Održani 24. Riječki dani bioetike

Percepcija medicine kao znanosti, struke i sustava kojem se obraćamo za pomoć bitno je različita u zdravih, koji tek nejasno osjećaju granice njena dosega i moći, i bolesnih koji, ranjivi i promijenjeni, u medicini gledaju i od nje očekuju moguće i nemoguće. Kao i uvijek kada čovjek o nekome ovisi, on takvog istodobno voli kao jedinog bliskog i osjeća zazor kao prema nekome kome je bio prisiljen otkriti svoje slabosti. Tako se i u svijesti bolesnika kontinuirano pretaču i preskaču poštovanje, povjerenje, strah i fascinacija. Malo tko je u takvom stanju i ulozi bolesnika sposoban objektivno rasuđivati i nije čudo da na konačan stav upliva imaju ponajviše osobna iskustva koja će nekoga pretvoriti u vjernika u nepobjedivu Medicinu, drugog u opreznog skeptika, a trećeg u ojađenog, povrijeđenog, uvrijeđenog kritičara i kverulanta.

U želji da propita ove različite glasove koji izviru iz nutrine svakog razmišljajućeg ljudskog bića i nadglasavaju jedan drugog u ovisnosti o trenutačnoj krvnoj slici pojedinca i društva, Katedra za društvene i humanističke znanosti u medicini, kao „dežurni“ fokus filozofijske, sociologijske i drugih perspektiva u areni edukacije zdravstvenih profesija, sa svojim tradicionalnim partnerima i pojavnostima – prvenstveno Fakultetom zdravstvenih studija u Rijeci, ali i drugima – odlučila je ovoj temi posvetiti najnovije Riječke dane bioetike koji su, neprekinuti tradicijom, održani već dvadeset i četvrti puta.

PONOS I PREDRASUDE HUMANE MEDICINE I ZNANOSTI

Kako se ove godine napunilo četvrt stoljeća od objave vijesti o kloniranju ovce Dolly, željelo se čuti i kako su se biotehnologija i pravo uspjeli prilagoditi ovom tipično bioetičkom izazovu razlučujući njegove reprodukcijske i terapijske motive, objašnjava Amir Muzur, pročelnik Katedre za društvene i humanističke znanosti u medicini Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

–  Možda više nego bilo koji drugi čovjekov izum, kloniranje je podgrijalo taštu nadu u vječnost i pokoravanje brojnih bolesti: da bismo doznali koliko su te nade opravdane, pozvali smo u goste najbolje biotehnologe i pravnike. Na ovaj je način Katedra zagrabila u najveća pitanja našeg, ali i svakog doba – u moć i nemoć, u ponos i predrasude humane medicine i znanosti.

(De)medika(liza)cija društva, dakle, bila je glavna temom ovogodišnjeg skupa bioetičara u Rijeci, kojem se pristupilo iz različitih aspekata – kroz iskustva liječnika praktičara, filozofskih, pravnih i biotehnoloških pogleda, čak i analize iz perspektive političkih znanosti.

Na početku 24. Riječkih dana bioetike predstavljen je dobitnik godišnje Nagrade „Fritz Jahr“ za istraživanje i promicanje europske bioetike, francuski profesor prava i bioetike Christian Byk.

Igor Jurak  s Odjela za biotehnologiju Sveučilišta u Rijeci te Marissabell Škorić s riječkog Pravnog fakulteta održali su pozvana predavanja o Dolly, ovci koja je promijenila svijet odnosno o pravnoj regulaciji kloniranja na međunarodnoj i nacionalnoj razini.

– Nacionalna zakonodavstva općenito pitanje istraživanja zametaka reguliraju u zakonima koji uređuju medicinski potpomognutu oplodnju pa s obzirom na status embrija razlikujemo tri glavna pristupa. Prvi pristup dopušta stvaranje embrija u istraživačke svrhe, kao i izdvajanje embrionalnih matičnih stanica, uz pridržavanje određenih uvjeta. Drugi pristup zabranjuje istraživanje na embrijima, dok treći usvaja kompromisno rješenje prema kojem se uz određene uvjete dopušta istraživanje na višku embrija, odnosno na embrijima koji su ostali nakon postupka umjetne oplodnje. S druge strane, vezano za reproduktivno kloniranje situacija je znatno jasnija jer je 1998. godine donesen Dodatni protokol o zabrani kloniranja ljudskih bića, koji u članku 1. izričito zabranjuje svaki postupak namijenjen stvaranju ljudskog bića genetski istovjetnog drugom ljudskom biću, bilo živom ili mrtvom. Nakon toga, brojne države, među kojima je i Hrvatska, u svojim nacionalnim zakonodavstvima reproduktivno kloniranje propisuju kao kazneno djelo, objasnila je profesorica Škorić u svome izlaganju.

LIJEČENJE GLAVOBOLJE I HOMOSEKSUALNOSTI

Kristina Baraba Dekanić  održala je zanimljivo predavanje o utjecaju COVID-19 pandemije na poremećaje prehrane u djece, dok je Goran Arbanas detaljno obrazlagao sve etičke dvojbe oko upitne prakse „liječenja“ homoseksualnosti kroz povijest:

–  Tijekom posljednjih dvadesetak godina, došlo je do potpunog odustajanja od primjene konverzivnih terapijskih pokušaja, kako u terapijske, tako i u istraživačke svrhe. Danas je situacija potpuno drugačija, pa se svako preispitivanje položaja homoseksualnosti unutar dijagnostičkih sustava, kao i pokušaji mijenjanja čije seksualne orijentacije, smatraju etički neprihvatljivima i nestručnima. Čini se da je, tijekom povijesti, pozicija homoseksualnosti išla iz jedne u drugu krajnost, bez mogućnosti da se „hladno“ i bez osude propituje njezina etiologija, položaj i mogućnosti promjene.

Franjo Mijatović, docent na Katedri za društvene i humanističke znanosti u medicini riječkog Medicinskog fakulteta i predsjednik Organizacijskog odbora 24. Riječkih dana bioetike, ustvrdio je kako danas, bez liječničkog biljega, ispada da nije moguće bivanje u svijetu:

– Iako ni na koji način ne sumnjamo u plemenitost i poštenje niti važnost zdravstvene skrbi, zapanjujuće je kako je ideal zdravlja u mnogim slučajevima sveden na sve veću medika(liza)ciju života. Jedan od ciljeva medika(liza)cije jest podvrgavanje cjelokupnog ne samo ljudskog zdravlja, nego osobe i njezinih vrijednosti zdravstvenim autoritetima i stručnjacima, u konačnici lijekovima. Stoga naš simpozij ima zadaću analiziranja odnosa između medika(liza)cije i demedika(liza)cije.

Na kraju skupa, profesor Muzur iskreno je priznao da svatko od nas ima određene stavove, ali također treba biti iskren i upitati se koliko ćemo te stavove „braniti“ kada se nađemo u određenoj situaciji. Recimo, sutra će nas zaboljeti glava. Granica naše izdržljivosti boli je jedno, a granica koju bi trebao zastupati neki gorljivi zastupnik demedikalizacije nešto sasvim drugo. Hoćemo li uzeti tabletu? Najvjerojatnije, hoćemo:

– Želja nam je bila pokazati što se može dogoditi u slučaju zlouporabe medikalizacije i medikamenata. Kada raspravljamo o pitanjima (de)medikalizacije, uvijek se valja prisjetiti one rasprave o potencijalnom postojanju tzv. moralne pilule. Kada bi, dakle, postojala pilula koja bih nas sve učinila dobrim i moralnim, bi li je trebalo koristiti? Naravno, kada granemo olako na prvu loptu, odgovor bi bio „Ne“. “Mi smo takvi kakvi jesmo, lijepi smo jer smo različiti” itd.  S druge strane, prigovor i to opravdan glasi – ako postoji rješenje, da ljudi budu dobri, da povećamo razinu dobra na svijetu, zašto to rješenje ne koristiti? To je temeljna dvojba oko pitanja (de)medikalizacije, koja nije uvijek-crno bijela. Našim smo skupom tek zagrebali ispod površine i dali naslutiti neke potencijalne odgovore, bar na neke dvojbe koje (de)medikalizacija nosi, zaključio je na kraju 24. Riječkih dana bioetike profesor Amir Muzur.

---

Zanimljiva predavanja i različiti pogledi

 

Tanja Bukovčan
Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju

– Svaku bolest uvijek razumijevamo unutar pojedinog medicinskog sustava, a budući da je biomedicina dominantan medicinski sustav u društvu u kojem živimo, sve, od etiologije bolesti, preko prevencije do liječenja, pod utjecajem je tog sustava znanja. Međutim, svaki sustav medicinskog znanja osim profesionalne ima i svoju popularnu komponentu. Ima onaj dio koji svakodnevno međusobno dijelimo, analiziramo, o kojem raspravljamo unutar naših kulturnih narativa i koji nas usmjeravaju u našim odlukama o tome na koji način ćemo izabrati neki medicinski sustav, terapiju, liječnika. Ako je medikalizacija neki hegemonijski kišobran koji se nadvio nad mnogim našim odlukama vezanima uz zdravlje i bolest, pitanje je na koji način uopće donosimo odluke, te na koji način imamo pravo odlučivati o sebi, do koje mjere, i što je zapravo racionalno, normativno, moralno, narativno rezoniranje unutar medicinskih sustava? Upravo su trudnoća i porod, koji su danas dio borbe za prava žena, dobri primjeri za analizu.

 

Iva Rinčić
Sveučilište u Rijeci, Medicinski fakultet, Katedra za društvene i humanističke znanosti u medicini

– Ivan Illich (1926.-2002.) je zasigurno bio savršen provokator etabliranih „vrijednosti“ modernog sustava zdravstvene zaštite: njegove su ideje istodobno fascinantne u svojoj iskrenosti i odbojne u konfrontaciji sa svim intimnim strahovima koje osjećamo – strahom od bolesti, smrti, zanemarenosti. Ovaj kratak rad poštuje metodu Illicha i prvenstveno nastoji provocirati: pojednostavljujući ljudski odnos prema bolesti i drugačijosti, diskurs ne sugerira drugo doli nužnost obuhvaćanja različitih perspektiva, pristupa, iskustava, svjetonazora, u skladu s Mittelstraß-Čovićevom postavkom preferiranja orijentacijskog znanja nad informacijskim. Problem društvenog pritiska na kreiranje izgleda (estetike) i (pojma) zdravlja dovest će ovo izlaganje do razmatranja elemenata Illicheve biografije kao izvorišta mogućih uzroka/pojašnjenja njegovih stavova, kao i do revizije granica pojma i prakse zdravlja.

 

Vanja Pupovac
Sveučilište u Rijeci, Medicinski fakultet, Katedra za društvene i humanističke znanosti u medicini

– Randomizirani kontrolirani pokusi (RKP) su danas najpouzdaniji oblik dokaza u medicini i temelj za oblikovanje smjernica za liječenje pacijenata. RKP su, također, najsloženiji i najskuplji oblici istraživanja, no ukoliko se rezultati istraživanja zaštite intelektualnim vlasništvom, omogućuju stanovitu zaradu primjerice farmaceutskim tvrtkama. Za pojedine zdravstvene probleme (npr. dijabetes, bolesti srca, srčani udar) udio javno financiranih RKP medicinska istraživanja, značajno je manji od udjela RKP-a financiranih od farmaceutskih tvrtki. U kontekstu rješenja zdravstvenih problema, to bi značilo da imamo značajno veći udio pouzdanih dokaza za patentibilna rješenja (npr. lijekovi) u odnosu na ne-patentibilna rješenja (npr. psihoterapija, specifična tjelovježbe, prehrana  i sl.). Dva se rješenja najčešće spominju za problem komercijalizacije medicinske znanosti, a to su: ukidanje patenata za medicinske lijekove ili isključivo javno financiranje RKP istraživanja.

 

Helena Štrucelj
Sveučilište u Rijeci, Fakultet zdravstvenih studija

– Studenti zdravstvenih profesija trebaju se obrazovati tako da postanu stručnjaci u području ljudskog zdravlja, no to ne bi trebao biti jedini cilj njihova obrazovanja. Jednako je važno učenje o tome kako pristupiti procjeni pacijenta i o tome kako ga potaknuti na promjene u životnim navikama u smislu aktivnog sudjelovanja u vlastitom liječenju. Neizostavno je učenje o komunikacijskim vještinama i moralnom rasuđivanju. Nikako se ne smije zaboraviti ni na učenje o brizi za vlastito zdravlje, suočavanje s teškoćama i kvalitetu života te o primjerenim i uvažavajućim kolegijalnim odnosima. Svi su ovi čimbenici važni u očuvanju cjelokupnog zdravlja. Važni su stoga rezultati samoprocjene kvalitete života i mentalnoga zdravlja studenata Fakulteta zdravstvenih studija kao dviju važnih dimenzija uobičajenog pitanja ,,Kako ste?“ koje ne bi smjelo podrazumijevati isključivo procjenu tjelesnoga zdravlja.