Akademik Vladimir Bermanec, istaknuti hrvatski geolog i mineralog, pokopan je jučer na zagrebačkome Mirogoju. Redoviti profesor Metalurškoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, dugogodišnji profesor Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i predsjednik Odbora za znanost i međunarodnu suradnju Sveučilišta u Zagrebu, akademik Bermanec bio je i predsjednik Povjerenstva za Rektorovu nagradu te redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
U ime svih djelatnika Sveučilišta u Zagrebu na ispraćaju se dirljivim riječima od akademika Bermanca oprostio i zagrebački rektor Damir Boras, kazavši da se od njega oprašta i kao njegov osobni prijatelj te prijatelj njegove obitelji, supruge Sonje i sina Marka. Govor rektora Borasa prenosimo u većem dijelu:
– Vladimir Bermanec značajno je unaprijedio međunarodne odnose Sveučilišta u Zagrebu djelujući istovremeno ne samo kao ugledni znanstvenik i predsjednik Odbora za znanost i međunarodnu suradnju i član Nacionalnog vijeća za znanost i visoko obrazovanje i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, nego i kao član mnogih međunarodnih, inozemnih i domaćih strukovnih društava i komisija od kojih naročito kao član Komisije za nove minerale, nomenklaturu i klasifikaciju minerala Međunarodne mineraloške asocijacije (IMA-CNMNC).
Djelujući istovremeno kao predstavnik Sveučilišta u Zagrebu, predstavnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i predstavnik Nacionalnoga vijeća za znanost uspostavio je mnoge mostove akademske suradnje, svjestan da hrvatska sveučilišta imaju što ponuditi stranim studentima. Njegovo djelovanje u tima trima institucijama ispreplitalo se i upotpunjavalo te tako dobilo još jednu novu snažnu dimenziju.
Naročito treba naglasiti njegovo djelovanje kao voditelja Hrvatskoga strateškoga foruma za istraživačke infrastrukture u kojem je pozornost posvetio potrebi ujednačenoga razvoja svih struka, posebno razvoja vrhunske znanosti, obvezi održanja kvalitete znanstvenih centara izvrsnosti te projekciji razvoja znanosti i visokoga obrazovanja pri čemu bi se trebalo voditi računa o tome da se neke struke tek razvijaju i da nam nedostaju neke danas dinamične struke nepoznate prije dvadeset i više godina. Također je naglašavao da treba imati jasnu projekciju financijskoga opterećenja državnog proračuna za istraživačke infrastrukture; iz čega bi se vidjelo koliko je RH voljna sama investirati u svoju budućnosti i budućnost odnosa EU prema RH jer bi bez toga RH mogla računati samo na pojedinačne pristupe pojedinim resursima EU.
U ime Sveučilišta u Zagrebu i Nacionalnoga vijeća za znanost više je puta posjetio sveučilišta u Argentini, Urugvaju, Čileu i Peruu naglašujući važnost povezivanja s argentinskim sveučilištima posebno s Universidad de Buenos Aires (UBA) ali i ostalima.
Uporno je nastojao da se na Sveučilištu u Zagrebu osnuje Centar za argentinsku kulturu te da se na Universidad de Buenos Aires osnuje Centar za hrvatski jezik i kulturu, što je je okrunjeno i potpisivanjem sporazuma.
Na svim je sveučilištima nastojao pobuditi interes za hrvatsku istraživačku zajednicu, za suradnju na vrhunskim istraživanjima, osobito u prirodnim i biomedicinskim znanostima ne zapostavljajući ni humanističke znanosti, zagovarajući istraživanja o Hrvatima u zemljama Južne Amerike, osobito Patagoniji, Ekvadoru, Peruu i Čileu.
Djelujući u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske neumorno je podsjećao da je potrebno još više i bolje poučavati hrvatski jezik i davati više stipendija za mlade i obrazovane ljude četvrte i pete generacije iseljenika svjestan da se zbog demografskih gubitaka na nacionalnoj razini hrvatska sveučilišta moraju osloniti na mlade generacije Hrvata u dijaspori (osobito Južnoj Americi i Australiji) ali i na strane studente (čak i iz dalekih zemalja) pa je u tom smislu i djelovao na svojim brojnim misijama u Kini i Indoneziji te je nastojao povezati hrvatska sveučilišta, poglavito Sveučilište u Zagrebu, s indonezijskim sveučilištima.
Kao predsjednik Povjerenstva za Rektorovu nagradu samozatajno je besprijekorno obavljao tu dužnost, unaprijedivši pravilnik o Rektorovoj nagradi i omogućivši da je dobije mnogo veći broj studenata u skladu s veličinom i značajem Sveučilišta u Zagrebu. Pri tome nikad nije izgubio iz vida da su studenti naša budućnost, i da Rektorova nagrada predstavlja značajan početak znanstvenoga rada svakoga studenta.
U svom je djelovanju bio blag i jednostavan, nenametljiv, ali i odlučan kada je trebalo braniti svoja uvjerenja.
Koliko su ga svi voljeli, govori i citat iz pisma rektora Sveučilišta “Goce Delčev” u Štipu, akademika Blaža Boeva, koje mi je uputio povodom smrti akademika Bermanca (u mojem prijevodu s makedonskog):
“Otišao je u aleju nezaboravnih Vladimir Bermanec, jedan od stupova hrvatske mineralogije, doajen hrvatsko-makedonskih odnosa u znanosti i veliki zaljubljenik u Makedoniju koju je beskrajno volio. Sudbina se poigrala sa životom akademika Bermanca i dovela ga u Ohrid, makedonski Jeruzalem, da posljednje dane svojega iznimno punoga života provede sa znanošću u potrazi za istinom o postanku našega planeta Zemlje. … Ostajemo zahvalni na njegovom osobnom doprinosu razvoju makedonske znanosti, a pamtit ćemo ga i poštovati kao velikoga znanstvenika i dobroga čovjeka.”
Poštovani i dragi profesore Bermanec, dragi Vlado, od srca Ti hvala! Tvojim odlaskom Sveučilište u Zagrebu, svi fakulteti na kojima si radio, svi Tvoji poštovatelji, i ja osobno i moja obitelj, izgubili smo ne samo cijenjenoga i uglednoga profesora, profesora svjetskoga glasa, nego i dragoga i nezaboravnoga prijatelja i prije svega Dobroga Čovjeka.
Dragi Vlado, bila Ti laka hrvatska zemlja!
Čuvao Te Dragi Bog!
Zbogom prijatelju!
