreatura i kanalizacija sindikalnih bezveznjaka zajedničkim su snagama besramno prevarili učitelje u njihovom htijenju za podizanje njihovog obezvrijeđenog statusa u društvu. Bez obzira što mnogi učitelji nisu zaslužili ulaziti ulaziti u razred i raditi s učenicima, bez obzira što i u prosvjeti vlada korumpiranost kao i u cijelom društvu, bez obzira na nesposobnost sindikalnih vođa i povjerenika, bez obzira na negativan i bešćutan odnos Vlade i Ministarstva prema učiteljima… Bez obzira na sve to, treba se boriti za pravedniji status učitelja, status kojeg oni i zaslužuju svojim radom i važnošću postojanja.
U toj, kao i u mnogim drugim pričama, učitelji su povrijeđeni, poniženi i ismijani. U školi bliske budućnosti ponovno će učitelj dobiti status koji je odavno izgubljen, ponovno će učitelj postati ključni faktor u procesu, a učenik istinski subjekt u nastavi, dok će sva digitalizacija, što se tiče škole, biti bačena u prošlost kao vrhunska ljudska zabluda i bedastoća. Ponovno će škola postati normalna humana organizacija gdje će učenik biti centar svega, početak i kraj svakog nastavnog procesa. Da biste promijenili ovaj svijet pun nelogičnosti i sebičnosti, svijet koji hrli u zlokobnu situaciju postojanja, svijet gdje čovjek nije istinski čovjek nego digitalni broj, zombi, morate biti svjesni nedostataka tog svijeta i učiniti sve da se to promjeni u humaniju, pošteniju i plemenitiju stvarnost.
Svakoj promjeni u pozitivno predstoji spoznaja o negativnom. Na toj revolucionarnoj, renesansnoj, prosvjetiteljskoj ideji treba graditi djelovanje budućih generacija, kako u školama, tako i izvan škola.
