Polazišta za strukturnu reformu Sustava znanosti i visokog obrazovanja

Nacionalno vijeće za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj donijelo je na sjednici 21. prosinca 2020. načelne stavove kao koncepcijsku podlogu i polazišta za strukturnu reformu sustava znanosti i visokog obrazovanja, kao i za realizaciju ciljeva hrvatske „Nacionalne razvojne strategije 2030“, poglavito prioritetne politike razvoja znanosti i tehnologije, strateškog cilja 1. Konkurentno i inovativno gospodarstvo, te prioritetne javne politike unaprjeđenja visokog obrazovanja, strateškog cilja 2. Obrazovani i zaposleni ljudi. Ovaj važan strateški dokument za hrvatski sustav znanosti i visokoga obrazovanja donosimo u integralnom obliku. Osim izrade Polazišta, Nacionalno vijeće je imenovalo reprezentativno Povjerenstvo za zakonske akte koji uređuju sustav znanosti i visokog obrazovanja sastavljeno od 28 uglednih članova akademske zajednice.

1.Potreba za strukturnom reformom sustava znanosti i visokog obrazovanja proizlazi iz povećane odgovornosti akademske zajednice za ukupan hrvatski razvoj u novoj stvarnosti.
Ubrzani razvoj novih tehnologija i inovativnih procesa rezultira promjenom cjelokupne tehnološke paradigme u kojoj je ljudski rad, pored prirodnih resursa i proizvodnoga kapitala, bio tek jedan od triju proizvodnih faktora. U novim tehnološkim i organizacijskim obrascima, ljudski potencijali postaju (infrastrukturna) pretpostavka inovativnoga učinkovitoga korištenja ostalih dvaju faktora; prirodnih resursa i proizvodnoga kapitala. Otuda potreba prilagodbe hrvatskoga sustava novoj, u svjetskim razmjerima prepoznatoj, vodećoj ulozi obrazovanja i znanstvenih istraživanja u ukupnom društvenom, gospodarskom, kulturnom i umjetničkom kao i osobnom razvoju.

2. Trostruka je (samo)odgovornost sustava znanosti i visokog obrazovanja.
Prvo je odgovornost za ukupan razvoj hrvatskog društva i države. Drugo je odgovornost za održivi razvoj i opstanak čovječanstva i života na Zemlji. Treće je odgovornost za vlastitu kvalitetu kako bi mogla odgovoriti prvim dvjema zadaćama. Nacionalno vijeće smatra da akademska znanstvena zajednica predstavlja vrh iznad kojeg nema drugih znanstveno-stručnih autoriteta pa načelno nema tko, osim nje same, ocjenjivati kvalitetu nastavnika, programa i institucija, što povećava njenu društvenu odgovornost. Ova činjenica (kao jedan od ključnih razloga autonomije) ujedno traži regulirano podvrgavanje etičkim i bioetičkim normama i udovoljavanje trajno rastućim kriterijima međunarodno vidljive znanstveno-nastavne izvrsnosti.

3. Temelj odgovornosti akademske zajednice je međunarodno usporediv rast kvalitete poučavanja i znanstvenih istraživanja.
Filozofski, kulturni, estetski, etički i bioetički aspekti nove stvarnosti zahtijevaju institucionalna rješenja koja potiču ubrzan razvoj i sustava i kvalitete znanosti i visokoga obrazovanja te intenziviranje i podizanje međunarodne relevantnosti znanstvenih istraživanja i inovacijske aktivnosti, što podrazumijeva jačanje suradnje s privatnim i javnim gospodarskim sektorom. Sustav stalnog unapređenja kvalitete valja poticati bez diskriminacije, jednako u javnim i privatnim visokim učilištima. To je temeljni preduvjet sustizanja europskog razvojnog koraka i ugradbe hrvatske nacionalne prepoznatljivosti u evoluciju europskog civilizacijskog kruga. Stoga su načela i stavovi strateških dokumenata Europskog prostora visokog obrazovanja (EHEA) i Europskog istraživačkog prostora (ERA), kojima Europska unija identificira ključne zadaće sustava znanosti i visokog obrazovanja u europskom razvoju, potreban sastavni dio hrvatske strategije i institucionalnog uređenja sustava znanosti i visokog obrazovanja, kao i ranije usvojeni hrvatski dokumenti poglavito Strategija pametne specijalizacije (S3) i Strategija obrazovanja, znanosti i tehnološkog razvoja (SOZT).

U nužnom dokazivanju opravdanosti svog postojanja upravno-administrativna tijela (ne sva) kreiraju labirint od gotovo 100 pravilnika, poslovnika, registara i pod-registara, upisnika, postupovnika, naputaka, odluka, uputa i slično, izvan javnog i transparentnog uvida u procedure i operacije

4. Hrvatsko državno osamostaljenje i stvaranje suverene demokratske države nakon 1990., stvorili su povoljno okruženje za razvoj visokog obrazovanja i znanstvenih istraživanja.
U razdoblju 1990-2018. broj studenata je više nego udvostručen: od blizu 70 na 157 000. Uspješnost studiranja je također povećana. Broj studenata koji diplomiraju je utrostručen, od 10 tisuća na preko 33. Broj doktora znanosti i doktorskih kandidata povećan je za 53%. Osobito je impresivan obuhvat stanovništva u studentskoj dobi (19-23) tercijarnim obrazovanjem koje je poraslo od 1/5 (22%) na gotovo 2/3 (64%).
Hrvatski sustav visokog obrazovanja, kvalitetu kojeg treba bitno unaprjeđivati promišljenim i dubokim strukturnim reformama, u osnovi daje solidnu i kvalitetnu preddiplomsku i dijelom diplomsku nastavu. To potvrđuje interes velikih stranih kompanija koje u sve većem broju nude studentima hrvatskih sveučilišta stipendije i buduće zaposlenje već na trećoj godini studija. Pored toga naši diplomanti s lakoćom upisuju poslijediplomske studije elitnih europskih i američkih sveučilišta. Naše doktorske studije treba pak bitno i cjelovito unaprijediti i istraživački povezati s znanstvenim institutima.
Potrebu kritičke analize pozitivnih rezultata visokog obrazovanja valja staviti u kontekst izrazito nepovoljnih trendova u financiranju, koji osobito u razdoblju krize 2009-2015 bitno utječu kako na kvalitetu tako i na poziciju nacionalnog sustava u europskom okruženju jer je:
-državni proračun povećan (+8,5%),
-proračun MZO za Visoko obrazovanje i znanost u njemu je smanjen (-4,5%),
broj studenata na visokim učilištima je povećan (+11,6%)

5. Hrvatska na općenito niskoj razini ukupnih ulaganja, relativno učinkovito ulaže u znanost, jer relativno mali broj radova objavljen s još manje uloženih financijskih sredstava, daje rezultat iznad prosjeka.
Prema Nature Global Indexu (NGI) kojeg objavljuje časopis Nature Hrvatska se, među 27 članica EU, po znanstvenoj produktivnosti nalazi na 19 mjestu. Istodobno, prema EUROSTAT-u, Hrvatska se s udjelom javnih bruto izdvajanja za istraživanje od 0,4% BDP nalazi na 23 mjestu među članicama EU.
Međutim, gotovo konstantna hrvatska vrhunska znanstvena produkcija od 4% tijekom ovog razdoblja rezultira posebno zabrinjavajućom činjenicom po kojoj je hrvatska znanost „zarobljena“ u tzv. niskoj ravnoteži odnosno ravnoteži pri relativno visokom stupnju „nezaposlenosti“ znanstvenih resursa. Ocjenu, koja na prvo mjesto kao uzrok zaostajanja, stavlja javno financiranje, Europska komisija temelji na konkretnim pokazateljima.
Hrvatska se sa 0,79% izdataka za I&R u 2014. nalazi na 25. mjestu između 28 članica EU.
Hrvatska se sa 1,03% izdataka za I&R u 2004. nalazila na 16. mjestu između 28 članica EU.
Hrvatska je jedina članica EU koja je u desetljeću 2004-2014 smanjila ukupan iznos izdvajanja za I&R od 345 na 340 milijuna €.
Spoznaja kako je hrvatska znanstveno-istraživačka produkcija kvalitetom zaostaje za EU prosjekom važna je za početnu ocjenu stanja kao i sugestija Europske komisije kako bez promjene u strukturi proračunskih izdataka u korist prometa i znanosti i obrazovanja, Hrvatska ne može ostvariti održivi rast.
Stoga Nacionalno vijeće treba posebno naglašavati kako povećanje izdataka za znanost na 1,11% BDP koje bilježi EUROSTAT u 2019. ne znači i povećanje nacionalnih izdvajanja. Ona su i nadalje oko 0,4% javnih i oko 0,41% BDP ulaganja poslovnog sektora. Ostatak oko 0,3% su sredstva EU fondova. To potvrđuje i činjenica kako su sadašnja nacionalna proračunska izdvajanja za znanost oko 350 milijuna € gotovo ista kao i prije 15 godina, pa su hrvatska izdvajanja za znanost po stanovniku ispod 50% prosječnog EU izdvajanja.

6. Duboke strukturne reforme počivaju na dva stožerna subjekta koja kao jedini stvaratelji znanstveno-obrazovne dodane vrijednosti, čine početak i kraj reformi. Sve ostalo su institucionalni i ustrojbeni podupiratelji i poticatelji.
Prvi stožerni subjekt je student, organski povezan sa svijetom rada, ohrabrivan u buđenju intelektualne radoznalosti, te u punoj kritičkoj i kreativnoj slobodi. Interakcija studiranja/istraživanja i svijeta rada čini studiranje relevantnim, a društvenu praksu sposobnu odgovoriti socijalnim, tehnologijskim i drugim izazovima. Polazište je, prije svega, maksimalna usklađenost ponude obrazovnih programa s identificiranim sposobnostima i sklonostima studenata, potom sa strateškim razvojnim interesima društva i države, a tek nakon toga s trenutačnim potrebama tržišta rada. Nema veće štete niti po individualnu produktivnost niti po društvenu konkurentnost, od prinude osobe da radi posao koji niti voli niti ima za nj sklonosti. Sa stajališta nacionalnoga blagostanja, takva prinuda predstavlja razoran i najskuplji gubitak nacionalnih resursa.
Drugi stožerni subjekt je nastavnik/istraživač, sposoban prenositi znanje i osobito poučavati kako učiti i istraživati. On je ključni, stvarni provoditelj reforme. Istinska realizacija propisanih ishoda učenja i stvarna kvaliteta istraživanja bit će onoliko životni koliko su sposobni i motivirani nastavnici/istraživači. Zato je nezaobilazan razlog reforme stvaranje poticajnoga institucionalno-financijskoga okvira za kvalitetnoga nastavnika/istraživača prema međunarodno usporedivim kriterijima.

Stalna proizvodnja nebrojenih formulara, upitnika i obrazaca stvarne državne potrebe deformira do neprepoznatljivosti, a sveučilišno-institutsku inicijativu i inovativnost zatrpava administrativnim košmarom

7. Dva temeljna, međusobno povezana, reformska cilja proizlaze iz narečenih polazišta i identificiranih subjekata.
Prvi je snažnije povezivanje i brže usklađivanje s potrebama hrvatskog društva i gospodarstva. To podrazumijeva uvođenje obvezne prakse studenata tijekom svake godine u gospodarskim i društvenim subjektima, postupno širenje obveze (reguliranih profesija) obnavljanja profesionalne licence za obavljanje stručnih poslova i na ostale struke. Ovu obvezu valja povezati s cjeloživotnim obrazovanjem i potrebom tercijarno obrazovanih i ostalih zaposlenika da kontinuirano obnavljaju znanja kraćim programima u sustavu visokoga obrazovanja. Sustav znanosti i visokog obrazovanja ima posebnu odgovornost u umrežavanju i projektnom okrupnjavanju kapaciteta za istraživanje i razvoj usitnjenih hrvatskih gospodarskih subjekata.
Drugi je jačanje međunarodne konkurentnosti putem snažnije internacionalizacije. Rast kvalitete nalaže izlazak podobnih hrvatskih programa izvođenih i na svjetskim jezicima na međunarodno visokoobrazovno tržište. Sposobnost privlačenja stranih studenata prema konkurentskim uvjetima, što podrazumijeva i razrađeni sustav njihovog stipendiranja, može biti jedan od prihvatljivih indikatora kvalitete. Paralelno izvođenje programa na hrvatskom i svjetskom jeziku istodobno je i dobar put razvoja moderne hrvatske znanstvene terminologije i doprinos razvoju nacionalnog identiteta.

8. Učinkovito institucionalno uređenje strukturnih reformi, među ostalim, znači i racionalnu „trodiobu ovlasti“ u sustavu između sveučilišta, državne uprave (MZO) i državnih strateških tijela (NVZVOTR).
Načela po kojima se valja ustrojiti institucionalna pozicija i umrežavanje glavnih dionika sustava su:
Sveučilišta – autonomija uz odgovornost. Podrazumijeva savjet sveučilišta koji u novoj ulozi i proširenom sastavu osigurava javni interes. Ima zadaću strateške procjene usklađenosti sveučilišnih programa s društvenim potrebama i dugoročnim potrebama tržišta rada. Ako je ona pozitivna, tada AZVO nezavisnim i transparentnim postupkom međunarodnog recenziranja utvrđuje je li program dovoljno kvalitetan za dopusnicu. Druga bitna poluga autonomije uz odgovornost je senat sveučilišta pa valja razraditi elemente programske, financijske i upravljačke autonomije sveučilišta što uključuje i kriterije demokratskog biranja rektora i svih drugih dužnosnika.
Državna uprava (MZO) kao drugi dionik „trodiobe“ operativno upravlja sustavom s brojnim stručnim zadaćama kao što su; izdavanje/ukidanje (temeljem prijedloga AZVO) dopusnica za obavljanje znanstvene i visokoobrazovne djelatnosti, upravni, inspekcijski i financijski nadzor, analiza upisa i upisnih kvota, uspješnosti završetka studija i zapošljavanja, vođenje evidencije nadarenih i nagrađivanih studenata, uspostava evidencije i politike nagrađivanja najuspješnijih znanstvenika i najbolje ocijenjenih nastavnika.
NVZVOTR kao nacionalno strateško tijelo treći je dionik „trodiobe“. Ono po svom sastavu (predstavnici gospodarstva, poduzetnika, sveučilišta i javnih instituta) ojačano autoritetom Hrvatskog sabora čini kvalificirano „posredničko“ tijelo s primarnom zadaćom harmoniziranja upravno-administrativne i sveučilišno-autonomne vertikale sustava i usklađivanje s potrebama gospodarstva i državnim interesima. To među ostalim znači snaženje objektivnih i mjerljivih parametara kvalitete u Mreži visokoškolskih institucija i javnih instituta. Podrazumijeva razradu kriterija raspodjele proračunskih sredstava namijenjenih financiranju znanosti i visokog obrazovanja i osobito kriterija prema kojima se sklapaju ugovori o programskom financiranju između sveučilišta i MZO.

9. „Normativni optimizam“ kao surogat i prepreka provođenju strukturnih reformi.
Model „normativnog optimizma” općenito radom na strukturnim reformama podrazumijeva donošenje novih propisa kojima se “inovativno” reguliraju iste (neprovedene) zadaće postojećih propisa. Relativno usko područje znanosti i visokog obrazovanja s ukupno oko 14.000 nastavnika-istraživača i suradnika sistemski trenutno uređuje 13 zakona: Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, Zakon o osiguranju kvalitete u znanosti i visokom obrazovanju, Zakon o hrvatskom (nacionalnom) kvalifikacijskom okviru, Zakon o hrvatskim državnim nagradama za znanost, Zakon o akademskim i stručnim nazivima i akademskom stupnju, Zakon o priznavanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija, Zakon o dokazivanju stečene školske spreme, Zakon o hrvatskoj zakladi za znanost, Zakon o državnoj potpori za istraživačke-razvojne projekte, Zakon o Agenciji za mobilnost i programe Europske unije, Zakon o državnom proračunu, Zakon o izvršenju državnog proračuna, Zakon o ustanovama.

10. Deformiranje državnih potreba i akademske inicijative kao rezultat prekomjernog birokratiziranja.
Izravan rezultat „normativnog optimizma“ su ekspandirajuća upravno-administrativna tijela; agencije, uprave, službe, odjeli, direkcije i druga tijela i ad hoc povjerenstva. Ovdje valja posebno naglasiti kako se ne radi o ljudima koji u njima rade, jer oni rade svoj posao kao i svi ostali, a mnogi i bolje. Radi se naprosto o sistemskoj poziciji koja ima svoju vlastitu samošireću logiku. U nužnom dokazivanju opravdanosti svog postojanja ta tijela (ne sva) kreiraju labirint od gotovo 100 pravilnika, poslovnika, registara i pod-registara, upisnika, postupovnika, naputaka, odluka, uputa i slično, izvan javnog i transparentnog uvida u procedure i operacije. Stalna proizvodnja nebrojenih formulara, upitnika i obrazaca stvarne državne potrebe deformira do neprepoznatljivosti, a sveučilišno-institutsku inicijativu i inovativnost zatrpava administrativnim košmarom. R.I.

Izravan rezultat „normativnog optimizma“ su ekspandirajuća upravno-administrativna tijela; agencije, uprave, službe, odjeli, direkcije i druga tijela i ad hoc povjerenstva. Ne radi se o ljudima koji u njima rade, jer oni rade svoj posao kao i svi ostali, a mnogi i bolje. Radi se o sistemskoj poziciji koja ima svoju vlastitu samošireću logiku