Nužna je destigmatizacija problema s mentalnim zdravljem

Tijekom nedavne proslave Dana Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, posebnu Nagradu za životno djelo primila je prof. dr. sc. Melita Kovačević, sada već umirovljena profesorica u trajnome zvanju ERF-ova Odsjeka za logopediju. Tijekom godina često se pisalo o istraživanjima ovog fakulteta, projektima od javnozdravstvenog značaja, a među njihovim istaknutim znanstvenicima zasigurno je i profesorica Kovačević, koja se bavila jezičnim razvojem i jezičnim teškoćama djece i mladih, kao i mentalnim zdravljem. Naročito kolega znanstvenika i istraživača.

Stoga je ova Nagrada bio sjajan povodom da porazgovaramo s profesoricom Kovačević i saznamo, ponajprije, kakav je osjećaj dobiti Nagradu za životno djelo. Iskreno priznaje da ju je odluka Fakultetskog vijeća uistinu iznenadila:

– Cijeli sam život bila vrlo aktivna, i sad još uvijek imam puno energije i planova, a kada se pojavi trenutak umirovljena, na neki vas način zatekne. Zar već? Koliko god se pripremali i znali da ste na kraju svoje radne akademske karijere, učini vam se da je prebrzo došlo. Smjena generacija prirodna je stvar, mora se dogoditi, pa ipak dobar je osjećaj kad znate da vas je vaša sredina odlučila ispratiti na ovakav način.

Podsjetite nas kako ste završili na ERF-u, što vas je inicijalno privuklo tom fakultetu i struci?

Glavninu sam svog radnog vijeka provela na Odsjeku za logopediju ERF-a i tu sam ostvarila svoju akademsku karijeru. Nisam nikada mislila da će to biti moja karijera. Završila sam studij psihologije na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, no kako me je očito od najranijih dana obrazovanja privlačio jezik, završila sam i drugi studij, studij Fonetike. Još za vrijeme poslijediplomskog studija, premda imajući želju da budem klinički psiholog, za magistarski rad izabrala sam sam temu vezanu za jezik. Očigledno me je kontinuirano privlačila tema jezika. Anegdotalno, zanimljivo je da su me roditelji još kao malu dali u engleski vrtić tako da sam engleski počela učiti s četiri godine, a tijekom života sam učila sedam jezika. Naravno, ne vladam njima svima jednako dobro, ali moje zanimanje za učenje novih jezika ni danas nije splasnulo, a zavidim onima koji su uistinu fluentni u većim broju jezika. .

Na ERF sam došla slučajno, na način na koji je vjerojatno sve manje vjerojatan za mlađe generacije. Tada je bila mnogo manja ‘gužva’ za ulaz u akademski svijet. Dobila sam telefonski poziv i bila upitana želim li doći na razgovor i jesam li zainteresirana raditi u području jezičnih poremećaja. Pozadina tog poziva bila je preporuka mog profesora s Filozofskog fakulteta koji je bio upoznat s mojim interesima, mojim radom, a i činjenicom da sam do tada već imala interdisciplinarno obrazovanje i diplome različitih studija, a moji sadašnji matični Odsjek provodio je veliki znanstveni projekt i trebao im je suradnik mog profila. Moje klackanje između različitih područja i podjednako izraženo zanimanje za psihologiju i jezik, postalo je prednost.

RAZVOJE NOVE METODOLOGIJE

Kako je izgledala Vaša karijera? Čemu ste se najviše posvetili?

Prvo trenutak istine. Kada sam došla na Fakultet i na Odsjek za logopediju, jedva da sam nešto znala u jezičnim i govornim poremećajima, o jezičnoj patologiji općenito. Kao studenti studija Fonetike, dobili smo neka temeljna znanja i informacije, no to naravno nije bilo dovoljno za uroniti u istraživanja kojima je to bio fokus. I tako je počeo moj proces učenja, ali i postupnog otkrivanja važnosti interdisciplinarnosti i timskoga rada. Primjerice, vrlo brzo, rad na projektu pokazao je nužnost uključivanja i stručnjaka za jezik, lingvista ili kroatista. Profesorica Zrinka Jelaska, koja je naš priznat jezikoslovac, kroatolog, vrlo je brzo postala trajnim članom našega tima i godinama je sudjelovala na mnogim projektima.

Postupno se krug suradnika širio kao i tema kojima smo se bavili. Pored nastavnog rada gdje sam tijekom godina uvela i razvila veliki broj novih predmeta za sve razine obrazovanja, a koji su zrcalili moj istraživački rad. Glavninu sam svog znanstvenog rada usmjerila na jezični razvoj i jezične teškoće, i to iz perspektive psiholingvistike i i neurolingvistike. U početku moje akademske karijere profesorica emerita Marta Ljubešić odigrala je važnu ulogu. Dijelile smo isto obrazovanje, isto predznanje – studij psihologije, bila je motivirana za međunarodnu suradnju koju je sama ostvarivala, a poticala i kod mlađih suradnika, te je ulazila u nove i neistražene istraživačke teme. Na tome sam joj izrazito zahvalna.

Ušavši u novo područje ubrzo sam uočila da je potrebno razvijati novu metodologiju, da je potrebno jačati istraživački i eksperimentalni rad, da se istraživanja moraju realizirati timski, i konačno, da je logopedija, ili barem uže definirano moje područje interesa, izrazito interdisciplinarno. I to su postale temeljne determinante mog sveukupnog akademskog rada – međunarodnost, timski rad, interdisciplinarnost. Nakon svih ovih godina, i dalje vjerujem da su neizostavne u dobrom istraživačkom radu koji se onda neminovno odražava i na nastavni rad.

Kako ste pretočili takvo Vaše viđenje u Vaš rad?

Od samog početka moje akademske karijere, najviše sam bila usredotočena na znanstveni rad.

Kako nisu bile stvoreni svi preduvjeti da se osnaži istraživački rad u području koje sam počela razvijati – primarno psiholingvistici – prije svega sam željela stvoriti uvjete za kvalitetan, timski, interdisciplinarni znanstveni rad. Ta su razmišljanja i nastojanja dovela do toga da sam prvo osnovala Laboratorij za psiholingvistička istraživanja POLIN koji ove godine slavi svoj 25 rođendan, što me uistinu veseli. Danas POLIN vode moja dva bivša doktoranda, profesor Marijan Palmović, a njegova je zamjenica dr. sc. Ana Matić Škorić. Laboratorij je uvijek okupljao znanstvenike iz različitih područja, imao pravilo ‘otvorenih vrata’ za kolege suradnike s drugih fakulteta i sveučilišta. Projekti i drugi oblici suradnje omogućili su i kontinuiranu međunarodnu suradnju pa je Laboratorij sve do danas redovito ugošćavao istraživače s drugih europskih i američkih sveučilišta. Ubrzo nakon toga inicirala sam i s nekoliko kolega iz drugih područja, profesorom Rankom Matasovićem, i profesoricom Zrinkom Jelaskom (poslije nam se pridružila i profesorica Bojana Dalbelo Bašić) pokrenula sveučilišni interdisciplinarni doktorski studij Jezik i kognitivna neuroznanost. Studij je prošle godine obilježio dvadeset godina postojanja i rada s visokom uspješnošću doktoranada.

Uvijek sam nastojala što je više moguće povezati i ispreplesti istraživački rad s nastavnim, a posebno mi je bilo drago kad sam kod studenata probudila interes za područje i nastojanje da se okušaju u manjim istraživanjima.

Neki relevantni stručnjaci, a tu svakako pripadaju logopedi, edukacijsko-rehabilitacijski rehabilitatori i psiholozi, nisu dovoljno prisutni u našem obrazovnom sustavu ili drugim institucijama

NEDOSTAJE STRUČNJAKA, ALI I VOLJE ZA PRESELJENJEM U MANJA MJESTA

Proveli ste radni vijek na Odsjeku za logopediju, ako se ne varam. Kakva je situacija danas u Hrvatskoj s logopedskom strukom? Znam da brojnim školama i vrtićima logopeda nedostaje…

Da, to se kontinuirano javlja kao tema. Činjenica je da je sve veća potreba za logopedima. Malo je problem otvaranja radnih mjesta u manjim sredinama i postoji tendencija centralizacije. S druge pak strane, nisam sigurna da je dovoljno mladih spremno otići u manje sredine, pogotovo ako nemaju uvjete za život. Isprepliću se različiti osobni, institucionalni, ekonomski čimbenici koji zajedno pridonose veličini problema. U sljedećem razdoblju vjerojatno će se problem smanjiti jer se javljaju novi studiji logopedije koji će pridonijeti da se poveća broj logopeda. Međutim, smatram da i tu treba primijeniti pažljivu analizu stanja i potreba, kako danas tako i u sljedećem razdoblju, uzimajući u obzir i demografiju i broj potencijalnih studenata, da se za nekoliko godina ne iznenadimo bilo s praznim neispunjenim upisnim kvotama ili da ne počne rasti broj logopeda koji nema posla.

Primjetno je zadnjih godina kod djece sve više jezično-govornih poteškoća. Je li riječ o realnom povećanju te brojke ili je logopedija toliko uznapredovala, da se sve ranije i sve više detektirate govorne teškoće?

Vjerojatno sve po malo. Činjenica je da bolje razvijena dijagnostika i povećana osviještenost jezičnoga ili govornoga razvoja vodi i u ranije prepoznavanje poteškoća a time i veću potrebu za logopedskom intervencijom. Kod struka kao što je logopedija, njezin razvitak vodi i u sve raniju intervenciju to jest indirektno u mogućnost preventivnog djelovanja. Ponekada je i pitanje prevelike opterećenosti školskim sustavom što se onda reflektira i na jezičnome području, a to i opet zahtjeva sudjelovanje logopeda. Poteškoće čitanja posebna su tema, a u kontekstu suvremenog načina života, neodvojive su danas i od teme prevelike izloženosti ekranima.

Iza nas je velika pandemija korona krize, pa dva potresa, radili smo na daljinu, online, djeca nisu išla u školu, počeli smo se bojati svake malo jače buke izvana. Je li danas briga o mentalnome zdravlju najvažnije pitanje kojim se moramo baviti?

Mnogo je važnih pitanja, no ova tema jest svakako jedna od aktualnih i važnih tema. Očuvanje dobrog mentalnog zdravlja jest i osigurač našeg adekvatnog funkcioniranja kako u privatnom tako i u profesionalnom životu. Ne jedanput smo čuli na medijima ili čitali o poteškoćama s kojima se suočavaju pojedinci, roditelji, djeca, a mnoge brojke ili deskriptivne situacije su zabrinjavajuće i nameću nam mnoga pitanja. Istina je i da je moguće da se neke posljedice jave puno kasnije, pogotovo kada se radi o mlađima. U svakom slučaju važno je ne zanemariti cjelokupnu situaciju i potrebno je tražiti odgovore. Na mom Fakultetu provodi se nekoliko projekata, primjerice projekt profesorice Mirande Novak, koji se bave izravno ili neizravno ovom tematikom, upozoravaju nas na pomalo uznemirujuće brojke o nepovoljnom stanju, no daju nam i smjernice što činiti to jest kako pristupati tim društvenim izazovima.

U posljednje vrijeme mnogo češće čujemo da su stručnjaci pitani što je činiti, traži se njihovo mišljenje, savjeti. Tu je možda onaj moment kada možemo reći da neki relevantni stručnjaci, a tu svakako pripadaju logopedi, edukacijsko-rehabilitacijski rehabilitatori, psiholozi, nisu dovoljno prisutni u našem obrazovnom sustavu ili drugim relevantnim institucijama.

DUGOROČNE POSLJEDICE KORONE I POTRESA

Koliko je realna opasnost da ćemo posljedice takvih kriza i trag koji su ostavile, ponajprije na psihu djece i mladih, tek osjetiti za par godina?

Svaka ozbiljnija trauma ostavlja i neke dugotrajne ili dugotrajnije posljedice. Naravno, ovisi o pojedincu, njegovoj osobnosti, različitim čimbenicima koliko će te proživljene traume i stresovi ostaviti traga. Na neke uzroke nismo i ne možemo utjecati, no istodobno ne smijemo zanemariti ili negirati mogućnost negativnih posljedica. Zato društvo mora biti spremno, osigurati potporne institucije, imati obrazovane stručnjake i kontinuirano u javnom prostoru raditi na destigmatizaciji bilo kakvog znaka narušenog mentalnog zdravlja te sustavno senzibilizirati društvo i pojedince na takve pojave.

Bavili ste se i mentalnim zdravljem hrvatskih istraživača. Kakvi su rezultati tog istraživanja i smjernice za daljnje postupanje?

Dosadašnja istraživanja pokazuju da je razina mentalnog zdravlja i dobrobiti istraživača značajno narušena i da je sve veći broj istraživača, od najmlađih do seniornih, koji imaju neke simptome narušenog mentalnog zdravlja. Istraživanja i podatci o kojima govorim su uglavnom rezultat europskih istraživanja. Podatci su zapravo zabrinjavajući i zahvaćaju sve članove akademske zajednice. To nam jasno kazuje da se ne radi primarno o pojedincima i eventualnim njihovim obilježjima, već se radi o sustavu. Istraživački sustav i akademska/istraživačka zajednica zbog različitih razloga počinju biti stresne sredine koje opterećuju pojedince. Pitanje je shvaćamo li to ozbiljno, što činimo i činimo li dovoljno?

Za mlađe istraživače, koje mi uobičajeno prepoznajemo kao doktorande ili poslijedoktorske studente, cijeli je niz nesigurnosti i nepredvidljivosti za njihovu karijeru, veliki broj zahtjeva koji se stavljaju pred njih. Sva istraživanja govore o visokoj razini stresa i simptoma narušenosti mentalnog zdravlja. Ipak, ova je tema još uvijek stigmatizirajuća, i često joj se pristupa kao ‘to se događa nekom drugom’, što pak dovodi da se ne poduzimaju sustavne koraci i potrebne promjene.

U tijeku je veliki projekt ReMO, u okviru COST Action, u kojem sudjeluje i nekoliko hrvatskih znanstvenika, uključila se u suradnju i Hrvatska zaklada za znanost, a podršku je dalo i resorno Ministarstvo. Mi smo se uključili i prijevodom i diseminacijom jednog od važnih ishodišnih dokumenata, tzv. Manifest koji između ostalog upozorava na situaciju i potrebne korake na nacionalnim, institucionalnim ili individualni razinama. U tijeku je jedna od najvećih anketa koja se provodi u cijeloj Europi, a s ciljem da se dobije što cjelovitija slika o mentalnom zdravlju i dobrobiti istraživača u cijeloj Europi.

Naše društvo premalo pažnje poklanja obrazovanju i dugoročno to bi nam ozbiljno moglo naštetiti

Koliko su točne usporedbe da je intenzivan intelektualan rad podjednak, ako ne i zahtjevniji, od teškog fizičkog rada?

Nisam sklona procjenjivati ili određivati koji je posao teži, tim više što mnoge poslove nisam probala, pa bi sve to bilo na razini osobnog dojma. Ono što bi nam vjerojatno liječnici kazali je da intelektualni rad intenzivno angažira našu glavu, a naše tijelo je pasivno i miruje, što može imati nepovoljne posljedice na naše zdravlje. No nije li tako sa svakim poslom? Uvijek postoji i onaj teži, nepovoljniji dio. (smiješak) Jedno sam sigurna – svaki je posao važan, i svaki posao treba znati raditi! A ne možemo svi raditi isti posao. I upravo je to ono što vjerujem da trebamo u društvu njegovati i slati poruku mladima – svi poslovi su vrijedni, važni, potrebni!

---

KAKO MOTIVIRATI MLADE DA ODABERU KARIJERU I OSTANU U HRVATSKOJ, DA NE ODU „TRBUHOM ZA KRUHOM“ U INOZEMSTVO, KAO I BROJNI PRIJE NJIH?

Mladi ljudi danas imaju mnogi više informacija nego su imali prije, više su upoznati s drugim sredinama, i mobilniji su – fizički i mentalno. Odlaženje mladih u druge sredine, stjecanje novih iskustava, ili pak njihov odlazak motiviran obrazovanjem nije samo po sebi nešto što treba promatrati kao negativnu pojavu. Naprotiv, mladi ljudi su uvijek najznatiželjniji dio društva i najotvoreniji za promjene. Njihova nova i drukčija iskustva samo mogu biti dobrodošla.

Problem nastaje ako su njihovi odlasci primarno motivirani nezadovoljstvom, lošom kvalitetom, dakle svime onime negativnim što ih pokreće i usmjerava na druge sredine. Njih će biti jako teško motivirati da se vrate. Jedan mali broj njih će se vratiti ili neće otići zbog osobnih, obiteljskih razloga, no ne smijemo se zavaravati.

Naše cijelo društvo, posebice oni koji kreiraju politike visokog obrazovanja (sad govorimo o tom aspektu, aspektu obrazovanja), koji odlučuju kako ćemo prilagođavati i provoditi naše studijske programe, snose i značajan dio odgovornosti. Mlade ljude pogotovo one najbolje, najmotiviranije, zadržat ćemo isključivo atraktivnim studijskim programima, kvalitetom sadržaja ali i izvedbe nastave, kvalitetnim promjenama i prilagodbama u uvjetima studiranja u usporedbi s dobrim sveučilištima u EU. Općenito, naše društvo premalo pažnje poklanja obrazovanju i dugoročno to bi nam ozbiljno moglo naštetiti. Naravno, ne manje je i važno što im nudimo po završetku studija. No, to je druga tema.

---

ŠTO NAJPOGUBNIJE UTJEČE NA JEZIČNI RAZVOJ DJETETA?

Pitanje jezičnoga razvoja i primjena digitalnih tehnologija zacijelo je jedna od vrućih tema koje se često javljaju i u profesionalnim krugovima, ali i u kućnom, privatnom diskursu. Mnogo je kontroverzi, često se čuju nasuprotna mišljenja, još je uvijek nedovoljno privedenih istraživanja.

Upravo sam na tu temu održala javno predavanje prije dva mjeseca na Odjelu jezičnog razvoja Hrvatskog filološkog društva. Usprkos iskustvu i nekim izgrađenim stavovima i mišljenjima, neobično je da se suočavamo s još mnogo nepoznanica. Još uvijek ne možemo sa sigurnošću reći kako će se razvijati naš odnos prema primjeni digitalnih tehnologija, posebice u radu s djecom, a ne možemo niti sa sigurnošću definirati sve posljedice. Činjenica je da je teško ići unatrag, a i pitanje je bili to bilo rješenje. S druge pak strane, u nekim od najrazvijenijih i najbogatijih europskih zemalja donose se poneke radikalne odluke, poput potpunog uklanjanja računala, tableta i mobitela iz škola, ili pak odluka da djeca dolaskom u školu uopće ne uče pisati (slučaj u nekoliko država u SAD). Za sad znamo na temelju provedenih istraživanja da prevelika izloženost ekranima dovodi do niza poteškoća na kognitivnom, emocionalnom, ponašajnom, jezičnom i govornom planu.

Međutim, ovdje moramo biti pažljivi i ne previdjeti da digitalna tehnologija istovremeno ima i važnu pozitivnu ulogu u terapijskom radu to jest da može biti izuzetna potpora u svakodnevnom funkcioniranju djece i odraslih s posebnim potrebama.