Pčelarske edukativne priče s Kube

U okviru ERASMUS + nastavničke mobilnosti boravila na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta Granma u Bayamu, na Kubi. U svojstvu gostujućeg nastavnika, primarni cilj bio mi je održati niz predavanja za studente veterinarske medicine te zadovoljiti osobnu želju za upoznavanjem lokalnih pčelarskih praksi na pčelinjacima.

S obzirom na to da je otok – država Kuba dio Velikih Antila smještenih u Karipskom moru, na ulazu u Meksički zaljev te smješten između Floride i Yucatana, želja za upoznavanjem ljudi koji rade i doprinose sektoru pčelarstva u tom dijelu svijeta bila je još veća. Međutim, kako sam putovala preko Havane, kontaktirala sam upravitelja Pčelarskog istraživačkog centra (eng. Beekeeping Research Center, CIAPI) gosp. Pereza i ostala impresionirana njegovim riječima: „Neće biti pčelarenja bez pčela, a koje nestaju u mnogim razvijenim zemljama, zbog uporabe kemikalija. Ovdje pčele ne ugibaju“.

Ovom rečenicom nastavili smo razgovor o Kubi koja glasi za jedinu zemlju na svijetu koja u pčelarstvu uopće ne koristi kemijske tretmane, a postoji i zakonska zabrana za „rizičnu“ proizvodnju.

Također, organski med proizveden na Kubi je uz ribu, kubanske cigare i rum, jedini proizvod koji se izvozi iz te otočne zemlje. Izvozi se većinom u Europu. Smatra da sav med može biti deklariran kao med organske proizvodnje, iako prema navodima mojih sugovornika službeno ima nešto više od 60 % certificirane proizvodnje. Zbog povoljnih klimatskih prilika i duge aktivne sezone, godišnja proizvodnja po zajednici iznosi prosječno 53 (40-80) kilograma miješanog meda podrijetlom od tropskih autohtonih biljaka. Zanimljivo da 12 vrsta biljaka medi kontinuirano tijekom cijele godine.

Trenutačno se pčelarstvo smatra malom gospodarskom granom, no svakako s najviše potencijala za razvoj, posebice zbog organskog načina pčelarenja. Negdje sam pročitala da je za većinu Kubanaca med luksuz, a boca od 340 grama meda košta oko dva američka dolara, što su prosječne dvije dnevnice radniku.

Nakon ovog razgovora, proširila se vijest o mojem boravku na otoku, pa sam planirane aktivnosti proširila na nekoliko sastanaka s predsjednicima pčelarskih udruga, predstavnicima veterinarskih organizacija koji rade u pčelarstvu, predstavnicima pčelarske industrije te predstavnicima vladine tvrtke za pčelarstvo i proizvodnju meda. Zanimljivo da su svi navedeni sudionici posjećivali moja predavanja, praktične radionice i obilazak pčelinjacima. S obzirom na podosta različitih tema o kojima smo razgovarali, bilo je puno unakrsnih pitanja, iznošenja sličnosti i različitosti, te pokušaja uspoređivanja pčelarskih praksi njihovog i europskog načina pčelarenja. Međutim, moram naglasiti da je praktički nemoguće uspoređivati pojedine dijelove pčelarske proizvodnje zbog primjerice klimatsko-pašnih prilika ili zakonodavnih odredbi i kontrole njihovog provođenja koje su potpuno drugačije. Stoga se ovaj članak zasniva na mojim bilješkama koje sam pisala tijekom sastanaka, nastave i praktičnog pčelarenja u terenskim uvjetima.

Pa, krenimo ispočetka… Put je bio prilično dug i naporan. Budući da su na snazi bile protuepidemijske mjere zbog COVID-a 19, obavila sam obavezno testiranje prije puta, ali i prije povratka doma. A pošto je jedan nastavnik morao odustati od puta, putovala sam s profesoricom Andreom koja se bavi veterinarskom patologijom. Zrakoplovom smo putovale preko Pariza do Havane gdje smo prenoćile i sljedeći dan autobusom (strancima je zabranjeno putovati vlakom) krenule prema jugu otoka do Bayama. Vožnja je trajala više od 15 sati, a na dijelovima puta zbog „smicanja“ smo imale osjećaj da niti nema ceste.

Dočekala nas je skupina nastavnika s Veterinarskog fakulteta i već sljedeći dan radile smo dogovorenu nastavu. Zanimljivost je da smo rijetko viđale pokoji stari automobil, a glavno prijevozno sredstvo bile su jednostavne konjske kočije, tako da je sat vremena na svježem zraku od smještaja do fakultetskih zgrada predstavljalo svakodnevno zadovoljstvo. Inače, vozili su nas u Fordu proizvedenom 1956. godine i iskusile smo sve čari davne prošlosti automobilizma. Na Kubi smo stalno morale nositi zaštitne maske za lice, i to u zatvorenim prostorima, i na ulici. Zanimljivo da unatoč prilično visokim temperaturama nismo srele niti jednog čovjeka bez maske.

Po dolasku na Sveučilište Granma, ugostile su nas rektorica i dekanica Veterinarskog fakulteta, te nekoliko profesora koji se bave srodnim područjima. Kako praktički nitko nije govorio engleski jezik, s nama su stalno bile prevoditeljice.

U okviru predavanja i seminara obradila sam teme: Značaj korisnih kukaca za održivost prirodnih ekosustava, Osnove biologije pčelinje zajednice, Zadaci veterinara na pčelinjaku, Veterinarska medicina u pčelarstvu i Ekonomski značajne bolesti pčela. Svim izlaganjima, osim studenata, pridružili su se i pčelari, veterinari i predstavnici državne pčelarske organizacije.

Zanimljivo da na Veterinarskom fakultetu postoji obvezatan program koji uključuje pohađanje nastave, studenata 5. godine studija veterinarske medicine, na predmetu pod nazivom Health and Production in Apiculture. Godišnje predmet upisuje oko 30 studenata što je osnovna i nužna edukacija jer je veterinarska struka sukladno vladinim mjerama kontinuirano uključena u zdravstveni nadzor svih pčelinjih zajednica.

Održan je i niz sastanaka za nastavno osoblje u okviru kojih smo međusobno predstavili aktivnosti vezane uz pčelarstvo na našim institucijama, ali i općenito europsko, naše regionalno i lokalno pčelarstvo. Svrha je bila dogovor oko moguće suradnje u budućnosti na području znanstveno-istraživačkog rada, poslijediplomskih studija i međusobne podrške kod zaštite zdravlja pčela i promocije pčelarstva. Nekoliko studenata doktorskog studija i njihovi mentori pokazali su veliki interes za tzv. dvojne doktorate. Prilikom toga su iznesene i glavne teme mogućeg zajedničkog istraživanja na istoj vrsti pčele, ali na različitim kontinentima uz različite prirodne uvjete kao i načine pčelarenja. Primjerice, ispitivanje učinkovitosti fitofarmaceutika s akaricidnim djelovanjem (esencijalna ulja origana, kurkume i eukaliptusa), te utvrđivanje botaničkog i geografskog porijekla meda.

U razgovoru s pčelarima i drugim dionicima uključenim u sektor pčelarstva saznala sam niz zanimljivih informacija o pčelarstvu i praksama primjenjivanima u tom kutku svijeta. Na Kubi je tropska klima i aktivna pčelarska sezona traje cijelu kalendarsku godinu jer kontinuirano cvatu medonosne biljke, s posebnim naglaskom na niz začinskog i aromatičnog bilja. Većina pčelara s kojima sam razgovarala složili su se da najbolji dio sezone predstavlja kraj godine (studeni – prosinac), dok je najslabiji unos nektara tijekom srpnja i kolovoza. Svi pčelari su profesionalci koje okuplja nacionalna pčelarska organizacija Cuban Beekeeping Company (APICUBA). To je vladina organizacija koja koordinira i kontrolira cjelokupnu proizvodnju meda i pčelarstvo. Može se reći da su svi pčelari kooperanti državne tvrtke za pčelarstvo, a spomenuta organizacija za njih osigurava edukacije, istraživanja, otkup, punjenje i distribuciju svega proizvedenog meda. Pčelari su privatnici, ali u obveznom ugovornom odnosu. Med se uglavnom uzima na pčelinjaku, a tu praksu nazivaju „kastracija“. Odmah po uklanjanju pčela s mednih saća, skidaju se poklopci stanica saća i ekstrahira se med izravno u bačve APICUBA-e, označava se pčelinjak GPS koordinatama, imenom proizvođača te se transportira u jednu od dvije punionice u državi. Nema hobista i apsolutno svi pčelinjaci su registrirani (1532 pčelinjaka). Svim pčelarima je određena lokacija pčelinjaka, broj pčelinjih zajednica, obvezni klinički pregledi pčelinjih zajednica četiri puta godišnje pri čemu veterinari uzorkuju više vrsta materijala iz košnica za laboratorijsku dijagnostiku ili istraživanja. Dodatno, u slučaju da pčelar primijeti promjene u izgledu legla ili ponašanju pčela mora kontaktirati veterinarskog inspektora. Postoji nacionalni plan za postupanje kod pozitivnog nalaza za svaku nametničku bolest pčelinjih zajednica (varooza, akaroza, etinioza, nozemoza). Bolesti pčelinjeg legla se vrlo rijetko pojavljuju.

Također, određen je način i mogućnosti za kontroliranje bolesti i nametnika na pčelinjaku. Pri držanju pčela strogo je zabranjena uporaba kemikalija, lijekova i antibiotika. Invazije nametničkom grinjom Varroa destructor prisutne su i zabilježene na pčelinjacima od 1996. godine. Kontrolne mjere se zasnivaju na odabiru matica i trutova za daljnji uzgoj samo iz zajednica koje nisu pokazivale znakove bolesti, obavezno redovito mijenjaju matice svake godine i masovno koriste okvire građevnjake. Svi pčelari su educirani baš za tu jedino dopuštenu mjeru kontroliranja broja ove nametničke grinje – vađenja i pretapanja zatvorenog trutovskog legla. Sve matice uzgajane su u certificiranim centrima i pčelarima se prodaju po cijeni tri do pet američkih dolara ili eura (dobrodošle su obje valute, u istom iznosu). Saće se mora pretopiti nakon razvoja 15 generacija pčela, preradu saća u satne osnove radi također APICUBA te vraća pčelaru satnu osnovu u istoj količini.

Inače, pčelare s europskom medonosnom pčelom (Apis mellifera), ali štite postojeću kubansku populaciju za koju se smatra da je mirna i slabo agresivna. Zaštita podrazumijeva da je zabranjeno unošenje pčela na otok i kontroliraju se sve pošiljke u pomorskim i zračnim lukama. Na Kubi nema afrikaniziranih pčela i vlada zakonskim odredbama želi zadržati takav status (iako su prisutne na svim drugim karipskim otocima). Smatra se da je otok intenzivnije naseljen zajednicama medonosne pčele 1760. godine i narednih stotinu godina smatran je najvećim proizvođačem i izvoznikom voska. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća med postaje glavni proizvod, a 1982. osnivanjem APICUBA-e započinje profesionalizacija preko uvođenja tehnologija, odabirom i uzgojem matica, kao i ispitivanjem kvalitete biljaka koje izdašno luče nektar i samih pčelinjih proizvoda. Zanimljivost je da se zbog neimaštine i nemogućnosti nabave lijekova u narodu nastala izreka o primjeni tzv. „zelene medicine“ koju velikim dijelom čini apiterapija, odnosno korištenje i konzumacija pčelinjih proizvoda u svrhu poboljšanja zdravstvenog stanja ljudi i životinja. Zbog visokog ekonomskog potencijala 1990. godine pčelarska proizvodnja je restrukturirana od kada ju potpuno koordinira i kontrolira država.

Međutim, postoji i posebno pčelarenje s bezžalčanim Melipona pčelama. Zajednica se drži u jednostavnoj maloj i plitkoj drvenoj kutiji u kojoj uz leglo pčele grade stanice poput posudica u koje spremaju rijedak med. Nema uporabe okvira niti satnih osnova. Uzeti med koristi se primarno u medicinske svrhe, posebice za liječenje upala oka. 

Po obavljenim nastavničkim zadacima i obilaska pčelara vratile smo se u Havanu, odnosno prosjedile novih 17 sati vožnje autobusom, no isplatilo se za dva turistička dana prije povratka doma.

Suradnja je nastavljena nekoliko mjeseci kasnije kad su mladi veterinari, studenti poslijediplomskih studija, tri mjeseca proveli na zagrebačkom Veterinarskom fakultetu i naravno odradili praktičnu nastavu na nizu pčelinjaka.

Zajedno čuvajmo pčele!

 

Putopis: Hrvatska zaštitnica pčela na Dalekome istoku

Putopis: Afrička avantura hrvatske zaštitnice pčela

Intervju: Otklanjanje straha od zajednice zujećih pčela prvi je korak u čuvanju zdravlja tih marljivih kukaca