Novac je u Hrvatskoj i dalje tabu-tema

Nedavno imenovanje izv. prof. dr. sc. Dajane Barbić nacionalnom ambasadoricom financijske pismenosti u sklopu europske inicijative za jačanje financijskog znanja i otpornosti građana još je jedna potvrda njezina stručnog i javnog autoriteta u području ekonomije i osobnih financija. Riječ je o priznanju koje dolazi u trenutku kada financijska pismenost postaje jedno od ključnih društvenih pitanja, ne samo u Hrvatskoj nego i na razini cijele Europske unije.

Na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu profesorica Barbić predaje niz kolegija povezanih s javnim i osobnim financijama, monetarnom politikom, lokalnim financijama, poreznim sustavom i regulacijom, čime izravno oblikuje naraštaje mladih ekonomista i budućih donositelja odluka.

Međutim, njezin doprinos ne završava u učionici, jer se svojim javnim i medijskim istupima sustavno obraća široj javnosti i nastoji financijske teme približiti građanima. Posebice je dragocjena njezina uloga u financijskom opismenjivanju mladih, koji često ulaze u svijet odraslih bez dovoljno znanja o osobnom proračunu, odgovornom zaduživanju, štednji i planiranju budućnosti.

Imenovanje na ovu dužnost priznanje je ne samo osobnom radu i akademskoj izvrsnosti nego i važnosti sustavnog jačanja financijske kulture u hrvatskom društvu. U zemlji u kojoj financijska pismenost još nije na razini izazova suvremenog života, takvi su stručnjaci potrebniji nego ikad.

O tome što ovo imenovanje znači, kakvo je stanje financijske pismenosti u Hrvatskoj i kako mlade naučiti da s novcem postupaju odgovorno, razgovarali smo s profesoricom Dajanom Barbić.

Kako biste danas ocijenili razinu financijske pismenosti građana u Hrvatskoj ‒ gdje je najveći problem: u neznanju, nezainteresiranosti ili manjku sustavne edukacije?

Financijsku pismenost u Hrvatskoj opisala bih kao vrlo dobru u segmentu znanja, ali i dalje nedovoljno razvijenu u svojoj najvažnijoj dimenziji, a to je ponašanje. Istraživanja pokazuju da građani imaju znanje, ali ga ne prenose uspješno u svakodnevne financijske odluke. Zato se financijska pismenost najbolje vidi ne u tome što znamo, nego kako se ponašamo: planiramo li troškove, štedimo li redovito i razumijemo li financijske obveze koje preuzimamo.

Problem je ponajviše u manjku sustavne edukacije. Kada financijska pismenost nije kontinuirano i strukturirano prisutna u obrazovanju i društvu, ona postaje fragmentirana ‒ ovisi o pojedincu, obitelji ili slučajnom interesu. Nažalost, financijska pismenost i dalje nije dio kurikula osnovnih i srednjih škola, a tek na rijetkim fakultetima studenti imaju mogućnost slušati kolegije povezane s osobnim financijama.

Nadalje, u obiteljima se nedovoljno govori o temi novca. Istraživanja pokazuju da je novac u Hrvatskoj i dalje tabu-tema. Jedno istraživanje pokazalo je da više od 70 posto građana smatra novac tabu-temom i povezuje ga s osjećajem srama, a samo 36 posto građana redovito razgovara o novcu. Upravo je to jedan od razloga zbog kojih Ekonomski fakultet organizira Tjedan financijske pismenosti i nastoji osigurati platformu koja omogućuje besplatnu financijsku edukaciju svim dobnim skupinama te otvara prostor za otvoren i „bez filtra” razgovor o novcu.

MLADI ZNAJU KAKO PLATITI, ALI NE NUŽNO TREBAJU LI PLATITI

Kad govorimo o mladima, koliko su srednjoškolci i studenti u Hrvatskoj zapravo spremni samostalno upravljati novcem, troškovima, štednjom i dugovima?

Istraživanja pokazuju da mladi, ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim zemljama OECD-a, bilježe najnižu razinu financijske pismenosti. Ipak, u odnosu na starije pokazuju bolje poznavanje digitalnih alata. Međutim, poznavanje alata ne znači nužno i njihovo odgovorno korištenje. Drugim riječima, studenti su korisnici različitih financijskih proizvoda, usluga i alata, ali ne i nužno informirani donositelji odluka, stoga svoje digitalne vještine ne pretvaraju uvijek u kvalitetne financijske odluke. Vrlo su česti primjeri impulzivne potrošnje potaknute instant-aplikacijama, visoka izloženost dezinformacijama, lošim savjetima i manipulacijama na društvenim mrežama te veća ranjivost na internetske i financijske prijevare, jer teško razlikuju pouzdane od nepouzdanih izvora. Međutim, mišljenja sam kako najčešće pogreške koje mladi rade ipak nisu pokazatelj njihove neodgovornosti nego nedostatka iskustva.

Imate li dojam da mladi danas bolje razumiju digitalne financijske alate nego osnove upravljanja novcem?

Apsolutno. Kao što sam ranije napomenula, kod mladih digitalna pismenost u financijama značajno nadilazi financijsku pismenost u užem smislu. Mladi znaju kako platiti, ali ne nužno trebaju li platiti, a upravo je to ključna razlika između tehničke kompetencije i financijske zrelosti.

Koliko su hrvatski srednjoškolci i studenti svjesni rizika povezanih s kreditima, kupnjom na rate, minusom na računu i impulzivnom potrošnjom?

Rekla bih da svijest o riziku postoji na deklarativnoj razini, ali često izostaje u ponašanju. Mladi često podcjenjuju stvarni trošak duga i dugoročne posljedice korištenja minusa, revolving kartica ili kredita. Također, nisu skloni čitati ugovore: od pretplata za mobilne usluge do kreditnih ugovora, što može rezultirati ozbiljnim financijskim problemima.

U usporedbi s drugim generacijama, pripadnici generacije Z znatno su manje skloni dugovima i općenito izbjegavaju zaduživanje. Upravo zbog toga ranije ulaze u svijet investiranja.

Rizičniji oblici ulaganja, poput dionica, kriptovaluta i NFT-ova, privlače ih više nego investicijski fondovi. Mladi novcu pristupaju pragmatično: ne troše bez razmišljanja, ali su spremni potrošiti kada procijene da to donosi dugoročnu vrijednost.

Istraživanja pokazuju da je generacija Z manje sklona impulzivnoj potrošnji nego milenijalci te više cijeni iskustva i društvene ciljeve nego materijalna dobra.

RAZLIKOVANJE POTREBA I ŽELJA

Na EFZG-u predajete i kolegije povezane s osobnim i javnim financijama. Koliko se to (ne)znanje o financijama mijenja sa svakim novim naraštajem studenata koji vam dođu. Pretpostavka je da studenti EFZG-a imaju veća znanja od ostalih, no je li to baš tako?

Vidljiv je određeni napredak iz generacije u generaciju, osobito u razumijevanju financijskih pojmova i proizvoda te snalaženju u digitalnom financijskom okružju. Studenti danas dolaze informiraniji nego prije desetak godina. Međutim, ono što se znatno manje mijenja jest financijsko ponašanje. I dalje postoji izražen jaz između onoga što studenti znaju i načina na koji upravljaju vlastitim novcem. Studenti EFZG-a u pravilu imaju više teorijskog znanja u odnosu na vršnjake iz drugih područja, ali to ne znači automatski i veću financijsku disciplinu ili bolje navike.

Što bi, prema Vašem mišljenju, svaki mladi čovjek u Hrvatskoj morao znati o novcu prije završetka srednje škole?

Po mom mišljenju, minimalni financijski „paket” trebao bi uključivati prije svega odgovoran stav prema upravljanju novcem, koji se najvećim dijelom razvija u obitelji, a zatim nadograđuje kroz obrazovanje. Ključna znanja uključuju razlikovanje potreba i želja, izradu osobnog proračuna, važnost štednje i fonda za nepredviđene situacije, kao i spremnost da se postave pitanja kada nešto vezano za financijske odluke nije jasno.

Kada je riječ o financijskom opismenjivanju djece i mladih, gdje kao društvo najviše zakazujemo: u obitelji, školi, medijima ili institucijama?

Najveći je problem nedostatak koordinacije između svih razina: obitelji, škole i institucija. Financijsko obrazovanje i dalje je u velikom broju zemalja „ničija zemlja”. Mnogi roditelji ni sami nemaju adekvatna financijska znanja jer ih nisu imali gdje steći pa ga ne mogu niti sustavno prenositi na djecu. U školstvu i dalje ne postoji obvezni predmet koji uključuje osobne financije ili financijsku pismenost, već su djelomično integrirane u druge predmete, izvodi se fakultativno i najčešće ovisi o entuzijazmu pojedinih profesora koji se zalažu za financijsko obrazovanje mladih. Isto tako, brojne institucije vrlo često programe financijske pismenosti provode kampanjski, a ne sustavno.

Treba li financijska pismenost postati obvezniji i vidljiviji dio školskog kurikula te kako to napraviti da ne ostane samo na teoriji?

Apsolutno da, ali uz uvjet da se poučava na praktičnim, životnim situacijama i primjerima koji su mladima bliski i kojima se mogu povezati, a ne samo suhoparnom teorijom i definicijama. Financijska pismenost ne smije biti još jedan teorijski predmet nego interdisciplinarna kompetencija. Učenje mora uključivati simulacije, stvarne primjere, gemifikaciju i donošenje odluka, jer se financijska pismenost ne uči samo usvajanjem teorijskog znanja nego iskustvom i razvojem specifičnih vještina i kompetencija.

FINANCIJSKA PISMENOST KAO OBVEZNI PREDMET

Kako roditelji, nastavnici, fakulteti i država mogu konkretnije pomoći mladima da razviju zdrave financijske navike ‒ od financijskoga planiranja do odgovornog trošenja i štednje?

Financijska socijalizacija počinje rano, i nužno je da u njoj sudjeluju roditelji, škola i zajednica. Naime, djeca uče gledajući, a ne slušajući. Zato je važno da odrasli, prije svega roditelji kao prva instanca financijske socijalizacije djece, pokažu primjerom kako se donose odgovorne odluke o novcu. Roditelji bi trebali razgovarati s djecom o svojim dobrim financijskim odlukama, kao i o onima koje možda i nisu bile najodgovornije, najuspješnije te o posljedicama do kojih su dovele. Drugim riječima, iznimno je važno uključiti djecu u razgovore i odluke o novcu i osobnim financijama.

Jedno istraživanje je pokazalo da više od 60 posto roditelja u Hrvatskoj ima namjeru s djecom razgovarati o novcu, ali najveći dio ih to nikada ne učini.

Ako roditelji s djecom ne razgovaraju o novcu ili ne pružaju dobar primjer svojoj djeci, važno je da im se osigura drugi kanal učenja, poput učitelja i škola, iz kojega će imati priliku steći zdrave navike upravljanja novcem. Prema tome, škole su nakon roditelja sljedeći najvažniji agent financijske socijalizacije djece.

Uloga države je ta da osigura dugoročnu strategiju i mjerljive ciljeve, što Republika Hrvatska i Ministarstvo financija vrlo uspješno čine već dugi niz godina. Hrvatska je jedna od zemlja koje su donijele i uspješno implementirale Nacionalni strateški okvir financijske pismenosti potrošača u Hrvatskoj. Riječ je o dokumentu koji je usvojila Vlada Republike Hrvatske još 2015. kao prvi sustavni pokušaj koordiniranog pristupa financijskom opismenjivanju građana. Tim okvirom postavljeni su temeljni ciljevi, prioriteti i smjernice za aktivnosti različitih institucija, od ministarstava i regulatora do obrazovnog sustava i financijskog sektora.

Kao nacionalna ambasadorica financijske pismenosti, koje biste tri konkretne promjene voljeli vidjeti u Hrvatskoj?

Kao nacionalna ambasadorica financijske pismenosti voljela bih vidjeti više otvorenog razgovora o novcu i demistifikaciju financijskih tema, zatim uvođenje financijske pismenosti kao obveznog predmeta u obrazovni sustav te veće uključivanje medija, digitalnih platformi i stručnih i financijski obrazovanih finfluencera u edukaciju na odgovoran način.

---

Najčešće pogreške koje mladi rade kad prvi put dobiju vlastiti novac

• nepostojanje kućnog proračuna jer mnogi mladi smatraju da imaju premala primanja pa ne prate kamo im novac odlazi
• impulzivna potrošnja, osobito putem digitalnih platformi i online kupnje
• podcjenjivanje malih troškova premda male svakodnevne kupnje na kraju mjeseca mogu činiti velik iznos
• nedostatak dugoročnog razmišljanja pa se prednost daje trenutnim potrošačkim ciljevima, a štednja za buduće ciljeve odgađa se jer se čini dalekom, a time i manje bitnom.