Pojavom interneta dogodila se revolucija u obrazovanju na daljinu prije mnogo godina, stoga svaki novi korak u razvoju novih načina komunikacije s djecom i mladima, novih metoda i pristupa učenju nije stran i neizvediv. No, unatoč tome, preokret koji je donijela pandemija izazvana koronavirusom zatekao nas je nespremne i zahtijevao je sustavne transformacije unutar obrazovnih sustava diljem svijeta. Sa sigurnošću mogu reći da je odgojno-obrazovni sustav bio među visoko rangiranima koji se našao pred velikim izazovima, jer se upravo kroz taj sustav stječu temeljne vrijednosti, znanja i iskustva potrebna za opstanak cijelog društva. Iskustva koja smo stekli, kreativni odgovori na koje smo nailazili, zasigurno nam mogu pomoći u daljnjem planiranju i obrazovnim reformama koje su pred nama, kako bismo uspješno razvili visokokvalitetne obrazovne sustave otporne na potencijalne krize i izvanredne situacije.
Kada se govori o nastavnim procesima u online okruženju i brojnim drugim zanimanjima, itekako je potrebno naglasiti da, unatoč naprednoj tehnologiji, učinkovitost takvog rada može biti prisutna u mnogim sustavima, no kvalitetno obrazovanje počiva i mora počivati na socijalnim interakcijama njegovih ključnih dionika. Obrazovanje na daljinu i održavanje nastave u klasičnom obliku nisu gotovo ni u čemu kompatibilni. Brojni se poslovi danas mogu obavljati na daljinu, a da pritom rezultati ne moraju gubiti na kvaliteti. U mnogim slučajevima čak i dobivaju, no u ovom članku zadržat ću fokus na obrazovnom sustavu.
Iako je i odraslim ljudima kontakt s drugima u pravilu nešto što se smatra ‘normalnim’ i potrebnim, kada se radi o školi, gdje kontaktiraju učitelji i učenici kao i učenici međusobno, teško je, ako je uopće i moguće, naći istinske i opravdane razloge da bi se nastava održavala na daljinu.
Opravdanje za takvo što mogu biti samo situacije u kojima je tako nešto nužno i neizbježno zbog višeg cilja – očuvanja zdravlja školske populacije, a posredno i njihovih bližnjih, obitelji i prijatelja.
Uvođenje nastave na daljinu bio je izazov za cijeli obrazovni sustav, a osobito za osnovne škole gdje je informatičko opismenjavanje itekako prisutno i tek u razvoju. Nadalje, nastava Tjelesne i zdravstvene kulture je na daljinu praktički neizvediva, a imajući u vidu prevalenciju sjedilačkih aktivnosti te značaj motoričkih aktivnosti u odnosu na cjelokupni razvoj djece i općenito njihovu dobrobit, taj problem je bio tim veći. Razlika u materijalnim i kadrovskim uvjetima škola u Republici Hrvatskoj uvelike se razlikuje, stoga je i sama organizacija nastave na daljinu bila izazov na koji je trebalo u kratkom roku što adekvatnije odgovoriti. Nedvojbeno je i da učitelji tijekom nastave na daljinu imaju znatno veći obim posla koji moraju obavljati u odnosu na nastavu koju izvode licem u lice sa svojim učenicima. O kontroli i evaluaciji nastavnog procesa, obrazovnim ishodima, vršnjačkim interakcijama, kao i interakcijama s učiteljima tijekom nastave na daljinu, gotovo se i ne može govoriti.
Nastava na daljinu unijela je brojne promjene, ali i ukazala na mnoge nedostatke koji bi trebali biti polazište za daljnje promišljanje i unaprjeđenje odgojno-obrazovnog sustava, osobito za krizne situacije. Razdoblje pandemije detektiralo je mnoge ranjive i marginalizirane skupine koje se nisu uspjele uključiti u ovaj vid učenja, stoga je na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini potrebno uložiti velike napore kako bi se taj problem dugoročno uspješno riješio. Nadalje, potrebno je osigurati sve materijalne i kadrovske uvjete te infrastrukturu kako bi sva djeca i mladi imali jednaku priliku za svoje obrazovanje, a jačanjem kapaciteta nastavnog osoblja omogućiti razvoj svih kompetencija potrebnih za kvalitetnu izvedbu nastavnih procesa, osobito u online okruženju, za koje, svjesni smo, moramo biti spremni
Industrijska revolucija 4.0 i nadolazeća 5.0 iz korijena mijenjaju, tj. već su promijenili naše živote. Od pojave prvih škola u Sumeru do danas nikada nismo bilu suočeni s organizacijom nastave u „nenormalnom“ i „novom normalnom“ miljeu. Škola kao organon posebne vrste suočen je između zahtjeva industrijske revolucije, visoko inteligentnih in situ i ex situ sustava koje ubrzavaju „zamašnjak“ novih znanja i tehnologija. Sukladno tome, današnja škola treba pripremiti učenike za zanimanja koja još ne postoje, za korištenje tehnologija koje još nisu otkrivene. Škola ih mora pripremiti za nadogradnju svega onoga što su naučili, da budu kadri zaboraviti, a ne samo zapamtiti. Škola koja više ne počiva na memoriranju, već na razvoju kritičkog mišljenja, propitivanja i traganja za odgovorima. To je škola kojoj moramo odškrinuti „vrata nemogućeg“ da bismo promijenili moguće. Zapravo i ova pandemija je za nas bila nemoguća (o.a. postulat znanosti govori da ništa nije krajnje nemoguće niti jedino moguće), pa je ipak postala moguća. No, uz sve te kvantitativne izazove (hiperprodukciju znanja), škola u vrijeme virtualnog okružja suočena je s gubitkom „boja i mirisa“, perspektiva olfaktivnog, gustatitvnog, perspektive „stvarnog“ iskustva. Ova pandemija ukazala je da google nije dovoljan, da stjecanje znanja bez prisutnosti „boja i mirisa“, razreda i školskog hodnika nije dovoljno.
Počela je globalna potraga za odgovorima, jer smo svjesni da smo zakoračili u obrazovnu revoluciju. Toliko dobro smo razvili sustave učenja na daljinu da ih možda poželimo koristiti i nakon završetka pandemije.
Sveučilišta na vrhunski razvijenim LMS-ovima pokreću nove online studijske programe. Tehnologije pružaju sve veći „support“ virtualnog te guraju svojevrsnu alijenaciju, odsustvo duha i daha škole i obrazovanja. Plašim se da ne izgubimo duh i dah škole, da ne izgubimo horizont školskog odmora.
U COVID obrazovnoj revoluciji potrebno je shvatiti da moramo kontrolirati ulogu tehnologija u obrazovanju, da obrazovanje mora biti usmjereno prema razvoju čovjeka, a ne samo u prevalenciji naučena znanja. Pred nama su veliki izazovi, možda čak i veći od same organizacije rada i učenja na daljinu tijekom pandemije, jer smo svjesni da će propušteno učenje u socijalnom okruženju ostaviti trajne posljedice. U daljnjem planiranju i pripremanju nastavnih procesa, osobito za izvanredne situacije i okolnosti, potrebno je definirati ključna načela na kojima će počivati razvoj otpornih obrazovnih sustava. Da bismo održali socioemocionalnu stabilnost društva, moramo stremiti osiguravanju izvedbe nastavnih procesa in vivo, na nama je breme odgovornosti pružiti i stvoriti prilike i uvjete za nesmetan i zdrav razvoj, stjecanje znanja i iskustva djece i mladih u neposrednom kontaktu. Na taj način, možemo se nadati da će se temelj ovog društva, a to su upravo djeca i mladi, formirati u zdrave, sretne i obrazovane pojedince. Upravo je to najsnažniji argument za povratak u odgojno-obrazovne institucije jer smo itekako svjesni da obrazovna tehnologija i virtualni svijet, koliko god napredni bili, to nikada neće uspjeti.
„Vremena nema, stvarnosti nema, dodira, školske buke, prijateljske cike, ničega više nema. Postoji samo suton, pjesma cvrčaka… i zora koju tako čekamo“ (negdje na tragu Miroslava Krleže).
