Održana komemoracija za poginule studente Fakulteta hrvatskih studija

Brojni studenti Fakulteta hrvatskih studija, ali i drugih sastavnica zagrebačkoga sveučilišta koji djeluju u Kampusu Borongaj, brojni zagrebački dekani i profesori, aktualni i novoizabrani rektor, obitelj i prijatelji oprostili su se od nedavno tragično stradalih studenata Nikole Michaela Sušca i Jerka Kučića.

Komemoracija je upriličena u dvorištu Fakulteta hrvatskih studija, gdje je dekan Ivo Džinić poručio kako silno želi da se ova strašna tragedija nije dogodila, da su Nikola Michael i Jerko i dalje s nama:

– Želio bih da Nikola Michael i danas, u ovom trenutku sjedi u prvom redu dvorane Zagreb i znatiželjno sluša predavanje te s vremena na vrijeme postavi neko pitanje ili iznese zanimljivo promišljanje. Želio bih da mogu ponovno gledati Jerka kako se u ranim poslijepodnevnim satima, kada predavanja znaju biti i naporna, iskreno trudi biti pažljiv i barem prikrivati bilo umor bilo zahtjevnost sadržaja predavanja. Da, želio bih to, kao što biste i svi željeli puno toga, a što nam u ovim trenutcima i svih ovih dana izaziva uspomene na dvojicu naših studenata, kolega, prijatelja. Iskreno bih to želio, iako znam da je to jednostavno nemoguće. Starogrčki filozof je rekao kako se uvijek iznova treba učiti da život ne teče prema vlastitom nahođenju i volji niti prema volji bilo kojega drugoga čovjeka. Dakle, riječ je o poniznosti!

NE SMIJEMO GUBITI NADU

Dekan Džinić nastavio je kazavši kako bi htio znati zašto se ovo dogodilo, da može, prvenstveno studentima, priopćiti konačni smisao ove tragedije. Ali to je teško dokučiti, govori Džinić, i svaki pokušaj u tom smjeru samo nas može dovesti do još većih nejasnoća i još većega bunila. Ne treba u ovim trenutcima smetnuti s uma kako čovjeka nerijetko zapravo ne uznemiruju i ne straše same stvari i sami događaji, nego ono što svatko od nas o njima misli ili umišlja! U konačnici, ono što se egzistencijalno ne može opravdati, zašto bi to morali nužno intelektualno činiti? Zašto patnja, bol, tuga, potres, bolest? Zašto smrt? Ne znam! Tko zna, pita se dekan Fakulteta hrvatskih studija:

– Jedino što sa sigurnošću mogu reći jest uvjerenje kako ne preostaje drugo nego ovu patnju i ovaj i današnji „Zašto?“ prihvatiti, te ih – plačući, žaleći i moleći – preobraziti i pretvoriti u novu nadu. Jer oni bez nade su u opasnosti da ih ponese očaj besmislenosti i da razore svoj život, da se razbole! A vrijedi i obrnuto: čak se i najgora patnja može podnijeti ako na obzoru zasja svjetlo nade. Neizrecivi je ovo gubitak, napose za obitelji, ali i za našu akademsku zajednicu i za cijeli narod, jer gubitak mladosti ima isto značenje kao kada bi se iz godine uklonilo proljeće. Proljeće ove godine započinjemo bez dvojice sinova, braće, prijatelja. Možemo i trebamo zbog toga žaliti, ali ne smijemo gubiti nadu, nego sa zahvalnošću prihvatiti sve ono u čemu nas svojim primjerom mogu obogatiti. Njihova tragedija neka nam bude dodatni poticaj za ozbiljan i odgovoran pristup daru životu, studijskim i poslovnim obvezama te međusobnoj brizi i poštovanju, zaključio je dekan Ivo Džinić.

Zagrebački rektor Damir Boras izrazio je osobnu i neizmjernu bol koju osjeća zbog gubitka ova dva mlada života, bol za koju je siguran da osjećaju svi prisutni na komemoraciji, bol koja nadire uvijek kada se izgubi mladi život. I rektora Borasa muči pitanje – zašto:

– Postavlja se uvijek pitanje zašto najbolji od nas, s najboljom perspektivom, budu pozvani da nas napuste. Koji su putevi Gospodnji? Ali ipak, kao profesor i rektor mogu jedino obećati da ćemo učiti sve da se takve tragedije više na ovome Kampusu više ne ponove. Kao vjernik, mogu samo moliti da ova dva naša mladića nađu svoj spokoj. A mi ostali pak da nađemo utjehu.

Posebno je bolno bilo slušati prijatelje poginulih studenata, koji su se kroz svoje dirljive govore oprostili od Nikole Michaela Sušca i Jerka Kučića.

OSTAVILI STE NEIZBRISIV TRAG

Petar Šarić, predsjednik Studentskoga zbora Fakulteta hrvatskih studija, student druge godine diplomskoga studija filozofije i sociologije, Poznavao je, kaže, obojicu stradalih kolega. Često su dolazili u menzu kod studentskoga naselja Lašćine gdje boravi pa su se u više navrata našli na večeri i razgovarali o svakojakim temama. Budući da su svi studirali filozofiju, rasprave su znale biti zanimljive.

– Obojica mi ostaju u sjećanju kao dragi ljudi puni energije, volje i znatiželje. Nikola je i u najtmurnijim danima zračio dobrotom i pozitivnom energijom bez trunke pesimizma, a Jerko je uvijek bio spreman za druženje i voljan pomoći kad je za to bilo potrebe. Jerko je i u samom činu potrage jasno iskazao nesebičnu volju za pomoć drugima. Prepoznat je kao altruist koji je uvijek nastojao pomoći onima kojima je pomoć bila potrebna, bilo da se radi o čišćenju snijega pred fakultetom ili polasku u potragu za nestalim prijateljem. Ono po čemu svi Jerka mogu prepoznati je i njegova društvenost, uvijek je inicirao razgovore i komunikaciju među različitim ljudima te ih pozivao na redovna druženja. Energija i čvrsta volja koju je pokazao u svemu što je radio mogu ispisati list njegova mladenačkoga duha i požrtvovnoga karaktera. Ono što im se dogodilo, tragedija je neviđenih razmjera. Dva mlada života ugašena, a cijeli život je tek bio pred njima, rekao je Šarić, dodavši kako su obojica studenata svojom pojavom ostavili neizbrisiv trag na zajednicu Fakulteta hrvatskih studija te i dalje žive kroz sjećanja o njihovim djelima, riječima, postupcima i vjerovanjima.

Asja Bužimkić, studentica druge godine preddiplomskoga studija povijesti i filozofije i kulture poručila je da ovo nije zbogom, nego samo doviđenja:

– Dragi Jerko, dani bez tebe bit će teški, ali tvoj duh bit će vječno uz nas. Znamo da si sad na nekom boljem mjestu. I nadam da nas čekaš, da i tamo gore popijemo još koju Cedevitu skupa. Bio si jedan jedini. Tvoje veselje i glas vječno će biti zapamćeni. Od trenutka kad smo te upoznali vidjeli smo da si duša od čovjeka. Ostavio si veliki trag iza sebe. Stvorili smo predivne uspomene. Bio si jedan od nas. Bio si istinski prijatelj i srce svakoga zajedničkoga trenutka. Kroz godine zajedničkoga studiranja, sve vrijeme provedeno s nama stavljao si tuđu sreću ispred svoje. Uvijek si bio uz nas, podrška i osoba od povjerenja. Uvijek raspoložen i nasmijan i s rješenjem za sve. Volio si život, prirodu i boravak u njoj. Učio si nas uživati u malim trenutcima. Sa svakom pahuljom snijega bio si sve sretniji. Imao si radost djeteta.

Marina Jurčić, studentica prve godina preddiplomskoga studija filozofije i kulture i sociologije od prijatelja Nikole oprostila se pak stihovima koje je on sam napisao: „Zapamti, sine moj, iako su oblaci jaki, Sunce se uvijek vraća.”

– Na predavanjima bismo zamijetili njegovu začuđenost kroz postavljanje pitanja. Ponekad bi na kratak tren čak pomislili da pita smiješne stvari, ali bi se kasnije zapitali zašto baš i u nama takvo čuđenje nije izniknulo. Pri govorenju, znajući da mu hrvatski nije prvi jezik i koliko mu je teže nego nama, još bi nas više fascinirao trud pri izricanju složenijih filozofskih misli te njegova ambicija i ustrajnost pri tomu. Dok bi u argumentacijama iznosio svoje misli, bilo bi teško ne primijetiti njegove trepereće oči i žar kojom govori. Kada bismo pomislili da je to dovoljno da osjetimo ljubav koju gaji za ono čime se bavi, on bi opet nekako izdvojio trenutak te još više osjenčao osebujnost koju u svijetu vidi. A mi ne bismo više valjda niti mogli zaklopiti onu kutiju punu naših dojmova o njemu, zaključuje mlada Marina.

Molitvu za pokojne studente predvodio je dekan Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu Josip Šimunović.

Snimku komemoracije pogledajte OVDJE.