Pčelarsko iskustvo iz Cape Towna

Nevjerojatno, no nakon točno godinu dana od mojega boravka u Južnoafričkoj Republici, ponovno sam otputovala u tu prekrasnu zemlju. Međutim, ovaj put cilj je bila krajnja jugozapadna točka Afrike – Cape Town. Mnogo ljudi bi vjerojatno tamo željeli boraviti zbog fascinantne činjenice da se tu spajaju Atlantski i Indijski ocean, no moja želja je bila vidjeti i raditi s podvrstom medonosne pčele koja živi samo na tom području kao endemična vrsta – Apis mellifera capensis. Naravno, kad sam već ponovno otišla na drugi kraj svijeta posjetila sam svjetionik na Rtu dobre nade, nevjerojatno slikovitu morsku obalu na kojoj žive primjerice divlji, zaštićeni afrički pingvini, prekrasan akvarij (Two oceans), te zadivljujuću Stolnu planinu (Table Mountain). 

Zanimljivo da sam na tom području boravila svega dva dana prije odlaska na Veterinarski fakultet Sveučilišta u Pretoriji gdje sam boravila na ERASMUS + nastavničkoj mobilnosti. Naime, putovanje je bilo prilično napeto jer već kod prvog leta prema Istanbulu i razmišljanja o boravku u iznimno opasnom području, odlučila sam kontaktirati gostinjsku kuću gdje sam rezervirala noćenje, te sam srećom uspjela dogovoriti prijevoz njihovim transportom i vozača koji nas je čekao u zrakoplovnoj luci.

Putovala sam u skupini s kolegicom profesoricom i studentom, a već u zrakoplovu na liniji prema Cape Townu smo počeli razmišljati kako organizirati sigurni obilazak barem dva željena odredišta prvog dana po dolasku. Let je bio dug, no ugodan i sreća nam se ponovno osmjehnula jer smo s vozačem dogovorili obilazak i izravno iz zračne luke krenuli na vožnju afričkom obalom. Obala je prilično strma, nerijetko se na cestu nadvijaju stijene, a s druge strane pjenušavo more izbacuje valove na ogromne okruglo kamenje. Obišli smo veliku Stolnu planinu i odvezli se prema vrhu gdje je s vidikovca bio pogled na dio planine zvan Lavlja glava, grad, obalu i Rt dobre nade. Ipak, sve naokolo bilo je puno različitih boja grmolikog cvijeća za što su nam rekli da je glavna medonosna paša tijekom zimskog razdoblja. Vozeći se dalje obišli smo akvarij s oceanskim biljnim i životinjskim svijetom, ali i nastambama primjerice madagaskarskog i zaštićenog afričkog „donkey“ pingvina. Prema unutrašnjosti to je iznimno razvijen vinorodni kraj s mnoštvom vinarija, ali i poljoprivrednih površina zasađenih uglavnom voćkama i povrćem. Naravno, to su i glavni izvori prirodne hrane pčelinjim zajednicama tijekom toplijih dijelova godine.

Sljedećeg dana imali smo dogovoreni susret s doktorom Allsoppom, upraviteljem Odjela za istraživanje pčela u okviru Poljoprivrednog istraživačkog centra “Zdravlje i zaštita bilja” u Cape Townu. Kao nevjerojatno dobar domaćin, dr. Mike Allsopp nas je pokupio svojim terenskim vozilom i otišli smo u obilazak njegovog instituta i radnog mjesta. Vozeći se prema unutrašnjosti, na područje zvano Stellenbosch, vidjeli smo puno obrađenih poljoprivrednih površina i voćnjaka. Stigavši u zgradu instituta ostala sam zatečena prekrasnom herbarijskom zbirkom biljaka koji krasi zidove predsoblja laboratorija. Odradili smo kraći sastanak, nazvala bih ga edukacijskim uvodom, gdje nam je ukratko izložena neobična biologija uzgajanih zajednica medonosnih pčela koje tamo obitavaju.

Iznimno je zanimljivo što je podvrsta zajednica medonosne pčele Apis mellifera capensis jedinstvena po biološkim karakteristikama jer ako zajednica ostane bez matice, kod radilica se praktički redovito razviju jajnici i one u saće polažu jaja. Jaja su naravno neoplođena, jer radilice se nisu parile s trutovima, no neobično je što se iz njih ipak razviju uz mlade trutove i mlade radilice. Istina da se kod ovakve radilice – „lažne matice“ razvije i do 20 jajnih cjevčica, dok se kod radilice europske podvrste medonosne pčele A. mellifera carnica, razvije svega tri do pet jajnih cjevčica u svakom od para jajnika. Također, zanimljivo je da se iz njenih neoplođenih jaja može razviti i normalna matica sposobna za parenje s trutovima čime zajednicu može dovesti u uobičajeno stanje. Neobično je da se radilice prema toj „lažnoj matici“ ponašaju kao prema pravoj matici dajući joj hranu, a ona izlučuje matičin inhibitorni feromon (u značajnije manjoj količini od prave matice) koji sprječava razvoj jajnika kod ostalih radilica, te tako privremeno preuzima funkcije koordiniranja zajednicom. Izgledom nalikuju ostalim radilicama, a razvoj do odrasle jedinke traje svega 18 do 19 dana.

Kako je to onda moguće? Poznato je da se trutovi koji su muški članovi zajednice razvijaju iz neoplođenih jaja matice partenogenezom. To je oblik razmnožavanja u kojem se nova jedinka razvija iz neoplođene spolne stanice, u ovom slučaju jajne stanice, a trut koji izađe razvijen iz stanice saća je genetski identičan roditeljskom genu (klon). Međutim, neke vrste mogu proizvesti i žensko potomstvo takozvanom telitoki partenogenezom. I to je primjer koji se događa kod A. mellifera capensis samo na uskom području Južnoafričke Republike.

To je naravno bio i jedan od glavnih razloga moje želje za upoznavanjem i radom s tom podvrstom pčela. Nakon obilaska radnih prostora vezanih za pčelarstvo, od apisarija (staklenih košnica) koje koriste za promatranje ponašanja pčela tijekom pokusa u kontroliranim uvjetima pa do laboratorija u kojima provode biološka i molekularna ispitivanja. Bili smo i u pčelarskom skladištu koje služi za vrcanje i pohranu meda te pretapanje voska. Uslijedio je meni najdraži dio rada sa zajednicama. Mogla sam odmah primijetiti da ova podvrsta pčela nije ništa agresivnija od europskih pčela, i sigurno puno, puno mirnija od afričke podvrste Apis mellifera scutellata koja obitava u sjevernijim dijelovima zemlje. Obukli smo uobičajena pčelarska odjela i zapalili dimilicu. Kao gorivo za dimilicu koriste tkaninu jute. Iako stalno svi afrički pčelari naglašavaju kako su njihove pčele puno otpornije na bolesti te im stoga posvećuju manje pažnje, neka intuicija mi je naložila ipak staviti jednokratne rukavice koje zamijenim novima nakon prelaska na pregledavanje sljedeće pčelinje zajednice. Naime, vrlo brzo po otvaranju košnice i vađenjem prvih okvira iz plodišta naišla sam na pčelinje leglo sumnjiva izgleda. Naravno, u razgovoru sam saznala da na ovoj podvrsti pčela do prije dvije godine nikad nije bila utvrđena američka gnjiloća, no klinička slika bila mi je vrlo uvjerljiva te sam uzela uzorke uginulih ličinaka za laboratorijsko pretraživanje. Eto, po povratku u moj laboratorij potvrđena je američka gnjiloća, ali morfološki bakterijske kolonije izrasle na hranjivoj podlozi izgledom su drugog genotipa nego je to uobičajeno u europskih izolata s terena. Nastavljamo raditi na toj tematici, a tako je započela priča o suradnji s laboratorijem na krajnjem jugu Afrike.

Prilikom pregleda nekoliko zajednica smještenih u dvorištu instituta imala sam prilike vidjeti i nekoliko zasad nama egzotičnih nametnika poput malog kornjaša košnice (Aethina tumida) ili zbog stalne uporabe akaricida „nestalih“ štetnika poput pčelinje uši (Braula coeca). Osim što sam isprobala najbolji preporučeni alat za hvatanje i uzorkovanje živog malog košnjaša košnice – vlastite prste, iz prve ruke sam osjetila koliko puno rastezljivog propolisa (smeđe-zelenkaste boje) pčele unose tijekom njihovog aktivnog zimovanja. Naime, vidjela sam i grinje Varroa destructor, ali i klinički vidljive znakove virusne bolesti izobličenih krila.

Pčele su malo sitnije od naše europske sive pčele, a za glavni dohodak u pčelarstvu smatra se usluga od oprašivanja. Postoji sustav koji nalaže sklapanje ugovora između pčelara i poljoprivrednika kojim se detaljno reguliraju stavke selenja određenog broja i jačine pčelinjih zajednica na poljoprivrednu površinu, plantažu ili voćnjak u predviđenom razdoblju početka cvatnje određene kulture. Najzastupljenija ugovaranja su s farmerima koji posjeduju plantaže jabuka, breskvi i šljiva, a zatim slijede nasadi povrća. Također, važno je naglasiti da tijekom cijele godine, kontinuirano, cvatu različite vrste divljeg uglavnom grmolikog cvijeća kao i divljih stabala. Godišnja proizvodnja miješanog meda na području Cape Towna iznosi oko 10 do 15 kg po pčelinjoj zajednici. Iako ne postoji kontrolirani uzgoj pčelinjih matica kao ni bilo koja vrsta specijalizirane pčelarske proizvodnje, tamo se uopće ne koriste pesticidi niti akaricidi, te se smatra da je kvaliteta voska i meda iznimno visoka. Patvorenje pčelinjih proizvoda nikada nije primijećeno, niti je laboratorijski potvrđeno. Ima puno slobodnoživućih pčelinjih zajednica kao i divljih pčela, a kad uzgajana zajednica bude jače invadirana nametnicima pčele odlaze iz košnice i nastanjuju se u prirodi. Pčelari uglavnom rade i primjenjuju pčelarske prakse u skladu s prirodom.

Po završetku pregleda zajednica te razgovora na pčelinjaku, odvezli smo se kroz polje divljih kala, prema zrakoplovnoj luci na let prema Pretoriji. O pčelarenju na području Gautenga, te priče nakon posjete jedinoj kompaniji za izradu košnica u Južnoj Africi te najvećoj pčelarskoj obiteljskoj tvrtki koja u okviru vlastite djelatnosti jedina nudi usluge punionice meda i prerade voska, čitajte u sljedećem putopisu.

Zajedno čuvajmo pčele!

Napisala: Prof. dr. sc. Ivana Tlak Gajger, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Napomena: Članak je dio pčelarskih priča i putopisa Zajedno čuvajmo pčele koji pišem prema vlastitom iskustvu i načelu …putujem, poučavam i učim o pčelama… Galeriju s više fotografija možete pogledati na mojem Facebook profilu