Osobe s invaliditetom ili osobe s posebnim potrebama: tko su, koliko ih je i kakva im je obrazovna razina?
Za Universitas portal piše prof. dr. sc. Lelia Kiš-Glavaš s Odsjeka za inkluzivnu edukaciju i rehabilitaciju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Termin invalid dolazi od latinskih riječi in-validus što znači ne vrijedan, ne sposoban. Odmah je jasno da se radi o iznimno stigmatizirajućem pojmu koji zasigurno nije primjeren suvremenom poimanju osoba s invaliditetom a naročito ne u kontekstu njihove integracije i inkluzije (uključivanja). Upravo stoga, još 90-tih godina prošlog stoljeća struka je pokušala iznaći primjereniju terminologiju i odlučila se prihvatiti pojam osobe s posebnim potrebama. Kako je ideja ovog pojma bila ukazivanje na potrebe a ne na značajke osobe i kako izraz nije bio pejorativan poput onog invalid, vrlo je brzo prihvaćen u stručnoj javnosti ali i u medijima. Na veliko iznenađenje struke, oni koji su bili iznimno nezadovoljni odabirom i korištenjem ovog pojmom bile su same osobe s invaliditetom.
U to sam vrijeme imala studenta koji se kretao uz pomoć invalidskih kolica i kada smo jednom prilikom na nastavi imali raspravu na temu terminologije u području, postao je vrlo uzrujan. Rekao mi je nešto poput: „Ali profesorice, ja nisam freak (nakaza), ja nemam neke bolesne, iskrivljene potrebe. Ja imam potrebe jednake onima svih studenata. Evo, nakon nastave želim s prijateljima otići na kavu ali ne mogu samostalno ući u kafić jer su na ulazu 4 stepenice. I tu trebam pomoć drugih. Kada popijem kavu, obično trebam otići na wc ali to u kafiću uopće ne mogu jer su vrata preuska i ne mogu s kolicima unutra. Ja dakle imam normalnu potrebu popiti kavu i nakon toga otići na wc. Jednako kao i svi drugi.“.
Nije se o terminologiji raspravljalo samo na individualnoj razini: raspravljalo se i na razini udruga i saveza osoba s invaliditetom. Tako je 2003. godine u hotelu Sheraton u Zagrebu, koji je tada bio jedini prostorno pristupačan (osobe s invaliditetom su se samostalno mogle njime kretati, odlaziti na wc i koristiti druge prostore i usluge), održan skup svih krovnih udruga osoba s invaliditetom različitih oštećenja, bolesti i poremećaja. Kao zaključak skupa, donesena je tzv. Sheratonska deklaracija. Radi se zapravo o apelu usmjerenom medijima i stručnoj javnosti u kojem zajednica osoba s invaliditetom objašnjava neprimjerenost pojma posebne potrebe i inzistira da se osobe s invaliditetom upravo tako i naziva a ako se radi o djeci da ih se naziva djecom s teškoćama u razvoju (jer teškoće možda u konačnici, u odrasloj dobi, neće rezultirati invaliditetom). Ono što je ovdje važno je da se pojam osoba ili dijete stavi ispred invaliditeta odnosno teškoća u razvoju, što je tzv. people first terminologija.
Upravo takav pristup ukazuje da je oštećenje, bolest ili poremećaj i posljedično smanjena funkcionalna sposobnost samo jedna od značajki osobe, a ne njezino osnovno obilježje.
Godine 2009. ovu raspravu je aktualizirala i Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, s istim zaključkom. Nakon podnošenja njezinog izvješća u Hrvatskom saboru krenulo se s izmjenama Ustava RH 2010. godine. Od tada je spomenuto i službena terminologija u RH.
Važno je napomenuti da je oštećenje, bolest ili poremećaj ono što je biotičko i što se zadržava na razini organa ili organskih sustava i odnosi se na bilo kakav gubitak ili odstupanje od uobičajene psihičke, fiziološke ili anatomske strukture ili funkcije (motorički poremećaji, kronične bolesti, oštećenja vida, oštećenja sluha, intelektualne teškoće, poremećaji iz spektra autizma i mentalna oštećenja) i samo po sebi nije invaliditet. Da bi netko bio osoba s invaliditetom, potrebno je da posljedice oštećenja, bolesti ili poremećaja budu takve da rezultiraju ograničenjima ili nedostatkom sposobnosti za obavljanje neke aktivnosti na način ili u opsegu koji se smatra uobičajenim za ljudsko biće (npr. osoba ne može samostalno bez pomagala hodati, čitati crni tisak, verbalno komunicirati) i treba proći postupak tzv. vještačenja. Vještačenje se, prema Uredbi o metodologijama vještačenja (NN, 67/2017) provodi u svrhu ostvarivanja prava u području socijalne skrbi, mirovinskog osiguranja, profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom, prava po osnovi rodiljnih i roditeljskih potpora, zaštite ratnih i civilnih žrtava rata te u svrhu utvrđivanja psihofizičkog stanja djeteta pri ostvarivanju prava u sustavu obrazovanja, kao i u svrhu ostvarivanja prava u drugim područjima prema posebnim propisima. Dakle, invaliditet omogućava osobama s invaliditetom korištenje određenih prava.
Prema Izvješću o osobama s invaliditetom u Republici Hrvatskoj, Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo iz 2022. godine, na dan 1. rujna 2022. u RH je zatečeno 624 019 osoba s invaliditetom (16% ukupnog stanovništva RH) od čega je muškog spola njih 56,7% a ženskog 43,3%.
Najveći udio osoba s invaliditetom, njih 45,7%, je u dobnoj skupini 65+, dok je 43,1% osoba (njih 268 911) u radno-aktivnoj dobi, dobi od 20. – 64. godine. Invaliditet je prisutan i u dječjoj dobi, 0 – 19 godina, i to u udjelu od 11,2%. Najveći broj osoba s invaliditetom ima prebivalište u Gradu Zagrebu i Splitsko-dalmatinskoj županiji. U te dvije županije živi 29,4% od ukupnog broja osoba s invaliditetom. No, uzme li se u obzir udio osoba s invaliditetom u ukupnom stanovništvu županije, vidljivo je da je najveći udio osoba s invaliditetom u Šibensko-kninskoj županiji, osoba s invaliditetom u dječjoj dobi u Sisačko-moslavačkoj županiji, onih u radno-aktivnoj dobi u Požeško-slavonskoj županiji, a u Krapinsko-zagorskoj županiji u dobi iznad 65 godina.
Najčešće vrste oštećenja kod osoba s invaliditetom, na temelju Zakona o Registru osoba s invaliditetom (NN 63/22), su višestruka oštećenja, oštećenja lokomotornog sustava te oštećenja drugih organa, a najčešća oštećenja funkcionalnih sposobnosti (koja se procjenjuju od 1. 1. 2015. godine, odnosno od uspostave jedinstvenog tijela vještačenja) kod osoba s invaliditetom uzrokovana su mentalnim i kroničnim bolestima.
Rješenja o primjerenom obliku školovanja odobrena su za 49 078 učenika s teškoćama u razvoju s time da su oštećenja govorno-glasovne komunikacije i specifične teškoće učenja, višestruka oštećenja i mentalna oštećenja najčešći specificirani uzroci koji određuju potrebu primjerenog oblika školovanja.
Prema istom izvoru, ali temeljem izvješća za 2021. godinu moguće je iščitati da čak 66% osoba s invaliditetom nema završeno osnovno obrazovanje ili ima samo osnovnu školu, 25% ih je završilo srednje obrazovanje i većinom je steklo tek nižu stručnu spremu a samo je 3% visoko obrazovanih osoba s invaliditetom.
Prema podacima Očevidnika zaposlenih osoba s invaliditetom (Hrvatski zavod za mirovinsko osigranje, 2022), u RH je zaposleno 21 485 osoba s invaliditetom pri čemu 15 813 osoba zadovoljava kriterije Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja očevidnika zaposlenih osoba s invaliditetom (NN, 75/18) i poslodavac ih može računati u obveznu kvotu zapošljavanja osoba s invaliditetom.
Oduzmemo li od broja osoba s invaliditetom u radno aktivnoj dobi one koji su zaposleni dolazimo do brojke od 247 426 nezaposlenih osoba s invaliditetom u radno aktivnoj dobi. Mogli bismo možda zaključiti da se tu radi o osobama s najtežim oštećenjima koje niti nemaju radnu sposobnost no prema istom izvoru dolazimo do podatka da je oko 6,8% od ukupnog broja osoba s invaliditetom vještačeno kao osobe sa 100% oštećenjem od čega je 22 050 u bazi Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, što znači da su zaposleni.
Gdje je dakle 247 426 osoba s invaliditetom i koji je razlog da nisu zaposlene? Činjenica je da se, kada govorimo o osobama s invaliditetom, radi o njihovoj iznimno nepovoljnoj obrazovnoj strukturi što je najvjerojatnije glavni uzrok njihovog slabog zapošljavanja. Imajući ovo u vidu jasno je koliko je važno ulagati u izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom u visokom obrazovanju u Republici Hrvatskoj i time povećati njihovu obrazovnu razinu i posljedično njihovu zapošljivost.
Jer, zapošljavanje osoba s invaliditetom nije garancija ali je svakako preduvjet njihove uspješne socijalne inkluzije. A time što bi se zaposlile, osobe s invaliditetom mogle bi značajno financijski ulagati u državni proračun a ne biti isključivo korisnici tih sredstava.
